PORUKA GENERALA DRINJANINA HRVATTIMA

Četvrt stoljeća nas dijeli od dana kada je bila proglašena NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA. Kroz ovih 25 godina dogodilo se mnogo toga i medju Vama ovdje ima ljudi, koji su bili medju stvaraocima Desetotravanjeske revolucije, ali ima i predstavnika jedne nove generacije, koja se rodila nakon toga dana. Prema tome imamo dovoljno kriterija da možemo analizirati značenje Desetog Travnja i povući potrebne zaključke.

U prvom redu bit će potrebno i još jednom obnoviti i ponoviti naš načelni stav u pogledu Desetog Travnja. On za nas predstavlja jednu raskrsnicu u modernoj povjesti hrvatskog naroda. Deseti Travnja je bio kulminacija jedne duge i naporne borbe, koju je vodio čitavi hrvatski narod. Griješe oni Hrvati, koji neće da vide veličinu toga dana iz sebičnjačkih razloga i stranačkih prestiža. Naime, kada ga nisu ostvarili oni, onda bi htjeli izbrisati taj dan i proglasiti ga danom sramote. Isto tako griješe oni, koji bi htjeli odijeliti taj dan od čovjeka, koji je vodio onu revolucionarnu elitu, koja je najviše učinila da dodje do Desetog Travnja. Radi se o Poglavniku Dr. Anti Paveliću. Griješe isto oni, koji bi htjeli Deseti Travnja proglasiti izključivo djelom Poglavnika i Ustaškog Pokreta, ali ne toliko radi istih, nego da se proglase nasljednicima i baštinacima istih u svoje osobne i stranačke svrhe.

Nijekati zasluge hrvatskog naroda u tako velebnom aktu je proglasiti narod nezrelim i nesvijestnim narodom, kojemu su, eto, šaka ljudi uz pomoć Nijemaca i Talijana dali Državu. Istina je, da je cijeli hrvatski narod htio svoju državu, da se za nju borio, dao pola milijuna života, i istina je, da je na čelu borbene revolucionarne elitne manjine stao odvažan i hrabar muž, Poglavnik Dr. Ante Pavelić. Deseti je Travnja zato jedan povjestni dan, a na nama je, da ga obnovimo. Pokušat ćemo ovdje ukratko reći nekoliko ideja o tome što bi Vi, Hrvati Toronta, mogli učiniti u tom pravcu, koji je Vaš konkretni ulog, što imate pravo očekivati od nas, vojnika i revolucionaraca, i što bi mi, predstavnici ODPORA I HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA očekivali od Vas.

Rekli smo od Vas, od sviju prisutnih. Postizavanje i gubljenje slobode i Države jesu akti, koji se tiču cijelog narodnog kolektiva. Cijeli narodni kolektiv se raduje slobodi, uživa u njoj, bori se za istu i žrtvjuje u krvi, umnim, materijalnim i fizičkim vrednotama. isto tako čitavi kolektiv osjeća gubitak slobode, biva ponižavan od tudjina, biva ubijan od okupatora, biva pljačkan od nasilnika i izgnan iz svog vlastitog doma i domovine po onima, koji mu niječu pravo na vlastiti državni život.

Zato ste i Vi, braćo i sestre, dio toga narodnog kolektiva, jedna grana, ili jedna grančica narodnog stabla, koje se nije osušilo jer ima korjenja, ima proljeća, ima srčike, ima lišće, diše, razvija se, bori se za biološki opstanak. Zato je i važna Vaša funkcija, jer ono što Vi možete obaviti nemože nitko drugi. Ako sve grane i grančice, sve korjenje, lišće i srčike budu izvršavale svoju misiju, naše će se stablo odhrvati i preživiti sve silnike. Neka i ovo proljeće. prigodom 25 godišnjice bude dokaz, da je tako. Eto, uz veterane vidimo srčike, mlade Odporaše, koji su voljni ići stopama otaca. I tu i tamo već se čuju jeka o odjeci prvih pokušaja. Daljnje jeke i odjeci dogoditi će se u razmjeru prema onome, što naš hrvatski narodni kolektiv bude voljan i kadar učiniti.

Iz našega tiska mogli ste vidjeti da pišemo o VANJSKOM I UNUTARNJEM FRONTU. Vjerujem da ste većina čitali i o našoj anketi o PROBLEMIMA HRVATSKE REVOLUCIJE. Znate da ljudi Odpora stvaraju svoje RADNE SKUPOVE. Pisali smo i o HORIZONTALNOJ DIPLOMACIJI. U posljednoj OBRANI mogli ste čitati i o PREDUVJETIMA hrvatske revolucije. Da, o preduvjetima. Htio bi Vam o svemu tome nešto reći, jer je svaki od Vas, mužko i ženski, stari i mladi, fizički i intelektualni radnici, Hrvati svih pokrajina, stališa, dobi i vjeroispovjesti, pozvani dati svoj dio u radu tog VANJSKOG FRONTA.

Jedan od preduvjeta za uspješni rat protivu Jugoslavije i mrzkog nam srbokomunizma jest, da stvorimo APARAT, koji će tu zadaću ostvariti. Naprama nama stoji jedan aparat sastavljen od raznovrstnih elemenata. Naprama njima treba pokrenuti hrvatski aparat, tehničare, snagu, koji će svladati taj postojeći srbokomunistički aparat. Sve drugo je pusto sanjarenje. Napravimo jednu usporedbu iz dnevnog života. Jedan lijep, mlad, sposoban, učen i prikladan čovjek ostvaruje svoje želje, pa i snove. Mlada i lijepa djevojka osvaja momka i uključuje se u božiji i naravni zakon radjanja, umnažanja i umiranja, osigurava kontinuitet obitelji kao osnovne ćelije ljudskog društva. Rekli bi vrši jednu misiju, ili prema izrazu Oca Domovine Ante Starčevića, vrši svoje deržanstvo. U obitelji, u obrtu, zvanju, politici, oružanim snagama, na polju umjetnosti, znanosti i bilo koje grane ljudske djelatnosti. U tu svrhu, već prema grani života, rada i zvanja, napravi se plan, pripremi se stručno, intelektualno, fizički, duhovno i duševno.

I pedalj po pedalj, korak po korak, ostvaruje svoj san, svoju želju, svoj životni plan. Superira one poteškoće, koje nailazi na putu ostvarenja. To se dogadja i u braku, u politici, u trgovini, u vojsci. To je životna borba. Pada se i podiže se. Udružuje se obitelj, pleme, skupine, grupa, stranka, pukovnija, sindikat, i što nije mogao čovjek izvršiti sam, pokušava u zajednici. Borba naroda za slobodu, udružuje narod u tom velebnom planu. Ta radi se o svima. Zato treba i organizirati ljude prema njihovim sposobnostima, izobrazbi, inklinacijama, željama, mogućnostima razne vrsti. Borba izbacuje naravne vodje, one sposobnije, jače, odvažnije, pozvanije. Pokreće se kolektiv. Organizirani kolektiv, prihvaća borbu.

Tom kolektivu se suprostavlja drugi kolektiv kojemu želimo nametnuti svoju volju. To je rat. Sukob ideja, htijenja, kolektiva. U ratu se bori, trpi, pada, umire, pobjedjuje ili budi.

Oni imaju snage, uma, ideja i organizacija, ovako se spremaju za rat. Oni koji nemaju ideja, ili nemaju snage za ostvariti ih, ili motiva za pokretati duhove za konkretne ciljeve, oni se izživljavaju u brbljanju, u izvikivanju parola, krilatica, spominjanju imena iz prošlosti, kite se tudjim perjem i bježe od konkretnih problema. Ostaju apstraktni u izvodjenju. I da bi prikrili pomanjkanje plana, snage i konkretnih uspjeha, dreče u vjeri, da će nadvikati svoju vlastitu podsavjest, koja im u samoći veli, da to nevodi ničemu. A da bi zaglušili glas savjesti onih, koji pitaju da im se odgovori konkretno : RECITE MI KAKO MISLITE DA ĆE SE HRVATSKI NAROD OSLOBODITI, optužuju te ljude, proglašuju ih ovakovima i onakovima, napadaju ih da su sišli sa linije, da su iznevjerili ovoga ili onoga, i da će za sve doći vrijeme.

Mnogo puta se radi o poštenim ljudima, pa ako ih pritisnete u četiri oka, reći će Vam, da jest, da je tako, ali da nemaju snage, da će umrijeti onakvi kakvi su bili, i dosta puta uz grižnju savjesti sprovode ostatak života u spominjanju tudjih imena, zasluga i djela. I onda zapadnu u duboki san, kao ljudi, koji moraju uzeti morfija, ili drugih droga, a da bi mogli zaspati. Tako čekaju konac vlastitog života. I kad je život gorak, stvarnost čemerna, kao što je gorka i čemerna stvarnost našega naroda, onda sanjaju ili pišu lijepe članke o tome, kako bi lijepo bilo kada bi bili slobodni, ili kako je lijepo bilo za vrijeme cara Franje Josipa ili Padišaha na Bosforu, ili se gledaju u ogledalu žmireći i sanjajući, kako su na Markovu Trgu, u uniformi, s odlikovanjima, u društvu milih i dragih, koji su davno nestali u vrtlogu klanja, progona i bježanja.

Posljedice takovog izživljavanja i sanjarenja su mistifikacija i prazna obećanja, svadje, optuživanja, medjusobna blaćenja, i sve ono što danas vidimo oko sebe. Trebala je doći 1966. i navršiti se 25 godina od DESETOG TRAVNJA, i 21. od propasti NDH i Bleiburga, pa da mnogi naši politički ljudi dodju do spoznaje, da je dosta sanjarenja, mistifikacije i obmamljivanja sebe i drugih.

Eto to su konkretni problemi i preduvjeti. Jedan od preduvjeta naše hrvatske revolucije jest u tome, da se mi slobodni predstavnici hrvatske političke emigracije sastanemo, kao ovo ovdje danas, i porazgovaramo oko okruglog stola o tome ŠTO MOŽEMO I MORAMO UČINITI JOŠ DANAS, što sutra, što preksutra, tko i što može, mora i zna ušiniti. Mi smo bili oni, koji smo u svoje vrijeme širili letke koje smo podpisivali sa naznakom SLUGE DOMOVINE. Mi smo uvjek bili i ostajemo prvi u zahtijevanju, da se hrvatski ljudi sastanu i slože i ušine ne sve, ili mnogo, nego svaki na svom mjestu, ono što može.

Što možete učinit Vi ovdje, koji ste se sakupili da proslavite dan državnosti, uz spomen na hrvatskog kralja Tomislava i 25 godišnjicu Desetog Travnja.

Možete učiniti to što ste učinili, doći, manifestirati se, tako, pred desetak tisuća Hrvata u Torontu, pred vlastima slobodne zemlje KANADE, koja ne samo da Vam ne smeta u radu za Hrvatsku, nego to gleda i dobronamjerno i diže ugled Vaših sastanaka sa prisustvom svojih uglednih predstavnika. Time ste već učinili jedan akt. Posvjedočili ste javno, hrabro, dostojno, da ste sinovi onog naroda, koji je dao Kralja Tomislava i pred 25 godina stvorio i obnovio svoju Državu. Da ste braća, sinovi i djeca onih, koji su krvarili zato, da Hrvatska Država mogne 4 godine živiti usprkos svih potežkoća. tako će i hrvatski narod u Domovini saznati, da je u Torontu bilo 400 ili 500 osoba, koje su jednim političkim aktom u slobodnom svijetu protestirali protiv jedne mrzke tiranije, protiv jedne tamnice, jednog ropstva, protiv srbokomunističke i svake druge Jugoslavije. Potakli ste time i druge, da slijede Vaš čin. Dali ste primjer bratske snošljivosti, sloge i svijesti, jer znam da Vas ima, koji pripadate raznim hrvatskim strujama. Znam da se danas slavi Deseti Travnja u ovom istom gradu na drugom mjestu, a dogoditi će se to i u drugim mjestima. I na drugim mjestima neće se slaviti zato, jer se čaka Hrvata nije mogla složiti u tome, tko je od nas u našoj mizeriji veći, zaslužniji, pametniji ili čak ljepši i elegentniji, te prema tome pozvaniji da bude Predsjedatelj, govornik ili onaj, koji pusti, da ga aklamiraju, ili vole, ili slave, kao ono cenogorski serdari: ja tebi vojvodo, ti meni serdare, a kakve smo rdje, to vidi cijeli svijet i naš jadni narod, za koji nismo ništa učinili i čak ne mislimo činiti.

Možete, braćo i sestre, ovdje izvršiti i drugu misiju. Manje ili više svi vi radite, svi uživate prilično visoki standart života, mnogi imaju kuće, auta, frižidere, televizije, uštedjevina, i pravo je da ih imate, jer ste ih zaslužili svojim radom i žuljevima, u znoju i naporima bilo umnim ili fizičkim. Voljni ste i potrošiti za zabavu, koja je i te kako potrebna. Idete u kino i teatar, na izlete, zabave, plesove. Sve je to potrebno. Hrvatska će malo koristi imati od mističara, a sve ili mnogo može dobiti od normalnih gradjana, ljudi, žena i djece, koji rade, spavaju, misle, zabavljaju se, pa kako bi reka naš vrli fra Grga Martić: griješe i ispovjedaju se. I mnogi od Vas je dao za narodnu stvar vieše nego je mogao i imao. Neću spominjati primjere, iako bih mogao radi skromnosti tih osoba, koje su medju Vama…

Ne bi htio biti kao onaj pop, koji je psovao one, koji su došli na misu, s ciljem da to prenesu na one, koji nisu došli. Htio sam samo reći, ako samo jedan mali dio onoga, što imamo dadnemo za stvar tiska, bili bi kadri učiniti mnogo na tom polju.

Da, čujemo nekada da šta će nama piskaranje, jer da je dosta 1000 Ustaša, i da će Hrvatska biti slobodna. Te je riječi izrekao jedan dobar moj prijatelj, ugledan intelektualac i zaslužan muž. Ali nemojte zaboraviti, da je nas 6 svibnja 1945. godine bilo 17 divizija, 300.000 boraca sa puškama, topovima, avionima, glavnim stožerima, pod barjacima i pod vrhovnim vodstvom jednog velikog muža, Poglavnika, vlastite vlade i sposobnih generala. Pa što se je dogodilo? Napustili smo, nakon dobivenih bitaka, svoju zemlju, predali se kao roblje, bili poklani kao janjci i tjerani kao obični zločinci i još duge godine nakon svršetka rata.

Volimo mi bacati krivnju i na strani svijet, na zapad, kršćanstvo, islam, civilizaciju, a eto nedavno smao doživili i to, da inače pametni ljudi i u jedno uglednoj reviji napadaju Svetog Oca i Vatikan, jer da ne brane dovoljno Hrvatsku. Pitam ih, zašto bi Hrvatsku branili Vatikan i Sveti Otac, koji ne vrše političke misije ni za Hrvatsku, ni za Vatikan, pa ni za Jugoslaviju, – kad mi sami Hrvati u emigraciji, gdje smo slobodni, jedva što činimo, da bi taj strani svijet uvjerili u naše pravo. Jedan hrvatski političar u svojoj revijici poručuje: za zašto se ne bi svadjali i zašto bi se slagali? Pa zašto da rimski, njemački, poljski, ili američki kardinali moraju biti složni u pitanju Hrvatske i Jugoslavije, kada nismo mi Hrvati, koji smo pozvani da se perom i mačem borimo za slobodu Hrvatske. Mjesto neodgovornog harangiranja na Crkvu, kardinale, Vatikan i svećenike na hrvatskom jeziku, ti naši veleumni trebali su na latinskom komponirati jedan apel na 3000 biskupa, koji su se bili našli na Vatikanskom koncilu, i u tom apelu govorili o Hrvatskoj i spominjali zasluge Hrvatske i vjernost Crkvi. I mjesto optuživanja hrvatskih svećenika da pale crkve i falsificiraju Papine izjave, mogli su, kao mi, mali ljudi, tiskati na stranim jezicima knjige i darovati iste uglednim predstavnicima stranih naroda. Pa ipak, solucija je tu, medju nama, ovdje medju Vama. Samo jednim malim naporom, mi smo kadri tiskati knjige, revije, novine, letke, memorandume, pozive i molbe na svim jezicima svijeta i poslati to onima, koji će i o nama odlučivati.

Govorili smo o preduvjetima. Da, preduvjetima. I to vanjskog fronta. Naših 17 divizija nisu pobjedili srbokomunisti, ali ih je uništio svijet, koji je o nama bio slabo ili nikako informiran. I dan danas, ovdje u Torontu, dobivate novine ne samo srbokomunističke, nego i one, koje izdaju hrvatski ljudi, pokreti, stranke, i u kojima se bezstidno optužuju ne srbokomunisti, nego oni hrvatski ljudi, koji su stajali na čelu hrvatskih postrojba, koje su se borile za Hrvatsku Državu čak i onda, kada iste nije bilo. Iz blata i tmine najednom izgmiže netko, tko ponavlja ono, što Udba želi. Odjednom vidimo hrvatske novine, koje to ponavljaju u vjeri, da će time umanjiti vrijednost ljudi, čiji je jedini grijeh, da se nisu dali zauzdati od ovog ili onog političara, koji nije voljan s nama razgovarati o tome, što se treba i može napraviti danas, nego piše i sanjari o tome što će učiniti ako i kada Hrvatska bude slobodna. Jedan se od tih čak i bavi i problemima kako će u novoj Hrvatskoj postaviti djecu u školu, i kako su djeca jednog generala samo toliko vrijedna koliko i jednog satnika ili radnika, a kaKo je u zboru pjevača satnik zborovodja, a ne general, iako još nikada nisam nigdje čitao da bi generali bili članovi pjevačkih zborova, niti je bilo problema sa satnicima koji su bili zborovodje, niti znam da bi bilo ikada čuda sa generalskom djecom u školama. Eto, vidite, tu možete učinit svoje. Za naš tisak i u ovom konkretnom slučaju “Operaciju HISPANIA 23”. Mi smo već davno razaslali knjige i već smo dobili prva priznanja, zahvale i obećanja. Vidili ste učinak knjige u svim sektorima života, i danas u doba hladnog tj. psihološkog oružja. tj. riječi i pisana slova, ideje i misli, i znajte, da ako to mi ne napravimo, neće nitko drugi, pa ni rimski kardinali, mjesto nas.

Govorili smo i o HORIZONTALNOJ DIPLOMACIJI. Čitali ste u jednoj novini, koja izlazi u Torontu, da nema nikakva značenja činjenica, da se Vaš Predsjednik Gagro nadje na zasjedanjima, sastancima i dogovorima sa Predsjednikom Kanadske Vlade. U isto vrijeme dobivamo MAKEDONSKU TRIBUNU, od 6.I.1966. br.2015 i i koju čita pola milijuna izseljenih Macedonaca, i koja donosi na svojoj prvoj stranici iste te fotografije, i na obje brat Gagro, u društvu Predsjednika Vlade i ministra Gordona i vlč. Vasila Mihailova. Da, da je bilo Gagra, malih ljudi, koji bi kanadskim i drugim ministrima govorili o Hrvatskoj, mjeto hrvatskih banova i ministara u Vladi Draže Mihailovića i Subašića, onda nam se ne bi 1945. dogodilo ono što se dogodilo, jer bi ti ljudi ipak nešto znali o Hrvatskoj.

A onako su znali da smo svašta, samo ne ljudi, koji su zaslužili biti slobodni u doba, kada se i afričkim divljim ljudožderima nameće sloboda. Eto, dokle može dovesti zagriženost, slab primjer, gore vodstvo i pomanjkanje karaktera.

Zato je potrebno stvoriti HRVATSKI FANJSKI FRONT, koji će rado i uspješno pred strancima braniti stare i nove borce. Neka se sutra baci u borbu elita Odpora i izgine u nejednakoj borbi, dignut će se sami Hrvati, kao i 1941. te će iz osobnih, stranačkih i nama nepoznatih razloga oblatiti i ove borce, da su fašisti, nacisti, koljači, razbojnici, kao što se dogodilo i onima, koji su bili blaćeni skupa sa pokojnim Kavranom, Milošem i drugima, dok su prelomljenih udova i rebara, izmučeni stajali pred vješalima srbokomunista, neprijatelja hrvatske državne misli.

Znači da njihova žrtva ne bi bila dostatno izkorišćena za Hrvatsku. A Hrvatska ima dosta martira, pa treba revolucionaraca, zapovjednika, tehničara revolucije, atentatora, komandosa, bomba, revolvera i drugih potrebština.

I na kraju : svaki od Vas kada izidje iz ove sale mora ići sa ovim idejama u sve grupe, stranke, pokrete, organizacije i društva. Mora pridobiti ljude u svim grupama. Ne zato da pridju u Odpor, nego zato, da u svojim organizacijama unesu duh bratske skoge, snočljivosti, potrebu suradnje i zajedničkih nastojanja. Kada se iz te bratske snošljivosti maknu iz svih organizacija lažni proroci, Udbini agenti i nevjerni intereščije i brbljavci, koje će se lako razotkriti ispitivanjem njegove prošlosti, onda će i hrvatska emigracija moći stvoriti VANJSKI FRONT. Taj će onda VANJSKI FRONT podpomoći borce u domovini, a ne odmagati ih, i braniti njihovu svetu žrtvu pred svijetom, a ne blatiti ih, kao što rade danas. Nemojte zaboraviti da sve svjetske velesile prevode svaku napisanu riječ hrvatske emigracije, i u danom času o našem radu na VANJSKOM FRONTU će ovisiti, da li će nas strani svijet pomoći, ili će radije podržavati na našem području srbokomunizam i jugoslaviju.

Ja Vam se zahvaljujem za ono, što ste do sada učinili na tome polju i pozivam Vas u ime onih, koji su voljni poći u nove napore, da nastavite pojačanim radom. O tome će ovisiti planski rad na Unutarnjem domovinskom frontu. Hrvatski narod gleda na nas, koji smo u slobodnom svijetu, da govorimo i radimo u ime njegovo, jer On to ne može. Rekli smo u jednom članku, da je, prema jednoj kineskoj poslovici, bolje zapaliti jednu jedinu svijeću, nego čitav život proklinjati tamu. ODPOR JU JE ZAPALIO. Snaga je u nama, našim idejama, našim organizacijama, našim žrtvama, našim umovima i mišicima. Imamo dovoljno snage za osloboditi se, imamo i sposobnih ljudi, koje je u školama i mimo škola odgojio narodni genij. Molimo se Bogu, ali uzdajmo se samo u ono, što smo sami sposobni, voljni i kadri učiniti. O tome, eto, ovisi HRVATSKA REVOLUCIJA.

Nemojte čekati ni časa. Naše je vrijeme davno došlo i može i proći, i ne zaboravite da nitko mjesto nas neće ostvariti našu slobodu.

Glave gore vitezovi nezasluženog poraza, i naprijed za Boga i Hrvatsku, svaki na svom mjestu, svaki prema svojim sposobnostima i mogućnostima.

general Drinjanin