Poštovani g. Mile, piše Lili Benčik…

Evo te slike dragi moj lilith: 

Zvonko Bušić i Mile Boban u federalnom zatvoru u Lompoc, na obalama hladnog Pacifika 20 svibnja 1979.

• • 

    Milan & Lilith . prije nekoliko godina  
  • Jest, Lilith. To sam ja “iz mlađih dana”. To je bilo na majčin dan, 20 svibnja 1979. godine. Taj dan se ne može i ne bi trebao zaboraviti. Mene je često Zvonko zvao, naravno na telefon. Tako, jedne zgode, u prosincu 1978. godine me nazvao i pitao me: da šta radim? Kada sam mu rekao da nikada ne bi mogao pogoditi šta radim, odmah me zamolio da ga ne “gnjavim” te da mu odmah kažem šta radim. Kada sam mu rekao da rakiju pečem, od zadovoljstva i želje zamolio me da kada sljedećeg puta budem kod njega dolazio u posjetu, da mu malo rakije, one naše “prave”, kako je Zvonko rekao, donesem. To sam i učinio ove posjete.
  • Kako je bila velika strogoća i još temeljitiji pregledi pri ulazu u zatvor, morao sam smisliti način kako to “prikrijumčariti”, prenijeti. Na zatvorskoj zgradi je bio toranj iz kojeg su stražari, čuvari preko zvučnika posjetiteljima govorili na koje mjesto će parkirati automobil. Pošto sam im dao moje ime i prezime, rekli su mi gdje ću parkirati te da se određenim pravcem uputim prema ulaznim vratima.
    Stavio sam plasičnu malu bočicu rakije unutar mojih gaćica, stiskao stegnima, pošao preko parkirališta prema ulaznim vratima; ali na nesreću, prilikom hoda bočica sa rakijom se počela klizati kroz nogavice i hoće ispasti. Kako sam ja nogama stegnuo bocu, očito se vidjelo da smiješno hodam, koracam. Kada sam unišao unutra, na hodniku, službujuća gospođa me je odmah upitala: “zašto ja tako smiješno hodam? Da li sam bolestan”? Odgovorio sam da imam problema s mošnjama, i na svu sreću, uspjelo!
    Kada sam se sastao sa Zvonkom, to sam mu rekao. Začudio se je da sam uspio, te mi rekao da hodem u nužnik, ali da se pazim jer svugdje su postavljene kamere za snimanje. Stavio sam kaput na kameru, izlio rakiju u jednu plastičnu čašu koju sam za tu svrhu imao. Došao sam kod Zvonka s punom čašom “čiste vode”. Zvonko me je zamolio da mu donesem iz postavljenih za tu svrhu aparata za slatka pića, jednu bocu voćnog soka, što sam i učinio.
    Tako je naš dragi junak nad junacima Zvonko Bušić i u zatvoru, iz kojeg je svjedočio za Hrvatsku, imao “kapljicu” naše prave i prirodne lozovače rakije. Bili smo taj dan iznimno obadvoje vrlo veseli, zadovoljni i do mile volje se ispričali o našoj napaćenoj Hrvatskoj. Tako je i taj dan u zatvorskom dvorištu došlo de te slike.
    Dragi moj voljeni prijatelju Zvonko Bušić, tvoj suborac i zatvorski patnik Mile Boban ti ovog puta i na ovom mjestu ti šalje iskrene pozdrave s našim hrvatskim pozdravom:
    ZVONKO BUŠIĆ S NAMA JE!
    Počivao u MIRU BOŽJEM!
    Tvoj prijatelj Mile Boban, Otporaš.
    ZDS!