POLITOLOŠKI MODEL POJMA – NACIONALNA IZDAJA, piše dr. Ivica Ivo Josipović

 

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istraživač

Melbourne Australia

POLITOLOŠKI MODEL POJMA – NACIONALNA IZDAJA

Metodološka skica

Uvodne napomene:

U nastojanju da se osobni i kolektivni subjektivizam, koji još uvijek predstavlja preovladjujući oblik odnosa prema političkoj djelatnosti i njegovim fenomenima i predstavlja krupnu smetnju u pravilnom, metodološkom naročito, razumijevanju i objašnjenju različitih pojavnih oblika političkog procesa, namjera je da se kroz približno definiranje odgovarajućeg metodološkog pristupa i metoda, opiše i objasni konceptualni model pojma “nacionalna izdaja”. Ključna prepreka u nacionalnom razvoju suvremenog hrvatskog društva i države je odsustvo nacionalne suglasnosti o dugoročnim interesima i odsustvo primjerene dugoročne strategije razvoja utemeljene na trajnim hrvatskim interesima. U nedostatku, politički čimbenici – u prvom redu političke stranke koje sudjeluju u upravljanju tzv. nacionalnim interesima – su slobodni da samostalno odabiru tzv. nacionalne interese i sukladno tome prilagodjavaju vlastitu političku djelatnost. Onda kada politički sustav funkcionira na osnovu subjektivnog pristupa tzv. nacionalnim interesima, postoji velika šansa za pojavu radnje ili akta nacionalne izdaje.

Polazna hipoteza:

Umjesto preovladjujućeg pristrasnog ili subjektivnog odnosa kako prema sveukupnoj političkoj djelatnosti tako i pitanju nacionalne izdaje, predlaže se metodološko prihvatljiv model koji omogućava objektivno dakle temeljem činjenica prosudjivanje i zaključivanje o tome kakva je priroda odredjene političke koncepcije te da li postoje osnove za proglašenje iste kao nacionalne izdaje. Uglavnom objektivni kriteriji za takvu prosudbu, kada se radi o politološkoj disciplini, ne postoje i u odsustvu znanstvenih instrumenata, do izražaja dolazi osobni i kolektivni odnos koji imaju odredjenu svjetonazorsku i ideološko-političku pozadinu. Drugim riječima, još uvijek čimbenici koji odredjuju osobni razvoj (obiteljsko odrastanje i prihvatanje vrijednosti, uža socijalna grupa, obrazovni i kulturni sustav) preovladjujuće utječu na odnos prema pojedinim političkim pitanjima pa tako i pitanju nacionalne izdaje. Nedostatak odsustva primjerenog konceptualnog modela pojma nacionalna izdaja su krupne budući da u nedostatku mjerljivih kriterija za prosudjivanje o prirodi odredjene politike, ima za posljedicu da se političke koncepcije koje objektivno ne predstavljaju oblik nacionalne izdaje proglašavaju takvima i obrnuto, u slučaju kada je očigledno da je u pitanju nacionalna izdaja, takva kvalifikacija izostaje.

Prednosti budućeg teorijskog modela pojma nacionalna izdaja sadržavaju se u mogućnosti da se odredjene političke pojave i fenomeni mjere prema znanstveno prihvatljivim kriterijima te da se isključi subjektivan odnos. Nastojanje je da se slično ili po uzoru metematičkoj formuli koja ima univerzalnu vrijednost, uspostave odgovarajući parametri ili odnosi odnosno pokazatelji pojedinih političkih čimbenika, koji se mogu beskonačno ponavljati i stavljeni u medjusobni odnos imaju sposobnost dokazivosti da je odredjena politička djelatnost predmet nacionalne izdaje ili ne. Prihvatljiv metodološki model istraživanja pojma nacionalna izdaja može služiti kao solidna osnova za istraživanje različitih vidova političkog procesa u širem smislu riječi. Pretpostavka je da ukoliko se ustanovi, slično matematičkoj formuli, pravilan i zakonomjeran odnos izmedju odredjenog broja čimbenika ili konstanti, te ukoliko se dokaže radnja ili akt nacionalne izdaje, ne može se dati niti jedan prigovor temeljem političkog subjektivizma i osobno-kolektivnog odnosa prema odredjenoj ideologiji ili praktičnoj političkoj aktivnosti budući se radi o znanstvenoj primjeni metodskog postupka. Polazna osnova za simulaciju modela nacionalne izdaje je suvremena hrvatska državna organizacija i društvo, uspostavljena početkom 90 – tih godina prošlog stoljeća. Sam akt ili čin proglašenja nezavisne hrvatske države ne predstavlja osnovu za zaključivanje o bitnijim sadržinskim promjenama. Dapače, uglavnom je zadržana naslijedjena i stara društvena struktura premda su formirane nove institucije koje su trebale izraziti krupnu promjenu u strategiji razvoja hrvatskog društva i nacije. To je značajan uzrok i svakako razlog za izraženije mogućnosti pojave akta ili radnje nacionalne izdaje imajući u vidu da su socijalne strukture (tzv. komunistički kadar) koje su zauzimale visoke položaje u starom sustavu uglavnom nastavile obnašati – deklarativno prihvatajući novu vlast a de facto su djelovale protiv iste – političke funkcije u novom političkom sustavu. Takve socijalne grupe i krugovi (tzv. jugosloveni, lažni demokrati, komunisti i prosrpski orijentirani ili drugim riječima, peta kolona) uključujući njihove potomke i sljedbenike su vjerojatni ili očekivani nosioci i izvodjači radnje nacionalne izdaje. Trebalo bi odgovoriti na pitanje da li je nacionalna izdaja emotivno stanje ili doživljaj specifične grupe osoba i krugova koja nisu metodološki mjerljiva u odsustvu objektivnih kriterija ili se dapače radi o višeslojnoj pojavi koja je podložna znanstvenoj disciplini. U daljem tekstu nastojaću dokazati drugi stav navedene teze, da se naime, u osnovi ova pojava može promatrati kao znanstveni predmet podložan primjeni odredjenih metoda i tehnika.

Odredjenje pojma nacionalna izdaja:

Polazni pojam je nacija i sve ono što ovaj generički pojam uključuje. Nacija ili nacionalna skupina podrazumijeva osobe i socijalne grupe kojima je zajednička dokaziva povijesna geneza i pripadnost hrvatskoj nacionalnoj grupi koji dijele iste ili slične potrebe, interese ili koristi. Povreda prava ili interesa koji su svojstveni svakoj, pa tako i hrvatskoj, naciji podrazumijeva postojanje objektivnih ili stvarnih odredjenih nacionalnih interesa i činjenje ili nečinjenje u zaštiti nacionalnih koristi ili njihovom ugrožavanju. U slučaju kada postoji duboki rasporak i protivrječnost izmedju izvornih ili trajnih hrvatskih nacionalnih interesa i praktične politike koja definira vlastite ili tzv. nacionalne ili kvazi nacionalne interese, te kada se izvorni interesi krše, ugrožavaju ili negiraju ili dovode u pitanje njihova opstojnost temeljem svjesne političke akcije odredjenih političkih čimbenika, može se govoriti o slučaju nacionalne izdaje. Dakle, pretpostavke su prvo prepoznavanje izvornih nacionalnih (trajnih) interesa i drugo sposobnost – utemeljena na činjenicama i metodskom postupku – uočavanja odstupanja, neznatnog ili krupnog, od istih. U slučajevima značajnog ili krupnog odstupanja od izvornih interesa čime se dovodi u pitanje njegova opstojnost ili vrijednost hrvatske nacije, primjereno je govoriti o nacionalnoj izdaji. Medjutim, ukoliko ne postoje odgovarajući kriteriji za vrednovanja prirode političkog djelovanja, postoji opasnost da se jedan subjektivizam zamijeni za drugim, zavisno od političkih namjera.

U nedostatku odgovarajućih mjerila za takvo stanje, vrlo je jednostavno upasti u istu zamku te kritičko prosudjivanje jednog političkog subjektivizma zamijeniti sa drugim. Pojam nacionalna izdaja kao i praktična sadržina odredjene političke sadržine koja nosi takav pridjev, moraju biti metodološki mjerljive i imati mogućnost primjerenog iskazivanja čime se omogućava objektivna prosudba odredjene aktivnosti i djelovanja kao nacionalna izdaja. U predmetnom i metodološkom pogledu, nacionalna izdaja je u osnovi politička pojava ili fenomen koji medjutim ima različite razine od kojih su svakako najznačajnije svjetonazorska, ideološka, sigurnosna, gospodarska i socio-psihološka budući da se pojedina pitanja ovog predmeta mogu pravilno razumjeti promjenom analize socio-psiholoških karakteristika osoba i grupa uključene u političke aktivnosti u širem smislu riječi. Utvrdjivanje motiva političkog djelovanja i uzroka koji stvaraju pretpostavke za istu, omogućava nedvojbeno da se odredjena politička aktivnost proglasi za blaži ili ozbiljniji vid kršenja nacionalnih interesa ili za nacionalnu izdaju. Jasno da je predmet od posebne važnosti za politološku znanstvenu disciplinu i otuda se u ovom radu govori o takvom modelu nacionalne izdaje. Svakako, treba uzeti u obzir učestalost i brzinu promjena kojima su podložna politička djelatnost unutar modernog doba i proces odlučivanja kao posljednju točku kroz koje se identificira nacionalna izdaja što upućuje na neophodnost ustanovljenja prelomnih točaka kojima se omogućava praćenje razvojnog procesa u smjeru izvorne nacionalne politike ili odstupanja od iste. Naravno, sam čin, akt ili radnja nacionalne izdaje sadržava ciljeve, sredstva i socijalne nosioce. Politički čimbenici koji zagovaraju različite oblike političkih udruživanja koji nisu izvorno hrvatski trajni interesi, sa susjednim nacijama su najviše podložni činjenju radnje nacionalne izdaje. Politički čimbenici koji su doživjeli politički a svakako i vojni, poraz u procesu osamostaljivanja suvremene hrvatske države su glavni političko-socijalni nosioci nacionalne izdaje. Sukladno tome, a temeljem dosadašnjih iskustava, akt ili radnja nacionalne izdaje se ispoljava s jedne strane u vidu nekritičkog prihvatanja političkih rješenja nametnuta od strane spoljnih čimbenika koja nisu sukladna hrvatskim, kao što je proces uključivanja u EU integracione procese i s druge strane prihvatanje transformiranog modela prosrpske dominacije – prva i druga Jugoslavija kao povijesno negativni modeli te projekat udruživanja u Region – a što dakako podrazumijeva preovladjujuće srpske interese. Takva politička rješenja, koja sa stanovišta hrvatskih trajnih nacionalnih interesa predstavljaju vid kršenja istih ili nacionalnu izdaju, su medjutim nametnuta od strane formalnih ili neformalnih centara u bližem ili daljem okruženju kojima je osnovna namjera da se uklone sve moguće nacionalne prepreke u slobodnom kretanju mutiranog kapitala kao izvoru profita i političkog utjecaja.

Nacionalni interes:

Kategorija nacionalnog interesa se generalno promatrano a što se svakako odnosi i na predmet hrvatskih nacionalnih interesa, glede metodološke preglednosti, dijeli na dvije grupe. Prvo, izvorne ili trajne nacionalne interese i drugo tzv. lažne odnosno one koji se temeljem političkog subjektivizma osoba i krugova koji pripadaju posebnoj političkoj koncepciji predstavljaju kao hrvatski nacionalni interesi. U slučajevima kada se realiziraju umjesto izvornih ili trajnih hrvatskih nacionalnih interesa lažni, primjereno je upotrebljavati pojam nacionalna izdaja. Takvi se interesi nastoje onda, upotrebom političko-propagandnog aparata a prije svega djelovanjem sredstava javnog priopćavanja – što pretpostavlja odlučujući utjecaj na izdavačku i programsku politiku istih – nastoje široj javnosti predstaviti kao izvorno hrvatski nacionalni interesi. Otuda i potreba postojanja općeprihvaćenih hrvatskih nacionalnih interesa od strane svih političkih čimbenika nezavisno od svjetonazorskih, ideoloških i političkih različitosti. Izvorni pripadaju grupi stvarnih hrvatskih nacionalnih interesa, dakle onih koji su proizvod dokazanog višestoljetnog razvoja hrvatske nacije i državnosti, izraz njenih specifičnosti i potreba i ujedno različitosti glede drugih, dok tzv. lažni ili kvazi nacionalni interesi pripadaju grupi subjektivno-političkih koji su svojstveni pragmatičkim potrebama pojedinih političkih čimbenika. Glede suvremene hrvatske državne organizacije ne postoji općeprihvaćena primjerena dugoročna strategija nacionalnog razvoja i u skladu sa time opis trajnih nacionalnih interesa što predstavlja glavni izvor prijepora i plodno tlo za činjenje nacionalne izdaje. To je glavni uzrok različitih gledišta o tome koji su nacionalni interesi i istovremeno osnovni izvor političkog subjektivizma te ideološko-političkog prijepora. Generalno govoreći, predmet trajnih hrvatskih nacionalnih interesa ne može biti predmet prijepora niti protivrječnih gledišta. Prema tome, neophodan instrument u ustanovljenju modela pojma nacionalne izdaje je kategorija nacionalnog interesa. Za metodološke potrebe ovog rada kategorija nacionalni interes se dijeli na:

a/ kratkoročne i,

b/ dugoročne, trajne ili izvorne,

Dugoročni ili izvorni se dijele u dvije podgrupe:

b.1. izvorni ili stvarni odnosno trajni hrvatski nacionalni interesi, i

b.2. kvazi ili lažni nacionalni interesi ili interesi koji su svojstveni pojedinim političkim pragmatičkim čimbenicima.

Kratkoročni nacionalni interesi nisu od posebnog interesa za definiranje metodološkog modela nacionalne izdaje budući su subjekt pragmatičkih promjena sukladno izvornim interesima. S tog stanovišta bilo bi primjerenije koristiti umjesto pojma kratkoročni nacionalni interesi pojam ciljeva kratkoročne nacionalne strategije razvoja te otuda su takvi interesi podložni izvornim ili trajnim. U svakom slučaju se takvi ciljevi trebaju uskladiti sa izvornim interesima. Upravo na ovoj točki stvara se mogućnost da se kratkoročni ciljevi predstavljaju kao trajni nacionalni interesi premda oni mogu sadržavati, glede trajnih interesa, karakteristike krupnih odstupanja, kršenja istih ili izdaje.

Pojam trajan ili izvoran nacionalni interes:

Ključna nomenklaturna kategorija političke djalatnosti, a sukladno tome i primarni predmet političke znanosti, predstavlja pojam dugoročnog ili trajnog nacionalnog interesa. Na početku treba navesti da je Domovinsko-obrambeni rat protiv velikosrpske agresije osnova ili stup na kojem počiva moderna hrvatska država te ujedno predstavlja temeljnu paradigmu suvremenog hrvatskog društva. Očuvanje i zaštita njegovih rezultata pretpostavka je svake primjerene nacionalne politike. Slijedi opis izvornih ili trajnih hrvatskih nacionalnih interesa odnosno konstanti koji bi trebali predstavljati osnovu općeprihvaćene ili generalne nacionalne strategije.

Prvo, izvorni model hrvatske državne organizacije koji podrazumijeva uspostavljanje nacionalno-državnih institucija koje se u svom djelokrugu rada rukovode hrvatskim interesima te su izraz volje hrvatskog puka koji je ujedno izvor i nosilac neprenosivog narodnog ili državnog suvereniteta;

Drugo, zaštita teritorijalne cjelovitosti svim uključujući oružanim sredstvima. U vidu se ima postojeća teritorijalna granica koja je uradjena na principu AVNOJ-skih administrativnih podjela premda se hrvatske povijesne teritorije i granice u bitnom razlikuju od suvremene;

Treće, nezavisna i samostalna unutarnja i vanjska politika. To je bitna sadržina izvorne hrvatske politike koje se utemeljuje na hrvatskim koristima i potrebama;

Četvrto, zaštita vlastite nacionalne valute (kuna) predstavlja vid gospodarskog suvereniteta i izraz političke zrelosti društvene organizacije;

Peto, briga i zaštita interesa Hrvata koji žive izvan teritorije Hrvatske premda su upravo teritorije na kojima žive Hrvati u BiH zapravo hrvatske povijesne granice;

Šesto, svi pripadnici hrvatske nacije ma gdje živjeli predstavljaju dio jedinstvenog nacionalnog korpusa ili hrvatskog nacionalnog bića i ne mogu biti predmet podjela u pravnom pogledu; Ta se povezanost i nedjeljivost podstiče kroz kulturnu i političku suradnju na različitim razinama;

Sedmo, uspostavljanje dobrosusjedskih odnosa na principima “hrvatski interesi su prvi” i reciprotitet kao uspješan pravni mehanizam zaštite hrvatskih nacionalnih interesa;

Osmo, priznanje djelovanja autokefalne Hrvatske pravoslavne crkve kao čimbenika izvornog modela državne organizacije i političke stabilnosti; Štoviše, to je uvjet pune političke zrelosti hrvatske države;

Deveto, izvorni hrvatski nacionalni interes protivrječan je svakom obliku političkog udruživanja kao vidu zanemarivanja hrvatskih a isticanju drugih interesa;

Deseto, gospodarski oblici povezivanja uključujući kulturnu, znanstvenu, tehničku suradnju sa drugim političkim subjektima je izvorni hrvatski nacionalni interes;

U slučaju ili slučajevima kada odredjena politička koncepcija ili politička djelatnost koju vode odredjeni politički čimbenici dodje ili dolazi u sukob – kroz negiranje istih a uvodjenjem lažnih – sa sadržinom izvornih odnosno trajnih ili dugoročnih nacionalnih interesa ili kada se ustanove krupna odstupanja u kršenju odredjenog nacionalnog interesa, tada je primjereno govoriti o slučaju odnosno radnji nacionalne izdaje. Ovdje se pokazuje značaj postojanja općenacionalne politike ili trajnih nacionalnih interesa koji su prihvaćeni od strane svih nacionalnih političkih čimbenika bez obzira na različitosti o izvornim nacionalnim interesima kao obvezujućim kriterijima nacionalnih politika svih političkih čimbenika.

Teorijski model nacionalne izdaje:

Povodeći se modelom matematičke formule, nastojaću simulirati politološki model pojma nacionalna izdaja. Odnovni elementi ili kriteriji teorijskog modela su:

– Kategorija politički čimbenik – skraćeno PČ;

– Kategorija trajnog ili izvornog nacionalnog interesa – ili TNI;

– Kategorija predmetne sadržine političke koncepcije ili odredjene politike – ili KPS;

– Učinak ili rezultat spoja ovih kategorije – simbolički U;

– Rezultat je pozitivan što znači da se odredjena praktična politička koncepcija ili politika može kvalificirati kao radnja nacionalne izdaje – simbolički predstavljeno u modelu kao NI;

– Rezultat je negativan što znači da ne postoji dokaz o nacionalnoj izdaji ili NR;

Prvi primjer nacionalne izdaje:

Suvremeni primjer nacionalne izdaje predstavlja se kroz formalno-pravno priključenje Republike Hrvatske u članstvo EU. Razlozi za takvu konstataciju sadržavaju se prvo u samom načinu organiziranja narodnog referenduma i ozakonjenju pravnih mehanizama sumljivog porijekla o postotku izlaska i broju glasova potrebnom za prihvatanje rezultata narodnog referenduma. Nema dvojbe da je cilj – po svaku cijenu članstvo u EU – opravdavao sredstva kojima su se koristili politički čimbenici koji su pokrenuli čitav proces. Drugo, neki elementi državnog ili narodnog suvereniteta koji su izvorno neprenosivi su korak po koran preneseni na nadnacionalna tijela. Treće, odustajanje od nezavisne i samostalne unutarnje politike uključujuci vanjsku politiku. Četvrto, pristajanje na koncept ponovnog političkog udruživanja sa Srbijom temeljem očekivanog priključenja Srbije EU integracijama i odustajanje od primata hrvatskih interesa. Plan da se hrvatska kuna zamijeni sa euro novčanom valutom predstavlja dodatni dokaz nacionalne izdaje. Tome treba dodati nebrigu i odustajanje ili zapuštenost nacionalne politike o brizi i zaštiti interesa Hrvata u BiH i drugim zemljama. Naročito su ugrožena prava hrvatskog iseljeništva kroz pravne mehanizme kojima se stavljaju u neravnoprava položaj prema Hrvatima koji žive u Republici Hrvatskoj. To su osnovni elementi, kada se radi o vanjskoj politici, o činjenju nacionalne izdaji glede trajnih hrvatskih nacionalnih interesa. Primjereno je uključivanje u ekonomke integracijske procese te korištenje svih prednosti takvih gospodarskih povezivanja. U opisanom slučaju se odigrava proces denacionalizacije nacionalne države i pretvaranje iste u teritorij pod protektoratom budući da ne postoje elementi političke samostalnosti. U navedenom primjeru su povrijedjeni ili prekršeni trajni ili izvorni hrvatski nacionalni interesi odnosno izvršena je radnja nacionalne izdaje.

Drugi primjer:

Drugi primjer se tiče praktične nacionalne politike u posljednjem desetljeću prvenstveno sa stanovišta nacionalnih interesa unutarnje politike. Prvo, odustajanje od nekih vrijednosti Domovinsko-obrambenog rata i nastojanje da se žrtva izjednači sa agresorom. Treba imati u vidu da rezultati Domovinsko-obrambenog rata predstavljaju osnovu moderne hrvatske državne organizacije te da svaki vid prekrajanja, dovodjenje u pitanje ili negiranja njegovih rezultata predstavlja primjer nacionalne izdaje. Drugo, priznanje SPC kao partnera u političkim pragmatičkim dogovorima koja zapravo predstavljaju praktični vid lažnih nacionalnih interesa. Treće, nedovoljna zaštita prava i interesa Hrvata koji žive izvan Hrvatske te odustajanje od generalnog načela medjusobnog reciprociteta kako bi se zadovoljile odredjene pragmatične protuhrvatske politike. Četvrto, neprimjeren odnos prema srpskim pretenzijama na hrvatske teritorije imajući u vidu modernu srpsku strategiju – o postizanju ciljeva koji nisu postignuti kroz srpsku agresivnu i ratnu politiku – mirnim i specijalnim sredstvima ili kroz hrvatske institucije. Sudjelovanje u političkoj vlasti i sukladna mogućnost upravljanja nacionalnim interesima predstavlja uspješno sredstvo u ostvarivanju dugoročnih ciljeva prosrpske negativne nacionalne politike. To su dovoljni razlozi da se opisana politička koncepcija proglasi ili kvalificira kao nacionalna izdaja glede hrvatske nacionalne unutarnje i vanjske politike. Na hrvatskom jeziku napisano, političko-trgovačko savezništvo izmedju političkog rukovodstva HDZ-a i predstavnika srpske političke stranke koja je de facto i neposredno sudjelovala u oružanoj (organizaciono, materijalno i ljudstvu potpomognuta beogradskom nacionalnom politikom) agresiji na teritoriju Hrvatske, predstavlja klasični ili školski primjer akta ili radnje nacionalne izdaje.

Na ova dva primjera se zorno pokazuje praktično odustajanje od uglavnom svih trajnih hrvatskih nacionalnih interesa. Ujedno te se time obrazlaže tvrdnja o nacionalnoj izdaji glede unutarnje i vanjske politike odnosno kršenja svih izvornih ili trajnih nacionalnih interesa.

Zaključak:

Ovaj tekst predstavlja pionirski rad glede predmetnog i metodološkog odredjenja pojma nacionalna izdaja. Smatram da postoje praktične vrijednosti glede njegove uporabe unutar politološke discipline. Stavljanjem u medjusobni odnos nekoliko odlučujućih političkih kategorija jasno se pokazuje opravdanost i dokazivost čina ili radnje nacionalne izdaje. Jedini problem je u tome što u modernoj Hrvatskoj ne postoji opća – u pismenom i normativnom smislu – suglasnost glede definiranja dugoročnih ili trajnih nacionalnih interesa. Predstavnici glavnih političkih čimbenika u suvremenoj hrvatskoj državnoj organizaciji – a to su predstavnici i krugovi unutar HDZ-a i SDP-a uporedo sa nekim trabantima – su socijalni i politički nosioci nacionalne izdaje. To je osnovni razlog strukturnih problema suvremene državne organizacije i krupan uzrok odstupanja od izvornog modela hrvatske državne organizacije i sukladno tome izvornih nacionalnih interesa. Nacionalna izdaja predstavlja svjestan, planiran i organiziran akt ili radnju predstavnika i krugova glavnih političkih čimbenika imajući u vidu da su predstavnici tzv. pete kolone neposredno uključeni u zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Drugim riječima, socijalni i politicki čimbenici koji su bili protiv formiranja samostalne hrvatske države upravljaju nacinalnim resursima uključujući nacionalnim interesima. Sve dok postoji siva oblast lažnih ili kvazi nacionalnih interesa te izvornih koji nisu od strane glavnih političkih čimbenika prihvaćeni kao trajno nacionalni, postojaće politički subjektivzam kao izvor nacionalne izdaje.