POGLED NA JEDNU OKRUŽNICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA 20 PROSINCA 1951.

—

od

Otporaš
u
POGLED NA JEDNU OKRUŽNICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA 20 PROSINCA 1951.,

Piše: General DRINJANIN.


DRINA god:1. br.9, 1951., strana 16,17,18 i 19. Prepisao Mile Boban, Otporaš.
(Ova Okružnica HNO nije u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”. Mo. Otporaš.)
STARE RANE I NOVA GODINA

Svaki dobri gospodar pri završetku godine pravi bilansu svog godišnjeg rada, da bi tako lakiše mogao napraviti plan za novu godinu.

Naši će politički planovi zavisiti o mnogobrojnim vanjskim snagama, uplivima i dogadjajima. O tome će govoriti zvani i još više nezvani. Nu, ima jedno pitanje, o kome će malo tko govoriti, iako bi morali svi nešto reći i još više učiniti.

Radi se o našem najbolnijem pitanju: ratnim ozledjenicima i nemoćnicima. To pitanje je izvan okvira drugih snaga. Zavisi samo i jedino o nama, pa ga zato trebamo i sami riešiti svojim vlastitim snagama.

Ne govorim onima, koji su radi svoga stranačarskog uvjerenja u načelu protiv heroja našega rata. Govorim medju nama, pa ćemo odmah prieći na stvar; i iznieti jednostavno problem kao jednu vojničku operaciju.

MI SMO PROTIV PROSJAČKE INTERVENCIJE TOGA PITANJA

Hrvatske Oružane Snage su oružani dio hrvatskoga naroda, koji služi za obranu Domovine, kako uglavnom svoje krvi, tako i ulogom umnih sposobnosti i materialnih dobara. Zato je Domovina dužna brinuti se za te svoje sinove.

U borbi za Domovinu pali heroji ponos su i čast narodu. On ih pjeva u pjesmama i slavi u tradiciji, podiže im spomenike, odgaja podmladak u štovanju njihovih vrlina i vitežtva. Brine se za siročad i nasljednike, favorizira ih u javnim službama i častima. Priredjuju se vjerske, patriotske i vojničke manifestacije u čast palima za Domovinu. Sve civilizacije, svi režimi i sve epohe i na svim kontinentima, odavali su počast svojim mrtvima, posebno to čine vjernici Krista i Alaha.

Ratni ozledjenici se nalaze izmedju palih i zdravih. Imaju pravo na sve časti, koje se ukazuju palima, jer su padali i bivali ranjeni. Dali su sve i imaju pravo tražiti od Domovine sve. Nu, još su živi, iako su izgubili zdravlje, mladost, mnogi ruke, noge, vid; skoro svi zdravlje, a većina i svoje mile i drage, ognjišta i imetak. Na kraju su izgubili i svoju Domovinu i Državu, sredstva za obranu Domovine u rukama naroda. Time su izgubili i svoga zaštitnika i dužnika, (sada) kada bi ga DVOSTRUKO TREBALI.

Ratni ozliedjenici imaju svoja prava, jer su izvršili svoju dužnost. Zato govorimo o NAŠIM DUŽNOSTIMA PREMA NJIMA. Zato smo protiv riešenja tog pitanja na bazi prosjačtva, milosti i slučaja, kako bi mnogi, vjerujem i dobronamjerno, htjeli stvar riešiti.

U NAŠOJ SAVIESTI JE NAŠA SNAGA

Nezavisna Država Hrvatska je bila najidealnije sredstvo u rukama hrvatskog naroda u obrani njegovih prava i u vršenju njegovih dužnosti. Mi smo bili jako ponosni , kada smo u Zagrebu gledali ratne i druge ozliedjenike u novim odorama, u dobrim domovima. Poglavnik je bdio nad njihovom sudbinom. Kada smo izgubili svoju Državu i bili okupirani po srbokomunistima, tisuće je ratnih ozliedjenika bilo pobijeno po domovima i bolinicama. Ostatak se spasio i nalazi se u slobodnom svietu, skupa s nama, drugim pripadnicima Hrvatskih Oružanih Snaga.

I kao što se smatramo obvezanima, našom savješću i položenom prisegom, kao pripadnici Hrvatskih Oružanih Snaga, tako i najbolji dio nas, naše ratne ozliedjenike smatra dielom nas samih. Naša obveza je još samo pojačana činjenicom, da nam je Domovina zarobljena. Tako moramo smatrati još jačom i svoju obvezu prema njima, koji su sve dali Domovini i nama što je za uzor u pogledu vjernosti i vjere. Oni su izvršili svoju dužnost i zato su ratni ozliedjenici. Mi se spremamo izvršiti svoju dužnost i sutra možemo biti ratni ozliedjenici i nemoćnici.

Je li se ikada dogodilo u obkoljenoj tvrđavi, da je nekome bilo uzkraćeno nešto, dok su drugi živjeli u izobilju? Da li je ikada naš hrvatski vojnik uzkratio zadnji zalogaj kruha ili gutalj vode svome drugu? Da li danas živimo u boljim prilikama i da li nismo dužni i sada sliedit taj vitežki i plemeniti primjer? Ako ima dobra, i ima naše braće, koja su jučer bila spremna platiti glavom spašavanje jednog ranjenog druga, zar se može sumnjati, da smo dužni i danas spašavati svoje drugove u oružju, svoju pravu braću, od gladi i tuberkuloze, vlasti Tita i zime?

Za razliku od naših neprijatelja komunista, koji su potukli svoje vlastite ranjenike, da se rieše tereta, mi, koji smo vjernici Krista i Alaha, moramo i po vjerskim svojim uvjerenjima sve učiniti, da pomognemo potrebne. I kada nam je to i dužnost, tada nam savjest i sviest nalažu, da sve učinimo. ETO TU JE NAŠA SNAGA.

GORKA PREDBACIVANJA SVAKODNEVANA SU POJAVA

Budimo izkreni. Koji od nas nije dobio pismo kojeg invalida? Mi smo ih dobili na stotine. Šta kažu? Evo par izvadaka iz nekoliko karakterističnih:

” Sve komisije za izseljenje (ovdje moram pojasniti novom našom hrvatskom naraštaju koji su imali tu sreću pa nisu bježali preko granice, u tuđe zemlje, Austriju, Italiju i Njemačku, da samo spomenem ove tri, šta uistinu to znači “Sve komisije za izseljivanje…” Kada si već u ovim zemljama kao izbjeglica, strpaju te u logore za izbjeglice i tu stojiš ili ostaneš dok ne emigriraš dalje, ponajviše u prekomorske zemlje. Da bi mogao emigrirati dalje, moraš proći kroz ovu gore spomenutu komisiju. Ako nisi zdrav, ili fizički nisi dovoljno jak, starost i sto drugih čuda, nisi kvalificiran za emigrirati u zemlju za koju si papire pravio. Često puta ti daju neku spravu za teglenje koja pokazuje tvoju snagu. Kunem se da sam ja lanac prekunuo kada sam jednu takovu spravu potegao. Odmah su mi rekli da sam kvalificiran. Ja sam papire pravio za Francusku. Na ovaj način i tako su se birali zdravi, snažni, mladi i sposobni za rad za izgrađivati tuđe zemlje, mo. Otporaš.) pipaju najprije mišice. A ja nemam ni ruke. Da li moram krepati kao pseto”?

” Nalazim se dva kilometra od Titine granice, ostavljen od Boga i čovjek. Prošao sam sve frontove, ranjen bio tri puta. Imam sva odlikovanja. I danas umirem od glada i zime. Sedma godina u baraci. Nemam noge i živim od onoga , što dva druga ratna ozliedjenika ponešto privrede ili od ukradenog krompira.”

Da li ste čitali u “Hrvatsko Glasu”, (novina, glavno glasilo HSS koja je izlazila u Winnipegu, Canada, mo. Otporaš.) kako pišu invalidi i podpisuju to svojim imenom, da umiru od tuge, tuberkuloze i ostavljeni bez same vjerske utjehe, dok naša gospoda raztjeravaju hrvatsku sirotinju po Munehenu s njemačkom policijom, jer nisu glasali za njihovu predsjedničku garnituru.”

” Nas pet svjedočimo, ako treba svojim životima, da nam je nudjeno po kilu putra, ako glasamo za jelićevsku listu. (Dr. Branko Jelić (1909-1972) je bio predsjednik Hrvatskog Narodnog Odbora, te se odmah distancirao od Ustaškog Pokreta. U ono pakleno doba, odmah iza rata, Titina Ozna/Udba i njihovi doušnici/pomagači sa svim diplomatskim osobljem su usko surađivali sa svim stranim službama i prstom upirali na svakoga Hrvata da je Ustaša i da je bio u HOS. Mnogi su zanijekali (kao što je i sv. Petar zanijekao tri puta Isusa) da su bili Ustaše i da su bili hrvatski vojnici samo kako bi se spasili izručenja Titi na klaonicu. Trebalo je u ta paklena i teška vremena izdržati. Mnogi Hrvati su da se spase otišli u Francusku Legiju Stranaca. U to sam osvjedočen jer sam nekima bio tumač, prevodilac, mo. Otporaš.) Inače, nema ništa.”

” Ne, nije nas nitko posjetio. Čuli smo da iz Salzburga idju u Rim na neki Kongres, čujemo i o putovanjima u Munehen, o političkim sjednicama, odborima, novim knjigama i memorandumima, ali mi za njih ne postojimo od časa od kada smo izgubili snagu i mladost u borbi za Boga i Domovinu.”

” Javljaju nam, da je skupljeno na priredbi 215 dolara za nas, ali mi ni od toga, ni od drugoga, ne ćemo ništa vidjeti. Ali zato je bilo banketa, putovanja, političkih manifestacija i zdravica. ”

” Ne vjerujem ni Vama, ni drugima, ne vjerujem nikome, jer svi obećavaju i nitko nam ništa ne daje. ”

Koliko je istine u tim gorkim predbacivanjima, koja su uperena protiv svih nas, jakih i slabih, velikih i malih, svećenika i vjernika, svih stranaka i svih boja. Obtužbe padaju godinama. Da li su bile nepravedne, da li su bile prestroge? Svi imamo svoju savjest i na nju se volimo pozivati, ako ništa pametnijega ne znamo kazati. Nu tim ratnim ozliedjenicima nije dosta. Traže se djela, da njima opovrgnemo optužbu. Vjerujem da ima pesimizma; ima i zdvajanja ima i uveličavanja, ima i netočnog optuživanja.

Bilo kako bilo, problem je tu i treba ga riešiti. 

JEDAN KONKRETNI KORAK PREMA prema riješenju problema je osnivanje osjeka za ratne zarobljenike i nemoćnike pri STARJEŠINSTVU HRVATSKOG DOMOBRANA U BUENOS AIRESU.
Jedan sretan izbor je bio u osobi pukovnika Štira, čestitog i poznatog hrvatskog častnika i prokušanog borca za očuvanje NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. Jedan svjetao primjer požrtvovanosti naše emigracije u Argentini, koja se odazvala Odsjeku i pukovniku Štiru. Svi ste čitali izvješća u novinama, a mi k tome prilažemo i mnogobrojna pisma ratnih ozliednika. Jedni se zahvaljuju, drugi nas sokole, treći nas mole da im objavimo pisma.
Najpotresnije je pismo M.J., koji nam kaže, da mu je sada pravo pri srcu, pa makar nikada ništa ne dobio. Nije dobio ništa, ali mu se vratila vjera u svoje zapovjednike, u našu stvar, jer je vidio da smo poduzeli nuždne korake, Bog svojih ne ostavlja, tako veli. (Šteta za našu hrvatsku povijest da se nikada neće znati tko stoji iza ovih inicijala “M.J.”. Mo. Otporaš.) Posjeća nas na slavne dane borbe za Državu. radi se o poznatom dočastniku i izvrstnom borcu. Kako su divne rieči koje je izgovorio taj hrabri seljački sin:
“Znaš Zapovjedniče, da nekada po pola godine nismo dobili plaće, ni pare niti duhana, da smo sa krpetinama predeverali zimu, da toplog rublja nismo ni vidjeli, da četiri godine nisam spavao u krevetu. Dvije godine nisam bio na dopustu. I kada nije bilo streljiva, probijali smo se bajunetama, jer smo vidjeli svoje zapovjednike s nama. Vjerovali smo u njih. Tako mi nekako danas pada kamen sa srca, jer vidim da nas ima i da nismo ostavljeni na milost i nemilost”.
(Vjerovali ili ne dok sam ovo prepisivao tijekom ranih jutarnjih nedjeljnih sati 30 travnja 2017. godine, bio sam osjećajno, ljudski i nacionalno/hrvtski ganut. Nazivati ove hrvatske ratne ozlijeđenike “fašistima”, “nacistima”, “izdajnicima”… koji su se borili, padali i umirali za Hrvatsku Državu. mogu samo neprijatelji hrvatskog naroda i Hrvatske Države. Pa ako ih danas politički vrh vlade RH takovima smatra i nazivlje, što se je prije desetak dana moglo čuti i na antifašističkom DERNEKU u Jasenovcu, onda je taj politički vrh vlade RH više sklon lažnim tvrdnjama neprijatelja hrvatskog naroda, nego je sklon osjećajima svojeg vlastitog hrvatskog naroda, a taj osjećaj je: DA HRVATSKI NAROD NIJE FAŠISTIČKI, DA USTAŠE NISU FAŠISTI, DA NDH NIJE BILA FAŠISTIČKA DRŽAVA, NEGO JE BILA DRŽAVA HRVATSKOG NARODA, itd. Mile Boban, Otporaš.)
Nije običaj, da generali kada pukovnicima, iako ni protivno nije kod nas običaj. nije običaj da se u novinama medjusobno hvalimo. Pa ipak smatram potrebnim, jer me to mole ratni ozliedjenici, da izrazimo našu hvalu i priznanje pukovniku Štiru. Pridružujemo se zahvalama ratnih ozliedjenika i mi svi, koji iz perspektive gladne Europe znamo ocieniti rad Domobrana i pukovnika Štira. Sliedimo primjer pukovnika Štira, hrvatska emigracija će otvoriti srce i kese, a mi ćemo u svakom slučaju izvršiti našu pasju dužnost onako, kako se dolikuje hrvatskom vojniku.
(Pojašnjenje. General ovdje spominje riječ “pasja” koja bi mogla čitatelja zbuniti i pomisliti na nešto drugo, recimo “psa”. Riječ “pasja” je francuska riječ i kaže se “passion”, što znači: strast, želja, žudnja, sklonost. čežnja itd., mo. Otporaš.)
IDEMO KORAK NAPRIED.
 
Mjesto kilometarskih, sentimentalnih i farizejskih filozofiranja o bratstvu, jedinstvu i slozi, učinimo nešto pozetivno! Razkokadali smo se o dobrim vrlinama samih sebe, o demokraciji, humanizmu, o političkom katalicizmu, (tj. brza pojava dnevnih promjena, što bih ja u ovom slučaju mogao usporediti VAL prodiranja migranata u Europu koju žele i hoće silo islamizirati, uveliko se koristći ovim riječima koje je general Maks Luburić izrekao ima tome 66 i pol godina: “demokracija”, “humanizam” i “politički katalicizam”. Mo. Otporaš.) osnovali smo masu odbora, stranaka, pokreta i grupa. Bog dao zdravlja nama svima, pa nam se izpunile želje, iluzije, ambicije! Predjimo preko toga i učinimo još nešto, što će nam zaista  pribaviti ugled kod “malog naroda”, o kom toliko govorimo. Učinimo nešto inteligentno, mjesto da nabijamo jedan drugome u pamet priču o težkim i pretežkim intelektualcima. Ratnim je ozliedjenicima dosta promidžbe, retorike i nitko više ne vjeruje u rieči. Dakle, moramo djelovati.
Treba postrojiti “Savez Hrvatskih Ratnih Ozliedjenika”. Postaviti mu na čelo starijeg ozboiljnog častnika. Postrojiti Povjereničtva od samih zainteresiranih. Organizirati stvar odozdo, s ljudima od povjerenja, incijative. Kao što se mora vojska stvarati planski, tako se mora planski voditi i briga o onima, koji padaju u toj borbi. Tada nam se neće moći ništa predbaciti. Ne ćemo se izlagati da se na nas bace blatom, niti ćemo se trebati nabacivati, niti ogradjivati.
VJERUJEMO U SVIEST EMIGRACIJE.
Emigracija je izvarana. (To kaže general Drinjanin u prosincu 1951. godine kada hrvatska emigracija nije bila toliko brojna kao od pedesetih pa do devedesetih godina prošlog stoljeća. Ako je tada bila “izvarana”, kako je tek kasnije bilo kada je hrvatska emigracija prešla milijunsku šifru! To znaju oni koji su još na životu i u svojim starčkim danima i mislima prolaze kroze sve te vremenske odraze i potrebe kroz koje je prolazio hrvatski izbjeglica – EMIGRANT i IMIGRANT. Mo. Mile Boban, Otporaš.) Mi smo zarobljeni i strpani u Jugoslaviju, a sve to pomoću novca emigracije. Tukli su žicu “Banovi” i tuku je danas predsjednici za “slobodnu hrvatsku”, a misli se na novu Jugoslaviju. (Ovdje general aludira na vodstvo HSS, koji je baš u to vrijeme usko surađivao sa srpskom odbjeglom kraljevskom vladom u Londonu. Tko u to ne vjeruje, neka izvoli pronaći opis dr. Branka Pešelja: S PREDSJEDNIKOM MAČKOM U EMIGRACIJU, Hrvatska Revija, Munchen, prosinac 1970., strana 757-811, mo. Otporaš.)
Čestite rodoljube Chicaga stajalo je tisuće dolara da “vodja” (misli se na dra. Vladka Mačeka koji je sa “ustaškim zlatom i ustaškim novcem” iz Zagreba u svibnju 1945. došao u Pariz, a ljeta 1947. sa dolarima Chikaških Hrvata došao u Ameriku, mo. Otporaš.) dodje u Ameriku, pa da tamo obtuži Ustaše, da su mu napostovali kuharicu. O novcima emigranata pišu se “Hrvatsko Antunovo” i slično štivo. Ne, nemojmo biti nepravedni. Hrvatski je čovjek davao, daje i davat će. Izvarali su ga, varaju ga i sada, ali je na nama da spriečimo to ubuduće. Hrvatski će čovjek dati za svoje ratne ozliedjenike. Treba se pobrinuti, da to u njihove ruke dodje. Eto, tu je problem.
Pred nama je godina 1952. Pitanje ratnih ozliedjenika je pitanje našeg obraza, časti i obveze. Ratni ozliedjenici su izvršili svoju dužnost, izvršimo i mi pred njima i svoji!
NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE DRINA.
“DRINA” u ovom broju izmedju ostalog donosi: članke Poglavnika, Dr. Ante Pavelića, Predsjednika Hrv. Drž. Vlade Dra. Džaferbega Kulenovića; ministra prosvjete Dra. Andrije Ilića; generala Drinjanina, pukovnika Pušića, Dra. Branka marića i “Božićni prilog”.
(Da se zna. Prije dan i pol mi se javio jedan čestit i vrlo državotvoran Hrvat koji, kako kaže redovito prati stranicu otporas.com i sve čita što tu piše. mene moli da mu iznesem što više podataka iz starih DRINA i DRINAPRESS-a, što me je uistinu obradovalo, jer vidim i osjećam da naš hrvatski današnji mladi naraštaj želi znati šta je prije pisala hrvatska politička emigracija. Ime tog hrvatskog znatiželjnika bez njegove dozvole ne iznosim, ali ću staviti inicijale njegova imena DB. Ako dotični DB ovo pročita, slobodan je, po njegovoj želji iznijeti svoje ime. ja mu se osobno ovim putem iskreno zahvaljujem i još iskrenije ga pozdravljam sa našim hrvatskim pozdravom:
ZA DOM SPREMNI!
BOG I HRVATI!
Mile Boban, Otporaš.)

Komentari

Odgovori