“Poslanica” Maksa Luburića Kulturnim Ustanovama Hrvatske, ožujak 1967.

Deklaracija koju su, u obranu hrvatskog jezika, predate javnosti u mjesecu ožujku kulturne ustanove Hrvatske, naišla je na veliki odjek u inozemstvu. Medjutim, strane novine, tjednici i revije, komentirajući Deklaraciju, ističu, “de ne postoji razlika izmedju srpskog i hrvatskog jezika”. Primjerice, tjednik “Domenica del Corriere” u svom broju 15., god. 69., od 9 travnja 1967. strana 27., u članku kojeg podpisuje Enzo Bettiza, ističući, medju inim, doslovce: “Polemika će se nastaviti i zajedno sa disolucijom lenjinističke ekonomije, nastaviti će se paralelni proces nacionalnog rasula titoističke Jugoslavije”, opisuje realno stanje Hrvatske kako u sadašnjosti, tako i u bivšoj Jugoslaviji.

Ali, kada je riječ o razlici u jezicima, Bettiza tvrdi: “Jedan posebni hrvatski i jedan posebni srpski jezik nisu nikada postojali: postoji jedan jezični srpsko-hrvatski kompleks i tko njime vlada, kao što je to osoban slučaj pisca. (Bettiza navodi za sebe da vlada “srpsko-hrvatskim jezičnim kompleksom”) može se kretati istom agilnošću kako u Zagrebu, tako i u Beogradu…Već 1850., (nastavlja Bettiza) grupa eminentnih srpskih i hrvatski filologa, dekretirala je, da je jezik kojim govore dva naroda jedan te isti i da se stoga mora ujediniti njihova literatura.” (Potrebno je ovdje podsjetiti današnji hrvatski naraštaj do koje mjere u to doba je jugoslavenska promidžbena mašinerija uspijevala uvjeriti zapadnu i svjetsku civilizaciju u postojnost jugoslavenske narodnosti, jugoslavenskog, tj. istog srpsko-hrvatskog jezika, jugoslavenske književnosti i tome slično. Hrvatska politička emigracija se je borila svim mogućim i zakonom dozvoljenim sredstvima uvjeriti zapadnu demokraciju u istinu, a ta je istina da smo mi Hrvati i da mi imamo svoju hrvatsku narodnost, svoj hrvatski jezik, kulturu, književnost, povijest i sve što jednom narodu treba za opstojati. Mo. Otporaš.)

Kako se iz navedenog vidi, strani komentatori, iako ispravno tumače prilike u Jugoslaviji, zauzimaju suprotno i krivo stanovište u pitanju razlike izmedju hrvatskog i srpskog jezika. Kako bi se ovome stalo na kraj, kulturne ustanove Hrvatske treble bi smjesta, ne obazirući se na presije saveza komunista, uputiti jedan kratak, ali sažet dopis na talijanskom jeziku direktoru “Domenica del Corriere”, Guglielmo Zucconi, Via Scarsellini 17, Milano, Italia, sa zamolbom, da ga uvrsti u ovom tjedniku kojeg izdaje važan milanski dnevnik “Corriere delle Sera”, ističući u čemu se sastoji razlika izmedju hrvatskog i srpskog jezika.

Kulturne ustanove Hrvatske trebaju, ujedno, partiti pisanje sve stranog tiska o ovom problem i slati dopise na uredništva koja, možda i u dobroj namjeri, objave pogrešne stavove o navedenom problemu jezične razlike.

Savez komunista Hrvatske kao organizacija i hrvatski komunisti kao sinovi Hrvatske, dužni su ustati u obranu svog naroda i smog jezika, i podpomoći kulturne ustanove Hrvatske u njihovoj borbi za očuvanje najvećeg blaga naroda: jezika kojim govori. Mnogi od podpisnika navedene Deklaracije pripadaju ili su pripadali savezu komunista Hrvatske koji je, mnoge zbog njihovog nastupa, isključio iz svojih redova, niječući, ujedno, pravo kulturnim ustanovama Hrvatske, da ustanu u obranu hrvatskog jezika.

Ovaj akt ljudi koji stoje na čelu saveza komunista Hrvatske uperen je protiv interesa i prava Hrvatskog naroda i za nadati se je, da će inicijatori ovog stave saveza komunista Hrvatske kao organizacije, promijeniti svoje stanovište i pridružiti se pozitivnim elementima Hrvatskog Naroda koji su javno i hrabro ustali u obranu svojeg naroda i svoje domovine, koja je i njihova domovina.

Time ne može izbjeći ni “zagrebačka vojna oblast”, pa ni general major Ivan Rukavina kao ni podoficiri i oficiri hrvatske narodnosti jugoslavenske armije, čija je primordijalna dužnost braniti svoj, Hrvatski Narod, a ne vršiti na isti presiju pod uplivom federalne vlade u Beogradu.

Da se sačuva Hrvatska, potrebno je da medju Hrvatima zavlada MIR i sloga, kada je u pitanju naša domovina, jer, po onoj narodnoj: “kada se braća svadjaju, drugi im po domu gazi”. (I kroz ove letke se može vrlo dobro uočiti da general Drinjanin sustavno podvlači i poziva na jedinstvo Hrvata i pomirbu Hrvata sa Hrvatom. mo. Otporaš.)

Zbog toga, prošlost mora pripasti prošlosti, kako bismo zajedničkim snagama izgradili budućnost, u kojoj će i naša domovina zauzeti mjesto koje joj pripada.

Ovaj letak, upućujemo, takodjer, na hrvatske ustanove u inozemstvu, kako bi one, sa svoje strane, potpomogle stav kulturnih ustanova Hrvatske, ali što god one učinile u tom pogledu, neće imati toliko snage i važnosti, niti će imati toliki odjek u stranom tisku, kao što je to imao i što će imati bilo koji akt u tom smislu koji potekne direktno iz domovine, kao što je to bio i slučaj sa Deklaracijom o kojoj je riječ ovdje. U tome, dakle, leži svrha ovog letka koji je upućen, kako kulturnim ustanovama Hrvatske, tako i svim pozitivnim elementima i snagama Hrvatskog Naroda koje su dane, u ovom teškom času naše povijesti, ne samo u domovini, već i u stranom svijetu, podići svoj glas u obranu hrvatskih prava, hrvatskog jezika, hrvatskih područja i svega onoga što nas identificira kao narod koji je stoljećima uspio oduprijeti se tudjim presizanjima.

ŽIVJELA HRVATSKA!

Za Hrvatski Narodni Odpor:
Dr. Enver Mehmedagić
pročelnik Glavnog Stana,

Zapovjednik Hrvatskog Narodnog odpora
general Drinjanin.