POLICE MAGAZINE=ČASOPIS REDARSTVA ili POCIJSKI ČASOPS br.264-15.12.1934 (4)

I ona je odmah misteriozno nestala. Nestala je sa nepoznatom osobom označen pod imenom Petar. Ona je označena, ta žena, dosta nejasno i maglovito pod imenom Gođa. Vondraček. Tko su bile te osobe? Petar je jedan od Ustaških šefova, najvjerojatnije jedan “logornik”, šef grupe. Petar mu nije ime. (Taj Petar je Krunoslav Dulibić a Krunoslav Dulibić je glavom i petom Eugen Dido Kvaternik, a Liepa Plavka je Stana Godina. Pregledavam roman LIEPA PLAVKA, drugo izdanje, Buenos Aires 1954., na kraju knjige, poglavlje XXV, st. 311-317 opis kako je Liepa Plavka, čim je čula pucnjeve i glas: …kralj je ubijen…kralj je ubijen, napustila je Place de la Bourse kako bi što prije sa svojim automobilom “Packard” prešla talijansku granicu, doputovala u Genovu i u hotelu “Savoia” dočekala Dulibića…, st. 11. Predugo bi bilo sve prepisati. Ali svakako prilažem sliku sa suda gdje se očito vide trojica Ustaša u prvom redu iznad obrane. Za povijest bi trebalo saznati tko je tko na ovoj sliki od ove trojice Hrvata koji sjede između francuskih redarstvenika. Njihova imena se znaju a to su Zvonimir Pospišil, Ivan Rajić i Mijo Kralj. Mo. Otporaš.) 

     Što se tiče plave dame koja je sudjelovala u cijeloj drami i koja je u gomili iščezla, ona je napustila Marsielle sa automobilom i ušla je u Italiju sa drugom putnicom koja je imala drugo ime a ne Vondraček, međutim bez da je nosila svoje pravo ime. Plava dama je imala, ona isto, neku čast, ulogu u ustaškoj organizaciji, najveću čast koju jedna žena može imati a koja je jednakovrijedna u jednoj Državi kao ministar.

     Kako čovjek koji mi govori zna tolike detalje o njoj, to ne znam. Možda me to i ne pripada da otkrijem.

     U trenutku zločina, pojašnjava mi moj prijatelj, jugoslavenski policajci koji su sudjelovali pri dolasku kralja na rivu, mogli su olako slijediti povorku koja je polako napredovala i koja još nije imala vremena da se udalji. Iz prvih Velitchkovih vatrenih hitaca,oni su odmah (jugoslavenski policajci, mo.) izvadili svoja oružja i počeli pucati u pravcu ubojice. Agenti službene policije (tj. Francuzi, mo.) su ih uzeli za napadače na kraljev automobil a neki su čak odgovorili i pucali na njih, bez da su znali tko su i kome pripadaju. Od tuda je jedan stračni nesporazum koji je povećavao vatrenu picnjavu. Jedan francuski redarstvenik i marseljski promatrači povorke su tako bili nedužne žrtve.

     U stvari, sa vrstom jedne dogovorene zajedničke šutnje, naravno o istragi i duge potražnje za poludjelim počiniteljima ove pucnjave i nekom pogreškom to se nije uvelo u sudski dosije.

     Film u kojem se je povećano u detalje mogao vidjeti pucanj koji je proizašao iz puka, je, kako se zna, slučajno je izgorio taj žaljenja vrijedan film, u ormaru sudije.

     Nisu tu više to nevažni i neugodni detalji. Ali odakle je metak došao koji je ubio nesretnog Louis Barthou.

     Pukovnik Perčević nam govori.

     To nisu bili detalji te vrste koji su mi bilo dopušteni pitati pukovnika Perčevića. Spisi optužbe tu stvar prikazuju romantično. U rujnu 1934. pukovnik Perčević, koji je zapovjedao terorističkim logorom u Najy-Kanisiza izlaže (daje, mo.) prijedlog. Tu gdje su se u pucanju vježbali na pokretne siluete koje su prikazivale Aleksandra prvog imajući u vidu atentat. Tu je pukovnik trebao biti prvi među Ustašama pod njegovim zapovjedništvom za izvući kocku

tko će biti izabrani kraljev ubojica. Pukovnik za vrijeme atentata, živio je u Beču. Njegovo izručenje je zatraženo od strane francuskog ministarstva pravde. Pukovnik je bio uhapšen. Izručenje je odbijeno. Moj prijetelj mi je s najvećom iskrenošću rekao da Ustaše uzimaju odgovornost svojih dijela.

  —To, to je pogreška. Pukovnik je nevin. On čak nije ni ustaša. Da je bio osuđen, nebi bilo druge osude nego smrt. Dakle! to je bila sudska pogreška!

      Vidio sam pukovnika Perčevića. To je bilo u aristokratskoj četvrti Beča, nedaleko Starenbergove palače, bagata kuća. Prostrano predsoblje puno rezbarstva koja predstavlaju konje i lovačke scene. Pukovnik je u jahačkoj pozi.

     U velikoj dvorani kolekcije raznog pokućstva, divno vezivo i ćilimarstvo, kao i čitava slika jednog mađarskog vastelina načičkan ukrasima, prsa ukrašena uzicama i vrpcama. To je barun Feist, otac gospođe Perčević. (Z A P I S N I K o Ivanu Perčeviću od 3.1.1947. sastavljen u prostorijama UDBE za Hrvatsku na prvoj stranici stoji: “Oženjen sa Margitom, rođenom Vest, bez djece.“ Zatim na strani 8 istog zapisnika piše: “…izvršen atentat na bivšeg kralja Jugoslavije u Marselju, nakon čega sam ja bio uhapšen i nada mnom je vršena istraga, pošto su francuske vlasti tražile moje izručenje, kao sudionika mareseljskog atentata. Budući su sve optužbe francuskih vlasti protiv mene ustanovljene kao izmišljotine, to je austrijski sud odbio moje izručenje i ja sam bio pušten na slobodu.” Izvor:  (HDA), SDS RSUP SRH, dosije Ante Pavelić, zapisnik o saslušanju Ivana Perčevića od 3 siječnja 1947. Zapisnik priredio dr. Željko Karaula. Moja opaska, Mile Boban, Otporaš.) Na stolovima natjecajni konjski trofelji kao i lijepih žena.

     Pojavio se pukovnik. On je srednjeg stasa, vitak i upadljivo finog lica. Izrazito plave oči. Sive kratke brkove. Kaput besprikorno lijepog kroja. Svjetski čovjek. To je taj “terorista”.               Pukovnik je jedna od vrlo visokih ličnosti bečkog društva. U trideset šestoj godini bio je potpukovnik glavnog stožera. Zatim bio je profesor na vojnoj školi. Služio je u pukovnijama austro-hugarskog carstva. Njegova zemlja, Hrvatska je uključena u Jugoslaviju. Promaknut je u čin pukovnika u novoj Državi. On je to odbio i nije se vratio na svoje mjesto.

—Pukovniče, pitam ga, vas je g. sudac optužio za pomaganje i suradnju u obučavanju za ubojstvo kralja Aleksandra prvog u Mareslju.

—I za zlikovačko udruženje! nastavlja pukovnik koji kao stranac govori vrlo dobro francuski. To je točno. Sudac iz Marselja je protiv mene izdao nalog za pritvor pod izlikom da sam ja u Mađarskoj upravljao na Janka Pusti i da sam ja vježbao ustaše koji su trebali ubiti kralja Aleksandra. Da sam ja predsjedao u bacanju kocke o atentau u Marselju.

 https://otporas.com/u-odrazu-vremena-moja-prisega-organizaciji-trup-tajni-revolucionarni-ustaski-pokret/ (Ja sam za bacanje ove kocke čuo kada sam bio član organizacije TRUP. Pričalo se da ih je bilo sedam i da su stavili u jednu zatvorenu posudu sedam zrna graha a jedan od njih je bio potpuno crn. Tko izvuče crni grah, taj će izvršiti posao. To je bio Vlado Černozemski. Tako se je tada pričalo a da se nije znalo za ovo o čemu ovdje govori pukovnik Ivan Perčević. Mo. Otporaš.)

Ovo radnja se dogodila u Najy-Kanisiza dne 24 rujna 1934. To su izjave pritvorenog o ovoj aferi imenovanog Kralja date preko jednog tumača.

    .To je jedna komična priča, polako pukovnik ponavlja sa bolnim smješkom i čuđenjem: Komično…Komično…

    . Ja sam napustio vojsku, odgovara, poslije primirja, (Armistice=primirje poslije WWI u studenome 1918., mo. Otporaš.) jer nisam htio služiti vojsku u srpskome režimu. ja sam se nastanio u beču i ne miješam se u politiku. Moja je jedina želja pisati o vojničkoj povijesti. Ne sakrivam moju veliku simpatiju za hrvatski nacionalistički pokret. Ali ja sam mađarski građanin. Stanujem u Austriji i uveliko poštivam gostoprimstvo koje su mi ovdje dali.

     . Izjave Kralja Zvonimira, jedini sadašnji podignuti uzrok protiv mene su došle preko tumača koji je veliki srpski policajac. (Negdje sam pročitao, ne sjećam se više gdje, da je visoki policajac, tajni agent srpskog kralja Aleksandra Vladeta Milićević bio jedno vrijeme tumač optuženim Hrvatima na sudu u Aic-en-Provence. Koliko tu ima istine, ne znam. Mo. Otporaš.) Kralj nije ni jednu riječ govorio francuski. U nazočnosti drugog tumača Kralj je rekao sasvim drugu priču. To je cijela stvar. Upravo sam zato bio uhapšen i ostao dva mjeseca u zatvoru kao jedan obični zatvorenik.

   – Ali pukovniče niste li vi bili Najy-Kanisza za vrijemem pripremanja atentata, to jest krajem rujna 1934 i u prvim danima listopada, prije marseljske drame?

   – Pukovnik je jasan. Ja citiram njegovu izjavu doslovce i tako precizno kao mi ju je on diktirao:

   – Već dugo sam imao namjeru sprovesti kod prijatelja na obalama rijeke Garde u Descriano. (Na sjeveru Italije, mo, Otporaš.) Moja supruga me je trebala pratiti koncem rujna. Bili smo pripremi poći kad moj stari prijatelj pukovnik Stjepan Dujić je pronađen mrtav u Carlsbad. Mort! (Evo šta je o tome izjavio pukovnik Ivan Perčević UDBI u Zapisnku od 3.1.1947., st. 9: “…S tim smo se složili i nak toga Dujić je otputovao u Karlove Vari,… Čehoslovačka…Nakon što je tri nedjelje proboravio na bolovanju, jednog jutra je nađen obješen u sjedećem stavu o kvaku na vratima. Za njegovu smrt govorilo se je, da je umoren po svojim istomišljenicima, da je učinio samoubojstvo itd. Međutim, naknadno je u Grazu ustanovljeno, da je on po drugoj osobi ugušen, pošto mu je dušnik bio slomljen stiskanjem prstiju. nakon toga bio je obješen, samo da bi se zavarala javnost. Iz karlovih Vari tijelo Dujića je bilo preko Praga preveženo u grac gdje je izvršena sahrana. Sprovodu smo prisustovali ja i Sarkotić koji je održao govor na njemačkom jeziku. Od ustaša iz Italije nije nitko bio nazočan, ali Pavelić je naknadno poslao vijenac sa hrvatskom trobojnicom. To je bilo 4.X.1934. Stjepan Dujić je ubijen 28. rujna 1934. godine…” Mo. Otporaš.) Službeno se je pričalo da je počinio samoubojstvo. Dujić je bio hrvatski rodoljub. Njega se je ubilo. Druge srpeke terorističke namjere da ga se ubije nisu uspijele. Pripremao sam se na njegov pogreb u Graz, prvi listopada, kad, nekoliko sati poslije mojeg odlazka, gosp. Loidl, sudski savjetnik me je izvijestio da će pogrebi biti 3 listopada. Ja sam na sprovod išao sa generalom barunom Sarkotićem, bivšim glavnim armijskim zapovjednikom. Treći listopada prespavao sam kog mojeg šogora pukovnika Fifila. Odmah iza toga povratio sam se u Beč. Supruga mi se razboljela. Morali smo odgoditi naš odlazak do 7 a 8 listopada uzeli smo vlak za Veneciju. Uvečer prenoćili smo u Hotelu Terminus. Tu smo ostali petnaest dana, u Italijina ljetovanju. 23 listopada, u 23 sata došli smo u Beč.

   –  U Italiji dali ste susreli pavelića?

— Ja ga nisam vidio od svibnja 1934.

— Dali ste poznavali Miju Kralja? Optužnički spisi vam predbacuju da ste ga vi uključili u Ustaše.

Slijedeći nastavk je strana 14 istog POLICE MAGAZINE od 15 prosinca 1934.

Nastavlja se.

Preveo Mile i Annie Boban.