POLITIČKA RASPRAVA GLEDE SUVREMENOG HRVATSKOG DRUŠTVA, piše dr. Ivica Ivo Josipović

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istraživač

Melbourne Australia

POLITIČKE SLOBODE

Politička rasprava glede suvremenog hrvatskog društva

(Metodološki aspekti)

                                   Cilj istraživanja:

Prevashodna namjera ovog rada je praktična primjena koncepta sumnje odnosno primjena metoda izvornosti, originalnosti odnosno vjerodostojnosti. (1) Premda se vrijeme u kojem živimo označava kao moderno doba (2) te se time nastoji sugerirati značajan iskorak u ostvarivanju ljudskih prava i sloboda na općoj razini, svjedoci smo de facto ograničavanja istih na različite načine. To se takodjer odnosi i na opću političku djelatnost i aktivnost odnosno političke slobode koje su preduvjet za ostvarivanja političke djelatnosti u širem smislu riječi. Ukoliko i stvarno svjedočimo modernom vremenu i modernom čovjeku, sukladno tradicionalnom shvatanju političkih sloboda, trebamo očekivati ne samo prakticiranje već postojećih političkih sloboda već i uvodjenje novih kojima se omogućuje da osobe na kvalitetan način, u cilju zadovoljavanja osobnih i kolektivnih potrebe i interesa (koristi), i stvarno sudjeluju u političkoj djelatnosti. Empirijski promatrano, moderno doba svjedoči o obrnutom procesu o naime empirijskoj političkoj djelatnosti koja je sve više koncentrirana u uskim interesnim grupama i brojnim normativnim i praktičnim smetnjama da osoba i stvarno, ukoliko ima takvu potrebu, neposredno sudjeluje u političkoj aktivnosti kao kraljici svih društvenih aktivnosti. Nu i pored činjenice da živimo u modernom vremenu koje bi po pretpostavci tebalo omogućiti kvalitetnije sudjelovanja što više motiviranih i zainteresiranih osoba i grupa u političkoj aktivnosti, svjedočimo ubrzanom procesu privatizacije političke aktivnosti (djelatnosti) kao i de facto brojnim smetnjama, kako na razini normativnog koncepta, tako i empirijske prakse kojima se organičavaju i sužavaju političke slobode koje pripadaju svakoj osobi koja želi ili ima potrebu da sudjeluje u politici. Naravno, uvijek postoje socijalne grupe koje ne dijele takav interes, što je karakteristično za moderne Hrvate. Što se to desilo odnosno što se to dogadja da se odigrava obrnut proces upravo unutar modernog vremena. Da li je to posljedica nezainteresiranosti značajnog dijela pučanstva ili nastojanje da se aktivnosti unutar političke sfere rezerviraju za podobne imajući u vidu da je politička djelatnost ona unutar koje se s jedne strane definiraju nacionalni interesi (zapravo se radi o stvarnim surogatima nacionalnih koristi) i vrši njihova relizacija. Onda kada poseban ili pojedinačan interes zauzima mjesto nacionalnog tada postaje jasno zašto se tolika borba vodi na političkoj sceni odnosno zbog čega politička djelatnost ima toliku važnost. Ona nosi sa sobom pravo preraspodjele bogastva i socijalni status. Stoga je politička korupcija nezaobilazni predmet političke djelatnosti ili politike u širem smislu riječi. Zarad konkretnih interesa ili koristi. Otuda i potreba da se s jedne strane kroz normativni koncept proširuju političke slobode (prava) i ujedno sužavaju (ograničavaju) kroz empirijsku djelatnost s druge strane. Jer onaj koji daje taj i uzima.

              Metodološko odredjenje pojma – politička djelatnost:

Kategorija političkih sloboda daleko prevazilazi pravne okvire odnosno normativnog koncepta i ima sustinški ontološko pitanje i značenje budući na taj način osoba (čovjek) propituje ne samo kao fizičko biće već u prvom redu kao političko biće u sklopu političke djelatnosti u širem smislu riječi. Čovjek kao socijalno i društveno biće sa višim stupnjom političke organiziranosti prerasta okvire odnosa prema prirodi i njenim manifestnim pojavama kao i užoj i široj socialnoj zajednici već ujedno pripada političkoj zajednici koja sve zajedničke poslove i koristi (interese) regulira kroz političku djelatnost. Time se politička zajednica odnosno državna organizacija predstavlja kao završni oblik nacionalnog osvješćivanja i ujedno svjedoči o tome da li se kroz političku djelatnost (ili politika) dokazuju ili negiraju političke slobode. Sa metodološkog stajališta politička djelatnost i njoj pripadajuće političke slobode daleko prevazilaze okvire normativnog koncepta dapače političko biće čovjeka nadilazi takve okvire i tiče se same konstitucije čovjeka kao društvenog i političkog bića. Dakako da hrvatska nacija predstavlja primjer završenog procesa nacionalnog razvoja što isto tako nepobitno govori o pravu na formiranje samostalne državne organizacije čiju sadržinu čini izmedju ostalog politička djelatnost sa pripadajućim političkom slobodama. Sam pojam političke slobode de facto govori o slobodi izbora takve političke djelatnosti koja će s jedne strane zadovoljavati interese i potrebe osoba i grupa te omogućiti zadovoljenje zajedničkih interesa s druge strane. Dakle, sa metodološkog aspekta glede suvremenog hrvatskog društva može se govoriti o neophodnosti uredjenja političke djelatnosti kategorijom političkih sloboda kojima se otvara mogućnost izbora i aktivnog odnosa u istoj djelatnosti. Svakako, političke slobode se uvijek i iznova trebaju propitivati budući su oduvijek namjere postojale da one one uskrate, ograniče ili predstave za nešto što zapravo nisu. Štoviše, može se postaviti radna teza da su u moderno vrijeme, a što se može primijeniti i na suvremeno hrvatsko društvo, na djelu različiti oblici uskraćivanja političkih sloboda.

Pojam političke slobode:

Pod pojmom “politička sloboda” podrazumijevam u sklopu ukupne političke djelatnosti pravo na izbor izražavanja političkih stajališta i ujedno legitimitet u javnom predstavljanju i ostvarivanju. Sa metodološkog stajališta mogu se razlikovati: a/ osobne političke slobode koje se odnose na individue koje dragovoljno sudjeluju u političkom procesu i b/ grupne ili kolektivne koje se tiču organizacionih oblika (političke stranke, udruge i pokreti) kroz koje se ostvaruju političke slobode. Političke slobode se trebaju istraživati na razini prvo normativnog koncepta i drugo, kao praktični ili empirijski oblici ostvarenja istih. Svakako, istraživanje treba početi sa osnovnim karakteristikama normativnog koncepta političkih sloboda. Uvijek treba polaziti od toga što političke slobode znače za osobu i socijalne grupe te što motivira iste da toliku pažnju posvećuju ovom predmetu. Čovjek sve manje komunicira sa prirodom i prirodnim pojavama za razliku od recimo antičkog koji je znao čitati prirodne znakove i vlastiti život prilagodjavati istim. Ujedno isti čovjek je vlastiti život daleko više nego danas uskladjivao sa prirodnim pojavama. U moderno doba ta veza je slaba ili čak izgubljena što je posljedica tehničkog /tehnološkog razvoja kojim se čovjek korak po korak odvaja od prirode i istoj se nadredjuje kao onaj tko uzima (prirodna bogastva i sirovine a za uzvrat ništa ne vraća istoj, iz čega je nastao problem zaštite okoliša). (Ovo je vrlo točno rečeno, jer, nekako, izgleda da nas zemlja, priroda ili naš dragi Bog opominju ovom globalnom zarazom koronavirus da se je zemlji prirodi nepravda učinila…mo. Mile Boban.) Suvremeni čovjek, naročito od vremena industrijske revolucije, sve više postaje društveno a naročito političko biće te stoga i toliku pažnju posvećuje društvenim a posebno političkim odnosima. Ni jedno se pitanje danas ne može riješiti izvan navedenog konteksta što svjedoči o s jedne strane značaju političke djelatnosti i neophodnosti da osobe i grupe neposredno sudjeluju u procesima kroz koje se zadovoljavaju zajedničke potrebe. Ako su nekada pripadnici zajednice zajednički išli u lov na životinje ili prehranu, danas isti sudjeluju u radu političkih tijela umjesto potrage za hranom. Iz toga razloga moderni čovjek u tolikoj mjeri inzistira na političkim slobodama ili drugim riječima pravnim normama kojima se osigurava pravo sudjelovanja u političkoj djelatnosti. Pojedinac ili grupe koje su iz istog procesa isključene, da li kroz normativni koncept ili kroz subjektivizam odredjenih čimbenika, predstavljaju u političkom smislu ugrožene socijalne grupe koje u tom slučaju tragaju za alternativnim oblicima političkog djelovanja, što vrlo često može voditi ka negaciji osnovne političke djelatnosti. Temeljni problem danas leži u tome što društveni čimbenici kao što su sredstva javnog priopćavanja i nevladine (civilne) udruge koje bi po samoj definiciji trebale predstavljati objektivne i nepristrasne subjekte su de facto se jasno opredijelili za samo jednu stranu što se u tom slučaju sa aspekta političke znanosti može označiti kao politički subjektivizam koji je u našem vremenu izvor krupnih problema. Dakle, politička sloboda predstavlja izraz izbora političke djalatnosti odnosno sudjelovanja u istoj. Ukoliko se složimo sa ovom konstatacijom tada političko sudjelovanje osoba i socijalnih/profesioalnih grupa unutar političke djelatnosti nije obvezujuće već je subjekt izbora. Izmedju izbora isključenosti iz političkog aktivizma i sudjelovanja, čovjeku kao političkom biću je primjeren slobodan izbor političkih sloboda koje će koristiti (uživati) ili ne. Glede suvremenog hrvatskog društva paradoks je da ono karakterisano s jedne strane empirijski mjerljivim slabljenjem interesa osoba i socijalnih grupa (narod) za sudjelovanje u političkoj oblasti kao posljedica višedecenijske zlouporabe dvostranačkog političkog sustava (empirijskog) i političkih trgovina sa nacionalnm interesima i ujedno značajan porast sudjelovanja i utjecaja na proces odlučivanja neformalnih ili formalnih interesnih grupa koje u svemu tome vide zgodnu prigodu da posebne ili nenarodne interese proguraju kao nacionalne s druge strane. (3) To je jedan oblik zlouporabe političkih sloboda i značajna smetnja u njenom ostvarivanju. Sve to zorno svjedoči o brojnim smetnjama u ostvarivanju političkih sloboda Hrvata danas te izrazito velikom utjecaju koji ostvaruju tehno-birokratske strukture koje su na terenu preuzeli sve važnije funkcije unutar političke djelatnosti. A sve to u svoju i svojih potomaka korist.

Normativni koncept političkih sloboda:

Pod ovom sintagmom se razumijeva postojanje pozitivnih pravnih normi i propisa kojima je regulirana materija političke aktivnosti, djelatnosti i načina ostvarivanja iste. Normativni koncept političkih sloboda se može sa metodološkog aspekta razvrstati na dvije osnovne grupe koje imaju poseban značaj glede hrvatskog društva i državne organizacije. Prvo je komunističko –socijalistički period i odgovarajući normativni koncept primjeren takvom obliku političkog sustava. Drugi je višestranačka i parlamentarna demokracija odnosno politički sustav sa odgovarajućim vrijednostima koje je suvremena Hrvatska prihvatila ne samo na razini normativnog koncepta tako i sa aspekta empirijskih odnosa.

1. Tradicionalno stajalište:

Tradicionalno shvatanje političkih sloboda svoju genezu vuče iz prijelaza 18. u 19. stoljeće i usko je povezano sa posljedicama industrijske revolucije i prvih radova K. Marksa I F. Engelsa u kojima su se počele trasirati političke slobode po mjeri radničke klase. Medjutim, političke slobode gledano kroz prizmu marksističke teorije koja još uvijek ima značajan utjecaj, se odnose prije svega na pripadnike radničke klase i trebaju se promatrati u sklopu svjetske proleterske revolucije. Tradicionalno shvatanje političkih sloboda dakle osnovnu pažnju posvećuje mogućnostima kako će do tada obespravljane socijalne grupe (radnička klasa a pri tome je izostavljeno pitanje sa recimo položajem seljaštva) prerasti u subjekt političkih sloboda odnosno uspostavljaju političkog sustava po mjeri klase koja se nalazila u političkom usponu. Kao takve su se političke slobode prevashodno ticale sudjelovanja pripadnika radnih slojeva u političkoj djelatnosti pri čemu su druge socijalne grupe, kao što je seljaštvo (koje je trebalo pretvoriti u radničku klasu), dijelovi srednjih slojeva i inteligencije marginalizirani i kroz praktične oblike političkih sustava kao što su komunizam i socijalizam ostavljene po strani pa čak i kažnjavane ukoliko nisu pristajali na pauperizaciju i pretvaranje u dijelove radničke klase. Otuda se i moglo desiti u drugoj Jugoslaviji da su samo moralno podobni (pripadnici partije i odabranih službi) bili predmet ili subjekt političkih sloboda dok su brojne socijalne grupe a prije svega seljaštvo i inteligencija bili potpuno izuzeti u procesu podjela i dodjela političkih sloboda. Pored smrtne kazne u drugoj Jugoslaviji je postojala praksa sudskim putem oduzimanja političkih sloboda na odredjeno ili neodredjeno vrijeme. Medjutim, političke slobode nisu i ne mogu biti predmet diskrecionog prava vlasti da dodjeljuju ili oduzimaju što je uostalom odlika bilo kojeg diktatorskog političkog sustava. To se djelimično može primijeniti i na zapadnoeuropske političke sustave koji se takodjer sadržavali elemente nagrade i kazne u pogledu političkih sloboda. U sklopu ovog poglavlja treba priložiti kratku analizu i kritički odnos prema oblicima političkih sloboda u sklopu NDH. Prvo i prvo, mi još uvijek nemamo valjanih istraživanja političkih sloboda u ovom vremenskom periodu. Ako se sloboda izražavanja političkih uvjeranja i interesa koji proizilaze iz izvornog hrvatskog nacionalnog interesa može smatrati za oblik političke slobode (a svakao da može) tada se može konstatirati razvijenost ovakve vrste političke slobode budući je hrvatski narod prihvatio formiranje nezavisne hrvatske države, kao oblik temeljne političke slobode. S druge strane, uvjeti u kojima se mlada država počela razvijati a naročito oružana pobuna značajnog dijela Srba i komunistički ustanak a sve u sklopu Drugog svjestkog rata, i nije moglo polučiti značajnije osobne i grupne političke slobode. Štoviše, ratni uvjeti i pobuna odnosno ustanak protiv legalne hrvatske vlasti itekako su negativno utjecali na sadržinu i praktična ostvarenja političkih sloboda. Pretpostavljam da je prosječnom Hrvatu u tom periodu glavno težiste bilo na preživljavanju a ne političkim slobodama, čemu se nema što prigovoriti. Medjutim, normativni koncept hrvatske države dakako je sadržavao realne i pozitivne pretpostavke za primjenu političkih sloboda pod uvjetom da su postojali mirnodopski uvjeti i da je pružena prilika da se državna organizacija izgradi od temelja.

2. Suvremena shvatanja:

Od završetka Drugog svjetskog rata počinje nova era u razvoju političkih sloboda i ona se manifestira prevashodno unutar zapadnoeuropskih parlamentarnih demokracija. Deklaracija UN je značajnim dijelom doprinijela proširenju pojma političkih sloboda i na ona područja u kojima (misli se na jezičke izrčaje) ne postoji odgovarajuća riječ posebno kada se radi o arapskim zemljama. Već sada se može govoriti o univerzalnim političkim slobodama kao modernoj tekovini koja podrazumijeva mogućnost da se osobe i socijane grupe bez obzira na porijeklo i socijalni status, politički organiziraju u cilju izražavanja posebnih interesa i političko djelovanje u cilju njihove realizacije. Nema dvojbe da je materija političkih sloboda danas daleko razvijenija i kompleksnija kada se uporedi sa periodom od prije 150 ili više godina. Medjutim, stvari nisu tako jednostavne niti je ovaj razvoj jednosmjeran. Naime u vrijeme kojem sami svjedočimo itekako postoje veliki otpori da se u političku djelatnost uključe ili da sudjeluju socijalne grupe koje bi svojim djelovanjem mogle dovoditi u pitanje odredjene uske i neformalne interese koji se vezuju za krupne korporacije i mutirani kapital. Ako je politička djelatnost ta aktivnost kroz koju se omogućava provlačenje i ostvarenje odredjenih interesa, to je sasvim razumljivo nastojanje da se normativno i stvarno ograniči sudjelovanje onih koji bi svojim političkim aktivizmom nanosili štetu posebnim interesima. Sve je to kao dan vidljivo glede suvremenog hrvatskog društva i države. Nevladine udruge koje promoviraju zaštitu nacionalnih interesa ili nekih hrvatskih tradicionalnih vrijednosti svakako su smetnja političkim strukturama (izvršna vlast) u njihovim namjerama da se realiziraju prvo na razini normativnog koncepta a zatim i u praksi koristi ili interesi koji nisu izvorno hrvatski. Dva su primjera tome. Prvo je referedumska inicijativa o izmjeni izbornog zakona i druga inicijativa o tzv. Istambulskoj konvenciji. To su praktični (školski) primjeri suvremenih (modernih) shvatanje političkih sloboda i oblici uskraćivanja istih. Premda suvremeni period sadržava, na općem planu, pozitivne promjene i proširenja političkih sloboda na socijalne i društvene grupe koje su na političkim marginama, ipak se može konstatirati selektivan pristup ovom pitanju budući da su pojedine socijalne grupe (vlasnici kapitala i krupnih korporacija) subjekt šireg spektra političkih sloboda u odnosu na neke socijalne grupe kojima su političke slobode de facto uskraćene. Dovoljno je nekoga proglasiti neprijateljem ili ustašom pa da se otvori proces diskriminacionog odnosa prema svim subjektima koji drugačije misle ili temeljem znanstvenih istraživanja prezentiraju nalaze. Tako se i moglo dogoditi u drugoj Jugoslaviji da svatko tko nije bio za komuniste i Tita je bio proglašen naprijateljem te su se oduzimale političke (rudimentarne) slobode što je bio ključan razlog za formiranje hrvatske političke emigracije. Ne treba biti slijep kod očiju pa ne vidjeti da slična praksa postoji i danas te da se na različite načine (prije svega sredstva javnog priopćavanja koja su usko povezana sa izvršnom vlasti) pokušava (i uspojeva vrlo često) odstraniti iz javne političke djalatnosti i sa političke scene u suvremenoj Hrvatskoj one političke čimbenike koje recimo zastupaju politički koncept izvorne hrvatske državne organizacije, što je svakako jedan od oblika uskraćivanja ili selektivnog odnosa prema političkim slobodama.

3. Alternativne političke slobode:

Analiza svakako treba uključiti uporedo sa političkim slobodama koje su sadržinski odredjene normativnim konceptom i alternativne političke slobode. Pod ovim pojmom se podrazumijeva izbor ili političke slobode koje su s jedne strane izvan-institucionalne i kojima se omogućava sudjelovanje zainteresiranih (motiviranih) u političkom procesu s druge strane. Drugim riječima, kada postoje osnovane (ozbiljne) normativne ili praktične prepreke ili ograničenja političkih sloboda, nameće se prvo pitanje o legitimitetu alternativnih političkih sloboda kao što su prosvjedi i narodna neposlušnost ili otpor. Ukoliko se time omogućuje praktično ostvarivanje prava izbora političke aktivnosti ili političkih sloboda, one se mogu smatrati opravdanim odnosno legitimnim zato što se time omogućuje zadovoljenje izbora ili političkih sloboda tamo gdje su mogućnosti ograničene ili ne postoje. Ovakvo stajalište se temelji na kriteriju hrvatskog nacionalnog interesa ili koristi te stoga svaki oblik političkih sloboda koji proizilazi iz hrvatskog dugoročnog nacionalnog interesa ima povijesni i politički smisao a samim time i legitimitet. Ukoliko su postojeći politički kanali (institucije i državni organi) zakrčeni i sadrže krupne prepreke u ostvarivanju političkih sloboda, uvodjenje alternativnih oblika kojima bi se afirmirao izvorni model hrvatske državnostim i izvorno nacionalni interesi, alternativne političke slobode su dobrodošlo sredstvo u discipliniranju zločestih političkih čimbenika.

Političke slobode glede suvremenog hrvatskog društva:

Temeljna premisa svih političkih sloboda je hrvatski nacionalni interes što znači da kako osobno tako i grupno (društveno) političko djelovanje (političke stranke, udruge, alternativni oblici političkog organiziranja) treba da polazi od hrvatskih koristi. Prema tome, sa aspekta suvremenog hrvatskog društva, političke slobode podrazumijevaju političko djelovanje kroz različite normativne i institucionalne oblike koje se bazira na kategoriji izvornog hrvatskog nacionalnog interesa. Drugim riječima to znači da kada se radi o osobnom i kolektivnom djelovanju unutar šire političke djelatnosti ono je determinirano hrvatskim nacionalnim interesom. Različite političke stranke unutar kojih se primarno odvija proces potvrdjivanja političkih sloboda mogu nastupati sa različitih političkih stajališta temeljeći to na nacionalnom interesu. To je jedan oblik izvornog poimanja političkih sloboda. Političke slobode odriču pravo političkog djelovanja kojima se negira legitimna politička vlast i društveno uredjenje. Takva pitanja se raspravljaju na primjeren način unutar postojećih institucija ili ukoliko za to ne postoje mogućnosti kroz alternativne oblike političkog djelovanja. Političke slobode se ne mogu poistovjećivati sa revolucionarnim prevratima (ni jedan primjer nije doveo do pozitivnih društvenih promjena) budući se njima kida izgradjeno ili postojeće socijalno tkivo koje se ne nadomješta novim već oblicima političkog subjektivizma te se otuda one prevashodno odnose na legitiman društveni i politički proces kreiranja odredjene političke aktivnosti. Političke slobode prema tome podrazumijevaju političko djelovanje utemeljeno na normativnom konceptu, te praktičnim oblicima slobode izbora osoba i socijalnih grupa i osnovni subjekt ukupne političke aktivnosti je nacionalni interes ili korist.

1./ Analizu različitih oblika političkih sloboda glede suvremenog hrvatskog društva i države svakako treba otpočeti sa slobodom osobnog mišljenja i različitosti stavova. Kao individua sa jedne strane a sa druge strane kao pripadnik uže ili šire socijalne grupe, temeljnom političkom slobodom smatra se sloboda (izbor) da se usmenim i pismenim putem na slobodan (dakle ne na organičen) način mogu izraziti osobna stajališta i stavovi koji su različiti od drugih. Ovo je jedna od krupnih razlika izmedju starog sustava koji je onemogućavao svaku pomisao na ovako opisano djelovanje i suvremenog hrvatskog društva koje se dapače s normativne strane upravo bazira na ovoj političkoj slobodi. Evo upravo sada kada pišem ovaj rad praktično se pokazuje kakva je priroda i karakter ove političke slobode. Naime, da se podstiču osobne specifičnosti i stajališta te da se doprinosi boljem razumijevanju ne samo povijesti, sadašnjosti ali i budućnosti.

2./ Na ovoj političkoj slobodi koja sadržinski odredjuje političku slobodu pojedinačnih osoba se izvodi slijedeća koja se odnosi na slobodu javnog udruživanja (različite vrste) sa drugim osobama a u cilju prezentacije posebnih koristi te njihovoj realizaciji. Osobe i socijalne grupe su politički slobodne da, temeljem hrvatskih nacionalnih interesa, mogu se povezivati i udruživati u političke stranke, različite pokrete, nevladine i civilne udruge kao platformi okopljanja zainteresiranih osoba i krugova. I ovo je druga krupna razlika u odnosu na stari sustav koji je pravnim instrumentima zabranjivao ovakav vid političkih sloboda.

3./ Sloboda javnog nastupa, kako kroz usmenu tako i pisanu riječ, predstavlja dokaz zrelosti društva i spremnosti socijalnog tkiva da apsorbira različita stajališta koja su sukladna hrvatskim nacionalnim interesima dakako. Sukladno tome ovaj vid političkih sloboda ne podrazumijeva javno blaćenje (negiranje osnovnih hrvatskih vrijednosti i tekovina) i protuhrvatske nacionalne interese. U mjeri u kojoj je odredjeno društvo dopušta mogućnost javnog ispoljavanja različitih stajališta (svakojake vrste) kojima se ne dovodi u pitanje legitimitet društvenog uredjenja, u toj mjeri se društvena organizacija može smatrati zrelijom i sposobnom prihvatati različita stajališta. Osobno cijenim da zabrane političkih sloboda nemaju dugoročno i učinkovito djelovanje, kao što se može vidjeti na hrvatskom projektu dakako ukoliko je to prijemčivo socijalnom i nacionalnom tkivu. To ujedno svjedoči u kojoj mjeri se može govoriti o pravoj političkoj zajednici. Glede suvremenog hrvatskog društva jasno da se može govoriti o selektivnim političkim slobodama kada se radi o slobodi javnog nastupa budući da dnevna politika korištenjem sredstava javnog priopćavanja marginaliziraju drugačija (socijalna i politička) stajališta te je stoga primjereno govoriti o političkim slobodama koje su primjerene prijelaznom društvenom i političkom sustavu, kakvo je hrvatsko.

4./ Sloboda ili izbor slobode organiziranja političkih stranaka i udruga predstavalja manifestni oblik spremnosti političkog sustava da prihvati višestranački politički sustav i slobodu osoba i socijalnih grupa da unutar čitave društvene organizacije na specifičan način izraze vlastite interese u obliku političkih programa i društvenih platformi. Otuda je suvremeno hrvatsko društvo bitno drugačije, barem kada se radi o normativnoj strani, glede starog sustava budući je prihvaćena politička koncepcija višestranačkog sustvava što medjutim samo po sebi ne mora značiti ništa posebno. Mi već imamo obilje empirijskih podataka koji jasno svjedoče o dvostranačkom sustavu i različitim smetnjama svim osobama i socijalnim grupama koje pokušavaju organizaciono ustrojiti različitiji tip političke stranke kojima se negira postojeća praksa. Svakolika nastojanja održavanja dvostranačkog monopola predstavlja jedan vid organičavanja političkih sloboda. Mjereno po kriterijumima razvijenosti i praktične primjene političkih sloboda, suvremeno hrvatsko društvo se može ocijeniti kao prijelazno i nerazvijeno upravo u oblasti političkih sloboda te se može smatrati da su političke slobode selektivne, neprimjerene i ne odražavaju samu prirodu hrvatskog društva. To su neki od limitirajućih čimbenika koji negativno utječu na aktivniju ulogu Hrvata u političkoj djelatnosti koju smatraju prljavom i zagadjenim prostorom na kojem se najbolje dokazuju podobne osobe od kojih mnoge imaju ozbiljne mentalne (socio-psihološke) probleme. Moderno doba ili suvremeno predstavlja vremenski okvir unutar kojega se na različite i prikrivene načine ograničavaju političke slobode što je svojevrsni paradoks budući se moderno društvo diči izmedju ostalog razvijenim političkom slobodama. Istina, ali je pitanje za koje socijalne skupine. Pa zar aktuelna situacija na svjetskoj razini ne govori više nego jasno o ukidanju ili ograničavanju temeljnih političkih sloboda.

Naravno, mi još uvijek nemamo pouzdane podatke o tome, ali je vjerojatnoća da je pakleni projekat organiziran sa ciljem temeljnog prestrukturiranja globalnog društva naravno po mjeri krupnog (mutiranog) kapitala što podrazumijeva selektivnu primjenu političkih sloboda. Suvremena Hrvatska je dio tog plana. Ukoliko su one dijelimično ili u cjelosti suspendirane temeljem odluka izvan-institucionalnih tijela (kao što je tzv. civilni stožer, ad hoc političko tijelo) pitanje je da li postoji odgovarajuća politička djelatnost koja omogućava ostvarivanje izbora ili političkih sloboda i ako ona postoji koje socijalne grupe se njome pretežito bave. Odgovor je tehno-menadžerske i birokratske strukture koje kroz sudjelovanje u političkim i stručnim tijelima (formiranim na temelju stranačke podobnosti a ne profesionalne stručnosti) ostvaruju političku aktivnost što je dakako protivno samoj prirodi političke djelatnosti. To se empirijski dokazivo i ujedno se ovakva politička analiza može sasvim primijeniti na suvremeno hrvatsko društvo. I ne samo to, nedvojbeno da se i dalje vrši proces depolitizacije pučanstva ili različitih socijalnih grupa koje dijele zajednične koristi. To nas navodi na neka od pitanja o antropološkim odlikama suvremenog čovjeka i društvene organizacije (4) koje su se desile u periodu od završetka Drugog svjetskog rata kao medjaša koji je označio kraj jedne i početak nove faze. Pitanje je da li će moderni čovjek dragovoljno pristati na promjene njegove antropološke ali i ontološke prirode ili će izborom otpora pokazati spremnost da ne sudjeluje u ovom paklenom planu. Izborom otpora ili protivljenja naznačenim procesima dehumanizacije čovjeka koji svakako nisu spontani već dapače organizirani (uski intelektualni krugovi su pokretači zarad tzv. teorijskog uporišta) predstavlja zoran primjer praktičnog oblika političke slobode djelovanja sukladno ljudskoj prirodi (čovjek kao socijalno i drustveno biće) i osobnim i kolektivnim potrebama (čovjek kao političko biće). Sukladno zakonu spojenih posuda, sve što se dešava u užem i širem okruženju, itekako negativno utječe na društvenu organizaciju i političke odnose suvremene Hrvatske. Budući je izložena izrazito jakim (negativnim) utjecajima izvana (EU, medjunarodne finansijske institucije, krupne korporacije i mutirani kapital) ona je više osjetljiva na vanjske čimbenike nego kada bi postojao jasno definiran koncept nacionalnog hrvatskog interesa kao najsnažnije brana u zaštiti nacionalne državne organizacije a ujedno i političkih sloboda.

Zaključna razmatranja:

Razlika izmedju normativnog koncepta kojim se uredjuje materija političkih sloboda i empirijskih iskustava zorno svjedoči o krupnom raskoraku. Brojne su smetnje na normativnoj razini (primjera radi izborni zakon) koje onemogućavaju praktično korištenje izbora ili političkih sloboda. Suvremeno hrvatsko društvo i državna organizacija se može označiti kao prijelazno (izašlo iz starog sustava i nalazi se u medjuprostoru koji je po mnogo čemu karakterisan elementima starog) te stoga i nerazvijeno u pogledu političkih sloboda koje su neprimjerene stvarnim potrebama. Istovremeno, prepreke dolaze iz oformljenih političkih struktura koje sve rade na održavanju status qua i to ne samo s aspekta vlastitih materijalnih vrijednosti i socijalnog statusa već i svojih potomaka. Političku vlast u suvremenoj Hrvatskoj drže u ruci socijalni slojevi koji su od samog početka bili protiv osamostaljivanja Hrvatske i većina problema u razvoju suvremene Hrvatske upravo proizilazi iz činjenice da njome upravljaju osobe i grupe koje ne slijede izvorne hrvatske nacionalne interese. Stoga se ne treba čuditi zašto ove socijalne grupe na svaki način nastoje limitirati izbor ili političke slobode kojima se simbolizira razvijenost političke i društvene organizacije. U nemogućnosti konzumiranja političkih sloboda unutar institucionalnog sustava političkih odnosa, ne treba se libiti za korištenjem alternativnih oblika političkog djelovanja budući se time na primjeren način mogu disciplinirati politički centri koji svojim praktičnim radnjama organičavaju političke slobode. Sa ovog aspekta gledano dugoročna projekcija razvoja suvremenog hrvatskog društva prilično je pesimistična

(ukoliko se ne odigraju krupne promjene) budući da ukoliko se nastave naznačeni negativni procesi postoje krupni razlozi da se postavi pitanje postepenog nestanka hrvatske nacionalne državne organizacije te samog nestanka Hrvata kao nacionalne grupe asimiliranjem u druge i veće. U drugu ruku, Hrvati su opstali kroz čitav period od doseljena na sada svoju teritoriju i osobno se nadam da se negativna projekcija ipak neće obistiniti budući da postoje društveni i politički čimbenici (suverenistički politički koncept) u užem i širem okruženju koji su protivnici označenih razvojnih procesa.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

1. O problemima metodološke primjene koncepta sumnje već sam pisao i ovoga puta nastojim uvesti novu metodu a to je metoda izvornog znanstvenog pristupa ili originalnost koja predstavlja suprotnost od metode ponavljanja i korištenja već poznatih pristupa.

2. Smisleno je pitanje o značenju pojma ili sintagme moderno. Tradicionalno shvatanje ovaj pojam poistovjećuje sa progresom, napretkom odnosno nečim što sugerira pozitivno, dobro i primjereno potrebama čovjeka. Medjutim, praktično značenje ovog pojma vrlo često ima negativnu konotaciju budući da moderno vrlo često nosi negativne karakteristike. Uzmimo samo primjer moderne norme “političke ispravnosti ili korektnosti”.

3. Dosadašnja empirijska iskustva opravdavaju slijedeće pitanje, naime da li se uopće može danas govoriti o samostalnoj i nezavisnoj hrvatskoj državnoj organizaciji budući da je suvremena Hrvatska pretvorena u briselsku i svjetsku koloniju koja ovisi od krupnih korporacija i mutiranom kapitalu, imajući u vidu da se današnji Hrvati pretvaraju u moderne nomade koje sreću (mjerenu po količini dolara) traže drugdje te se nameće konstatacija da ovakva Hrvatska nacionalna država postepeno gasi i pretvara se u uslužnu (turističku) djelatnost te će se nacionalna obilježja i simboli moći vidjeti izloženi u muzeju. Dugoročno projecirano to će se desiti naravno ukoliko se ne odigraju neke krupne promjene.

4. Ključan dio modernog zapadnoeuropskog civilizacijskog društva je koncept dugovječnosti koji se znatno razlikuje od kršćanskog koncepta (nu čuda, ova su društva upravo proizašla i izgradjena na kršćanskom svjetonazoru i konceptu duhovnosti, koji jasno razlikuje rodjenje, duhovni i svjetovni život i smrt kao nešto što što je svojstveno antropološkim osobinama čovjeka.