PISMO POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA PREDSJEDNIKU HRVATSKIH DRUŠTAVA AUSTRALIJE
POGLAVNIK NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE
Dne 11 srpnja 1956.
Dragi prijatelju!
Sa svih strana sam dobio obaviesti, da su zatajena pisma i obaviesti koje sam svojedobno razaslao u žalostnom slučaju Rover – Luburić, da je tamo gdje su te obaviesti došle na uvid članstvu drušatva, sa strane mnogih osoba utvrđeno i uvjeravano, da ta pisma ne potiču od mene, negoda su falcificirana a strane nekog tobožnjega nametnutoga vođevodstva koji naravno ne postoji. Stoga razloga Ti šaljem na ovu privatnu adresu prepise tih obaviesti radi tvoga znanja i ravnanja, a i da ih produžiš drugim čestitim rodoljubima, ukoliko nisu prije imali mogućnost viditi ih ili saznati za sadržaj.
Kako je vidljivo iz moje poruke, koju sam u prosincu prošle godine uputio svim australskim družtvima, smatrao sam bezuvjetnom mojom dužnošću obaviestiti, da se Rovera (Srećko Rover, mo.) ne može smatrati nikakovim vršiteljem dužnosti u našim oslobodaličkim redovima, nakon što je izdao one svoje zlonamjerne upute, u kojima je lažno klevetao iztaknute rodoljube i time začeo otvoreno sijanje razdora u čestite narodne redove.
Iz daljnjih se obaviesti vidi, da se je Luburić sa Roverom poistovietio, jer je u jednom meni upravljenom pismu se odrekao svih dužnosti i čina u ustaškim redovima i u oružanim snagama, te sam morao primiti do znanja i razriešiti ga, jer se ponio nedostojno i pokreta i time bilo je to potrebno učiniti sada, da ne bi u jednom odlučnom času po hrvatsku oslobodilačku stvar nastala veća i ozbiljna šteta i pogibelj, koju bi bili mogli prouzrokovati samovoljni čini Rovera i Luburića, kojima su očito bili pred očima u prvom redu osobna ambicija i osobni interesi, radi čega su ustali proti svakom iztaknutom borcu, pa još i sada nastoje nabacivajući se na njih neistinama i izmišljotinama njih “Likvidirati”. (Pošto je sudbina naše Hrvatske vezana za sudbinu NDH, ponajviše Poglavnika i Maksa Luburića, iz svih povijestnih uglova bi bilo potrebno studiozno analizirati razlog i razloge kako je i ZAŠTO JE DOŠLO DO RAZLAZA IZMEĐU POGLAVNIKA I MAKSA LUBURIĆA. Mnogo se je pisalo a još više pričalo, raspravljalo i svađalo kako je Poglavnik izbacio, izključio, “izkrčio” Maksa Luburića iz ustaških redova, oduzeo mu sve činove, dok je istina sasvim drugačija. Iz knjige “PISMA VJEKOSLAVA MKASA LUBURIĆA” se očito može vidjeti da je Maks Luburić osobno dao ostavku u ustaškom pokretu, povratio Poglavniku sve činove, odrekao se svih časti i time postao obični čarkar, tj. vojnik. Mo. Otporaš.)
Već za vrieme N.D.H. sam bio smatrao potrebnim te sam Luburiću zabranio nošenje častne ustaške odore i svako pojavljivanje među ljudima i naravno svako djelovanje, što je trajalo gotovo godinu dana u nadi da će prestati sa samovoljom i nevaljalim činima, koji su koštali glave i života i izvjestnog broja čestitih ustaških i domobranskih častnika, nu sve to nije koristilo, jer je eto i u tuđini nastavio sa nepoštenim i nečastnim djelovanjem, te je posebice vidljivo iz posljednjega broja “Drine” te pisama, što ih šalje okolo po svietu. (Ovdje se očito radi o Okružnicama HRVATSKOG NARODNOG ODPORA koje je general slao Hrvatima kako bi ih upoznao da se u Barceloni, Španjolska u svibnju i lipnju 1956, godine sprema Vojni Častni Sud protiv Srećka Rovera kojega je Poglavnik javno optužio da je bio doušnik OZNE kao vodoč u Božidara Kavrana AKCIJA DESETI TRAVNJA 1947/1948. Ja o tome neću mnogo ovdje govoriti, jer ću ovdje iznijeti odgovor, pismo Poglavniku predsjednika Hrvatskih Australskih Društava Petra Filipovića od 8 stranica u nastavcima. Tu gosp. Filipović u detalje Poglavniku odgovara. Mo. Otporaš.)
Prilažem i jednu izjavu o odluki za čim većim pojačanjem oslobodilačkog rada, i to u obliku, da posebno dođe do izražaja i sudjelovanja svih članova Hrvatske Republikanske Seljačke Stranke, koji su sdužno surađivali u domovini za vrieme N.D.H., te isto tako i moju suradnju, a osuđuju kolebanje sadašnjeg vodstva seljačke stranke, koje surađuje sa onima, koji žele uzpostavu treće, kraljevske jugoslavije, da u sukob sa propisima i zakonima zemlje, u kojoj se nalazi, jer je posebno iztaknutu borbu proti međunarodnom komunizmu u obće, u kme trebaju surađivati svi narodi i svugdje. O razporedu tehničke strane obrazložiti ću naknadno.
Obaviešćujem Te o svemu ovome u uvjerenju, a znajući za Tvoj čestiti značaj i pravo rodoljublje, da ćeš sve učiniti, da se sprieči daljnje Roverovo rovarenje i rabota, te da se tamošnje društvo upravi pravim primjerom, koga sve članstvo želi, a to jest putem održanja pripremanja pravog i izkrenog rada i pripreme za oslobođenje zarobljnenoga hrvatskoga naroda i za ponovnu uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske, poštivajuću slogu i suradnju svih čestitih proti nepoštenim namjerama i lošu djelovanju, koje može samo neprijatelju hrvatskom narodu poslužiti, ….naprsito, nesvjestno i nepošteno djelovanje Rovera, kako se je svima nama pokazalo, a i nadalje pokazuje.
Veseliti će me, ako mi se uskoro javiš, moja je osobna adresa otraga na kuverti, to je “box”, sa koga osobno poštu podižem. Netreba na adresi napisati ništa dugo, niti ikakovo posebno ime. Dotle primi moje srdačne pozdrave i izruči ih ostalim rodoljubima i borcima.
Tvoj Za Dom Spremni
Dr. Ante Pavelić v.r.
ODGOVOR PETRA FILIPOVIĆA NA POGLAVNIKOVO PISMO OD listopada 1956
ODGOVOR NA PISMO POGLAVNIKU N.D.H. DR. ANTI PAVELIĆU. (1)
(Odgovor predsjednika Hrvatskih Društava Australije Petra Filipovića Poglavniku mjeseca listopada 1956. Pismo je na šest stranica. Ja ću ga nastojati staviti u jedan opis kako bi zainteresirani imali cijeli pregled, Poglavnikova pisma od 27 veljače ove godine pod br.# 261 na ovom Forumu i ovaj odgovor. Otporaš.)
Petar Filipović,
Predsjednik Australskog Hrvatskog Društva,
MELBOURNE,
GPO Box 6144
Dr. Anti P a v e l i ć u
BUENOS AIRES
Argentina
Poglavniče,
Potvrdjujem primitak Vašeg pisma datiranog 11 srpnja 1956. god. Pročitao sam ga na odborskoj sjednici Australskog hrvatskog društva u Melbourne-u i pokazao sam ga prijateljima zajedno sa poslatim priložima. (Šteta što se danas, poslije 59 godina, ne zna koji je to materijal bio. Po sadržaju ovog pisma moglo bi se primjetiti da je u tim materijalima bilo svega i svačega a ponajviše žučljivoga. Mo.)
U svim zajedno žalostnim i pretužnim izdanjima “vodstva” (Pošto sam malo upoznat s ovom riječi “vodstvo”, potrebo je danas reći o čemu se tu zapravo radi. U to vrijeme hrvatske političke zavrzlame u Buenos Airesu, oni koji su bili uz Poglavnika su drugima pisali pisma i okružna pisma a oslavljali sve to da se piše: u ime “Vodstva”, a da često puta Poglavnik nije za ništa znao, mo.) u Buenos Aires-u, Vaše zadnje pismo upućeno meni, dokazuje vrlo očito, da se je tamo izgubio svaki smisao za pravdu i istinu, a način, na koji ste Vi u posljednjim dogadjajima nastupili, postavlja ozbiljno sumnju Vaše sposobnosti, da hrvatski narod dovedete željnoj slobodi.
Ustaša sam od rane mladosti, te sam kao dobrovoljac s petnaest godina stupio u Ustašku Vojnicu i bio sam udieljen u V. Novačku Satniju Ustaške Obrane u Jasenovcu. Nakon pješačke izobrazbe prebačen sam u 5. Bitnicu Topničkoga Sklopa. Sudjelovao sam u dotičnoj jedinici u raznim borbama, posebice na Kozari, kao i u drugim akcijama u obrani Nezavisne Države Hrvatske.
Shavatio sam ustaštvo, (a takovim ga i danas smatram) kao izraz mlade hrvatske revolucionarne borbe, za najprirodnija ljudska prava slobode, protiv komunizmu i veliko-srbstvu. Nikada nisam u ustaškom Pokretu gledao stranku, nego obći narodni pokret, postavljen na podpunoma nadstranačkim temeljima.
Načela pravde i istine pokrenula su me instinktom duše u borbu, te sam svojim hrvatskim maldenačkim srdcem osjećao, da mi je mjesto u Ustaškoj Vojnici. Kako nekada, tako i danas ista načela pravde i istine, i isti motiv borbe za Hrvatsku, pokrenuo me je, – kako mene, tako i brojne prijatelje i suborce – da Vam odlučno reknemo svoju riječ – PROTIV NEPRAVDE I OPĆE ŠTETE, – koja je hrvatskoj emigraciji učinjena zlosretnim potezima, nametnutoga “vodstva” u Buenos Airesu, A ŠTO STE VI MOGLI I MORALI SPRIEČITI, MJESTO TAKOVIM POTEZIMA SVOJU PRIVOLU PODSTREKA DATI.
Nije vrlina, niti je korisno, kao što neki rodoljubi rade, da u privatnim pismima izražuju svoje negodovanje nad Vašim zadnjim iztupima, ili kao što drugi, u nedostatku značaja, samo mudro klimaju glavama, nego smatram dužnostću i to ustaško hrvatskom dužnostću, u obranu istine i pravde opravdano ustati, jer su vašim potezima vrlo ozbiljno dirnuti interesi hrvatske oslobodilačke stvari.
Takodjer mi je dužnost ustati u obranu moji nekadašnjih zapovjednika, kao mnogih drugih hrvatskih javnih radnika, koji su NEPRAVEDNO obtuženi, ili, koje se je pak na vrlo nečastan način pokušalo iz hrvatskog oslobodilačkog rada izgurati, a što je očito, od obće štete hrvatskoj stvari. Radi toga smatram, da mi je to dužnost napraviti ovim putem, jer ste me Vi svojim pismom na to podstrekli i jer mi je to dužnost učiniti, kao Predsjednik matičnog hrvatskog društva u Australiji, a družtveni odbor stavio mi je to u dužnost svojom odborskom sjednicom.
Naše je duboko uvjerenje, da se nećemo nikada povratiti u Hrvatsku jedino pozivanjem na prošlost, medjusobnim laskanjem i zadovoljavanjem pretjeranih taština. naprotiv, potreban je rad, postavljen na zdravim, obćim hrvatskim nadstranačkim temeljima. Zavaravanjem samoga sebe, ili drugih, nikada se nije ništa postiglo, niti ima izgleda, da bi zavaravanjem ičem dobrom moglo dovesti. Zato, ako postoji zlo u narodnoj borbi, onda je početak svakog zla u mistifikaciji, bilo pojedinaca, ili cielog naroda, te radi toga KAO PRVO – POGLEDAJMO ISTINI BEZ STRAHA OTVORENO U OČI.
Kada netko radi preočitu štetu – sliepac vidi, da su posljeni potezi vodstva iz Buenos Airesa napravili užasne štete hrvatskoj emigraciji – pa kada pored pre goleme štete netko čini OČITU NEPRAVDU I JASNO, NEMILOSRDNO RUŠI, ONO ŠTO SMO S NAPOROM GODINAMA RADILI I STVARALI – ONDA BISMO MORALI BITI NEDOZRELI LJUDI i nedostojni ustaške prošlosti, ako bismo, takove žalostne ispade JEDINO IZ RAZLOGA KULTA LIČNOSTI POHVALILI.
Mi to, Poglavniče, ne možemo, niti ćemo, nego naprotiv PROSVJEDUJEMO, (kao danas hrvatski Branitelji koji prosvjeuju na Savskoj protiv nepravde ministra hrvatske vlade Freda Matića, mo. Otporaš.) te dozvolite, da Vam na Vaše pismo upućeno meni odgovorim.
Kao prvo , iz Vašeg pisma sliedi, kao da su “zatajena” pisma koja da ste poslali u slučaju generala Luburića i brata Srećka Rovera. Medjutim, istini za volju, niti Vi, a niti Vaši suradnici, nisu nikada u ovim dogadjajima na naše društvo poslali nikakovih “obaviesti”, pa čak ni brata Rovera, niste izravno o ničem obaviestili, pa mi nismo tužnih obaviesti ni primili, te prema tome nisu mogli biti zatajani.
Druga je stvar, da li su Hrvati u Australiji i u cielom svietu saznali za vaše “odluke”, obaviesti i “upute”. Razumljivo je, da jesu, jer ste svemu Vi dali JAVNI ZNAČAJ, objavivši u više navrata u novinama “Hrvatska”, a neprijatelji su upravo sa slavljem sve to prenosili i u svojim novinama na veliko o tome pisali, te nas upravo čudi, kada pišete, da “Vaše upute predočimo čestitim rodoljubima u koliko prije nisu imali mogučnosti viditi ih i saznati za sadržaj”.
Konačno, da ciela stvar dobije posebnu krunu, zagrebački “Vijesnik” na veliko je o tome pisao, veseleći se što ustaški Poglavnik izbacuje najčestitije hrvatske rodoljube, kada ih već komunisti nisu mogli ni moralno, ni fizički likvidirati.
Vaša “odluka” da se iz hrvatskog družtvenog života ukloni brata Srećkla Rovera, primjer je, kako se je odgovorilo mladom hrvatskom rodoljubu i ustaši iz predratne Jugoslavije, za nepokolebivu vjernost hrvatskoj oslobodilačkoj stvari i PRIMJER JE, kako se je htielo platiti Hrvatu i Ustaši od rane mladosti, što je puna dva desetljeća neumorno se borio za svoj narod i branio Vas osobno od mnogih napada, te je imao i danas snage nepokolebati, nego i dalje u radu za Hrvatsku sa duhom mladosti patiti.
Hrvatska družtva i klubovi u Australiji i Novom Zelandu, prožete zdravim demokratskim duhom, jasno su na to rekla svoju rieč i jednoglasno se izrazila u zaključku Medjudružtvenog Odbora od 14 siečnja 1956. g., TE NI DANAS NEMAJU PREMA TOME ŠTO IZMJENITI.
Kao odgovor na nepokolebiv stav hrvatskih organizacija u Australiji i Novom Zelandu i kao odgovor na negativnu reakciju na Vaše “odluke” u cieloj hrvatskoj emigraciji, Vi ste Poglavniče, na silnu žalost i nevjerojatnu sramotu, da bi ste silom, ili milom polučili učinak, NA PRAVDI BOGA proglasili ste ustaškog fanatika Srećka Rovera tobože “sumnjivim i komunistom”…!!! To nas je svih, Poglavniče, zapanjilo do neizmjernosti. I onda, DA NEPRAVDA DOBIJE KRUNU, kada je brt. Rover, tražio, da mu se sudi, ONDA STE TO ODBILI, jer ste bili uvjereni, da nije istina ono što ste predhodno sa stanovitim namjerama izjavili, a što je kasnije na sudu u Barceloni i dokazano. (Kada je izbio spor između Poglavnika i generala Vjekoslava Maksa Luburića 1955. godine povodom sastanka između dra. Milana Stojadinovića i Poglavnika dra. Ante Pavelića 1954-1955. godine, a sve u ime takozvanog Poglavnikova “vodstva”, došlo je do tolike zaoštrenosti da je general Luburić u ime Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS sazvao vojnički SUD u Barceloni i na taj SUD pozvao sve zavađene i u spor umješane stranke. Kako se nitko, ama baš NITKO, od strane Poglavnikova “vodstva” (pa ni Poglavnik) nije pojavio na tom SUDU u Barceloni, Španjolska. Poslije tog SUDA na kojem se je sve, ama baš SVE pretreslo o “takozvanoj veleizdaji” Srećka Rovera, general Drinjanin i pukovnik HOS-a dr. Marijan Pušić su izdali posebni br. DRINE od 88 stranica, br. 1-3 travanj 1956., gdje iznose mnoge nama Hrvatima danas nepoznate stvari šta je tko radio. Mo. Otporaš.)
U Vašem govoru, od 10.4.56. u Buenos Aires-u, rekli ste: “…..da će u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj dostojnom i sretnom životu biti osnovica podpuna ravnopravnost i najšira sloboda čovjeka…..” a MEDJUTIM, SVOJOM IZJAVOM “do znanja” I NAKNADNIM ODBIJANJEM ZATRAŽENOG SUDA PREGAZILI STE NAJPRIMARNIJE NAČELO LJUDSKE SLOBODE I SIGURNOSTI GRADJANA – ZANIEKALI STE PRAVO OBRANE I ČAK ŠTO VIŠE PRAVO SUDA NAD NEPRAVDOM!
Vi ste, Poglavniče, OBTUŽILI JAVNO, i to jantežom obtužbom, koja se može zamisliti, A ODBILI STE SVAKI SUD, SVAKO SUDJENJE, SVAKU RAZPRAVU, I ŠTO VIŠE FORMALNO ZABRANILI OBRANU, te se je čak prietiol onima, koji su u obranu istine i pravde ustali..!!!
Ljudska zajednica u kojoj se ne bi poštivala načela pravde, sud, zakoni i obrana u okviru zakona NE BI MOGLA ZA DUGO OBSTOJATI. Takova zajednica bila bi ruglo, da ne kažem nesreća onih, koji ju nastanjuju. Država, u kojoj Vlada, Predsjednik Vlade i druga tiela NE ZNAČE NIŠTA – predstavlja, ili anarhiju, ili samovolju onoga, koji s njom (vjerojatno silom) upravlja.
U našem konkretnom aslučaju, Poglavniče, čak je i zahtijev Predsjednika Hrv. Drž. Vlade, rahmetli dr. Kulenović, da se postavi sud i IZPRAVI UČINJENA NEPRAVDA SA VAŠE STRANE – ODBIJEN. To ste učinili, Poglavniče, JER STE ZNALI DA JE OBTUŽBA, KOJU STE IZNIELI NEISTINITA, pa ste ipak tu neistinitu obtužbu JAVNO IZNIELI, dapače ponavljali i na zgraženje hrvatske emigracije sud i obranu odbili, TE STE S TIME PREGAZILI NAJOSNOVNIJE PRAVO ČOVJEKA – PRAVO SUDA NAD SAMOVOLJOM I NASILJEM.
To ste napravili u tudjini, bez vlasti, da nas je strah kazati, šta bi ste napravili u domovini sa vlašću. Takav je postupak U PODPUNOM PROTURIEČJU sa vašim govorom od 10.4.1956. god.
Srećko Rover, iznio je i previše očitih dokaza u svoju obranu, (poslije opisa ovog pisma Poglavniku, iznijet ću u cijelosti sav tijek rasprave sa suda koji je održan u Barceloni u svibnju i lipnju 1956. godine, mo. Otporaš.) pa je hvala Bogu, i protiv Vaše volje održano sudjenje u Barceloni i tom prilikom dokazana je podpuna nekrivnja brata Rovera, savezno sa Vašim optužbama, na čemu smo mu svi od srdca čestitali.
Nije žalostni slučaj protiv Srećka Rovera osamljen slučaj, nego je dapače čitav naiz iztaknutih rodoljuba, koji su izravno, ili posredno obtuženi i oblaćeni. Mnogi od njih nalaze se već nekoliko desetljeća u nesebičnom radu za Hrvatsku i ništa ih nije moglo pokolebati, ali ih je Vaš postupak bolno ogorčio. Neki si od njih “osudjeni”, jer se nisu dali smutiti, niti od veliko-Srba, niti od bivših filo-komunista i bezvjernika. Drugi su pak proglašeni “izdajnicima”, jer su branili granice na Jadranu” ili Drini a treći su odbačeni jer su zagovarali jedinu obću hrvatsku, mjesto bilo kakovu lokalnu, ili stranačku politiku.
Vrhunac ciele stvari doživljen je u slučaju fanatičnog Hrvatskog Revolucionarca i legendarnog generala Vjekoslava Luburića. On je u ranoj mladosti, sa zanosom hrvatskog idealiste stupio u najborbenije omladinske redove i gotovo, kao mladić odlazi u emigraciju, da na Janka Pusti izgradi se u čovjeka nepokolebivo odanog Vama osobno, uvjeren, kao i mi drugi, da sve što radite, radili ste za dobro domovine, ISKLJUČUJUĆI MOGUĆNOST DA BISTE TADA MOGLI NAPRAVITI NEŠTO I U MALOM DIELU SLIČNO OVOM ŠTO STE SADA URADILI.
Na Janka Pusti general Luburić ustaje protiv onih koji su Vas……(nečitljivo), a kada su se u prvoj emigraciji neki pokolebali kroz težki život emigranata i prognanika, general Luburić, otaje do posljednjega na težkom putu revolucionarne borbe. (Treba pratiti i čitati Maksa Luburića memoire i povratak u Hrvatsku sa Janka Puste u Hrvatsku čim se je Proglasila Nezavina Država Hrvatska 10 Travnja 1941. godine, mo.)
U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj – general Luburić postaje zapovjednik Jedinice, koja je brojila preko 20.000 najborbenijih dobrovoljaca, te bez obzira na prisutnost Talijana, ili Nijemaca, branio je jedino i iskljućivo interese Nezavisne Države Hrvatske, uviek kao nepomirljivi neprijatelj komunizma i veliko-srbstva.
Vi ste ga, Poglavniče, u bezbroj navrata pohvalili, bio je kod Vas, tako rekuć, dva puta tjedno na večeri, dali ste mu opravdano u ime naroda hrvatskog bezbroj odličja, koja je zaslužio, imenovali ste ga generalom, dali Mu vitežtvo i u najkritičnijim danima poslali ste Ga na najodgovornije dužnosti, kao Vašeg osobnog izaslanika, sa svim Vašim punomoćima. Pri povlačenju 1945. god., kao najsposobnijem i najpouzdanijem, povjerili ste mu obranu grada Zagreba i zalaznicu povlačenja hrvatske vojske 1945. god.
Rat je završio, a general Luburić, ostao je dosljedan vojnik, te je par godina proveo u šumi, da na koncu ranjen dodje u emigraciju, gdje Vas je upozorio, da akcija povratnika u domovinu (koja je bila u toku) mogla bi tragično završiti. U emigraciji, nakon tragedije 1948. god., povjerili ste mu reorganizaciju Hrvatskog Narodnog Odpora.
Kada su se u poslijeratnom vremenu, mnogi zavulki i kada mnogi nisu iz oportuniteta i straha smieli spominjati Vaše ime, (Tko je imao priliku pratiti i čitati knjigu “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” koja je prije šest mjeseci izišla u Zagrebu, mogao je tu vidjeti u tim nekoliko stotina Maksovih pisama kako je on bodrio sve Hrvate, posebno hrvatske vojnike, da bez straha i ikakove hipoteke spominju ime Poglavnika itd., mo.) prvi je bio general Luburić i pukovnik Ivan Štir, koji su uz ostali rad na svakom polju, učinili nadljudskih napora, da bi se podigao Vaš osobni stieg, sve u vjeri, da ćete Vi zastupati interese hrvatskog naroda u bezkompromisnoj borbi protiv srbo-komunizma.
“DRINA” Vjestnik Hrv. Narodnog Odpra – obnovila je Vaš autoritet, da sada, za hvalu, srušite taj isti autoritet na “Drini”, na generala Luburića, dok ste pukovnika Štira uklonili još prije tri godine.
U Vašem pismu meni kažete na naše silno iznaneđenje, da ste generalu Luburiću u N.D.H. “zabranili nošenje častne ustaške odore…”, dok cijeli sviet zna, da ste ga generalom i vitezom imenovali, jer je to zaista bio i zaslužio. Užasno zvuče Vaše rieči, kada danas, nakon svega što je general Luburić napravio za Hrvatsku i za vas osobno – kažete: “…da ste mu bili zabranili pojavljivanje medju ljudima i da je u tudjini nastavio sa nepoštenim i nečastnim djelovanjem…”
Zar je to plaća ustaškog Poglavnika, naboljim i najčestitijim ustaškim revolucionacima..????
Činjenice, koje je u “DRINI” iznio general Luburić, kao odgovor i obtužbu, ne mogu se opovrći samo jednostavnim njekanjem i demantom u dva redka. Dapače, nama izgleda, da takovi bezsadržajni demanti još jače argumentiraju obtužnicu, koju je “DRINA” jasno i činjenicama obrazložila. (Ponavljam: Radi se o specijalnoj “DRINI” POSVEĆENA USTAŠKOJ PRAVDI br. 1/3 travanj 1956. God. VI, mo)
No postoji, radi toga, nikakovi razlog, da bismo naš stav prema “DRINI” i Hrvatskom Narodnom Odboru u bilo čemu mienjali, te i dalje smatramo “DRINU” službenim Vjestnikom Hrvatskih Oružanih Snaga, JER ZAISTA PREDSTAVLJA DUH HRVATSKE VOJSKE, TE IMA PUNO PRAVO GOVORITI U IME NAS VOJNIKA. (Tko je imao priliku pratiti Pisma Vjekoslava Maksa Luburića ili kupiti knjigu “PISMA VJEKOSLAVA MAKAS LUBURIĆA”, tu bi u tim pismima moga pronaći mnoga pisma u kojima general piše svojim suradnicima kako je u ime “vodstva” došlo da se časopis “DRINA” mora bojkotirati, pakete ne otvorene vraćati natrag pošiljatelju, a urednici časopisa “IZBOR” su javno pisali da što god dođe od “Drine” i Vjekoslava Luburića, baca se u školjku, zahod, W.C., mo. Otporaš.)
Ponosim se, Poglavniče, da sam bio pripadnik Ustaške Obrane, dakle, da sam bio u jedinici, kojoj je bio zapovjednikom general Luburić, ponosim se posebice danas, jer je general Luburić i dalje ostao vjeran hrvatskoj narodnoj stvari, kao što je bio i onda, kad je kod Dubice napao četnički transport, kojeg su štitili Nijemci i kada je radi oblastno njemačko zapovjedničtvo poslalo oklopni vlak da zaštiti četničko kretanje. (Ovo piše očevidac tih dogodovština koji je bio tu. Zato trebamo više vjerovati očevidcima događaja nego, recimo, onima koji prave i istinite dogodovštine i činjenice prepisuju, nadopunjaju, izbacuju po ćeifu, mijenjaju onako kako bi oni to htijeli da je bilo, a ne kako je uistinu bilo. Mo.) Mi smo u tom sukobu zarobili cieli njemački oklopni vlak, odnieli sa njega topove i obranili Dubicu, od četničkog pohoda. General Luburić, radi toga sukoba s Njemcima morao je biti formalno prebačen u drugo područje i “razriešen dužnosti” i to je period, koji Vi danas spominjete, “da ste zabranili vršenje svake dužnosti generalu Luburiću”, medjutim niste nam kazali, da je to bilo, jer se je uzprotivio četnicima, koji su bili štićeni od lokalnih njemačkih zapovjednika. Medjutim i tada je general Luburić, nosio častnu ustašku odoru i bio zapovjednikom u jedinici P.T.S.-a prigodom otvoranja puta za Varaždin.
General Luburić nije bio nikada pokolebao ni pred Talijanima, ni pred pojedinim njemačkim visokim častnicima, kada se je radilo o obrani interesa Države Hrvatske. Vi ste ga tada pro-forma premjestili, a danas to prikazujete, nažalost, u sasvim drugom svietlu.
Bio sam osobno u dotičnoj akciji, jer je topnički sklop sudjelovao i vrlo je čudno o tome pisati upravo meni, koji sam se kao vojnik borio pod zapovjedništvom generala Luburića protiv četničkih upada, više puta štićenih od lokalnih njemačkih zapovjednika, ili pak Talijana. Bez učinka su obtužbe protiv generala Luburića, temeljene na dogadjajima u kojima je general Luburić branio Hrvatsku Državu pred četničkim napadima, ili pak sprečavao slobodni prolaz četničkim jedinicama. (Što ovdje upada u oči je to da će nadolazeća hrvatska pokoljenja znati razlikovati “USTAŠKU BORBU ZA HRVATSKU DRŽAVU i PARTIZANSKU BORBU PROTIV HRVATSKE DRŽAVE. To će nedvojbeno biti REHABILITACIJA SVIH USTAŠA I USTAŠKOG POKRETA U BORBI ZA OSTVARENJE HRVATSKE DRŽAVE I U OBRANI ISTE. Mo. Otporaš.)
Baš*radi njegovog odlučnog i hrabrog stava, radi njegove jednostavnosti, radi njegove privrženosti vojnicima i radi njegove bezkompromisnosti u borbi protiv srbo-komunista, general Luburić postao je legendarnim hrvatskim vojničkim zapovjednikom. Radi svega toga, mi smatramo, da je postupak naspram generala Luburića sa Vaše strane NEIZPRAVAN, a hrvatskoj oslobodilačkoj borbi od krupne štete.
Hrvatska emigracija živi je i sastvni dio hrvatskog naroda i u ovu emigraciju, hrvatski narod u domovini polaže ozbiljne nade, pa prema tome na našoj emigraciji leže i vrlo velike dužnosti. Medjutim očito je, da rad u hrvatskoj emigraciji ne može se koristno provoditi na temeljima postavljenim sa strane pojedinih Vaših suradnika u Buenos Airesu, obzirom, da je tamošnje samozvano vodstvo vrlo uzkogrudno i lokalno nastupilo, a posljednji dogadjaji jasno su pokazali, da nije doraslo ni vremenu, ni potrebama, da bi moglo hrvatsku oslobodilačku borbu sa uspjehom predvoditi.
Sviet se nalazi u sustavnom previranju. Na srednjem istoku prilike su takove, (ovdje pisac pisma za sigurno misli na krizu Suetskog kanala 1956. godine kada je egipatska vlada nacionalizirala Sueski kanal i tim aktom skoro prouzrokovali rat, ali na pritisak UN francuske i britanske jedinice su se povukle a poslije ovih i izraelske. Mo.) da bi iz njih mogao buknuti obći rat.
Na sjeveru, naši susjedi Madžari, makakr savladani ogromnom nadmoćju komunističkih sovjetskih tenkova, izvojevali su moralno najznačniju pobjedu nad komunizmom nakon svršetka rata. (WW2, mo.) Cieli je slobodni sviet sa udivljenjem pozdravio madžarsku antikomunističku revoluciju i Bog zna kako se može razplesti kolo antikomunističkog vrenja kod podjarmljenih naroda, medju ove spada i narod hrvatski, pa nam je svima dužnost biti na okupu.
Radi toga, dok viest bruji pred dogadjajima o kojima ovisi sudbina čitavih naroda, dok se i ljuto zavadjeni Šeici u Arabiji mire i pružaju si ruke, dotle mi ne možemo, nego da osudimo ciepanje hrvatskih redova, nepravedno optuživanje čestitih hrvatskih rodoljuba i rušenje konstruktivnih hrvatskih organizacija.
Podstreknuti, jedino ljubavlju prema svojem narodu i gledajući ozbiljnost dogadjaja i prilika OBĆU HRVATSKU SLOGU NA HRVATSKOJ DRŽAVOTVORNOJ MISIJI.
Ako se mogo pregovarati sa dr. Stojadinovićem, ako se može naći “dodirnih točaka” sa g. Fotićem, (ne znam tko bi mogao biti ovaj Fotić, ako nije Konstatin Fotić bivši poslanik kraljevine SHS u Eashingtonu, mo.) kako to da se nebi moglo i MORALO POĆI I NAĆI MOGUĆNOSTI DA SVI HRVATI, KOJI SU NA STANOVIŠTU DRŽAVE HRVATSKE NASTUPE, RADE I BORE SE.
Ako je bilo pogrešaka beznačajne naravi predjimo preko njih. Ako je bilo uvreda, oprostimo jedan drugom, ako smo griešili, osudimo sve iz prošlosti i učinimo veliki korak OBĆOJ HRVATSKOJ SLOZI.
Poglavniče, ovim putem apeliram na Vas i na druge iztaknute i vodeće hrvatske političke ljude: DA SE NADJETE SVI ZAJEDNO SA SVOJIM NARODOM HRVATSKIM U JEDNOJ FRONTI PROTIV JUGOSLAVENSTVA I KOMUNIZMA.
Sudbonosni su dani i grieh je prvog reda postavljati osobne razloge nad obćim potrebama. NAS JE PREMALO, DA BI SE BILO KOGA MOGLO OLAKO ODBACIVATI.
Svatko ima pravo i dužnost raditi za svoj narod, a danas je OBĆA HRVATSKA DUŽNOST učiniti sve, da se uklone prepreke, koje bi odvalaje Hrvata od Hrvata.
Rehabilitirajmo oklevetane i nepravedno obvtužene, a osudimo bezvjernika, filo-komuniste, i nagodbenjake na račun cjelovitosti Hrvatske Države.
Pomirimo se sa onima s kojima se nismo trebali ni svadjati, nadjimo se, kao Hrvati skupa i spremimo se za odlučni čas oslobodjenja Države Hrvatske.
Za Dom Spremni!
Podpis: Petar Filipović,
predsjednik aust. hrv. društava,
Melbourne.
Listopad 1956.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.