POKRET ZRINSKO-FRANKOPANSKI. Prvi pokret za nacionalno (hrvatsko) oslobodjenje

Dr. sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istraživač

Melbourne Australia

POKRET ZRINSKO-FRANKOPANSKI

Prvi pokret za nacionalno (hrvatsko) oslobodjenje

Uvodne napomene:

Od vremena završetka epohe hrvatskih narodnih vladara, slijedeći prvu i drugu personalnu uniju, jasno se zapaža negativan povijesni proces prenošenja izvorno narodnog ili državnog suvereniteta na strana i nadnacionalna tijela. Posljedice ovakvog stanja koje je trajalo od sredine 12. stoljeća pa sve do raspada Austro-Ugarske monarhije, a kasnije se nastavilo kroz dvije Jugoslavije i u suvremenim uvjetima kroz članstvo Republike Hrvatske u EU, ostavilo je i ostavlja duboke socio-psihološke, etničke ili nacionalne, gospodarske i političke posljedice. Od ovih posebnu težinu imaju posljedice po socio-psihološke odlike pripadnika hrvatske etničke grupe, kroz prihvatanje odredjenih obrazaca ponašanja i formiranja svjetonazorskih i ideološko-političkih vrijednosnih katagorije kojima se, kroz relativno duži vremenski period, postepeno formira drugačiji mentalitet nego što je izvorni ili starohrvatski. U prvim desetljećima 16. st. otvara se proces kritičkog preispitivanja dotadašnjih iskustava u političkim oblicima savezništava sa drugim državama i nastaje prvi pokret orijentiran na prekid takvog razvojnog procesa i uspostavljanje modela pune hrvatske državne suverenosti. To se vezuje za znamenite hrvatske muževe, Nikolu i Petra Zrinskog i Franu Krsto Frankopan.

(1) Prigovor da se prevelikim oslanjanjem na nacionalna i domoljubna osjećanja, koja se kao takva ne dovode u pitanje budući su realna, mjerljiva i sastavni su dio hrvatskog etničkog elemenata, previše pokazuje subjektivnost i time udaljava od objektivnog proučavanja činjenica, svakako da nisu u cjelosti opravdana, imajući u vidu da se upravo kroz elemenat nacionalnih osjećaja i samosvojnosti, može na pravilan način pratiti geneza predmetnog pitanja hrvatske državnotvorne idejne koncepcije od prvotnih faza pa sve do našeg vremena, i iza toga svakako. Vremenski i povijesni period koji su predmet rasprave, a tiče se prvih faza turskih osvajanja na prostoru Dinarskog područja, što se odvijala postepeno, desetljećima i stoljećima, i ujedno se podudara sa periodima prve, druge personalne unije i epohom apsolutizma, sadržava tri ključna hrvatska interesa (Dalmacija, Hrvatska i Slavonija kao i sve hrvatske teritorije nastanjene hrvatskom etničkom grupom) su slijedeće: prvo, zaštita i osiguranje života, koji nije puno vrijedio, drugo, zaštita svojine, treće, održavanje odnosno očuvanje etničke samosvojnosti i četvrto, kršćanskih vrijednosti. Na ovaj način se utvrdjuju osnovni metodološki idejni naputci o analizi predmeta, a čime se omogućava primjereno znanstveno objašnjenje geneze pokreta za nacionalno oslobodjenje kao i njegovi ciljevi. Ovo ne predstavlja običnu semantičku konstrukciju, već povijesnu činjenicu da su naime, Hrvati očuvali vlastitu etničku samosvojnost, starohrvatske korijene te kršćanske vrijednosti, i u uvjetima gole borbe za opstanak. Cijenim da su to bila teška vremena, možda i najteža, (premda svaka generacija ima drugačije stanovište) u kojima se odlučivalo o pitanjima opstanka hrvatske etničke grupe i hrvatskog državnotvornog koncepta. Izrazito negativno povijesno iskustvo Hrvata u Posavini, Bosni i Hercegovini, koji su islamizirani, najočitije potvrdjuje ovakav stav.

(2) Pretpostavka je da bi se to isto desilo Hrvatima u preostalim ostacima ostataka Hrvatske, da je turska okupacija duže trajala. Ovakva teza će predstavljati, kako će se kasnije ustanoviti, kamen spoticanja jedinstva i operativnih sposobnosti pokreta, čime se zorno prikazuju stavovi i mišljenja velike većine hrvatskog, a dakako i madjarskog, puka (čemu se pribrajaju stavovi plemstva i crkvenih krugova) da je naime osnovna opasnost dolazila sa istoka, te da je apsolutistički sustav upravljanja predstavljao drugu po važnosti ugrozu. Takav redoslijed stavova dakako će utjecati na sudbinu pokreta. Takvi stavovi su predstavljali idejnu osnovu budućeg pokreta za oslobodjenje i mitovirajući elemenat za podizanje ustanka kao inicijalnog elementa pokreta na nacionalno oslobodjenje.

Metodološka napomena:

Analiza ovog perioda hrvatske političke povijesti, pri čemu treba jasno izreći stav da se radilo i o madjarskoj političkoj povijesti, ciljno je planirana da posluži kao znanstveni dokaz o nastanku i etapnim fazama koncepta pokreta za nacionalno (hrvatsko) oslobodjenje, pri čemu se pod sintagmom “oslobodjenje” podrazumijevaju dvije osnovne stvari, a prva je, uspostavljanje modela državne organizacije u kojem pripadnici prije svega hrvatske etničke skupine većinski odlučuju na formuliranje i realizaciju nacionalnih interesa, i drugo, politička aktivnost na unutarnjem i vanjskom planu na načelima samostalnosti i nezavisnosti, pri čemu se pod pojmom samostalnosti podrazumijeva otklon stranog elementa a pod nezavisnosti, proces donošenja odluka sukladno načelu hrvatske samosvojnosti. Konceptualno, ovaj tekst treba da služi kao jedan od priloga kako se s jedne strane odigrava proces prenošenja elemenata državnog suvereniteta na strani elemenat i istovremeni proces formuliranja društveno-političkog pokreta za njegovo vraćanje izvornim nosiocima, s druge strane. Metodološki pristup podrazumijeva klasifikaciju na:

Narodni ustanak protiv strane vojne sile, točnije turske invazije, u obrani Hrvatske Krajine i Slavonije;

Društveno-politički pokret planiran kao odgovor na austrijsko-njemačku vojnu upravu kao i apsolutističku vlast Beča, koji je smatran za osnovni izvor problema u obrani hrvatskih interesa;

Nikola, mladji brat Petar i Frano K. Frankopan su predstavljali najodličnije hrvatske muževe, ali isto tako i madjarske, koji su pregano radili na formuliranju prvog političkog pokreta za hrvatsko oslobodjenje ne samo od strane okupacije već i uspostavljanja modela izvorne hrvatske državne organizacije;

Onda nije za čuditi da su takvi uzoroti likovi našli svoje mjestu u narodnoj usmenoj tradiciji, a svakako i pismenoj, kao hrvatski junaci za slobodu. U tome treba tražiti podlogu nacionalnih osjećanja. Bogatija narodna predaja prerasla u tradiciju o ovakvim i sličnim dogadjajima i osobama, predstavlja inspiraciju novim generacijama i plodno tlo za razvoj nacionalnih osjećanja o samosvojnosti koja su, to treba jasno istaći, nerazdvojni dio hrvatskog bića i podloga pokreta za nacionalno oslobodjenje. Premda mističnost i idealizacija prelazi u oblast socio-psiholoških odlika ljudskog poimanja socijalne, društvene i politicke organizacije, ozbiljan znanstveni pristup svakako treba obuhvatiti i ovu oblast koja se jasno prati ne samo kao odnos osoba i grupa te kolektiva, prema nekim neopipljivim i nevidljivim a ujedno činjeničnim kategorijama, kao što su osjećaj etničke ili nacionalne pripadnosti i samosvojnosti (otpor, prkos, inat, ljubav prema svome) i privrženost tradicionalnim obrascima ponašanja. Stoga pomalo mističan i subjektivan pristup navedenim likovima, ima u osnovi pozitivan utjecaj na proces formiranja i jačanja nacionalnog osvještavanja pripadnika nacionalne grupe, koja je kroz nekoliko stoljeća, izložena snažnim negativnim procesima denacionalizacije i utjecaju stranog elementa. Negativna iskustva su se stoljećima taložila te je predstavljalo značajnu težinu na ledjima hrvatskog puka, kojega su se prvi puta otvoreno počeli osloboadjati kroz Zrinsko-Frankopanski pokret, i to u uvjetima dvostruke opasnosti. S jedne strane od turske vojne invazije a s druge od strane njemačkog elementa u vidu projekta asimilacije. Stoga se može izreći stav da je nacionalno osvještivanje pripremna faza u procesu ponovnog uspostavljanja otudjenog hrvatskog suvereniteta.

Polazna hipoteza:

Pobuna koju su organizirali Zrinski-Frankopan predstavlja, sa stanovišta povijesnog procesa slabnjenja odnosno prijenosa narodnog ili državnog suvereniteta na strani elemenat i nadnacionalna tijela, prvi praktični društveni, vojni i politički oblik otpora naznačenom procesu i predstavlja pokušaj uspostave starohrvatskog (izvornog) modela državne organizacije. Sukladno tome, čitava epizoda ima povijesni kontinuitet šireg u osnovi hrvatskog pokreta za nacionalno oslobodjenje i uspostavnu izvornog koncepta hrvatske države.

Povijesne činjenice:

Nakon potpisanog Vestfalskog mira 1648. godine, dinastija Habsburgovaca se orijentirala na proširivanje političke dominacije uključujući pravo na dinastičku vlast u svojim nasljednim zemljama, premda nisu postojale pravne osnove za to, Madjarskoj i Hrvatkoj. Procjena je bila da su hrvatske i madjarske velikaške obitelji, poput Zrinskih i Frankopana kada se radi o hrvatskoj strani, po svojoj starini, posjedovanju teritorija, gospodarskim mogućnostima i svakako političkom utjecaju, glavna prepreka u ostvarivanju plana centralizacije političke vlasti (po ugledu na Otomanski sustav upravljanja) ili drugim riječima, apsolutizma. Budući su posjedovale vlastite oružane čete, predstavljale su krupnu prepreku u procesu okrupljivanja i koncentracije procesa odlučivanja u rukama uskog kruga. 1664. carska armija je potukla tursku ekspedicionu armiju kod sv. Godharda (Szentgottharda) ali to Leopold I. nije iskoristio već je sklopio Varšarski mir (Varšar u blizini rijeke Rabe), prema kojem su Turci zadržali sve što su do početka rata osvojili. Varšarski ugovor o miru je jasno pokazao da kralj Leopold I. nije planirao voditi aktivnu politiku oslobadjanja okupiranih hrvatskih i madjarskih teritorija. Takva neprimjerena politika prouzrokovala je nezadovoljstvo u prvom redu predstavnika najmoćnijih velikaških staleža u obe zemlje budući su upravo njihovi posjedi pretrpjeli najveće gubitke i štete. Hrvatske ustanike su predvodili ban Nikola Zrinski, koga je nakon navodnog ranjavanja od divlje svinje i smrti zamijenio mladji brat Petar

(3), i Frano Krsto Frankopan. Najveću prepreku širenju teritorijalnog i političkog utjecaja su predstavljali Zrinski, budući su mnogi trgovci trgovali preko morskih luka u njihovom posjedu, a ne preko austrijskih luka Rijeke i Trsta, što je uzrokovalo manje carinske prihode. To je ključni razlog zašto su Zrinski predstavljali “trn u oku” Habsburgovaca. Ustaničke snage obratile su se za pomoć francuskom kralju Luju XIV. a Petrova žena Katarina je poslana u Veneciju radi pregovora s francuskim poslanikom biskupom Petrom Bonzyjem. Petar Zrinski je uspio pridobiti na stranu ustanika šurjaka Franu Krstu Frankopana. Petar je istovremeno nastavio pregovarati sa francuskim poslanikom u Beču Gremonvilleom, u kojima je tražena novčana i vojna pomoć za borbu protiv Osmanlija, a Luju XIV. je ponudjena kruna Sv. Stjepana. Premda je francuski kralj odbijao formalno se izjasniti o ponudi, istovremeno je francuska diplomacija podsticala Habsburske nezadovoljnike jer je time vršila pritisan na kuću Habsburgovaca u periodu sukoba oko španjolskog naslijedja. Kada je Luj XIV. sa Leopoldom I. potpisao tajni sporazum o podjeli španjolskog naslijedstva, francuski dvor je prekinuo dalje pregovore sa ustanicima. Time su na jasan način pokazali nezainteresiranost za teritorijalna oslobodjenja okupiranih madjarskih i hrvatskih i s druge strane, su pokazivali nerazumijevanje težine situacije u kojima su se nalazile dvije zemlje. Tijekom 1666. Petar Zrinski sklopio je tajni sporazum sa ugarskim palatinom Franjom Wesselenyijem. Naredne godine se ustanicima pridružio štajerski plemić Erazmo Tattenbach, 1669. zet Petra Zrinskog, ugledni erdeljski plemić Franjo I. Rakoczy. Glede pregovora sa Osmanlijama, oni su bili zaokupljeni ratom sa Venecijom oko otoka Krete, tako da se vodjenje pregovora sa ustaničkim predstavnicima može tumačiti samo kao diplomatska akcija bez ozbiljnih namjera. Tokom pregovora sa Turcima 1670. ustaničko poslanstvo je u zamjenu za tursku novčanu i vojnu pomoć protiv Habsburgovaca, nudilo priznanje Osmanlijske vrhovne vlasti nad hrvatskim i ugarskim kraljevstvom. Na sreću, taj pokušaj nije uspio i ujedno ova epizoda predstavlja kontroverzni predmet do dana današnjeg. To je pružilo dovoljno osnova za kasnije prigovore o tome da vodjstvo ustanika nije posjedovalo dovoljno razradjen i primjeren strateški plan jer da se taj dio ostvario, situacija bi bila mnogo teža glede oslobadjanja okupiranih teritorija. Unatoč nepovoljnim medjunarodnim uvjetima, Petar Zrinski je iste godine počeo sa pripremama za ustanak kojim je trebao rukovoditi Frano Krsto Frankopan. Bečki dvor je u svemu bio detaljno obaviješten. Takodjer se izjalovio pokušaj da se na stranu ustanika pridobije poljski kralj i Mletačka Republika. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan su nastavili ustaničku aktivnost u suradnji sa madjarskim ustanicima. Pod izgovorom pomirenja, kralj Leopolod I. pozvao je oba predstavnika ustaničkog pokreta. Uhićeni su i optuženi za urotu protiv kralja i carstva, i poslije kućnog pritvora, prebačeni su u tamnicu te nakon jednogodišnje istrage, osudjeni su na smrt. Hrvatskim velikašima mogao je suditi jedino Sabor, što je od početka dovelo u sumnju čitav proces. Sve njihove zemlje, dobra i bogastvo je oduzeto od strane kralja Leopolda I. Pogubljeni su 30. travnja 1671.godine u Bečkom Novom Mjestu. Ovime su nestale dvije možda najstarije i najslavnije hrvatske obitelji koje su pet stoljeća igrale važnu ulogu u hrvatskoj općoj a posebno političkoj povijesti. Njihovi posmrtni ostaci preneseni su i pokopani 1919.godine u zagrebačkoj katedrali. Zbog značaja ovog dogadjaja, 30. travnja se obilježava u Hrvatskoj kao dan pogibije Petra Zrinskog i Fran Krste Frankopana, uz uzrečicu “Navik on živi ki zgine pošteno”. Premda se oružani vid ustanka nikada zapravo nije desio, već se radilo uglavnom o pripremnim radnjama za isti, primjereno je govoriti o ustanicima, njihovim socijalnim nosiocima i ciljevima a ujedno o pokretu za nacionalno oslobodjenje hrvatskih teritorija kako od turske okupacije tako i Habsburgovaca. (Ja bih nadodao: “Navik on zgine ki žini ko janje, mo. Otporaš.)

(4) Nastojeći izbjeći zamku – u koju su se mnogi, pa i neki istaknuti hrvatski povijesničati upecali – o uroti kao još uvijek preovladjujućoj u stranoj literaturi, moja teza se zasniva na slijedećim premisama:

Zvanično objašnjenje hrvatske historiografije da je u pitanju prosta urota – predmetno posmatrano, elemenat urote je svakako prisutan, ali se njime ne odredjuje sadržina čitavog predmetnog odnosa – nije u cjelosti ispravno niti historiografski primjereno, budući se radilo prije svega o praktičnom obliku planiranog narodnog ustanka predvodjenog nekim hrvatskim velikaškim pripadnicima, koji je imao široku podršku puka;

Nije samo u pitanju pokušaj da se isprave očigledni propusti u sastavljanju Varšarskog ugovora, čije su odredbe neposredno išle na Hrvatsku i Madjarsku štetu, budući su Turci zadržali one teritorije koje su prije toga osvojili – što je svakako jedan od stvarnih povoda organiziranja ustanka hrvatskih i madjarskih plemića, već se iznad svega radilo o organiziranju općeg ili narodnog ustanka za raskidanje s jedne strane političkih odnosa koji su štetili Hrvatskoj, a čija se geneza može pratiti desetljećima unazad, kada se hrvatski suverenitet prenio na strani elemenat i nadnacionalna tijela, već se u suštini radi o pokretu koji je ciljno usmjeren bio ka ponovnom vraćanju narodnog suvereniteta onima koji su njegovi izvorni nosioci ili posjednici, a to su hrvatski puk i legitimno izabrani predstavnici ili barem bez ozbiljnijeg prigovora, hrvatskom Saboru;

Imajući u vidu ukupno gospodarsko bogastvo, politički utjecaj i moć, te ugled koji su posjedovali medju hrvatskim pukom, oni su sve stavili kao ulog u nastojanju povratka na starohrvatske ili izvorne odnose u kojima pripadnici hrvatske etničke grupe samostalno i nezavisno, ili njihovi legitimni predstavnici, utvrdjuju i vode unutarnju i vanjsku politiku temeljem hrvatskih interesa.

Znajući za njihovo bogastvo, moć i utjecaj koji su gradili generacijama kroz pet stoljeća, teško je vjerovati da su se upustili u avanturu ili kako bi se modernim izričajem reklo, projekat, da nisu ga prethodno idejno osmislili, te ga operacionalizirali, jer se drugačije ne može objasniti spremnost da se sve što su posjedovali, stavi kao zalog hrvatskog nacionalnog oslobodjenja. To znači da su se svjesno upustili u aktivnosti koje su bile idejno osmišljene. Slaba točka čitavog projekta tiče se odnosa medjunarodno-pravnih subjekata, koje u datim uvjetima, nisu smatrale da je pružanje novčane i vojne pomoći ustanicima od nacionalnog interesa, što zorno prikazuje u kojoj mjeri posebni interesi mogu štetiti zajedničkim.

Kada se radi o idejnoj razini predmeta, nedvojbeno se ona treba promatrati u sklopu ukupnog procesa nacionalnog razvoja i izgradnje izvornog ili starohrvatskog modela države sa dvije temeljene karakteristike po uzoru na prvotne forme državne organizacije. Prva se tiče stava da Hrvati uredjuju unutrašnju i vanjsku politiku sukladno nacionalnim vrijednostima i kršćanskom principu a drugi se tiče otklona utjecaja stranog elementa.

Glede operacionalizacije idejne razine – narodni ustanak odnosno pokret predvodjen osviještenim Hrvatima (i pored krvne veze sa madjarskim etničkim elementima, one su uvijek isticale hrvatsku etničku pripadnost) koji posjeduju imovinu, moć, vojničke vještine i sposobnosti da se dopadnu običnom puku – mogu se ustanoviti tri osnovna cilja:

Fizičko oslobodjenje okupiranih hrvatskih teritorija od turske okupacije. Svakako da je ovaj cilj izmedju ostalog bio pod utjecajem osobnih interesa imajući u vidu da su upravo njihove teritorije i vlasništva bile okupirane. Radi se o pragmatičnom i opravdanom cilju kojem se nema što prigovoriti.

Uspostavljanje starih privilegija hrvatskih staleža koje su u procesu razvoja apsolutizma znatno ograničene;

Dugoročni cilj svakako se ticao na vraćanje, milom ili silom, oduzetog ili prenesenog izvornog hrvatskog suvereniteta na izvorne nosioce a to je hrvatski puk, hrvatski Sabor, ili drugim riječima, predstavnicima velikaških staleža i legitimno izabranih predstavnika izvršnih organa. Praktična okupacija Hrvatske Krajine od strane njemačkog (austrijskog) elemenata svih značajnijih upravljačkih i vojnih mjesta, svakako je jedan od neposrednih povoda za uspostavljanje takvog zahtjeva.

Treba napomenuti da hrvatski staleži nikada nisu vodili odvojen društveni i politički život od hrvatskog puka. Premda su održavali bliske veze sa sličnim aristokratskim staležima u susjednim zemljama, posebno u vidu krvne povezanosti, nikada se nisu u potpunosti odvojili od običnog puka, što je kasnije bilo nagradjeno kroz masovnu podršku istog. Bez obzira na razlike, brojne velikaške obitelji su imale ugled u narodu zato što su vodili računa i o interesima puka. To se najbolje vidi u ovom ustanku sa širokom socijalnom bazom.

Različita stajališta o predmetnom pitanju:

Predmetni dogadjaj nije dobio ni približno mjesto ne samo u sklopu hrvatske i madjarske historiografije već i šire europske. Kada se radi o austrijskim povjesničarima, uglavnom se čitava epizoda tumači isključivo kao Zrinski-Frankopanska urota, isključujući bilo kakvu mogućnost proširenja predmeta na pokret za hrvatsko nacionalno (madjarsko) odlobodjenje, a štoviše oni to nazivaju plemićko-magnatska zavjera.

(5) Nedvojbeno da su vladajući politički i dijelovi intelektulnih krugova u Beču onog vremena na svaki način nastojali prikazati čitav dogadjaj kao prostu urotu, premda ne postoji niti jedan razlog zbog čega bi neki austrijski povjesničari prihvatali ovakvo objašnjenje kada postoje brojni razlozi da se ono proširi na pojam pokreta za nacionalno oslobodjenje. Očigledno da nijedna nacionalna znanstvena disciplina, a specijalno povijesna, nije lišena utjecaja političkog elemenata sukladno pojmu nacionalnog interesa. Prema nekim poljskim historiografima, čitav dogadjaj se naziva “urota Wesselleny” i ova urota je samo jedan od valova pobuna koje traju od česke pobune kod Bijele gore pa do pobune u Transilvaniji.

(6) Očigledno je poljska historiografija drugačije i u širem smislu pristupa i objašnjava ovaj dogadjaj kao jedan u nizu, s tom razlikom da su urotu proširili na ustanak, što je znatno unapredjenje u poredjenju sa austrijskim gledištima. Madjarski povjesničari na ovaj dogadjaj gledaju iz vlastitog kuta budući da su njihovi predstavnici neposredno sudjelovali u idejnoj pripremi i operacionalizaciji čitavog prijekta, te vodeće hrvatske predstavnike, Nikolu Zrinskog naročito, smatraju Madjarima a ne Hrvatima (tako se koriste imena Ferenc Frankopan i Petar Zrinyi a čitava se epizoda naziva “so-called Ferenc Wessenlenyi Conspiracu”

(7) što je sasvim sukladno madjarskim teritorijalnim pretenzijama na hrvatske teritorije temeljem nekih pravnih odnosa nasljedstva na hrvatski prijesto (prva personalna unija), premda čitav dogadjaj promatraju dosta objektivno. Zamjeraju lošu organizaciju ustanka, nejasnoću ciljeva i neodgovarajuću strategiju djelovanja.

(8) Odnos suvremene madjarske historiografije umnogome je revediran glede tradicionalne, kao i prema našem predmetnom odnosu.

(9) Kada je u pitanju hrvatska historiografija, koja će u kasnijem razvoju doći pod odlučujući utjecaj projugoslovenske, takodjer se može ustanoviti neodgovarajući odnos prema predmetnom odnosu, budući se čitava epizoda promatra isključivo kao ili urota ili ustanak, a tek su kasniji hrvatski povjesničari počeli stidljivo uvoditi tezu da se zapravo radilo o pokretu za nacionalno oslobodjenje. Nezaobilazan je F. Šišić, koji je na Zrinske gledao prije svega kao na velikaše koji žele obraniti svoja imanja koja su bila ugrožena.

(10) Dakako da se ovakvo gledište može smatrati neprimjerenim budući da jednostrano promatra čitav predmet. Treba imati u vidu da je autor živio u vremenu kada su gledišta o uroti bila neupitna i nema sumnje da je i sam podlegao takvoj kušnji. To je vrijeme geneze jedne druge ideje koja će se kasnije uobličiti kao projugoslovenska te je znanstveno promatranje ovog predmeta sukladno očekivanjima. Zaštita vlastitih privilegija dakako je igrala stanovitu ulogu ali se čitav problem ne može svesti na jedno pitanje ili osobne privilegije. Pa zar nisu svo bogastvo sticano kroz pet stoljeća i ugled stavili kao zalog postizanja ustanovljenog cilja. Otuda su takva stališta jednostrana. Slično Šišiću, i Smičeklas smatra da su pobunjenici bili samo pijuni u rukama velikih vladara.

(11) Dakako da su gledišta starijih hrvatskih povjesničara pod stanovitim utjecajem austrijske povijesne discipline (školovanje u Beču, povijesni izvori smješteni u bečkim arhivama, utjecaj austrijske historiografije te nedovoljna kritičnost) neprihvatljiva, budući su jednostrana i čitav predmetni odnos i dalje nastoje svesti na urotu ili u najboljem slučaju jedan od slučajeva pobunjenika. Medjutim, ozbiljan problem zapravo predstavlja odsustvo kritičkog pristupa povijesnim izvorima. Prvi je A. Starčević, ne samo skinuo prašinu sa slučaja Zrinski- Frankopan koja nije bila po volji privrženicima stranog elementa, već proširio ovu tezu na pokret za nacionalno oslobodjenje,

(12) što se i moglo očekivati od osobe koja se naziva utemeljetiljem moderne misli o hrvatskoj državnosti. Premda nemam namjeru baviti se političkom misli A. Starčevića ovom prilikom, budući da je to odvojen predmetni odnos, svakako treba naglasiti da se radi o osobi koja je medju prvima pravilno uočila neposrednu povezanost izmedju državnog suvereniteta i uspješnosti državne organizacije. Najprimjerenije gledište o čitavom predmetnom odnosu sadržano je u stavu da je otpor Zrinskih i Frankopana bečkom apsolutizmu u osnovi u znaku težnje sa samostalnosti i državnošću Hrvatske.

(13) Prihvatljivo gledište iznio je P. Strčić, koji je takodjer sklon proširivanju teze o uroti sa pokretom za nacionalno oslobodjenje.

(14) Slično ali prošireno stajalište i sam zastupam te smatram da su neki suvremeni hrvatski povijesničari na tragu prave sadržine predmetnog odnosa. Ovaj kratki prilog ima za cilj da prikaže kontraverznost predmetnog pitanja te neusaglašenost stajališta. Prvo, šira europska povijesna literatura nedovoljno posvećuje pažnje ovom predmetu i kada to čine, čitav dogadjaj objašnjavaju sa aspekta madjarskih dešavanja i sudionika, drugo, austrijska, madjarska i poljska historiografija su (nedostaje jedino turska, imajući u vidu na neki način njihovu posrednu ili neposrednu uključenost u predmetni odnos) pokazale više znatiželje da se bave ovim pitanjem premda preovladava jednostrano tumačenje da se radilo o uroti. Suvremena hrvatska historiografija napravila je značajan iskorak time što je predmetno pitanje proširila na pitanje pokreta za nacionalno oslobodjenje i hrvatske državnotvorne koncepcije te mu time dala pravo značenje.

Suverenitet, ključni pojam pokreta:

Predmetna pretpostavka za pravilno razumijevanje ovog pitanja je objašnjenje kategorije suvereniteta. Ukoliko se pod pojmom suvereniteta podrazumijeva pravo na upravljanje ili raspolaganje nacionalnim kategorijama, onda se u pojmovnom smislu mogu rasčlaniti dvije razine pojma suverenitet. Prva razina obuhvata izvorne elemente suvereniteta, a pod čime se podrazumijeva fizičko posjedovanje ili zaposjednutost odredjene teritorije kroz odredjeno vrijeme koju istovremeno nastanjuje odredjena etnička skupina, kojoj su primjerene odredjene zajedničke karakteristike kao što su jezički izričaj, običaji, tradicionalne vrijednosti, na temelju čega se formiraju odredjeni zajednički interesi koji su primjereni većini pripadnika iste. Ovaj dio suverenosti primjereno je označavati kao narodnu ili nacionalnu. Dakle, ovo gledište obuhvata teritorijalnu rasprostranjenost i de facto ovladanost iste od odredjene etničke ili nacionalne grupe. Druga razina su izvedeni elementi suverenosti ili državno-politički suverenitet. Za razliku od prvog oblika koji se može kvantitativno izraziti u mjernim jedinicama (površina teritorije, broj pučana, struktura istih), drugi vid se izražava kroz socijalne, društvene, gospodarske i napose političke odnose. Okrupnjivanjem rodova u plemena i plemenske zajednice, otvara se put ka formiranju nacionalnih skupina i prvotnih formi društvene organizacije, ili uspostavljanju tijela i organa sastavljenih od izabranih predstavnika sa ciljem upravljanja zajedničkim dobrima i interesima. Prvotne forme državne organizacije obuhvataju ad hoc tijela koja su se sastajala po potrebi i na poziv, da bi kroz kasniji razvoj došlo do formiranja stalnih tijela, koja se zatim klasificiraju na zakonodavne, izvršne i sudske. Drugi vid suvereniteta se ne pojavljuje u odredjenoj fizičkoj formi već u obliku društveno-političkog odnosa kroz koji pripadnici naroda ili pučani, temeljem prvotnog dogovora o spremnosti da zajedno žive na odredjenom teritoriju i uz poštivanje odredjenih pravila ponašanja prihvatljiva za većinu pripadnika, dragovoljno prenose poslove upravljanja ili raspolaganja duhovnim, ljudskim i materijalnim izvorima, na legitimne predstavnike, koji zatim prerastaju u elemente kroz koji se manifestira državno-politička suverenost. Otuda se pojam suverenosti treba prevoditi kategorijama prava na upravljanje ili prava na raspologanje raspoloživih ili dostupnih materijanih i društveno-političkih izvora primjerenih jednoj zajednici. To drugim riječima treba značiti da domaći elemenat, pod kojim se podrazumijevaju socijalne grupe rodjene, odrasle i vaspitane unutar zajednice i od roditelja koji su generacijama pripadnici iste, ostvaruje pravo na upravljanje ili raspolaganje elementima suvereniteta. Onda kada strani elemenat – primjeri prve i druge personalne unije kada su stranci zasjeli na hrvatski prijesto – ovlada sa obe razine suvereniteta, dakle teritorijom, pučanima i državno-političkim tijelima, na tom stupnju prestaje razlog da se govori o nacionalnom ili državno-političkom suverenitetu. Stoga nastojanja, borba ili pokret za oslobadjanje teritorija – što je pragmatički cilj i osnovni preduvjet ustanka – predstavlja de facto pokret za ponovno uspostavljanje nacionalnog (hrvatskog) suvereniteta.

Zahtjev za ponovno uspostavljanje nacionalnog suvereniteta dakle ima dvije osnovne razine. Prva je oslobadjanje okupiranih hrvatskih teritorija i drugo, uspostava predstavničkih i izvršnih tijela ili vlasti odnosno državno-političkog suvereniteta. Na temelju ovoga koncepta nacionalnog suvereniteta, treba promatrati opisani povijesni dogadjaj. Prelazi se na predmetno pitanje o odnosu pokreta prema državnom ili narodnom suverenitetu. Koliko je pokret sadržinski odredjen vojnim elementom, ili uporabom vojne sile za ostvarivanje odredjenih ciljeva a koji se sadrže u obrani i oslobodjenju okupiranih područja, toliko je odlikovan s druge strane, namjerom da se oduzeti, otudjeni a dijelom i dragovoljno preneseni – prisjetimo se odluka prvog cetinskog Sabora – hrvatski suverenitet, ponovno vrati izvornim socijalnim, državnim i političkim nosiocima, dakako, milom ili silom. Ustanak protiv apsolutističke vladavine Leopolda I. (svakako se u semantičkom smislu sve negativnosti pripisuju jednoj osobi premda je pitanje u kojoj je ona bila pod utjecajem drugih, pri čemu se ima u vidu da je kralj bio sklon oprostiti zavjerenicima) uostalom kao i većine sličnih vladara onog vremena u Europi, predstvaljao je pokušaj da se državni suverenitet vrati uporabom vojne sile, kao krajnjim sredstvom, premda su ova pitanja pokušala sa de riješe kroz diplomatske pregovore. Odgovor na pitanje da li su postojale realne i primjerene socijalne snage – osobe od posebnog značaja, krugovi okupljenih oko istih koji dijele ista ili slična stajališta glede odredjenog pitanja – a koje su mogle odgovorno i na sukladan način raspolagati pravom upravljanja duhovnim i materijalnim vrijednostima Hrvatske ili prosto hrvatskim suverenitetom, pretpostavlja analizu hrvatskih velikaških staleža kao ključnog elementa ne samo sustava obrane već i socijalne grupe koje su posjedovale neophodne preduvjete da se na primjeren način dokaže kao odgovoran elemenat u pravu upravljanja hrvatskim izvorima ili suverenitetom. Istovremeno, ovi socijalni slojevi koji čine značajan dio hrvatske političke povijesti, su u ovom periodu oslabljene, osiromašene, potcijenjene i štoviše, oduzete su im staleške povlastice čime se motivirajući elemenat znatno ugrozio a što je negativno utjecalo na sustav obrane. Umjesto obrane, nastupa stanje apatije i beznadja što je praćeno fizičkim napuštanjem teritorija koje su desetljećima odolijevale turskoj invaziji. Značajan razlog tome se nalazi u neadekvatnoj pomoći drugih država premda nije pretjerano govoriti o sebičnosti. S tog stanovišta promatrano, u realnim društvenim, vojnim i političkim prilikama, ovako oslabljene socijalne grupe plemića, nisu mogle predstavljati i stvarno socijalni elemenat koji bi na odgovarajući način koristio pravo upravljanja hrvatskim vrijednostima. Za to postoji racionalno obrazloženje. Naime, u prvim fazama turske invazije, kada su velikaški staleži bili još uvijek u posjedu teritorija i na vrhuncu gospodarske i političke moći, ti su staleži u operativnom i materijalnom smislu predstavljale društvene nosioce uspješnog sustava obrane. S vremenom, kako su teritorije otpadale, i njihova ekonomska i politička moć pada, što se ujedno podudara sa usponom apsolutizma. Slijedi napuštanje teritorija i prelazak na sigurna područja pod upravom njemačkog elementa, što je umnogome oslabilo sustav obrane hrvatskih teritorija, koji je istovremeno prenesen u nadležnost stranog elementa uspostavom Hrvatske Krajine. Tako se desilo da su uglavnom osobe njemačkog govornog područja preuzele obranu hrvatskih interesa, dakako ni približno uspješno kao što su to činili hrvatski velikaši. Stoga je razumljivo da hrvatski velikaški staleži, koji su istovremeno uključeni u unutarstranačke sukobe, nisu mogle i stvarno preuzeti ulogu socijalnih i državno-političkih nosilaca hrvatskog suvereniteta. Ubojstvom Petra Zrinskog i Frane Krste Frankopana, pokopana je za odredjeno vrijeme, ideja povratka hrvatskog suvereniteta izvornim nosiocima. Predstavnici pokreta su dobro znali da se u prvoj fazi osnovna aktivnost sadržava u vojnim uspjesima na oslobadjanju hrvatskih oblasti, da bi se u drugoj fazi rješavalo pitanje državno-političkog suvereniteta. Zapravo se desilo da je ono odgodjeno za odredjeno vrijeme.

Pitanje da li se radilo o pokretu:

Slijedi predmetno pitanje o tome da li se radilo o pokretu ili ustanku. Oba oblika podrazumijevaju idejni plan, organizaciju, rukovodstvo, članstvo i hijerarhiju uključujući ciljeve. Pojam “ustanak” ima uže značenje spram pojma “pokret”, imajući u vidu da se pod time podrazumijeva oružani oblik za postizanje odredjenih ciljeva, dok pokret označava široki spektar djelovanja, uključujući i oružani sredstva. Ustanak je uglavnom reakcija na odredjenu politiku, dok pokret podrazumijeva aktivnost na promjeni društveno-političkih i državnih odnosa. Ustanak može predstavljati samo jednu epizodu unutar šireg pokreta čije su namjere sveubuhvatnije. Ustanak počinje vezano za različite oblike nezadovoljstva a završava se onda kada se izvorišta nezadovoljstva prekinu. Ustanak podrazumijeva prevashodno oružni oblik djelovanja dok pokret podrazujeva i društvene i političke oblike. Dalje, ustanak podrazumijeva ad hoc ili po potrebi i sa organičenim vremenskim trajanjima i ciljevima, djelovanje, koje prestaje kada se ciljevi ostvare. Ustanici su osobe i grupe povezane zajedničkim ili sličnim motivima i ciljevima, te takav oblik organizacije uglavnom prestaje sa postizanjem ciljeva.

Svjetonazorska ili ideološka stajališta nisu od presudne važnosti za pripadanje ustanicima budući da oružje u ruci povezuje sve, dok kada se radi o pokretu, od presudne važnosti su upravo svjetonazorska, ideološka i politička pitanja zato što pokret cilja ka promjenama državno-političkog uredjenja i političkog oblika vlasti. Ustanak dosta zavisi od sigurnih oblika pribavljanja novčanih sredstava za pobunjenike i oružane snage, pa se tako može generalno zaključiti da je sustav obrane preostalih ostataka hrvatskih zemelja, donekle uspješno djelovao dok su postojali sigurni izvori finansiranja. Onda kada su uglavnom Zrinski i Frankopani napustili teritorije koje su preko pet stoljeća u njihovom vlasništvu te se preselili na teritorije pod njemačkom upravom, time su prestali sigurni izvori finansiranja sustava obrane i branioci, koji su do tada bili plaćeni za četovanje su takodjer napustili utvrdjena mjesta i gradove. Ovime se stiglo do krupne razlike izmedju ustanka i pokreta a koja se odnosi na movitirajuće elemente. Glede ustanka i njegovih sudionika a imajući u vidu da se sa stanovišta onovremenih uvjeta sastojalo u četovanju ili organiziranju odredjenog broja pripadnika koji su primali redovnu plaću, može se dokazivati uska povezanost izmedju materijalne motivacije – novčana sredstva ili drugi oblici materijalnih dobara – i spremnosti sudjelovanja u ustanku. Uglavnom, prestankom izvora motivirajućeg elementa, prestaju razlozi za sudjelovanje u ustanku. Sve dok su Zrinski i Frankpani mogli finansirati sudionike ustanka, od kojih su odredjeni broj predstavljali profesionalne vojnike, ustanički pokret je efikasno ostvarivao ulogu obrane hrvatskih teritorije od turske invazije ili štoviše, oslobodjanje okupiranih. Kada se pak radi o drugom stajalištu, da se naime radilo o pokretu, razlika je najočitija u pogledu motiviranosti. Ona se ne ogleda isključivo ili prevashodno kroz materijalnu motiviranost koliko kroz nacionalnu ili duhovnu motiviranost, koja se ukratko sadržava u nekoliko riječi a to su pored obrane teritorija i oslobodjenja okupiranih, očuvanje hrvatske samosvojnosti, tradicije, običaja i kršćanskih vrijednosti.

Ovome se treba pridodati i ključni zatjev za uspostavu starohrvatskog oblika suvereniteta što je podrazumijevalo uspostavu Sabora kao organa u kojem se raspravlja i odlučuje o hrvatskim upravljanjem prava raspologanja duhovnim i materijalnim odnosno prirodnim bogastvima. Ma koliko novčana ili materijalna motiviranost za mnoge je predstavljala osnovni razlog sudjelovanja u ustanku, toliko se može braniti stav da su opći ili duhovni oblici motiviranosti odlučujuće utjecali na masovnost pokreta. Premda je strani, prije svega njemački, elemenat kasnije preuzeo ulogu finansijera oružanog otpora turskoj invaziji, time je znatno umanjena duhovna motiviranost temeljem empirijskih iskustava spram organizacije vojne vlasti, a s druge strane, to je predstavljalo moralnu, a kasnije je iz toga izvedena i pravna osnova, da se strani elemenat pojavljuje kao vrh upravljačkog sloja hrvatskim teritorijama i Hrvatima. Slično se prije toga desilo u vezi sa odlukama prvog cetinskog Sabora, kada su glavni predstavnici smatrali da je temeljem teritorijalne povezanosti hrvatskih teritorija sa njemačkim velikaškim staležima, zadovoljana pravna osnova da se nadvojvopda Ferdinand 1527. godine izabere za hrvatskog kralja. Mislim da ovo može i treba predstavljati izuzetno važnu pouku, da se naime nikada hrvatske teritorije ne smiju podvrgnuti stranoj teritorijalnij upravo zbog toga što se na temelju toga može kasnije osnivati odredjeno pravo. Mislim da postoji dovoljno dokaza u prilog teze ili stava, da se u predmetnom slučaju može govoriti o mješovitom modelu, dakle ne isključivo o ustanku, niti samo o pokretu, već je primjereno ovo pitanje istraživati kao pokret koji je sadržavao značajne elemente ustanka. Ovo se obrazlaže na slijedeći način da je naime prva razina predmetnog odnosa oružani ustanak i organiziranje vojnih snaga u cilju vojne obrane od turske invazije i oslobodjenje okupiranih hrvatskih teritorija i druga razina je sadržana u tome da se težilo državno-političkim reformama, prije i iznad svega uspostavi izvornog hrvatskog suvereniteta i političke uloge Sabora, podrazumijevajući vraćanje starih steleških prava, iz čega se može izvući konstatacija da teza o pokretu za nacionalno oslobodjenje ima opravdanja. Takvo stajalište bitno je različito od gledišta zvanične historiografije, naročito idejom jugoslovenstva inspiriranom, a s druge strane je mali prilog Novoj hrvatskoj političkoj povijesti i historiografiji.

Pitanje o opravdanosti organiziranja ustanka ili pobune:

Prihvatljivi ili opravdani razlozi, za potrebe dokazivanja osnovne teze, su:

Krajnje ozbiljna prijetnja od turske invazije čitave Europe i nesnošljivi položaj u kojem su se nalazile hrvatske i madjarske zemlje; Konsolidacija turske okupacione vlasti u Bosni predstavljalo je pogodnu odskočnu dasku i logističku podršku za daljna osvajanja;

Vodeće europske države nisu posjedovale primjerenu strategiju sprečavanja turske invacije prvo zbog toga što su vodile isljučivo računa o vlastitim interesima, drugo zbog dugotrajnih unutarstranačkih i iscrpljujućih borbi i treće, trebalo je odredjeno vrijeme da shvate da se na hrvatskim i madjarskim teritorijama brane i njihove;

Budući da još uvijek nisu razjašnjene okolnosti ranjavanja odnosno smrti Nikole Zrinskog, koga ugarski znanstveni izvori smatraju izrazito uspješnim pjesnikom i piscem madjarskog podrijekla, nastale su gledišta da je Nikola Zrinski zapravo ubijen te da se radilo o naručenom ubojstvu. (Detaljnije vidjeti: R. Horvat: Povijest Medjimurja, Zagreb, 1944, Pretisak 1994. str. 121-126.) Taj podatak je svakako utjecao na riješenost mladjeg brata da nastavi putem starijeg. Naime, radi se o namjeri da se osveti smrt Nikole.

Duhovni i materijalni položaj hrvatskog puka bio je nesnošljiv sa stanovišta ugroze života i svojine;

Proces stalnih migracionih kretanja uglavnom jednosmjernih, a to znači sa teritorija koje su izvorno hrvatske na druge, što je izazvalo tjeskobu, poremećenost odnosa, nesigurnost, oskudicu i gubljenje duhovnog povjerenja u spremnost velikih država da brane kršćane;

Otomasko carstvo je planiralo invaziju, korak po korak, čitavog europskog kontinenta što je onda mnogima otvorilo oči te su sa većom spremnosti se prihvatili priprema za zajedničku akciju;

Svojina, imovina i svo bogastvo Zrinskih i Frankopana su kroz relativno duži vremenski period izloženi štetama a pučanstvo koje je nastanjivalo njihove teritorije prešli su u vojničke čete ili su migrirali na druge teritorije. Ove su obitelji itekako bile motivirane da se aktivno uključe kako u obranu vlastitih tako i hrvatskih interesa.

Razvidno je prvo, da se neupitnim nameće konstatacija o ozbljnosti situacije i golemoj opasnosti po kršćanstvo i čitavu Europu, drugo, da nije postojala odgovarajuća akcija udruženih kršćanskih snaga u otporu turskoj invaziji i na kraju, Hrvatska i Madjarska kao de facto predzidja (autemurale Christianitas) turskih osvajanja, u ljudskom i materijalnom smislu, se nisu same mogle nositi sa ovim problemom. Nepobitni su opravdani razlozi za pružanje otpora i organiziranje ustanka kojim su se trebali druge države podstaknuti da se pridruže zajedničkoj akciji, što će se djelimično kasnije odigrati.

Pitanje o socijalnim nosiocima otpora:

Socijalne grupe koje su se nalazile u najtežem položaju i čiji su interesi najviše bili izloženi turskoj okupaciji, predstavljaju buduće socijalne nosioce i izvodjače pokreta ili ustanka. S jedne strane, to su pripadnici običnog puka koji je podnosio najveće žrtve a na drugoj strani su velikaški staleži koji trpe takodjer ogromne teritorijalne i materijalne gubitke. Formiranjem Krajine, strani elemenat a prije svega vojni upravitelji i osoblje su na svaki način nastojali isključiti aktivno sudjelovanje predstavnika hrvatskih plemića u vojnim i strateškim odlukama, praćeno planiranim naseljavanjem nehrvatskog pučanstva, prije svega Vlaha, premda da je bila osigurana materijalna pomoć, nije bilo potrebe za tim. Bilo je slučajeva da su hrvatski zapovjednici, kao na primjer kapetan Franjo Bukovački, ne mogavši podnositi lošu upravu stranog elemenata, napuštali obranu i čak se priključivali Turcima. Izvori uglavnom glavnu krivici prebacuju na Nijemca generala Herbertsteina.

(15) U oblasti Krajine, koju je formirao strani elemenat, a podrazumjevala se teritorija pod neposrednom vlasti njemačkog elementa, stranci su vršili svu vlast uključujući crkvene poslove. Kada se ovim čimbenicima pridodaju oni koji se odnose na sukob interesa Njemačke i Venecije a koji se prelamao upravo na ovom teritoriju, posebnu Like i Krbave, tada nije za čuditi odbojan pa i neprijateljski odnos predstavnika hrvatskih plemića prema njemačko-austrijskim vlastima a u to se trebaju pribrojati i pripadnici običnog puka koji su ispod oka i sa sumnjom promatrali proces naseljavanja stranog elemenata, a posebno Vlasa koji su se ponašali agresivno u pogledu ovladavanja zemljišnim posjedima. Nu, i ovdje je primjereno primijetiti uspješnost s jedne strane i pogubnost s druge, uzrečice “zavadi pa vladaj”, načelom kojim se strani elemenat obilato i efikasno koristio. Premda su stranci upravljali ovim područjem, nesumljivo je pravo Hrvatske na Liku i Krbavu, kao teritorije koje su bile izložene ratnim dejstvima, te ga austrijanci ili Beč, nisu dovodili u pitanje.

(16) Takvo stanje odnosa u Krajini, ne samo da nije pogodovalo uspješnosti sustava obrane, već je pučanstvo predvodjeno predstavnicima hrvatskih staleža u tome nalazilo otežavajuću okolnost. Smisao se sadržavao u jasnom stavu naime da su hrvatski staleži, sa vojnog stanovišta, kao i potpore pučanstva, bili spremni efikasno braniti hrvatske teritorije pod uvjetom da je obezbjedjena novčana, materijalna pomoć i logistička potpora. Namjernim i planiranim ubacivanjem stranog elementa, stiče se dojam, da su strani vojni upravitelji radili na tome da se sustav obrane učini neefikasnim i slabim. Nu, pomoć je bila premalena i strani je elemenat na svaki način nastojao isključiti domaće vojne zapovjednike. Eto dovoljno razloga da se pronadju socijalne grupe nezadovoljnika kao moguća socijalna baza ustanka i narodnog pokreta. Oni su izražavali nezadovoljstvo kako glede neučinkovisti njemačke vojne uprave tako i sprečavanja da domaći elemenat preuzme aktivnu ulogu u obrani. U takvom socijalnim grupama treba tražiti socijalno jezgro ustanka odnosno pokreta za nacionalno oslobadjanje. Prvo, to su široke narodne mase neposredno motivirane da aktivno sudjeluju u obrani života i svojine i drugo, su hrvatski velikaški staleži čiji su posjedi ili interesi takodjer ugroženi, te stoga posjeduju visoku motivaciju da se uključe u borbu protiv Turske ali i sustava neefikasnog vojnog upravljanja hrvatskim teritorijama. Obražlozenje treba tražiti u tome da su sa stanovišta političke povijesti hrvatski velikaški staleži, koji će kasnije u procesu nastanka socijalističkih ideja o jednakosti svih ljudi, biti na osnovu ideološkog subjektivizma, proglašeni za klasu izrabljivača a time i neprijateljsku klasu, oduvijek predstavljale u osnovi pozitivne duhovne i materijalne nosioce i izvodjače društvenog i političkog napretka Hrvatske države. Uvijek treba imati u vidu da su ovi staleži preteča prvih oblika kulturne i znanstvene djelatnosti medju Hrvatima, te da su medju prvima prihvatali i prenosili pozitivne društvene reforme. Štoviše, njihovo djelovanje i pozitivne namjere u slučaju prve i druge personalne unije se ne dovodi u pitanje. Ovi su staleži predstavljale socijalne nosioce širenja pismenosti, uporabe hrvatskog jezika u crkvenoj službi i administativno-upravnoj, branile, podsticale i širile kršćanske vrijednosti i prve započele sa sabiranjem izvornih povijesnih izvora, čemu možemo zahvaliti za pisane i nedvojbene izvore o prvotnim fazama hrvatske povijesti. Otuda je sasvim razumljivo da su ovi socijalni slojevi – premda u formalnom i pravnom pogledu odvojene od pučana, one su ipak predstavljale oblik socijalne stratifikacije društvene organizacije – sinonim za, kako idejne nosioce tako i idejne izvodjače projekta pokreta za nacionalno oslobodjenje. Dalje, svojim praktičnim djelovanjem one su oduvijek zastupale nacionalne ili hrvatske interese, a prije svega u zahtjevu za očuvanjem teritorijalne cjelovitosti i uvjeta za vodjenje nezavisne unutarnje i vanjske politike. Pravo je umijeće bilo održavati odgovarajuće odnose sa susjedima, kao što su Mlečani, Austrijanci i Nijemci, Madjari i istočni susjedi. To što se hrvatska etnička skupina sačuvala kao samosvojna te što se nije asimirala u druge i veće, dobrim dijelom je rezultat pravilne politike koju su vodili hrvatski velikaški staleži jer su posjedovali teritorije, oružane snage, materijalno bogastvo i puk koji je imao povjerenja u njihove sposobnosti te su se mogli oduprijeti takvim naletima. Time se dokazuje stav o opravdanosti da neke velikaške obitelji preuzmu ulogu idejnih i praktičnih izvodjača pokreta za nacionalno oslobadjanje. Otuda nije za čuditi odlučnost stranog elementa da se vještačkim putem prekine povijesni kontinuitet a što se postiglo njihovim surovim ubojstvom. Hrvatsko nacionalno tijelo se nikada nije oporavilo od ovog strašnog udarca, a štoviše, slično će se desiti na Blaiburgu i prvim desetljećima nakon drugog svjetskog rata. Nedvojbeno da se radilo o istom cilju a to je da se kroz fizičko uništavanje vodećih i najznačajnijih socijalnih i društvenih slojeva koje su predstavljalo socijalno jezgro otpora, onemogući uspostavljanje starohrvatskog ili izvornog oblika pune hrvatske suverenosti na unutarnjem i vanjskom planu iz prostog razloga što je ona smetala ostvarivanju agresivnih i osvajačkih planova hrvatskih susjeda, kako Madjara, tako Austrije i Srbije. Hrvatski puk koji je nedostajao idejne predstavnike bio je za odredjeno vrijeme obezglavljen i time se djelimično može primjereno objašnjavati kasnija spremnost prihvatanja ideja i vrijednosti koje nisu sukladne sa hrvatskim vrijednostima, kao što su na primjer komunističke ili u suvremenim uvjetima tzv. proeuropsko-globalističke sa brojnim mutacijama. Slijedeće je pitanje odnosa izmedju socijalnih nosilaca i preduvjeta za uspješno organiziranje i izvodjenje ustanka odnosno pokreta, ima posebno važno značenje. Metodološka rasčlamba upućuje na dva temeljna stava, a prvi je, da je postojala neophodna socijalna baza, koju su činile nezadovoljne narodne mase nezadovoljne stanjem i položajem u kojem su se nalazile, za organiziranje ustanka, pri čemu se pod ustankom podrazumjevaju pragmatični ciljevi kao što su uspješna obrana slobodnih hrvatskih teritorija i efikasno vojno oslobadjanje okupiranih, i drugo, nisu postojali neophodni materijalni preduvjeti za uspješno izvodjenje ustanka i poretka, što se može smatrati za ključni problem čitavog pitanja. Ekonomski položaj Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije je bio krajnje nepovoljan zbog dugotrajnih ratova, stalne strane ugroze, ometanja proizvodnih procesa a s druge strane, materijalna i vojna pomoć stranih država je bila nedovoljna, tek toliko da se preživi. Stoga se može konstatirati da idejni tvorci čitavog projekta nisu u odgovarajućoj mjeri procijenili ovo pitanje, barem kada se radi o početnim fazama, što se može zaključiti kasnijim, neuspjelim, pregovorima sa Francuskom i Venecijom, kao i Turskom, o pružanju novčane i materijalne potpore.

Motiviranost ljudskog elementa bila je razmjerno visoka sa stanovišta:

Zaštite života i svojine;

Zaštite etničke ili hrvatske samosvojnosti;

Zaštite kršćanskih vrijednosti i Crkve kao institucionalnog oblika vjerskog organiziranja kršćana;

Neupitna spremnost povratka na teritorije sa kojih su prognani, mnoge je ponukala da se priljuče ustanku;

Materijalni preduvjeti:

Organizirana vojna snaga (vojničke čete) sa iskustvom i znanjem o ratovanju, koja je istina pretrpjela u Mohačkom, a prije toga u Krbavkom boju, velike i nenadoknadive ljudske gubitke, ali je još uvijek predstavljala primjerenu vojnu snagu;

Materijalna proizvodnja je u prekidu zbog vojne angažiranosti, okupacije i stalnih turskih upada, nedostatka radne snage, što je negativno utjecalo na snabdjevanje pučanstva, pojavu oskudice i gladi i općeg siromaštva, oružane sile i logističku podršku ustaničkim snagama;

Materijalni potencijali većih europskih država od kojih se očekivala pomoć, su bile daleko veće i stoga se projekat upravo bazirao na nihovoj pomoći, koja je na žalost, izostala;

Pitanje o idejnom planu ili konceptu:

Idejni plan nastao je unutar madjarskih, nekih, i hrvatskih velikaških obitelji, imajući u vidu prvo, da su oni najznačajniji zemljišni posjednici sa stanovitim bogastvom, imovinom i političkim utjecajem. Drugo, upravo je njihova svojina najviše izložena štetama a uporedo sa time u značajnoj mjeri su u novčanom obliku organizirale finansiranje oružanih obrambenih četa, što je utjecalo na dodatno osiromašnje istih. Treće, uslijed smanjenja staleških prava one su se našle povrijedjene, privremeno izbačene iz starog položaja koji je donosio privilegije, bogastvo i moć, i u novom se nisu najbolje snalazile, što je značajan izvor otpora. Takav novi položaj svakako da je negativno utjecao na njihov odnos prema svojim podanicima koji su mogli očekivati slabiju zaštitu i jaču izloženost stranom elementu. Postojali su pragmatični razlozi kako medju velikaškim staležima tako i običnim pukom. Idejni plan je imao tri osnovna cilja:

Oslobodjanje, protjerivanje okupacionih snaga i povratak izbjeglica kako bi se omogućio nasmetan proizvodni proces od koristi kako za narodne mase (kmetove) tako i velikaške staleže;

Uspostava prijašnjih staleških prava koja su, u procesu centralizacije odnosno u sklopu sustava apsolutizma, prenesena na kralja i uski krug osoba oko njega;

Decentralizacija sustava upravljanja i vraćanje olako predatog dijela državno-političkog suvereniteta;

Na ovo se nastavlja pitanje o tome da li se radilo o političkom konceptu. Drugim riječima, da li su ustanovljeni politički ciljevi i ako jesu u čemu su se sastojali, dalje da li je postojao razradjen plan o potencijalnim socijalnim nosiocima i na kraju, da li je izvršena analiza neophodnih materijalnih preduvjeta. Koliko mi je poznato, do sada nije objelodanjen dokumenat koji bi nosio naslov političkog programa pokreta za nacionalno oslobodjenje, u kojem bi se sadržavali odgovori na postavljena pitanja. Zastupam tezu da se radilo o:

Vrsti dogovora izmedju glavnih sudionika pokreta, koji su dijalili ista ili slična svjetonazorska stajališta, a koja su se ticala obrane kršćanskih vrijednosti i sloboda, drugo, obrana od turske invazije, treće, oslobadjanje okupiranih teritorija i četvrto, reforme u vladajućem sustavu upravljanja. Dogovor se ostvarivao kroz neposredne kontakte, pisma, susrete i razgovore premda sudionici nisu, po svemu sudeći, o tome ostavili traga u vidu političkog programa. Bliskost svjetonazorskih, vojnih i političkih stajališta je osnovni čimbenik koji je povezao Zrinske i Frankopane u ovom predmetu, sem naravno krvne veze.

Nesumljivo, kada se radilo o socijalnim nosiocima i izvodjačima pokreta, da su u vidu imali raspoloženje i motiviranost hrvatskog čovjeka kojem je položaj postajao sve gori. Ujedno, ne postoje dokazi da su idejni tvorci pokreta razmišljali o poboljšanju ekonomskog položaja kmetova, već su ovaj odnos promatrali kao socijalnu bazu za vojačenje oružanih četa. Dakako, takva razmišljanja su nastala znatno kasnije. Istovremeno su dobro znali da su svojim akcijama na obrani hrvatskih teritorija protiv turske invazije stekle povjerenje istog puka, te su stoga i mogli računati na njegovu podršku i sudjelovanje u oružanim otporu. Na ovom stupnju, običnom puku je najpotrebnija bila novnača i materijalna podrška.

Uspješnost čitavog projekta ovisila je s jedne strane od masovnosti sudjelovanja i podrške hrvatskog odnosno madjarskog puka, ali i s druge strane, budući su znali da su njihove objektivne mogućnosti nedorasle ukupnoj vojnoj sili neprijetelja, računali na pomoć stranog elementa. Glavni uzrok neuspjeha pokreta sadržava se u izostanku strane pomoći i okretanja ledja nekih evropskih država, primjer Francuske i Venecije, prema očiglednim kršenjima prava Hrvata na samoobranu i štoviše, podrška apsolutističkom obliku upravljanja kralja Leopolda I. Glede nepisanog političkog programa, a na temelju analize njihovog djelovanja, s metodološkog stanovišta, ciljevi se mogu klasificirati na:

Pojedinačne ili grupne, a koje se tiču uspostave ili vraćanja starih povlastica hrvatskim staleškim obiteljima koje su se kroz stoljeća dokazale kao stubovi društvene, državne, političke, strahohrvatske organizacije;

Opći – neposredni, a koji se tiču neposrednog oslobadjanja okupiranih teritorija i njihovo ponovno uključivanje u Hrvatsku Kraljevinu;

Opće – dugoročne, koji se odnose na državno-politička pitanja ponovnog posjedovanja narodnog ili državnog suvereniteta i uspostava vladavine Sabora, ili drugim riječima ponovna uspostava modela pune državne suverenosti.

Pitanje o operativnom planu:

Predstavnici Zrinsko-Frankopanskog pokreta planirali su formiranje samostalne hrvatsko-ugarske države, te se plan trebao realizirati uz francusku pomoć.

(17) Stiče se dojam da je jedno vrijeme hrvatska kruna bila na rasprodaji – sjetimo se odluka prvog cetinskog Sabora – budući su je otporaši nudili francuskom kralju, što predstavlja krupan prigovor glede operativnog plana. Nedostajalo je čršćeg jedinstva medju otporašima, jer Petar Zrinski nije bio takve osobne karizmatičke, poput Nikole Zrinskog, snage koja bi pobunjenike duže mogla držati na okupu, te objedinjavati sve raznolike i često protivrječne interese u jedan operativno efikasan pokret.

(18) Glavni raskol u inače nedovoljno organizaciono povezanom pokretu nastao je kada su započeli neuspješni pregovori sa turskim sultanom, kome je Petar Zrinski zauzvrat za novčanu, materijalnu i vojnu pomoć, ponudio vrhovništvo nad Hrvatskom i Ugarskom. Zrinskoga je do tada slijedio značajan dio visokog te nižeg plemstva. Ali preko ove crte oni nisu mogli preći, zar Turci su bili neprijatelji. Tako da, glede samog pokreta i operativnog plana, Zrinski više nije mogao računati na hrvatsku bazu. Podršku nije pružala ni većina katoličkog svećenstva, koje je imalo značajan utjecaj na hrvatski puk istovremeno. Time je austrijska optužba o uroti protiv kralja i carstva djelomično našla opravdanje u široj javnosti. Nakon toga je aktiviran operativni plan. Frankopan je zauzeo Zagreb te je u susjednoj Brezovici održan skup dijela hrvatskog plemstva. U Banskoj krajini radili su na podizanju ustanka uz pomoć nekih kapetana vjernih Zrinskom, a na moru je ustanak pripremao Orfej Frankopan.

(19) Predstavnici pokreta su računali i na vjernost svojih podložnih kmetova, te su se nadali da će ih slijediti u borbi protv kralja, što svakako daje novu dimenziju pokretu i njihovoj neposrednoj djelatnosti. Već u prvom oružanom okršaju sa Habsburgovcima, carski karlovački general Herberstain potukao je Frankopanovu četu, što je jasno svjedočilo o stanju morala, kao i nedostacima operativnih priprema za djelovanje pokreta, te se uočava raskorak izmedju namjera, želja i realnih mogućnosti. Operativne pripreme su se odnosile na uglavnom efikasnu organizaciju oružane sile – prikupljanje vojnika, njihova motiviranost, plaćenje i logistička podrška istoj – kako bi se omogućilo prvo, uspješno odvraćanje od daljih turskih osvajanja, drugo, oslobadjanje okupiranih teritorija i treće, primoralo predstavnike apsolutističkog sustava upravljanja na ustupke i vraćanje staleških privilegija, reorganizacije državne uprave i decentralizacija, uključujući hrvatsku vojnu upravu u Krajini. Budući su staleške privilegije sastavni dio starohrvatskog ili izvornog modela upravljanja, to znači da se na taj način postavljao zahtjev da se materija državnog suvereniteta, koja je u prethodnim fazama predana strancima i nadnacionalnim tijelima, vrati izvornim nosiocima a to su prvo, hrvatski puk, drugo, hrvatski velikaški staleži i treće, hrvatski Sabor. U ovome su sadržani dokazi kojima se gledište o prostoj uroti, kao još uvijek preovladjujućoj, treba proširiti sa stanovištem o pokretu za nacionalno oslobodjenje, što predstavlja važan prilog Novoj hrvatskoj političkoj historiografiji.

Predmetni prijepor:

Sukladno zvaničnoj hrvatskoj historiografiji, čitava epozoda se smješta u kontekst proste urote. Istina, elementi urote su neupitni ali samo u jednom dijelu našeg predmeta. Elementi urote su prepoznatljivi u slijedećim karakteristikama:

Opće nezadovoljstvo upravljačkom politikom koju je vodio kralj Leopold I., a koja se odlikuje centralizacijom procesa upravljanja i umanjivanje uloge hrvatskih, pa tako i madjarskih, staleža. Nedvojbeno da su predstavnici urote Leopolda I. smatrali za glavnog krivca te su namjeravali organizirati prevrat uz pomoć drugih država. Uz ovo je povezano pitanje transformacije apsolutističkog sustava upravljanja i vraćanje dijela državnog suvereniteta. Da, postojali su dokazivi elementi urote ali kada se oni stave u kontekst zahtjeva, svakako da su postojali elementi opravdanja za organiziranje iste.

Urota se neposredno povezuje sa nepovoljnim uvjetima Varšarskog mirovnog ugovora, koje je predvodio Leopolod I. a manifestiraju se u poništavanju vojnih uspjeha u kojima su sudjelovali i vodeći hrvatski staleži. Svakako da je neopravdano čitavu krivicu svaljivati na kralja budući je utjecaj uskog kruga osoba oko njega bio značajan ali nedvojbena je činjenica da je on upravo odobrio i potpisao nepovoljne uvjete mira.

Nedvojbeno se jedan od pragmatičkih ciljeva ustanka odnosio na personalne promjene na prijestolu, koje su trebale označiti prekid perioda apsolutizma odnosno svrgavanje Leopolda.

Sasvim je jasno da su ustanici otvoreno izražavali nezadovoljstvo sa praktičnim oblikom vladavine, ali su kontakt i pregovori sa turskom stranom, poslužilo kao pravna i politička osnova za optužbu o uroti protiv kralja, izdaji državnih interesa i ugroza osnova poretka. Ipak, takvo stajalište nije kompletno budući da ne uključuje drugu razinu predmetnog odnosa, da se, naime radilo o pokretu i to po svemu sudeći prvom sa političkim zahtjevima, za nacionalno (hrvatsko) oslobodjenje. Elementi za takvu procjenu su slijedeći:

Već stanovito vrijeme – čiji se počeci mogu datirati sa prestankom dinastije hrvatskih narodnih vladara – Hrvatsko Kraljevstvo (zapravo Dalmacija, Hrvatska i Slavonija) se nalazilo u permanentnoj državno-političkoj krizi glede narodnog odnosno državnog suvereniuteta, čiji je stanoviti sadržaj otudjen i pripadao je stranom elementu;

Strani elemenat – prvo madjarski a zatim njemačkoaustrijski – je kroz čitavo vrijeme igrao odlučujuću ulogu u procesima upravljanja Hrvatskom, imajući u vidu da je oslabljena uloga velikaških staleža te da hrvatski Sabor nije predstavljao tijelo u sklopu kojega se raspravljalo i odlučivalo o nacionalnim interesima. I onda kada je to činio, napravljene su krupne greške, zbog neiskustva i strategije djelovanja, kao u slučaju prvog cetinskog sabora;

Hrvatski puk je podnosio najveće žrtve, kako u pogledu stradanja od turske ruke tako i samovolje strane vojne uprave, angažiranja u oružanim četama, i to godinama i desetljećima, tako da je objeručke dočekao poziv za oružani ustanak ne samo i prije svega protiv turske okupacije već i sustava državno-političkog upravljanja koji nije doprinosio poboljšanju položaja hrvatskog puka;

Svaki socijalni ili društveni pokret potrebuje odredjene preduvjete, koji se mogu klasificirati na unutarnje i vanjske. Glede unutarnjih preduvjeta, nedvojbeno da su postojale nužne pretpostavke koje se izražavaju kroz nesnošljivi, duhovni i materijalni, oblik turske okupacije, opću ugroženost i nesigurnost života, otimačinu, pljačku te opće nezadovoljstvo puka i istovremeno riješenost da se oslobode turskog “zuluma”. Prvi i neposredan cilj je bilo uspješna obrana preostalih ostataka hrvatskih teritorija i drugi je bio proces vojnog oslobadjanja okupiranih područja. Dakle, može se konstatirati da su postojali zrele unutarnje pretpostavke. Kada se radi o vanjskom elementi ili preduvjetima, situacija je drugačija. Sem opće ili načelne verbalne spremnosti europskih vladara na podržavanje i oružano pomaganje u obrani hrvatskih teritorija, izostala je potrebna spremnost da se zajedničkim snagama – a pretpostavka čitavog projekta upravo se sadržavala u tome što su europske države zajedničkim snagama mogle se uspješno suprostaviti obrani i oslobodjanju okupiranih područja, a što se kasnije pokazalo ispravnim stajalištem – ostari prvi i drugi pragmatični ciljevi. Štoviše, onda kada se navodno pojavio dokaz o uroti, ne samo da je uskraćena zajednička pomoć već su oružane čete koje su na terenu vodile borbu za obranu i oslobodjenje, proglašene urotničkim i samim time je prestao razlog za zajedničku pomoć na prvoj crti obrane. Dio obrazloženja se sadržava u tome što su europske države bile zaokupljene vlastitim unutarstranačkim sukobima, ali se ključni razlog treba tražiti u tome što je pokret za nacionalno oslobodjenje upravo težio ka reformi apsolustičkog sustava upravljanja kao glavnog uzroka neuspjeha zajednične obrane, što predstavlja krunski dokaz u prilog teze da se radilo ujedno o pokretu za hrvatsko (nacionalno) oslobodjenje i uspostavu starohrvatskog oblika državne organizacije. Stoga stav ili teza da se kroz pokret Zrinski-Frankopan, radilo o de facto prvom nama poznatom i priznatom pokušaju državno-političkih promjena ili reformi, je sam po sebi dovoljan dokaz da se nije isključivo radilo o uroti protiv Leopolda I. kako to objašnjava zvanična historiografija, već prije svega o pokretu za hrvatsko oslobadjanje. Logično objašnjenje zbog čega se inzistiralo na uroti, leži u tome što se na taj način nastojalo krivicu prebaciti ne na sustav upravljanja utemeljen na apsolutizmu – što je ključni izvor problema – već na socijalne snage i predstavnike velikaških staleža koji su kroz pregovore sa Turskom izvršile izdaju carskih interesa. Na prvi pogled to je objašnjenje opravdano ukoliko se zadrži na površini i ne pronikle u sustav apsolutističkog upravljanja koji je negativno utjecao ne samo na sustav obrane već i na razvoj hrvatske državnosti a posebno u dijelu koji se odnosi na motiviranost sudionika. Neprimjereno je pokret predstavljati kao oblik nezadovoljstva pojedinaca i grupa te njihovo djelovanje objašnjavati osobnim interesima, te njihovo djelovanje povezivati sa urotom i izdajom. Otuda se u predmetnom smislu, Nikola, Petar Zrinski i Frano Krsto Frankopan, trebaju promatrati kao prvi hrvatski nacionalisti ili ustaše. To pruža dovoljno dokaza u prilog tvrdnje da se radilo po prirodi, o narodnom (hrvatskom iznad svega) pokretu za nacionalno oslobodjenje te da su ove povijesne osobe, medju prvim hrvatskim muževima koji su svoj život svjesno žrtvovali za oltar domovine. Klice koje su tada posijane, izrast će mnogo godina kasnije, i ovi su dogadjaji služili kao ideja vodilja novim naraštajima koji će takodjer voditi borbu za hrvatsko oslobodjenje. Ovakvim pristupom se sadržajno popunjava Nova hrvatska politička povijest i postavljaju solidne osnove nove hrvatske historiografije.

Osobni motivi i žrtva:

U predmetnom odnosu se radi o predstavnicima jednih od najznačajnijih hrvatskih velikaških obitelji. Vlast Bribirskih knezova Šubića slomljena je u XIV. st. u sukobu sa jačim kraljevskim vlastima. Tek je jednoj njihovoj obiteljskoj grani trebalo gotovo stoljeće i pol da se u novoj postojbini, u sjevernoj Hrvatskoj, u donjem Pounju, domognu stare slave i moći ali sa novim imenom: Zrinski. Frankopani su u sukobu interesa Madjara i Venecije, izgubili svoj matični otok u korist sve jače mediteranske sile Mletačke Republike. Ipak, u posjedu pomorskih imanja, obje hrvatske obitelji osigurale su da tadašnja – prostorno manja Hrvatska – i dalje ima otvoren prilaz Jadranskom moru.

(20) Iz takvih uglednih, bogatih i moćnih hrvatskih obitelji potječu Nikola i Petar Zrinski te Frano K. Frankopan, koji su prinijeli vlastitu žrtvu na oltar domovine. Kraljevske vlasti su uvijek ispod oka i sa obazrivosti pratile rast bogastva i uspon moći nekih obitelji, te su do odredjene mjere dozvoljavali uspon ali onda kada je to moglo ugroziti kraljevsku vlast, tada su padale u nemilost istih. U pitanju je odnos izmedju egoističkih (isključenost drugih), te prirodjenih i normalnih osobnih ili motiva koji su svojstveni svim osobama, te općih. Osobe koje su predstavljale idejne, vojne i političke predvodnike ustanka ili pokreta otpora, su posvemašnjeg bogastva i ugleda, te se onda nameće konstatacija da su svjesno i na osnovi idejnog plana, se upustile u prema mnogima avanturu, samo zato što su osobne interese podredili zajedničkim ili nacionalnim jer su dobro shvatali da bi se sa ostvarenjem zadatih ciljeva, omogućilo ostvarivanje i osobnih. Da se ovom argumentu nema što prigovoriti svjedoči i to da su se kao pripadnici visokog steleža mogle opredijeliti za sudjelovanje u vladajućem sustavu upravljanja i bez prigovora izvršavati naputke stranog elementa, za što bi bili bogato nagradjeni i što se uostalom očekivalo. Umjesto toga, osobni motivi su potaknuli žrtvovanje zarad nekih općih ciljeva, čime su prvo, vlastiti život stavili na raspolaganje i drugo, sve što su prethodne generacije stvorile kroz pet stoljeća, stavljeno je na kocku zbog hrvatskih ili nacionalnih interesa. Osobe i grupe koje su spremne, i pored svih prepreka i upozorenja, na osobnu žrtvu za opće dobro, zaslužuju poštovanje i trajno mjesto medju znamenitim hrvatskim muževima. Ovakav pristup je jedino opravdan za prosudjivanje uloge i prirode čitavog dogadjaja i djelovanja pojedinih ličnosti. To nas vodi ka pitanju o smislu i opravdanosti osobne žrtve za opće ili hrvatsko dobro ili korist. Ako se kao glavni kriterij uzme pragmatičnost koristi ili drugim riječima, sudjelovanje u odredjenoj aktivnosti predodredjeno je postizanjem konkretne koristi, te ukoliko osoba procijeni da ne postoje realne mogućnosti za to, ona odustaje. Nesumljivo da su kriteriji pragmatičnosti ili koristi u predmetnom pitanju zanemarive u odnosu na žrtvu. Osobe koje su spremne žrtvovati vlastitu moć i bogastvo, pa i život, ili imaju ozbiljnih mentalnih problema ili su vodjeni naprednom idejom vodiljom, kao što je slučaj sa Nikolom, Petrom Zrinski i Franom K. Frankopan, sigurno da nisu rukovodjene prakmatičnim koristima kao isključivom motivu angažiranja. Smisao i opravdanost treba tražiti u ideji hrvatskog ili nacionalnog oslobodjenja ili drugim rijecima u nacionalnom interesu dugoročne prirode. Sa stanovišta realnih ili očekivanih koristi, da li materijalnih ili statusnih ili političkih, logično je za očekivati da se osobe i grupe ne priključuju pokretima dvojbene prirode, i sa velikim šansama da se umjesto koristi dogode gubici. Osobe i grupe u pitanju, sigurno se ne svrstavaju u ovu grupu. “Doista da su svi Hrvati, s malom iznimkom osobnih neprijatelja i zavidnika svake ljudske sreće, bana Petra zbog čelična rodoljublja i u sto prigoda odlična junaštva visoko cijenili, i uz njega rado pristajali, nadajući se, da će obraniti Hrvatsku od pustih neprijatelja, kao što je bio sebični i pakosni general Herberstain.”

(21) Jedino osobe i krugovi koji posjeduju razvijenu nacionalnu svijest o hrvatskoj samosvojnosti te vlastitom položaju unutar etničke grupe, te koje u hrvatskoj ideji izvorne državne organizacije, po uzoru na starohrvatsku, nalaze motiv političkog djelovanja, nalaze opravdan smisao vlastitog djelovanja. I kroz ovakvu prizmu trebalo bi promatrati i propitivati ukupno djelovanje ovih uzoritih Hrvata, koji su zbog toga što su uživali ugled u puku, uspjeli organizirati isti u zaštiti hrvatskih interesa. Bez toga ne bi bilo hrvatske države.

Povijesni kontinuitet pokreta za nacionalno oslobodjenje:

Treba priložiti znanstvene dokaze da se navedeni predmet opravdano svrstava kao povijesni kontinuitet hrvatskog (nacionalnog) oslobodjenja, koji se dakle može pratiti kroz duži vremenski period te da je postojala opća ideja vodilja koja zorno i nedvosmisleno povezuje sve nama poznate oblike pokreta za nacionalno oslobodjenje. Ukoliko se pod pojmom povijesnog kontinuiteta razumijeva vremenska, prostorna, idejna i konceptualna prisutnost – u različitim oblicima, kako duhovne tako i praktične prirode – i trajnost jednog jasno definiranog društveno-političkog koncepta koji pripada u grupu pokreta za nacionalno oslobodjenje, onda se sa sigurnosti može pripisati ovakva odlika. Ključni dokazi su prvo, kasnija pojava ilirskog ili hrvatskog pokreta, koji je na žalost, krenuo u krivom smjerokazu, iza čega slijedi koncept projugoslovenstva koji je nastao i razvijem na valovima u usponu marksističke doktrine i ideologije, da bi se na pravi način prikazao kroz ustaški pokret i formiranje NDH kao oblika hrvatske države, okupacija Hrvatske od 1945.godine, te dogadjaji iz 70-tih godina prošlog stoljeća ili hrvatsko proljeće, te da bi bio krunisan proglašenjem suvremene hrvatske države. To su nesumljivi dokazi povijesnog kontinuiteta, premda su odredjeni dogadjaji privremeno skrenuli na stranputicu pokret za nacionalno oslobodjenje, premda se jasno prati razvojna crta nacionalnog osvještenje koja ni u suvremenim uvjetima nije izgubila na značenju i aktuelnosti. To je glavni razlog zašto analiza ovog predmeta upravo počinje sa Zrinski-Frankopanskim pokretom. Ako je dokazano da je pokret Zrinski-Frankopan prvi u hrvatskoj političkoj povijesti koji je najavio krupno pitanje ponovnog uspostavljanja hrvatske države i vraćanja otudjenog državnog suvereniteta, tada se isto tako može postaviti radna teza da je ovakav koncept postojao kroz čitavo kasnije razdoblje hrvatske političke povijesti. Dakle, pokret Zrinski-Frankopan, nije izoliran povijesni dogadjaj već se radi o čimbeniku od izuzetne važnosti zato što je inicirao ili pokrenuo prvo, idejnu razinu razmišljanja i drugo, praktične oblike političke organizacije, koji će uvijek kao ideju vodilju imati jedan cilj, a to je organiziranje, i to državno-političko i nacionalno, nezavisne i samostalne hrvatske države. Otuda je, kada se radi o predmetnom odnosu državno-političkog suvereniteta i državne ustrojenosti, ovaj povijesni dogadjaj nezaobilazan u procesu kasnijih dešavanja, a ujedno pretpostavka za pravilno razumijevanja čitavog procesa koji se može smjestiti u period od kraja 12. stoljeća do početka 21. stoljeća, i još je aktuelan. Nije bez razloga oduvijek vladao toliki interes za ovaj dogadjaj, ne samo sa povijesnog stanovišta. Ante Starčević je prvi Hrvat koji je ovom predmetu dao državno-političko značenje a ja ga nastojim proširiti na značenje društveno-političkog državnotvornog pokreta.

U zaključku se može konstatirati da je oštrica pokreta nacionalnog oslobodjenja ili ustanka za nacionalno oslobodjenje, koliko je bila usmjerena prema otporu turskoj invaziji kao opravdanom i pragmatičnom cilju, toliko je bila i prema vladajaćim državno-političkim odnosima na zapadnoeuropskim dvorovima i sustavu apsolutizma. Stoga se može na primjeren način govoriti o oružanom otporu kao praktičnom kritičkom odnosu prema sustavu vladavine apsolutizma, koji je dobrim dijelom odgovoran za nezaustavljiv prodor Turske i neefikasnost obrane, odnosno izostanak masovnijeg i organiziranom otpora istom. Smatram da postoji dovoljno dokaza u prilog tvrdnje da se u osnovi radilo o pokretu za hrvatsko oslobodjenje, i to prvom, koji će se medjutim, ubrzo suočiti sa pojavom jedne sasvim drugačije idejne i političke koncepcije a u osnovi strane izvornoj hrvatskoj samosvojnosti, ideje o političkoj jugoslovenskoj naciji i sukladno tome, obliku državne organizacije. Ti će procesi privremeno zaustaviti započeti proces nacionalnog oslobodjenja, koji će se završiti u brutalnom obliku krajem 80-tih godina prošlog stoljeća. Premda je svakako prisutan odredjen utjecaj idealističkog promatranja

(22) čitavog predmeta, naročito kroz formu povijesnog romana,

(23) a što je vrlo prijemčivo široj publici, pri čemu se često zanemaruje uloga Nikole Zrinskog, nema sumnje da se oni trebaju promatrati kao izvorni likovi te kao izraz vremenskih uvjeta i načina formiranja vrijednosnih stavova. Drugim riječima, ne samo da se radilo o izvrsnim hrvatskim muževima, oni su u svojim aktivnostima vodjeni isključivo hrvatskim interesima, za razliku od onih koji će uskoro stupiti na političku pozornicu. Osnovna znanstvena valjanost sadržava se u prepoznavanju i analizi ključnih elemenata na temelju kojih se dade zaključiti da se naime nije samo radilo o uroti i ustanku, premda se s jedne strane radilo, već iznad svega o prvom politički definiranom pokretu koji je težio prvo, odvraćanje turske invazije i oslobadjanje okupiranih hrvatskih i madjarskih teritorija i drugo, o dugoročnom procesu nacionalnog ili hrvatskog, osvješćivanja. Upravo je u ovom vremenskom periodu započet proces stvarnog nacionalnog (hrvatskog) odredjenja ne samo glede odnosa prema turskom okupatoru i procesu islamizacije tako i svakom drugom, prije svega njemačkom, stranom utjecaju. Zahvaljujući činjenici da su prije svega hrvatske čete oslobodile Slavoniju i Hrvatsku Krajinu, dolazi do procesa kolektivne spoznaje i svijesti o stvarnim mogućnostim hrvatske nacije. Ili drugim riječima, dolazi do rasta osjećaja samopouzdanja i vjerovanja u vlastite snage. A to je upravo temelj na kojem se gradi nacionalna država. Ideja vodilja nacionalnog osvještenja i oslobodjenja održala je do dana današnjeg Hrvate, premda im povijest nije bila naklonjena, te otuda potječe iskonska potreba da se o ovome piše i nove generacije obrazuju u tom duhu. Žrtva koja poluči trajno narodno sjećanje, ima smisla i opravdanja.

Do koje mjere je zvanična hrvatska a zapravo još uvijek pod velikim utjecajem sada već bivše jugoslovenske (ili prosrpske), historiografija jednotrano objašnjavala hrvatsku političku povijest, vidi se po tome što se čitava nazovi zvanična znanstvena disciplina, dovodi u pitanje kroz kritički odnos prema istoj, a naročito u pogledu perioda 1945/90. godine, kao klasičnom primjeru pisanja političke povijesti po diktatu političkih organa. Otuda je osnovni znanstveni pristup sadržan u kritičkom odnosu prema postojećem saznanju i njenom zvaničnom objašnjenju. I ovo predmetno pitanje predstavlja jedan od primjera. Iz toga proizilazi znanstvena organičenost postojećih historiografskih izvora, uključujući naročito one izvore koje nose predznak “politički”. Stoga ovo treba predstavljati mali prilog Novoj (u nastanku) hrvatskoj političkoj povijesti a time i historiografiji.

Preporučujem čitateljima izvrsnu, motivirajuću studiju: R. Lopašić: Dva Hrvatska junaka. Marko Mesić i Luka Ibrašimović; Zagreb, 1888.

Ibid, str 32.

Čitav dogadjaj predstavlja plodno tle za njegovu narativnu nadgradnju u obliku povijesnog romana. Medjutim, kao podloga je uzeta urota umjesto da se roman utemeljio na stavu o pokretu za nacionalno oslobodjenje. “Već bi knezovi Zrinski bili zatrli sve Turke da nije u Hrvatskoj bečkih generala”. (E. Kumičić: Urota Zrinsko-Frankopanska, Zagreb, 2003.

E. Zolner; T. Schussel: Povijest Austrije, Barbat, Zagreb, 1997.

Michels, Georg B.:” Ready to secede to the Ottoman Empire, Habsburg Hungaru after the Varsar peace treaty, CAHEA, Vol. 5, 2012. str 1-11.

S. Wandycz: Cijena slobode, Povijest Srednjoistočne Europe od srednjeg vijeka do danas, Zagreb, 2004. str. 115.

“Medjutim, sigetske junake (misli se na Nikolu Zrinskog Sigetskog i Nikolu Zrinskog Cakoveckog, op. autora) madjarska prilično ekskluzivno smatra svojima, ispustajući iz vida činjenicu da se Zrinski i pretežni broj njegovih vitezova svojom domovinom podjednako smatrali i Hrvatsku”. (Detaljnije vidjeti; S. Varga: Nikola Zrinski Sigetski-Nikola Šubić Zrinski, Revidiranje zajedničke hrvatsko-madjarske povijesti u 21. stoljeću, Znanstveni eleborat izradjen uz potporu fonda OTKA, PD 1098631, str.83;

P. Hanak i suradnici: Povijest Madjarske, Barbat, Zagreb, 1995. str. 85.

F. Šišić: Pregled povijesti hrvatskog naroda, Treće izdanje, Matica Hrvatska, Zagreb, 1963.

T. Smičiklas: Povijest Hrvata, Zagreb, 1879. str. 173.

A. Starčević: Politički spisi, Znanje, Zagreb, 1971.

M. Kurelec i Z. Ladić: Povijest Hrvata, Druga knjiga, Školska knjiga, Zagreb, 2005. str. 142.

P. Strcic: Zrinsko-Frankopanska urota, Flumenensija, god. 3 (1991) 1-2, str. 35-36;

Ibid, str. 39;

Ibid, st. 39;

Ibid, str.40;

Detaljnije vidjeti; P. Strčić: Zrinsko-Frankopanska urota, Fluminensija, god.3 (1991) br.1-2, str. 35-47;

R. Lopašić, Ibid, str. 32.

Ibid, str. 59.

O ovome vidjeti; Z. Blažević, S. Coha: Zrinski i Frankopani – strategije i modeli heroizacije u književnom diskursu, Zavod za hrvatsku povijest, Vol. 40, Zagreb, 2008;

O ovom pitanju detaljnije vidjeti; H. Lončarević: Zrinsko-Frankopanska utora u hrvatskom romanu, Hrvatsko slovo; str. 596-614;

POKRET ZRINSKO-FRANKOPANSKI. Prvi pokret za nacionalno (hrvatsko) oslobodjenje

Komentari

Odgovori