Poštovani gospodine i dragi prijatelju, rado odgovaram na Vaše pismo…26 kolovoza 2022

Pismo Maksa Luburića, generala Drinjanina od 20 prosinca 1951. godine Hrvatima u izbjeglištvu. 

                       Prvi (1) dio ovog pisma.

General DRINJANIN:

STARE RANE I NOVA GODINA

Svaki dobri gospodar pri završetku godine pravi bilansu svog godišnjeg rada, da bi tako lakše mogao napraviti plan za novu godinu.

Naši će politički planovi zavisiti o mnogobrojnim vanjskim snagama, uplivima i dogadjajima. O tome će govoriti zvani i još više nezvani. Nu, ima jedno pitanje, o kome će malo tko govoriti, iako bi morali svi nešto reći i još više učiniti.

Radi se o našem najbolnijem pitanju: ratnim ozlijeđenima i nemoćnima. To pitanje je izvan okvira drugih snaga. Zavisi samo i jedino o nama, pa ga zato trebamo i sami riešiti svojim vlastitim snagama.

Ne govorim onima, koji su radi svoga stranačarskog uvjerenja u načelu protiv heroja našega rata. Govorim medju nama, pa ćemo odmah prieći na stvar; i iznieti jednostavno problem kao jednu vojničku operaciju.

MI SMO PROTIV PROSJAČKE INTERVENCIJE TOGA PITANJA

Hrvatske Oružane Snage su oružani dio hrvatskoga naroda, koji služi za obranu Domovine, kako uglavnom svoje krvi, tako i ulogom umnih sposobnosti i materijalnih dobara. Zato je Domovina dužna brinuti se za te svoje sinove.

U borbi za Domovinu pali heroji oni su ponos i čast hrvatskom narodu. On ih pjeva u pjesmama i slavi u tradiciji, podiže im spomenike, odgaja podmladak u štovanju njihovih vrlina i vitežtva. Brine se za siročad i nasljednike, favorizira ih u javnim službama i častima. Priredjuju se vjerske, patriotske i vojničke manifestacije u čast palima za Domovinu. Sve civilizacije, svi režimi i sve epohe i na svim kontinentima, odavali su počast svojim mrtvima, posebno to čine vjernici Krista i Alaha.

Ratni ozledjenici se nalaze izmedju palih i zdravih. Imaju pravo na sve časti, koje se ukazuju palima, jer su padali i bivali ranjeni. Dali su sve i imaju pravo tražiti od Domovine sve. Nu, još su živi, iako su izgubili zdravlje, mladost, mnogi ruke, noge, vid; skoro svi zdravlje, a većina i svoje mile i drage, ognjišta i imetak. Na kraju su izgubili i svoju Domovinu i Državu, sredstva za obranu Domovine u rukama naroda. Time su izgubili i svoga zaštitnika i dužnika, (sada) kada bi ga DVOSTRUKO TREBALI.

Ratni ozliedjenici imaju svoja prava, jer su izvršili svoju dužnost. Zato govorimo o NAŠIM DUŽNOSTIMA PREMA NJIMA. Zato smo protiv riešenja tog pitanja na bazi prosjačtva, milosti i slučaja, kako bi mnogi, vjerujem i dobronamjerno, htjeli stvar riešiti.

Nastavlja se drugi (2) dio.

Iz Glavnog stana HOS, Drina br. 9 1951.

(Eto, tako je mislio i pisao posljedni zapovjednik HOS Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJAN. Na ovo njegovo pisanje trebali bi se osvrnuti svi Hrvati koji imaju osjećaja prema hrvatskim vojnicima koji su se borili za dobrobit svih Hrvata. Osobno sam mnoge Hrvate, invalide HOS , poznavao i mnogima pomagao. Ovo iznosim upravo danas, DAN PROGLAŠENJA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE DESETOG TRAVNJA 1941. Neka im ovo bude na sjećanje! Slava svim hrvatskim vojnicima i civilima koji su dali svoje živote na Oltar Domovine Hrvatske! Otporaš.)

Pismo Maksa Luburića, generala Drinjanina od 20 prosinca 1951. godine Hrvatima u izbjeglištvu. Drugi (2) dio pisma.

general DRINJANIN:

U NAŠOJ SAVIESTI JE NAŠA SNAGA

Nezavisna Država Hrvatska je bila najidealnije sredstvo u rukama hrvatskog naroda u obrani njegovih prava i u vršenju njegovih dužnosti. Mi smo bili jako ponosni, kada smo u Zagrebu gledali ratne i druge ozliedjenike u novim odorama, u dobrim domovima. Poglavnik je bdio nad njihovom sudbinom. Kada smo izgubili svoju Državu i bili okupirani po srbokomunistima, tisuće je ratnih ozliedjenika bilo pobijeno po domovima i bolnicama. Ostatak se spasio i nalazi se u slobodnom svietu, skupa s nama, drugim pripadnicima Hrvatskih Oružanih Snaga.

I kao što se smatramo obvezanima, našom savješću i položenom prisegom, kao pripadnici Hrvatskih Oružanih Snaga, tako i najbolji dio nas, naše ratne ozliedjenike smatra dielom nas samih. Naša obveza je još samo pojačana činjenicom, da nam je Domovina zarobljena. Tako moramo smatrati još jačom i svoju obvezu prema njima, koji su sve dali Domovini i nama što je za uzor u pogledu vjernosti i vjere. Oni su izvršili svoju dužnost i zato su ratni ozliedjenici. Mi se spremamo izvršiti svoju dužnost i sutra možemo biti ratni ozliedjenici i nemoćnici.

Je li se ikada dogodilo u obkoljenoj tvrđavi, da je nekome bilo uzkraćeno nešto, dok su drugi živjeli u izobilju? Da li je ikada naš hrvatski vojnik uzkratio zadnji zalogaj kruha ili gutalj vode svome drugu? Da li danas živimo u boljim prilikama i da li nismo dužni i sada sliedit taj vitežki i plemeniti primjer? Ako ima dobra, i ima naše braće, koja su jučer bila spremna platiti glavom spašavanje jednog ranjenog druga, zar se može sumnjati, da smo dužni i danas spašavati svoje drugove u oružju, svoju pravu braću, od gladi i tuberkuloze, vlasti Tita i zime?

Za razliku od naših neprijatelja komunista, koji su potukli svoje vlastite ranjenike, da se rieše tereta, mi, koji smo vjernici Krista i Alaha, moramo i po vjerskim svojim uvjerenjima sve učiniti, da pomognemo potrebne. I kada nam je to i dužnost, tada nam savjest i sviest nalažu, da sve sve učinimo. ETO TU JE NAŠA SNAGA.

Nastavlja se treći (3) dio.

Znam da će neki pomisliti ili čak i reći da je sve ovo predugo i dosadno. To nas ne zanima. Koliko bih god u tome ih razumio, ipak je potrebno reći to da se ovdje radi o tisućama hrvatskih ratnih invalida, koje general Drinjanin nazivlje “ozliedjenicima”. To je ista stvar. Ti hrvatski ozliedjnici su se borili za istu Hrvatsku od osam (8) slova za koju su se borili i Branitelji Drugog Rata za Drugu Hrvatsku Državu u dvadesetom stoljeću. Ovi hrvatski ozliedjenici su bili prepušteni samo i jedino Bogu na nebu i Hrvatima dobra srca i darežljivog džepa da ih pomogne da prežive i da nisu gladni. Ja sam osobno došao u emigraciju 12 godina iza završetka WW2. Mnoge hrvatske invalide sam susreo po raznim logorima. Titina Ozna/Udba sa svojim doušnicima ih je progonila kao “fašiste”, ratne kriminalce, zlikovce i sl., dok zemlje u kojima su prebivali ovi nesretni hrvatski veterani i invalidi nisu imali nikakovu zaštitu. Mogao bih ja o ovome na dugo i široko, jer sam u mnogim slučajevima bio očevidac.

Neka je slava svim palim hrvatskim borcima koji su svoje živote dali na Oltar Domovine Hrvatske! Želim svima čestitati dans dan hrvatske državnosti DESETI TRAVNJA! Otporaš.

Dirljiva je Otporaševa odanost idealima za koje se ginuli pripadnici HOS-a u WW2…

Mladost sam provela slušajući samo jedan dio priče, onaj o kojemu Otporaš ne govori, pa iako sam se davno osvijestila da postoji i druga strana uvijek sa zanimanjem čitam o njoj što Otporaš piše. Za razliku od Houdinija, mislim da premalo znamo o ideologiji ustaškog pokreta jer je on i dan-danas na neki način tabu tema. Previše je zla napravljeno za vladavine NDH da bi o njemu bilo oportuno govoriti sa pozitivnim predznakom… Odatle i ta “gromoglasna” šutnja na Otporaševe upise, bar mi se tako čini. Ipak, svatko tko želi biti objektivan danas, sigurno zna da najveći dio pripadnika HOS-a nije mislio ni činio ništa nedolično, a službu je obavljao sa samo jednim ciljem: ostvarenja vjekovnog sna o samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj. Zato su ti ljudi sasvim sigurno zaslužili povijesnu rehabilitaciju, jer kao pojedinci ne mogu snositi odgovornost za nedjela drugih za koja, vjerujem, mnogi u to vrijeme nisu ni znali ni čuli. Zato s velikim užitkom čitam sve što Otporaš piše.

Iako nas danas muče neki novi problemi, a WW2 protekom vremena, sasvim prirodno, sve više pada u zaborav, podržavam Otporaša (i ne samo njega!) u njegovom nastojanju da promijeni jednostranu percepciju o vojsci NDH kao zločinačkoj i njezinim vojnicima kao zločincima. Zato sa zanimanjem čitam “njegova” pisma i komentare!  Jedino bih voljela znati kako možemo biti sigurni u autentičnost tih dokumenata, pa ako su negdje već ranije objavljeni (a vjerujem da jesu) bilo bi dobro navesti izvor…

Poštovana hruhru,

Mislim da odgovaram plemenitoj gospođi jer tako zaključujem po vašem pisanju. Što se tiče ovoga pisma kojeg ste vi sada pročitali, to je general DRINJANIN pisao u šapilografiranom izdanju DRINE, revija za odgajanje budućih hrvatskih vojnika, br. 9 1951 god. od 20 prosinca. Nastavljam ubrzo treći (dio) pisma. Molim samo pratite i pomogućnosti kopirajte i sačuvajte.

Uvjeravam vas da pisma generala Drinjanina koja ja posjedujem nisu još vidjela svjetlo dana niti su bila objavljena u javnosti. Mnoga od tih pisam sačuvao sam i omotnice/kuvertu sa markom. Dakkle, autentični su i za moju osobnu procjenu su od vrlo velike naše hrvatske povijesne važnosti. Ima samo jedno pismo koje sam prije dvi i pol godine objavio na jednom portalu koji više ne postoji. To pismo nisi naslov: Posljednje pismo generala Drinjanina, pisano svom uskom suradniku i mome dobrom poznaniku pukovniku Štefu Crničkome (1903-2006) 18 travnja 1969 godine. To sam pismo dao objaviti u javnost tada na tome portalu, jer je izišao jedan opis povodom 40 obljetnice pogibije generala Drinjanina. Generalov ubojica je bio generalov kršteni kum Ilija Stanić. Kako je general to pismo pisao samo dva (2) dana prije svoje mučeničke smrti i kako je on povoljno u tom pismu Štefu Crničkome pisao o Iliji Staniću, dok je ovaj, Ilija Stanić, u to vrijeme pripremao kako što zgodnije ubiti svojeg kuma i hrvatskog generala, dotle general drinjanin najpovoljnije piše o svom kumu i dva dana kasnije svome ubojici. O tome će biti još riječi.

Što se tiče bilo kakovih zločina počinjenih na području NDH za vrijeme WW2, treba uvijek imati na umu i pred očima da su to bila ratna vremena i da su na području NDH ratovale nekoliko stranih vojska, i to svaka za svoj osobni račun a na uštrb nama Hrvatima i našoj Državi Hrvatskoj. Osim toga poznato je da pobjednici ratnu povijest pišu onako kako to njima najviše odgovara. Čim prije ću priložiti ovdje jedan link pa vas uljudno molim i sve one koji do tog linka dođu, da ga pogledaju.

Primite iskrene pozdrave. Otporaš.

Druga epizoda pod nazivom “Krvavi tragovi slobode” Krajem 1944. Crvena armija instalirala je Tita u Srbiji, odakle kreće u pohod na ostatatak Jugoslavije. Radi učvršćenja komunističke vlasti,…
00:51:46
Added on 4/1012

Jugoslavenske tajne slu (http://www.youtube.com/watch?v=XJKXBoTWktY&feature=share)

Druga epizoda pod nazivom “Krvavi tragovi slobode” Krajem 1944. Crvena armija instalirala je Tita u Srbiji, odakle kreće u pohod na ostatatak Jugoslavije. Radi učvršćenja komunističke vlasti, partizanska tajna služba OZNA dobiva zadatak – kako to piše u jednoj naredbi – da istrijebi narodne neprijatelje, i stvarne i potencijalne. A to je po ondašnjim kriterijima mogao biti svatko tko nije bio pristupio partizanima. Prvi će se na udaru naći pripadnici njemačke manjine, mahom starčad, žene i nejač. Brojke su zastrašujuće: život je izgubilo oko 60.000 ‘Švaba’, od čega 26.000 žena i 6000 djece mlađe od 14 godina.
Planske, masovne likvidacije bez suđenja nastavljene su u Zagrebu te po Sloveniji i na Križnom putu, nakon što su Britanci izručili razoružane hrvatske vojnike i civile s Bleiburga. Citirajmo dnevnik 17. istočno-bosanske divizije, jedne od partizanskih jedinica zaduženih za egzekucije u “Deželi”.
23. maja 1945.: Zadatak: likvidiranje izdajnika. Zbog izvršavanja postavljenog zadatka nije se nikakav rad odvijao u toku dana. 24. maja: isti zadatak. 25. maja: isti zadatak.
Uglavnom se poštovalo pravilo da se svaki narod obračunava sa svojim ‘izdajnicima’: Hrvati su ubijali Hrvate, Srbi Srbe. Tako samo na području Kočevja, gdje je ordinirala 11. dalmatinska brigada, leže posmrtni ostaci oko 30.000 zarobljenika hrvatske neprijateljske vojske. Mnogi od egzekutora stradat će od takozvane partizanske bolesti – poludjet će od silne prolivene krvi! To se dogodilo i Šibenčaninu Ljubi Periši, načelniku Ozne spomenute brigade. Mučen noćnim morama, ubio je i ženu i djecu i sebe.

Epizoda traje 50 minuta, pa uzmi piće i popcorn. Enjoy!