POSJETA VELIMIRA SULIĆA I MILE BOBANA ZVONKI BUŠIĆ U FEDERALNI ZATVOR LOMPOC, KALIFORNIJA 13 SVIBNJA 1979

                                                                                       

Iznosim jednu nepoznatu i skoro zaboravljenu uspomenu vezanu za Zvonka Bušića kada je on bio u američkom federalnom zatvoru u Lompoc-u, na obalama Pacifika. Zvonko je mene često puta zvao na večer Call Colleckt te bi razgovarali o mnogim našim hrvatskim stvarima koje su ga izvanredno zanimale. Ja sam češće posjećivao i njegovu suprugu July koja je bila u federalnom zatvoru u Pleasanton-u, istočno od San Franciska. Prenosio bih njihove poruke, jer se oni nisu mogli preko telefona zvati.

Kroz te naše razgovore jedne večeri sam ja Zvonki rekao da sam pekao pred Božić pekao rakiju. Pitao me koliko litara sam ispekao. Rekao sam mu preko 50 litara. Tada mi je Zvonko rekao da bi on rado volio popiti čašu rakije koja će ga podsjetiti na rakiju koju je on pio dok je bio kući, u Gorici. Ja sam mu rekao da ću mu ja ponijeti kada idući put ga dođem posjetiti. Tada mi je Zvonko rekao da se pazim, jer je velika kontrola i premetačina. Rekao mi je da mu rakoji donesem u jednoj plastičnoj boci koja se neće na pregledu moći pokazati.

Ja sam nazvao mog prijatelja Velimira Sulića i rekao mu Zvonkinu želje. Velimir se je s tim složio tako da smo mi u nedjelju 13 svibnja 1979. otišli posjetiti Zvonka Bušića. Ponijeli smo sa sobom jednu plastičnu okruglu bocu u kojoj je bio limu. Mi smo limu istresli i ulili rakiju u tu okruglu plastičnu bocu.

Kada smo došli u federalni zatvor u Lompoc oko jedanaest ujutro i čim smo stupili na parkiralište, sa tornja preko kojeg su stražari kontrolirali, nami su rekli gdje i na kojem broju ćemo parkirati naše auto. Tako smo mi i učinili. Prije nego smo izišli iz auta, ja sam tu plastičnu okruglu bocu sa rakijom stavio u moj donji veš između mojih nogu. Kako smo mi koracali od parkinga auta do ulaznih vrata u zatvor, ta plastična boca se počela spuštati sve niže i niže niz moja stegna. Da ta plastična boca ne ispadne, ja sam mojim stegnima počeo to stiskati tako da je stražar to primijetio kao ja smiješno koracam, on je to odmah javio onima unutra koji pregledavaju posjetitelje zatvorenika. Kada sam ja došao na red, gospođa koje je sve kontrolirala i pregledavala, prišla je k meni i pitala me da zašto ja tako hodam. Kada sam joj rekao da sam ja imao prostate operaciju, ona mi je rekla da se vratim do ulazni vrat i da ponovno polako koracam. To sam učinio i ona me je pustila proći kroz aparat premetačine.

Sada smo Velimir Sulić i ja slobodno došlo u čekaonicu gdje će nam straža dovesti našeg dragog prijatelja Zvonka Bušića. Kada je Zvonko došao, velika je kontrola bila od strane stražara kako ćemo se mi sastati sa Zvonkom. Dok ovo pišem srijeda 11 rujna 2024., dragom Bogu hvala Velimir Sulić je još živ a i supruga Zvonka Bušića Juli je još živa pa bi i oni mogli nešto na ovo nadodati kao jedan povijesni izvorni slučaj i dogodovština naše hrvatske političke emigracije u borbi protiv komunističke Titine i Staljinove Jugoslavije. Zvonko je ušao u čekaonicu sa stražarima. Mi smo sjedili, Velimir i ja. Zvonko priđe k nama i sjedne uz nas bez velikih ceremonija. U razgovoru ja sam Zvonki rekao šta sam za njega donio. On mi je bez velikog uzbuđenja rekao da u mašini za kafu i slatko piće kupim nešto popiti, ponesem tu čašu u nužnik, stavim moj kaput na glavu tako da me kontrolne kamare ne mogu snimiti šta radim, ta da rakiju donesem u jednoj od tih čaša, bilo kafe bilo slatkog pića. Zvonko, Velimir i ja smo do 4 sata poslije podne sjedili, razgovarali, pili “slatko piće”, uživali itd.

Eto, dragi moji svi Hrvatice i Hrvati i svi oni koje ovaj povijesni detalj hrvatske političke emigracije u borbi za Ponovnu Obnovu Hrvatske Države zanima, a trebao bi svakoga zanimati.

Bog! Sve vas najiskrenije bratski i hrvatski pozdravlja Mile Boban.