POGLAVNIKOV ODLAZAK U EMIGRACIJU, “USTAŠA” br. 24, Zagreb, 14. lipnja 1942. st. 12

POGLAVNIKOV ODLAZAK U EMIGRACIJU, (17 siječnja 1929. – najveći dan Ustaškog pokreta) ČASOPIS USTAŠA, br. 24. 14 lipnja 1942. strana 12.

   Osvanuo je tužni Božić: političko stanje nejasno. Na licima se osjećalo, da ljudi žive pod dojmom nečega, što bi imalo u najskorije vrijeme doći. Božić bez veselja, bez zadovoljstva.

Izišao je i 6, broj “Hrvatskog Domobrana”, to jest zadnji broj uopće. S ovim brojem nije se više uspjelo, jer je blokada pred tiskarom i u tiskari već nekoliko dana bila tako jaka, da ne bi bila ni muha mogla izletjeti napolje. Okljaštrili su pošteno i taj zadnji broj. Na drugoj stranici zaplijenjena je izjava dr. Ante Pavelića (tako bi i danas 2 svibnja 2021. bilo. Sjetimo se kako su političke elite današnje RH prije nekoliko godina graknule na one čestite hrvatske svećenike koji su po pravilu Katoličke Crkve održali komemorativnu sv. Misu za Poglavnika dra. Anti Pavelića. Ako je Zagreb u siječnju 1929. godine morao slušati Beograd, koga danas 2021 godine Zagreb mora slušati i zabranjivati sve ono što se odnosi na spomen Poglavnika dra. Ante Pavelića, pa čak i stari hrvatski vojnički pozdrav Za Dom Spremni se ne smije spominjati, jer da je to izmislio Poglavnik, što je dokazano da taj pozdrav nije izmislio Poglavnik. Mo. Otporaš.) i gotovo cijeli članak “Croatia”. I opet borbeno štivo, opet zaplijena na svakoj stranici u svakom članku. Uz obilje posve božićnoga štiva i drugih borbenih članaka, “Domobran” donosi također i pravila, to jest Ustav tajne srbijanske organizacije “Ujedinjenje ili smrt”. “Hrvatski Domobran” također donosi poziv odbora udruženja sveučilišne grvatske mladeži za prikupljanje bižićnih darova za one hrvatske mladiće, koji se još od prvi prosinca nalaze u zatvoru, i koji će morati Božić sprovesti u uzama. Odaziv hrvatskog građanstva u Zagrebu bio je nada sve velik, pa je tako i hrabrim borcima u zatvoru priređen barem donekle veseliji Božić.

Međutim se je božićnih dana povratio iz inozemstva i dr. Ante Trumbić, koji je više od mjesec dana boravio u Londonu i Parizu, gdje je u razgovorima sa raznim političarima obrazlagao stanje u državi SHS i tražio pomoć za Hrvatsku. Sizifov posao, jer zapadne demokracije, osim nekoliko novinskih članaka, nisu baš ništa dale u korist hrvatskog naroda.

U Beogradu su zaredale audencije. Vijećalo se tobože o tome, kako da se riješi kriza vlade, koja je već otvorena. Da su Srbi lakrdijaši to se je znalo, ali da će po nalogu Acinom (misli se na Aleksandra Karađorđevića, mo. Otporaš.) znati i htjeti do poljednjega časa igrati ulogu cirkuskih lakrdijaša i pokrivati ono pravo što se sprema, to je malo tko predviđao. Konačno, 30 prosinca (1928., mo.) je novinstvo službeno objavilo, da je vlada “predala ostavku” i da će “Njegovo Veličanstvo” donijeti odluku za dva do tri dana, jer se još nije oporavilo od nedavne nazebe, koju je dobilo – izgleda u parizu.

Novinstvo se je trudilo još jače prikazivati tobožnju svađu među srbijanskim političarima, stvarajući mišljenje, da je više nemoguće na ovaj način vladati u Jugoslaviji. Sve se to pisalo po nalogu samoga Aleksandra, jer mu je trebalo, da uzmogne proglašenje diktature obrazložiti time, kako je tobože nemoguće sa strancima i demokratsko-parlamentarnim putem vladati u ovoj državi.

Tako je završila tragična godina 1928. Završila je ujedno i tobožnja srbijanska demokracija i tobožnji parlamentarizam. Alaksandar je tobože sve pokušao, da riješi krizu vlade i hrvatsko pitanje, no pošto to nije uspjelo, on će poduzeti jedini mogući put, put diktature. Opet audencije, opet sastanci. Živjelo se je pod dojmom nekih strašnih skorašnjih događaja. Svatko je u Hrvatskoj naslućivao, da se ovaj put ne radi o običnoj vladinoj krizi, kojih je u prošlih deset godina bilo na desetke i desetke. Slutilo se je da će doći nešto, ali što, teško je bilo pogoditi. Na koncu te godine dobro je zabilježiti, da je od 20 lipnja do 31 prosinca bilo u Zagrebu samo 192 zaplijene hrvatskih novina!

Rekli smo već prije, da je Poglavnik ovakav razvoj prilika predvidio već pred mjesec dana. On je i sada, nakon ostavke vlade bio na čistu s tim što će se dogoditi. Pozvao je jednog po jednog suradnika i zanimao se je kako stoji organizacija. To je zgodom rekao: “Iz Beograda nam se spremaju strašni dani. Krivnjom nekih odgovornih hrvatskih političara mi nismo dosta spremni, da im odgovorimo kako treba, a uzaludna krvoprolića ne smijemo dopustiti i izazvati. Krivnja da nismo izvršili pove naš posao ne leži na nama, već na onima, koji su nas ometali u našem radu. Ja sam to uostalom svojedobno i predvidio i unaprijed rekao čija će krivnja biti. Mi raspolažemo doduše s dosta organizirane snage za udar ili obranu, nu trebalo bi nam i više oružja. Ni tu nije naša krivnja, da ga danas nemamo više. U ostalom, izgleda da će doći do audencije vođa S.D.K. pa ćemo onda vidjeti. nas svakako čeka u skoro vrijeme novo razdoblje borbe. Mi ćemo borbu u svakom slučaju nastaviti gdje bilo i pod bilo kakvim okolnostima.”

Po ovim riječima može se zaključiti, da je Poglavnik već tada bio spreman i odlučan na polazak u emigraciju. Druge pak okolnosti govore, da je on već bio odavna spreman za takav čas i da ga ništa na njegovu putu nije moglo zaustaviti. On je par dana prije ostavke vlade i audijencije vođa S.D.Koalicije već bio na čistu s time, da to vodstvo, koje je zapravo bilo u rukama Prebičevića, (Svetozara, mo.) ne će ništa postići za Hrvatsku i to stoga što je znao, da Pribičević neće nikada voditi odlučnu borbu, i s druge strane što je znao, da Beograd, a Aleksandar u prvom redu, neće ništa dati. Zanimiva je stoga izjava, koju je Poglavnik dao “Hrvatskom Pravu” od 29 prosinca 1928., a iz koje se izjave jasno vidi, da se je u to vrijeme već posve bio razočarao u radu nekolicine politčara, te da je bio siguran, da oni neće voditi revolucionarnu borbu, već da su spremni deset pa i sto godina čekati, dok Pariz i London na tanjuru ne donesu slobodnu Hrvatsku ili barem ministarske stolice, usprkos toga što je cijeli hrvatski narod očekivao odlučnu borbu. Kao vrijedan povijesni dokaz Poglavnikova rada, gonosimo i tu

POGLAVNIKOVU IZJAVU

“…Godina 1928. opovrgla je sve nauke o jugoslavenstvu, u čije je ime hrvatski narod morao proći ovu desetogodišnju Golgotu. Danas je svakome jasno, što su pravaši vidjeli pred deset godina. Svi moradoše metnuti prste u rane razapete Hrvatske, da se osvjedoče, da je ona doista na križ razapeta.

…Sve se je ispunilo, a ipak nam toliki i toliki nisu vjerovali. Nu ispunit će se i unaprijed sve ono, što danas govorimo. Hoće li se i to poslušati?

Što treba u novoj godini učiniti?

Izdrđati!”

Svršetak ove veoma zanimive i značajne Poglavnikove izjave uoče nove teške godine, nažalost je zaplijenjen, pa ga ne možemo iznijeti kao veoma vrijedan prilog ustaške povijesti i Poglavnikove pronicavosti.

Nastavlja se strana 13.