POLITIČKE KONSTANTE HRVATSKE NACIONALNE POLITIKE, piše Dr. sc. Ivica Ivo Josipović, Melbourne Australia

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istrazivač

Melbourne Australia

POLITIČKE KONSTANTE HRVATSKE NACIONALNE POLITIKE

  (Idejna skica)

Uvodne napomene:

Nacionalna politička koncepcija pretpostavlja odgovarajuće definiranje ili u najmanju ruku približno odredjenje sintagme “nacionalna politička koncepcija” ili sukladno novijem engleskom jezičkom izričaju, strategija. (1) Jedno od hipotetičkih pitanja se odnosi na to da li se može govoriti o hrvatskim političkim konstantama i sukladno tome o hrvatskoj nacionalnoj politici te koje su njihove odlike. Kada se analizira ili razlaže odredjena politička koncepcija prvi i osnovni zadatak je da se ustanovi koje su njene osnovne točke ili čimbenici na kojima počiva čitava koncepcija. Na tome se temelji ujedno istraživanje prirode i karaktera ovih izvorišnih točaka kao i s druge strane, njihove praktične vrijednosti kao i dosezi u pogledu povijesnog ispita i znanstvene izdržljivosti. Primjera radi, kada se radi o izvornom konceptu hrvatske državne organizacije prvenstveni zadatak je ustanoviti koji su osnovne polazišne točke, dalje, da li se može govoriti o praktičnoj primjeni i na kraju da li se može svjedočiti o povijesnoj opravdanosti i znanstvenoj provjeri. Temeljem neupitne činjenice da su Hrvati konstituirani kao jedinstvena nacionalna grupa, istina raširena i na teritorije izvan Hrvatske, te da posjeduju neophodne karakteristike formirane nacionalne grupe kao što su teritorij koji nastanjuju odnosno zauzimaju, jezik, pismo i tradicionalne vrijednosti odnosno običaji upravo primjereni njima, nedvojbeno potvrdjuje opravdanost zahtjeva da se izrazi te praktikuje sloboda i pravo na formiranje državne organizacije koja će prvenstveno zadovoljavati potrebe jedne nacionalne (hrvatske) grupe kao i onih grupa koje čine, sukladno brojčanim veličinama, manjinu prema većinskoj naciji. Tu nema ništa sporno sa racionalnog gledišta ali kada se ovo pitanje podigne na političku razinu (ili kroz sudjelovanje političkih čimbenika) tada dolazi do mogućih krupnih promjena budući se dešava da se opravdani i racionalni zahtjevi proglašavaju neprihvatljivim glede posebnih političkih stajališta ili zbog političkog subjektivizma koje nema uporište u objektivnim činjenicama ili kao oblika isključenosti objektivnog pristupa. Glede srpskih nacionalnih interesa (2), koji predstavljaju kroz stanovito i to duže vrijeme a posljedica je organiziranog naseljavanja u vremenu osmanske okupacije i politike dvije Jugoslavije, nezaobilazni dio hrvatske nacionalne praktične politike, nedvojbeno je da se njihovom ugradnjom (ili kada se oni izraze kroz politička stališta ili koncepte), svaki oblik hrvatske državnosti shvata kao ugroza srpskih nacionalnih interesa koji ne dopušta prostiranje (ili ostvarivanje na terenu) hrvatske državne vlasti i nad srpskim pučanstvo. Kada se ovakav politički stav ugradi u hrvatsku nacionalnu politiku ono predstavlja izvorište krupnih strukturnih državno-političkih problema. Hrvatska povijest ali i današnjica su prepuni takovih primjera koji se trebaju istraživati sa stajališta uzroka a manje pojavnih oblika. Pitanje je odakle potječe politička isključivost (subjektivizam) odnosno koji čimbenici odredjuju da srpski nacionalni interesi dobivaju na važnosti premda ne postoje objektivni razlozi tome. (3) Da bi se odgovorilo na ova pitanje treba prvo ustanoviti koje su političke konstante sveukupne hrvatske nacionalne politike koja se ispoljava kroz duži vremenski period. Treba dakako ustanoviti od kada počinje hrvatska nacionalna politika što podrazumijeva analizu ukupnog povijesnog razvoja i detektiranje točaka kada se sa sigurnosti može govoriti o hrvatskoj nacionalnoj politici. Ujedno treba odgovoriti na pitanje što je u odredjenoj politici ono što je čini nacionalnom (hrvatskom). Svaka politička aktivnost koja proizilazi iz potreba odredjene socijalne i društvene grupe koja se primjereno označava kao nacija a usmjerena je ka realizaciji istih, se može primjereno označiti kao nacionalna ili u našem slučaju, hrvatska. Kada se takve potrebe, koristi ili interesi na primjeren način povežu u jednu cjelinu, i to u pisanom obliku, primjereno je koristiti sintagmu hrvatska nacionalna politika.

 Predmet istraživanja:

Politička djelatnost ima dvije glavne dimenzije. Jedna se tiče aktualne politike uredjivanja različitih odnosa na razini nacije odnosno državne organizacije a druga se tiče kratkoročne i dugoročne dimenzije. U političkoj aktivnosti kao kraljici šire društvene djelatnosti dakako sudjeluju osobe i socijalne grupe prije svega po mjestu rodjenja i pripadanja odredjenoj etničkoj grupi koja se konstituirala kao nacionalna zajednica koju odlukuju posebne sličnosti kao što su povijesni razvoj, jezik, pismo i običaji kao i osobni te emotivni odnos prema pripadanju istoj grupi. Svakako sve polazi i proizilazi iz obitelji te stoga i tolika njena važnost u oblikovanju osobnih stajališta i razvoj ličnosti. (4) Uz obitelj svakako značajnu ulogu ima uža i šira socijalna zajednica, a posebno u suvremenim uvjetima školski, obrazovni sustav kao i sredstva javnog priopćavanja izmedju ostalog, na proces socijalnog i mentalnog formiranja osoba koje će temeljem toga prihvatati odredjena stajališta kao političke konstante ili vrijednosti koje imaju vremensko duže trajanje koje prevazilazi okvire jedne generaciju. Ako je dnevna politička aktivnost odlikovana učestalim i po potrebi da se zadovolje neposredni interesi, promjenama tada se nacionalna politička koncepcija može označiti kao politička djelatnost koja prelazi okvire jedne ili više genaracija te se odnosi na dugoročni period. To može izmedju ostalog značiti i to da političke konstante koje su krasile hrvatsku nacionalnu politiku prije 150 ili 200 godine i u suvremenim uvjetima imaju aktuelno značenje budući se radi o uporišnim ili dugoročnim točkama po kojima je prepoznatljiva politička koncepcija koja nosi prefiks “hrvatska”. Primjer sa konceptom nezavisne i samostalne hrvatske državne organizacije je najprimjereniji budući je u pitanju prva i najvažnija politička konstanta svakog oblika političkog djelovanja koje nosu u sebi prefiks hrvatska. Kao takav ovaj rad je s aspekta hrvatske političke i uopće društvene misli pionirski budući se bavi temeljnim karakteristikama svake hrvatske nacionalne političke djelatnosti. Svakako je primjereno i pisati o krivoj (ili protuhrvatskoj) hrvatskoj nacionalnoj politici pod kojom treba razumijevati svaku političku aktivnost koja s kratkoročnog i dugoročnog stajališta pretpostavlja interese koji su objektivno promatrano suprotni ili neprimjereni izvornoj nacionalnoj politici te se otuda oni označavaju protuhrvatskim. Svakako da hrvatska povijest obiluje ovakvim primjerima a glede suvremene se može konstatirati da je prenos dijela narodnog odnosno državnog suvereniteta na institucije EU jasan oblik prevage ili primata protuhrvatskih interesa. Ili na silu i pod briselskim prijetnjama usvajanje problematične po sadržaju Istambulske konvencije ili politička suradnja na razini državne organizacije sa strankama koje predstavljaju prosrpske interese. Sve su to školski primjeri neprimjerene i protunacionalne (protuhrvatske) politike koja ima uporište u političkom konceptu premda objektivno promatrano nema racionalno obrazloženje s aspekta izvorno hrvatskih interesa već je motivirana posebnim i kratkoročnim interesima.

Pojam politička konstanta:

Osnovna pojmovna kategorija nacionalnog političkog koncepta ili dugoročnog projekta je politička konstanta pod kojom se podrazumijeva vrijednosti, odnosno interesi, koji imaju stanoviti dugoročni značaj za odredjenu etničku grupu organizairanu na državnom ustrojstvu, ili slikovito izrečeno, predstavljaju sidro koje drži na okupu osobe i grupe kojima su prijemčivi isti ili slični interesi. Nacionalne političke konstante se drugim riječima mogu označiti kao glavni orijentiri u dnevnom, kratkoročnom i dugoročnom političkom djelovanju. Primjerena nacionalna politička djelatnost podrazumijeva jasno izražene, u pismenom obliku, na razini nacionalnog političkog koncepta, vrijednosti koje su kao takve u interesu političkog djelovanja svih političkih čimbenika. Prvo treba odgovoriti na pitanje da li je primjereno govoriti o objektivnim, dakle koji nisu podložni subjektivnim procjenama i promjenama, hrvatskim političkim konstantama. Praćeno kroz povijesni razvoj te proces nacionalnog formiranja na našim prostorima, opravdano je koristiti se sintagmom politička konstanta kako u usmenom izričaju tako i pisanoj formi stoga što je hrvatskoj naciji primjeren jedan broj političkih vrijednosti koje se mogu označiti trajnim ili dugoročnim.

Pojam nacionalna politička koncepcija:

Skup političkih konstanti karakterističnih za odredjenu etničku ili nacionalnu grupu koja ima formu državne organizacije predstavlja u osnovi nacionalnu političku koncepciju koja bi trebala imati obvezujuću prirodu za sve političke čimbenike što predstavlja prvu i osnovna odliku svakog nacionalnog političkog projekta. Svaki oblik političkog djelovanja koji je suprotan ovome se opravdano označava kao protunacionalni ili protuhrvatski s aspekta ovog rada. Politički čimbenici, prije svega političke stranke, čiji mentori stoluju izvan Hrvatske ne mogu na primjeren način sudjelovati u nacionalnoj politici budući da ne uvažavaju i ne slijede hrvatske političke konstante. Aktuelno političko djelovanje nekih političkih čimbenika koji se kite pridjevom “srpski” se mogu bez straha ili slobodno svrstati u ovu grupu budući su im mentori izvan Hrvatske i predstavljaju operativnu grupu koja na terenu operacionalizira odredjene idejne i političke koncepcije koje su po svojoj prirodu protuhrvatske.

(1) Prva politička konstanta:

Kao prva politička konstanta se može navesti hrvatsko pučanstvo ili Hrvati kao izvor i nosilac narodnog i državnog suvereniteta i političke vlasti. Postoji jasno razgraničenje izmedju ova dva oblika. Narodni suverenitet označava teorijski i koncepcijski pojam ugradjen u osnovni normativni koncept (ili ustav) kojim se propisuju odredjene norme ponašanja u oblikovanju političkih odluka. Ovime se označava primarni oblik suvereniteta, koji medjutim nemaju empirijsko oblikovane forme za razliku od državnog kao izvedenog iz narodnog i koji se manifestira kao politička vlast okvirnom teritoriju i nad jednim brojem osoba. Naime, na temelju izvornog narodnog suvereniteta a posredovanjem izbornog procesa se postiže opća društvena suglasnost da se značajan dio narodne suverenosti prenese na državne organe, kao što su hrvatski državni Sabor a zatim i izvršna vlast, kao vid posredovanog ili delegiranog vida narodnog suvereniteta. U javnom predstavljanju na unutarnjem i vanjskom planu posebito se manifestira nacionalni consensus da demokratskim i legitimnim oblicima izabrani predstavnici hrvatskog pučanstva predstavljaju empirijske oblike narodnog suvereniteta kroz formu državnog. Dakle, državni suverenitet proizilazi iz narodnog što predstavlja prvu konstantu nacionalne (hrvatske) politike dakako prevashodno s teorijskog stanovišta. Još od vremena narodnih vladara pučanstvo je posredno ili neposredno sudjelovalo u odlučivanju o krupnim odlukama, premda postoje odredjeni prijepori da li se pod pučanstvom podrazumijeva vojni stalež ili njihovi predstavnici. Istina, u tim vremenima je vojnički sloj imao preovladjujuću ulogu u procesu donošenja važnijih odluka. U svakom slučaju, ne dovodi se u sumnju tvrdnja da su vladajuće strukture od samih početaka u procese odlučivanje uključivale predstavnike pučanstva te se otuda moglo dogoditi da je ono u svim pisanim dokumentima, a to je ustav danas, izričito navedeno kao izvor i socijalni i politički nosilac kasnije uvedenog pojma narodnog odnosno državnog suvereniteta. Istina, svaki politički sustav i svaka nacionalna politička koncepcija se deklarativno poziva na ovaj pojam premda razlike mogu biti velike što svjedoči da se ne radi o specifično hrvatskom fenomenu već široj političkoj praksi. Dakle, s aspekta svake nacionalne političke koncepcije se izjava da je pučanstvo izvor i nosilac ukupne političke vlasti može prihvatiti kao deklarativan i posljedica pretvaranja socijalne u političku zajednicu. Nedvojbeno da je u pitanju prva politička konstanta koja je kao takva općeprihvaćena u svakom nacionalnom političkom konceptu kao osnovna i kao takva ne predstavlja hrvatsku specificnost. Drugo pitanje je što ona uglavnom ostaje na razini normativne upute koja se vrlo često značajno razlikuje od empirijskih iskustava. Medjutim, ukoliko je kao takva sadržana kao osnovna u svim političkim dokumentima, treba nastojati nepobitnu razliku izmedju normativnog i stvarnog, u što većem omjeru smanjivati te ne nastojati interese užih socijalnih grupa – na primjer onih koje čine vodjstvo političkih stranaka – predstavljati kao izvorno narodne što svakako predstavlja najtežu krivotvorinu i političku trgovinu kao oblika zagadjivanja političke djelatnosti. Nevjerojatno je koliko drskosti i oholosti pokazuju pojedine osobe i grupe kada govore o narodu i njegovim interesima što predstavlja izravan oblik izrugivanje pučanstvu i ujedno do koje mjere takvi nastoje prostituirati prvu političku konstantu.

(2) Druga politička konstanta:

Dolazimo do ključnog dijela nacionalne (hrvatske) političke koncepcije koja se tiče hrvatskih interesa ili koristi. One se mogu smatrati za nosače na kojima počiva ukupna nacionalna i državna struktura i organizacija. Ako se slikovito može pratiti odnos nacionalne politike i političkih konstanti to se upravo može na primjeren način primijeniti na kategoriju nacionalnih interesa. Nacionalni interesi se kao pojmovna kategorija vezuju za pojavu i razvoj pojedinih nacija koje zauzimajući odredjenu teritoriju odredjuju i vlastite interese te oblike političkog djelovanja. Temeljni interes svake nacije je očuvanje teritorijalne cjelovitosti i sprečavanje svakog oblika oduzimanja dijela državnog teritorija. Otuda nacije koje izgube državni teritorij u cjelosti ili djelimično, prestaju postojati kao madjunarodnopravni subjekti i postaju predmet okupacije, potčinjavanja ili područja pod medjunarodnom zaštitom. Onda kada je Bosna (teritorije koje su u zemljopisnom i administrativnom smislu pripadale ovom subjektu) okupirana od strane osmanlija, ona je prestala postojati kao pravni subjekt i samim time se urušila druga politička komponenta nacionalne politike. Ili kada su pobunjeni Srbi zajedno sa tzv. JNA i paravojnim formacijama iz Srbije okupirali dijelove teritorije suvremene Hrvatske, time je dovedena u pitanje druga politička konstanta odnosno teritorijalna cjelovitost. Uspostavljanje (ponovnim) političke i državne vlasti na tim teritorijama predstavljalo je primjenu političke konstante koja se odnosi na prostiranje hrvatske državne i političke vlasti na čitavom teritoriju. Otuda svaki oblik prakticirane političke i državne vlasti, nezavisno koja politička stranka ili stranke sudjeluju, podrazumijeva ulaganje političkih i državnih napora da se teritorijalna cjelovistost ne dovede u pitanje što podrazumijeva korištenje oružane sile. Hrvatska je u različitim periodima upravo doživljavala pokušaje nasilnog otudjivanja dijelova teritorije što se upravo desilo 90-tih godina proslog stoljeća, što znači da se može ponoviti. Naime, uvijek treba imati u vidu da se isti scenario ponovio, sa manjim ili kozmetičkim izmjenama, 1941. i 1990. godine. A kako ćemo u daljem dijelu ovog rada prikazati to je usko povezano sa djelovanjem nekih političkih čimbenika u neposrednoj blizini. Premda nas uvjeravaju da su teritorijalna i granična pitanja riješena sa aspekta suvremene Europe, ipak treba biti jasno da nijedno pitanje nije konačno te uvijek će postojati različiti pokušaji da se u odredjenim situacijama iskoristi prilika kako bi se postigli spoljnopolitički ciljevi. Činjenica je da granice suvremene Hrvatske još izazivaju prijepore otuda što nisu formalno-pravno uredjene te da postojanje odredjenih političkih koncepcija koje se bave pitanjem ostvarivanja vanskih ciljeva negativno utječe na ovu političku konstantu što zorno svjedoči da je nacionalna politika posebno glede političkih konstanti stalno u iskušenjima te svatko tko misli da su to teorije zavjere grdno se vara. Uvijek treba i iznova isticati da se povijest ponavlja i ono što se jednom pokušalo se može ponovo korištenjem drugačijih sredstava. Umjesto klasičnog rata koji je karakterizirao našu prošlost, svjedočimo specijalnim oblicima, kao što su kulturološki ili psihološki odnosno biološki rat. Politički čimbenici u okruženju su promijenili strategiju te umjesto sintagme “tamo gdje stane noga našeg vojnika to je naša teritorija”, u suvremenim uvjetima se priklonilo političko-psihološkim i kulturološkim utjecajima na pučanstvo čime se otvara mogućnost kreiranja političkih stajališta i koncepcija bez korištenja vojne ili oružane sile.(5) Čitave znanstvene discipline se bave ovim pitanjima što svjedoči u kojoj mjeri je druga politička konstanta izložena različitim oblicima pritisaka da se primoraju politički čimbenici odustati od nacionalne političke koncepcije i prihvatiti onu kojom se uvode drugačije političke konstante koje su primjerene drugim nacijama.

(3) Treća politička konstanta:

Izvorni model ili koncept državne organizacije predstavlja slijedeću političku konstantu. U ovom dijelu se prelazi na isključivo hrvatsku specifičnost po čemu se hrvatska nacionalna politika u bitnim karakteristikama razlikuje od drugih a usko je povezana sa prve dvije. Nesumljivo da je uspostavljanje državne organizacije, od temelja do vrha, koja će sadržavati odlike samostalne i nezavisne unutarnje i vanjske politike, jedna od hrvatskih političkih konstanti. U vremenima narodnih vladara postojala je odgovarajuća unutarnja i vanjska politika koja se rukovodila isključivo hrvatskim interesima zbog čega je ovaj povijesni period relativno dugo trajao. U mjeri u kojoj se počelo odstupati od nacionalnih interesa te priklanjati drugim, u toj mjeri je slabila državna organizacija a naročito u pogledu očuvanja hrvatskih teritorija. Upravo zbog politike odustajanja od hrvatskih interesa moglo se desiti da se trajno izgube neke teritorije nastanjivane Hrvatima. Taj se proces nastavio i kasnije te potpuni slom doživio onda kada su velike sile, koje su interesno povezane sa odredjenim političkim čimbenicima, odlučujuće utjecale da se teritorijalna karta Hrvatske tako uradi da su mnoge hrvatske teritorije prepuštene drugim sudionicima. A sve je to posljedica slabe ili neprimjerene državne politike ili odsustva energičnog djelovanja državnih organa u očuvanju teritorija. Dakle, opravdano je pisati o zakonomjernosti da naime državna organizacija koja nacionalnu politiku temelji na hrvatskim interesima je sposobnija braniti nacionalne interese, i obrnuto. Glede suvremene hrvatske države se može konstatirati da je jače približavanje EU institucijama pokazatelj slabe odnosno slabosti državne organizacije koja nema odlike izvorno hrvatske. Stoga dugoročni interes o uspostavljanju izvornog modela državne organizacije predstavlja jednu od političkih konstanti nacionalne politike. Do sada takav model nije ostvaren premda je hrvatska državna organizacija u periodu 1941/45. godine sadržavala neke od karakteristika. Takva se tvrdnja temelji na nekim empirijskim ostvarenjima NDH posebno u domenu unutarnje politike kao što su kulturna politika, jezik, kršćanske vrijednosti te hrvatski običaji. Suvremena državna organizacija bi mogla pozavidjeti na tome koliko je truda uloženo da se neke hrvatske tradicijske vrijednosti ugrade u državni model u vremenu trajanja NDH. Nu sve su prilike bile protivne tome i na žalost se izvorni model nije mogao u cjelosti realizirati. Uvijek treba imati u vidu da takvi državni projekti izazivaju stanovite reakcije posebno susjednih država što sasvim objašnjava fantomski ili patološki strah i a priori odbojnost tzv. srpskog čimbenika prema ideji i projektu hrvatske države. Pritiscima, klevatama, povijesnim krivotvorevinama, ucjenama, sijanjem straha i propagandom se nastoji, sukladno povijesnim iskustvima, osujetiti svaki takav pokušaj premda se opravdanost i legitimitet hrvatske državnosti ničim ne može osporiti. Odustajanje od hrvatskih teritorija simbolizira krupan socijalni, društveni i politički problem sa dalakosežnim posljedicama. Zoran je primjer spornog napuštanja Bosanske Posavine (oko kojega se vode ozbiljni prijepori) što je imalo za posljedicu da je jedna tipično hrvatska teritorija s povijesnog aspekata prepuštena a pučanstvo protjerano trajno ili privremeno, mi to još uvijek sa sigurnošću ne znamo. Primjer ovakve sporne a po mojem sudu pogrešne političke odluke svjedoči o problemima nepoštivanja nekih političkih konstanti što uzrokuje, po principu domino efekta, daljne probleme a koje se tiču vanjske osjetljivosti hrvatskih granica. S vojnog gledišta prepuštanje ili po nekima izdaja bosanske Posavine predstavlja stratešku grešku budući je istočni dio hrvatske teritorije koji se graniči sa povijesnim granicama tipično hrvatskih teritorija izložen većim rizicima nego da je to teritorija napučena hrvatskim pučanstvom. Jedan od načina suprostavljanja takvim lošim namjerama je pisani tekst u kojem se raskrinkavaju svi takvi pokušaji koji imaju povijesno i aktuelno značenje.

(4) Četrvta politička konstanta:

To je Domovinsko-obrambeni rat kojim se simbolički i sadržajno označava proces formiranja suvremene hrvatske državne organizacije. U osnovi se nalazi ideja nacije (6) koja proširena na odredjenu teritoriju zadobiva pravo da oružanim sredstvima brani ne samo svoju teritoriju već i sve oblike državne organizacije. Glede suvremene hrvatske povijesti, oružani otpor velikosrpskoj agresivnoj politici potpomognutoj propagandnom mašinom SPC, sredstava javnog priopćavanja i bivše JNA, predstavlja najvažniju političku konstantu zbog toga što se time omogućilo praktično odnosno na terenu (kroz oslobadjanje okupiranih hrvatskih teritorija) ostvarivanje hrvatske države (kada se izvjesi hrvatski barjak na zgradi skupštine općine time se simbolizira uspostava hrvatske državne i političke vlasti ili obrnuto, kada se istakne druga zastava to svjedoči da je teritorija pod okupacijom) i s druge strane, legitimno pravo da se oružanim sredstvima traži zadovoljština nacionalnih interesa, i na kraju, zbog toga što je time Domovinsko-obrambeni rat prerastao u osnovnu i najvažniju suvremenu hrvatsku političku konstantu. Uvijek treba imati na umu da je ovaj opravdani obrambeni rat predstavljao oblik materijalizacije novoformirane hrvatske države te se stoga velika pažnja treba posvetiti ne samo na trajnom sjećanju na ovaj dogadjaj kroz školski i obrazovni sustav koliko se napora treba stalno ulagati na zaštitu njegovih tekovina. Ne treba biti toliko slijep i povijesno nepismen pa ne prihvatati činjenicu da dogadjaji koji su se u hrvatskoj povijesti dešavali (1941/45. i 1990/95. godina) ponovo se mogu dogoditi te zbog toga državne institucije trebaju veliku pažnju posvetiti kroz obrazovni sustav na osvješćenju hrvatskog pučanstva i na ozbiljnom prihvatanju latinske izreke da je povijest učiteljica života. Istina u suvremenom hrvatskom Ustavu napisane su riječi o tome ali ujedno postoje dijelovi u kojima se govori o principima ZAVNOH-a i AVNOJ-a kao načelima na kojima počiva hrvatska država što svjedoči o neprimjerenim uputama, nesnalaženju i nesigurnosti autora Ustava budući je po svojoj prirodi Domovinski rat protivrječan načelima ZAVNOH-a I AVNOJ-a. Sve dok u Ustavu postoje ovakve formulacije, postojaće ozbiljni problemi u praktičnoj primjeni ove političke konstante (Domovinski rat) (ja bih “Domovinski rat” promijenio i nazvao “Drugi rat za Drugu Hrvatsku Državu”, jer po logiki bi moglo izgledati kao da Hrvati prije nisu imali ratova jer nisu imali DOMOVINE itd, mo. Mile Boban, Otporaš.) premda je ona od neupitne važnosti za dugoročni razvoj hrvatskog društva.

(5) Peta politička konstanta:

Katolička crkva ima značajnu ulogu unutar nacionalnog političkog koncepta ne samo glede duhovne brige za pučantstvo koliko u zaštiti i unapredjenju kršćanskih vrijednosti i stavova. Nu pred našim očima se odigrava proces ili bolje reći pokušaj, da se tradicionalno društvu koje počiva na obitelji i kršćanskoj tradiciji zamjeni sa nečim što ima odlike transcenentnog i umjetnog te po svojoj prirodi se ne podudara sa čovjekom i njegovim potrebama. Uvijek i iznova treba ponavljati da kršćanske vrijednosti i Crkva predstavljaju jednu od političkih konstanti hrvatske nacionalne politike. Bez njih se gubi idenditet kao ključna odlika svake nacionalne grupe. Katolička crkva se kroz svu povijest od vremena kada je otvoren proces prihvatanja kršćanskih vrijednosti i normi, praktično dokazala kao čimbenik, u pojedinim vremenskim periodima jedini, koji je vodio računa o očuvanju hrvatskog identiteta naročito kroz postepeno uvodjenje hrvatskog jezika u crkvenu službu te materijalnu skrb za pučanstvo posebno u ratnim vremenima. Ta uloga Crkve se ne dovodi u pitanje i stoga ona i stvarno predstavlja jedan od stubova na kojima leži ukupna državna organizacija. Ujedno je primjereno kršćanske vrijednosti i Crkvu kao čimbenik duhovne i nacionalne zaštite Hrvata, proglasiti jednom od političkih konstanti koja treba biti polazna osnova (jedna od) ukupnog političkog djelovanja svih čimbenika na hrvatskoj političkoj sceni. Nu Crkva je isto tako subjekt stalnih promjena. Glavni prigovor modernoj crkvenoj organizaciji je prvo, pristajanje uz tzv. globalistički koncept upravljanja resursima i nedovoljna zaštita interesa kršćana kao i kontroverzna politika aktuelnog Pape, na drugoj strani. Sve su izraženiji prigovori da se ona sve više bavi sobom, a posebno materijalnim stranama, a sve manje vodi duhovnu brigu o pučanstvu. Sve više podsjeća na SPC koja glavnu aktivnost usmjerava u promoviranju političke koncepcije Velike Srbije a vrlo malo se posvećuje duhovnom radu. Stoga su opravdani zahtjevi da se ponovo uspostavi hrvatska pravoslavna crkva. I pored svih problema u ostvarivanju uloge Crkve u suvremenim uvjetima, može se konstatirati da se radi o jednoj od političkih konstanti.

(6) Šesta politička konstanta:

Povijesno ali i glede suvremenih kretanja, ideja i koncept velikosrpstva predstavlja s aspekta hrvatske nacionalne politike negativnu političku konstantu koja već duže vremena a naročito od početka 19. stoljeća utječe na praktične oblika nacionalne politike. Sve do sada nabrojane političke konstante se mogu svrstati u opravdane i pozitivne dok posljednja ili šesta predstavlja izvor političke nestabilnosti na širem području, dakle kao negativna po prirodi i otuda remetilački čimbenik. Korijeni ove idejne koncepcije koincidiraju sa početkom osmanske okupacije i procesom razvoja srpske nacionalne svijesti koja je u pojedinim vremenskim periodima dala “vjetar u ledja” tada još uvijek usamljenim idejama o srpskom ekspanzinizmu. Dakako, sve se to razvijalo unutar užeg vjerskog pokreta tzv. svetosavlja koji se u kratko vrijeme uspješno prenio na političku djelatnost ili politiku koja će objeručke prihvatiti njihova stajališta kao vlastita. Otuda potiče neraskidiva veza izmedju SPC koja je izgradila mit o svetosavlju, i nacionalne srpske politike. Unutar svakog vremenskog perioda postojale su odredjene osobe i socijalne grupe koje su u idejnom pogledu iznova dopunjavali ovu koncepciju i osobe koje su kao operativci imali zaduženja da na terenu, a posebno kroz novinsku i izdavačku djelatnost koja je krajem 18. stoljeća značajno napredovala a vezano je za proces širenja pismenosti i različite oblike propagandnog rada direktno ili indirektno finansiranog iz državnog propračuna Srbine, propagiraju ovu političku koncepciju. Dakle, ako tražimo takove osobe koje su operativci i svojim političkim radom na terenu promiču ovu i slične idejne koncepcije, tada se mogu prepoznati dvije osobe. Ne ulazeći u ideološku i političku pozadinu kao i motive te osobna stajališta, to su M. Dodik čije je operativno područje teritorija Bosne i Hercegovine i M. Pupovac zadužen u operativnom smislu za teritorijalno područje Republike Hrvatske. Karakteristično je da ova idejna koncepcija, uostalom kao i svaka slična ima uspone i padove što je neposredno povezano sa prirodom političkih odnosa unutar Srbije ali i okruženja i dostupnim finansijskim sredstvima. Dakle, radi se o fenomenu usko povezan sa odredjenim političkim čimbenicima kroz duži vremenski period te se stoga i primjereno koristi pojam dugoročni. Ne postoje ozbiljniji dokazi o značajnijoj rasprostranjenosti ovakve idejne koncepcije medju srpskim pučanstvom a naročito danas kada su gospodarska pitanja i problem iseljavanja krupan problem već je primjereno govoriti o podsticanim i organiziranim aktivnostima koje u pojedinim vremenskim periodima, kao što je periodi 1941. i 1990/95. godina, nalaze plodno tlo medju pojedinim socijalnim grupama srpskog pučanstva koje su više osjetljive na propagandno djelovanje crkve i državnog aparata. Poveznica su različite koristi a prije svega materijalne. Onda kada pojedini socijalni slojevi procjene pogodno vrijeme i mogućnost ostvarivanja materijalnih interesa, kao kada se radi o agresiji na Hrvatsku i BiH, a u pitanju su pljačka i otimačina a kada se radi o organiziranim grupama uključene direktno ili indirektno u političko odlučivanje, o ratnom profiterstvu, tada izlaze na površinu nagoni i posebna mentalna stanja koja vode ka nasilju i teroru koja će svakako ostati trajno zabilježena kao negativne odlike dijelova srpskog pučanstva. Glavna uloga M. Dodika u čitavom igrokazu je upitnost teritorijalnog integriteta BiH i ultimativan odnos prema ispunjenju i nezadovoljenju odredjenih zahtjeva. Još uvijek ostaje narazjašnjeno pitanje što je velike sile ponukalo da pristanu na formiranje Republike Srpske i time uspostave izvor trajne nestabilnosti na širem području. Očigledno se radilo o nepromišljenoj i brzopletoj a možda i namjernoj odluci nekih medjunarodnih čimbenika i dosadašnja povijest poznaje bezbroj takvih primjera. (7) Eto, M. Dodiku je dopala uloga razbijanja teritorijalne cjelovitosti BiH i stvaranja uvjeta da se pod utjecajem unutarnjih i vanjskih čimbenika, ostvari plan teritorijalnog pripajanja tzv. RS Srbiji. Odlično se snašao u ovoj ulozi budući je obavlja kao neformalnu premda u nekim situacijama zaboravlja kakva je njegova formalna uloga. Oba lika zauzimaju visoke položaje u političkim strukturama te imaju zgodnu priliku uporedo sa zvaničnim zadacima raditi i na neformalnom angažmanu koji za oba lika ima presudnu važnost. Glavna zadaća M. Pupovca je politička destabilizacija suvremene Hrvatske i stvaranje materijnlnih i drugih preduvjeta da se realizuje projekat Velike Srbije na teritoriji Hrvatske sredstvima specijalnog rata. Istina, njegova uloga je kompleksnija ali se mora priznati da se izvrsno snalazi i balansira izmedju zvaničnog političkog angžmana i nezvaničnog. I doista, pripajanjem dijelova BiH i dijelova hrvatske teritorije Srbiji, de facto bi se realizirala tzv. Velika Srbija koja se uostalom neuspješno pokušala ostvariti u vremenu 1990/95. godine. Dakako da će neki reći da se to danas ne može dogoditi ali glede dogovora velikih sila sve je moguće. Dakle, ne radi se o imaginarnom pojmu. Politička koncepcija sa dva vodeća operativca izvan Srbije ima četiri uporišne točke ili krila. Prvi stub ili krilo predstavlja državno rukovodstvo Srbije koje, nezavisno o kojim se osobama ili grupama radi, zastupaju ovakvu političku koncepciju kao neformalnu kako u prošlosti tako i u suvremenim uvjetima. Drugi i najvažniji stub na kojem počiva čitava koncepcija je S P C. Najvažniji otuda što se ova idejno-politička koncepcija upravo pojavila i razvila u krilu SPC i drugo, što ona ima razgrananatu operatativnu mrežu izvan Srbije, uključujući hrvatske teritorije. Treći stub ili krilo predstavlja SANU kao mjesto i znanstvena institucija unutar koje su pojedini njeni članovi i grupe, kako u prošlosti tako i danas, aktivno sudjelovali u izradi idejnih programa utemeljenih na prvo, ugroženosti Srba u Hrvatskoj i BiH te formiranju zajedničke države svih Srba bilo gdje oni živjeli. I četvrti se odnosi na sredstva javnog priopćavanja ili medije koje predstavljaju efikasno sredstvo u manipiliranju i propagandi navedene koncepcije. Upostava osmanske okupacione vlasti se podudara, dakle, sa prvim počecima idejne i političke koncepcije nužnosti uspostavljanja Velike Srbije te se i stoga, budući se radi o vremenskom razdoblju od nekoliko stotina godina, sa opravdanjem može referirati kao jedna od negativnih političkih konstanti hrvatske nacionalne politike. Srpski nacionalni interesi odnosno idejno-politička koncepcija “svi Srbi u jednoj državi” ili koncept Velike Srbije, dobila je odredjeni legitimitet kroz rad i političko djelovanje jugoslovenskog odbora čiji su najznačajniji agitatori bili Hrvati koji će uskoro nakon formiranja prve Jugoslavije se politički osvijestiti. Prema tome, formalan početak ostvarenja političkog koncepta Velike Srbije se vezuje za formiranje prve Jugoslavije, premda su korijeni dublji. Suština čitavog projekta o stvaranju državne organizacije koja bi uključivala sve Srbe bez obzira gdje živjeli doživjela je realizaciju u dvije Jugoslavije te je sasvim razumljivo zašto Hrvati odbacuju svaku pomisao na slične vještačke državne tvorevine kao pravne i političke okvire negacije hrvatskih interesa. Pod krinkom jugoslovenske ideje i pokreta te stvaranjem prve Jugoslavije de facto se provodila koncepcija Velike Srbije što je bilo prepoznato od strane S. Radića. Njegovo ubojstvo potaknulo je proces nacionalnog osvješćivanja i onih socijalnih grupa medju Hrvatima koje su bile zanesene jugoslovenskom idejom. Srž ovog političkog projekta se ne mijenja dakle predstavlja političku konstantu mijenjajući forme i sredstva. Nedvojbeno se može konstatirati da je opisani politički koncept već stanovito vrijeme osnovni čimbenik medjunacionalne i političke nestabilnosti u ovom dijelu Europe budući predstavlja politički oblik negiranja bilo kakvog oblika hrvatske državne organizacije kao i propagiranju i operacionalizaciji koncepta tzv. Velike Srbije koja s druge strane predstavlja osnovnu političku konstantu srpske nacionalne politike već nekoliko stotina godina. Dakako, plan ostaje i prilagodjava se novim uvjetima dok osobe koje imaju vlastitu ulogu u čitavom paklenom projektu su prolazne i zamjenljive ali ostaju zapisane (zapamćene) kao povijesno negativne glede političkog djelovanja.

Zaključna razmatranja:

Glede vremenskog perioda od nekoliko stotina godina, može se konstatirati da hrvatska nacionalna politika sadržava stanoviti broj političkih konstanti kao osnovnih smjerokaza te se oni mogu prosuditi kao pozitivni izuzev zadnjeg koji predstavlja negativan čimbenik ili izvor političke nestabilnosti na širem prostoru. Odgovorna nacionalna politika te politički čimbenici koji sudjeluju u vršenju političke vlasti, dakako prvo trebaju prepoznati pozitivne političke konstante i drugo, posebnu pažnju posvećivati političkim konstantama (hrvatski interesi, Domovinski rat i kršćanske vrijednosti) kao onima koje doprinose razvoju političke i državne organizacije i ujedno eliminiranju onih političkih konstanti koje negativno djeluju na stvaranje izvorišta nestabilnosti u širem smislu riječi.

1. Zapanjujuće a s druge strane zastrašujuće koliko je jezičkih izričaja engleskog porijekla zastupljeno u suvremenom hrvatskom jeziku, da postoji ozbiljna opasnost da ljepote

hrvatskog jezika ustuknu pred jednim novim i vještačkim. Otuda oduvijek tvrdim da je jezička politika NDH uzorita glede suvremene.

2. Pod srpskim nacionalnim interesima podrazumijevam koristi koje su prepoznate od strane vodjstva srpskih državnih struktura kroz duži vremenski period i vrha pravoslavne crkve te drugih društvenih i političkih čimbenika a koji se neposredno projeciraju na pučanstvo srpsko-pravoslavnog porijekla koje živi izvan granica. Ovi se interesi ne mogu poistovjećivati sa interesima cjelokupnog srpskog pučanstva koje je duži vremenski period izloženo propagandnom djelovanju te je stoga na pojedinim točkama prijemčivo prihvatati takve interese.

3. Pomalo već nezasluženo zaboravljeni Ćiro Truheljka, jedan od najznačajnijih hrvatskih istraživača materijalnih dokaza hrvatske povijesti na teritoriju Posavine, centralne, istočne Bosne i Hercegovine, zapisao je vlastito vidjenje ovog problema koji ima šire vremensko i predmetno značenje, što bi suvremenim istraživačima trebalo da služi kao materijalni dokaz o sveprisutnosti ovog idejnog koncepta. (Ćiro Truheljka: Uspomene jednog pionira, Zagreb 1942. str. 131-146.

4. Svako nastojanje da se obitelj preskoči ili isključi, a mi danas svjedočimo upravo takvim pokušajima, imaju dalekosežne negativne posljedice ne samo na razvoj osobe već i ukupne zajednice. Obitelj je povijesno i znanstveno dokazani socijalni prostor i okvir unutar kojeg započinje proces socijalizacije osobe te se i stoga obitelj smatra za osnovnu ćeliju društvene i političke zajednice.

5. To objašnjava zbog čega jugoslovenska ideja predstavlja smetnju u definiranju i realizaciji hrvatskih nacionalnih interesa te zašto bilo kakav formalno-pravni oblik ujedinjavanja na ovim prostorima predstavlja ponovni oblik negiranja hrvatskih interesa ili drugim riječima zašto je treća Jugoslavija utopistički projekat budući je sama jugoslovenska ideja, koja je prethodila prvoj Jugoslaviji, dijelom proizvod psihološkog i kulturološkog djelovanja.

6. Pojmovi nacija i nacionalno su zahvaljujući dijelom prodoru marksističke doktrine i u znanstvenu sferu, poprimile negativno značenje premda objektivno imaju sasvim drugačije ili pozitivno. Primjereno isticanje interesa i vrijednosti koje su svojstvene odredjenoj etničkoj grupi ima pozitivno ili afirmativno značenje.

7. Glede realne medjunarodne politike, oduvijek su postojale namjere da se na odredjenoj teritoriji stvore točke koje će predstavljati izvori prijepora, trvenja i budućih sukoba, a naročito glede državnih granica. Eto otuda smatram da namjere medjunarodne zajednice ili točnije velikih sila u ovom slučaju nisu bile iskrene.