POGLAVNIKOV ODLAZAK (ILI BIJEG) IZ ARGENTINE četvrti (4) dio, kraj

POGLAVNIKOV ODLAZAK (ILI BIJEG) IZ ARGENTINE (četvrti (4) dio, kraj)

Poglavnik je boravio u Santiagu de Chile od 24. srpnja do 27. studenog 1957. Bio je smješten kod hrvatskog rodoljuba, gdje se je vrlo dobro osjećao. Uslied nastalih političkih prilika, u toj zemlji, morao je pomišljati da ponovno promjeni boravak.

PUTOVANJE U MADRID

Kada je Poglavnik uvidio, da boravak u Chile-u ne pruža dovoljno sigurnosti, odlučio je odputovati u Madrid. Priprema za ovaj prekooceanski put zahtjevala je mnogo posla, mnogo razgovora i sporazumjevanja, dok je konačno uredjeno onako kako se želilo.

Dana 27. studenoga ukrcao se je Poglavnik u pratnji jednog svog borca u avion i dana 29. studenoga stigao je u Madrid. (U MISMIMA MAKSA LUBURIĆA piše da je on, Maks Luburić, Padre Miguel Oltra Hernandez (1911-1982) i Evanđelist Dr. Ivan Šarić sve bili pripremili za Poglavnikov dolazak u Španjolsku. Kako je u to vrijeme bila jedna velika politička trzavica između Maksa Luburića i Poglavnikove obitelji, sve je došlo do zastoja, tako da Maks Luburić i Padre Mihuel Oltra uopće nisu znali gdje i kada je Poglavnik stupio na tlo Španjolske. Mo.) Ovdje ga je dočekao Nadbiskup Ivan Šarić.

Odmah je pisao po milostivu gospodju, koja se je na brzu ruku spremila i 11. prosinca 1957. otputovala sa parabrodom k njemu, da mu bude u pomoći. Putovanje mil. gospodje bilo je držano u najvećoj tajnosti, tako da se nije mogla s nikim oprostiti. Na ispraćaju u luci bili su samo tri osobe, koji su joj zaželile sretan put i skori sastanak s našim Poglavnikom. Poglavnik je želio da i kćerka Višnja dodje k njemu, jer ju je trebao za razne važne poslove. Ona je odputovala dana 3. listopada 1958. sa parabrodom, izpraćena prijateljima i znancima.

SUPRUGA I KĆERKA UVIEK S POGLAVNIKOM

Preko dvije godine tihog boravka Poglavnika u Madridu, bile su dvie godine ogromnog i neumornog rada za svoj hrvatski narod i njegovo oslobođenje. U tom ogromnom radnom radu nije imao kraj sebe nikoga, nego samo svoju velevriednu, marljivu i razboritu suprugu, svoju milu i energičnu kćerku Višnju, koju je nada sve volio. Njih dvoje, najvjerniji njegovi pratioci uviek samo s njim i uz njega. One su ga čuvale, pratile, i sakrivale po austrijskim samostanima. One ga prate i u Argentinu. Uviek su s njim dielile dobro i zlo, sreću i nesreću, progon i zaštitu. One su poslije atentata u Palomaru (kako navodi beogradski portal Blic da je na Poglavnika pucao Crnogorac Blagoje Jojović, mo. Otporaš.) bdjele nad njegovim životom, putovale sate i sate po noći, po kiši i oluji samo da ih nitko ne vidi, da se ne odkrije boravište Tate.

One su sudjelovale u najdelikatnijim podhvatima.Kroz dvije godine rada u Madridu one su ga pomagale u težkom narodnom poslu. Trpile su s njime njegove bolove, koji su iz dana u dan bili nepodnošljiviji, one su mu bile utjeha. Bile su jedine one na koje se je mogao obratiti u najkritičnijim danima svoje bolesti. Milostiva gospodja bdila je nad njim ciele dane u bolinici, a gdjica Višnja ciele noći i tako je prošao u bolinici mjesec i pol bez odmora i spavanja. Uviek su bile sa njim i uz njega, čuvale ga, pomagale i dvorile ga do njegovog zadnjeg časa.

Gdjica Višnja bila je prisutna kada je ujutro, u 3 sata 55 min. dana 28 prosinca izpustio svoju plemenitu dušu i zaklopio za uviek svoje blage oči. Te dvije žene su mučenice i patnice kroz cieli svoj život bile su žene heroji i junakinje. Nisu nikada pred ničim prezale, niti imala straha od koga, kada se je radilo o zaštiti i časti dragoga Tate, našeg dičnog Poglavnika i o obrani prava Hrvatskog naroda. Tim dvjema ženama biti će hrvatski narod za uviek zahvalan za žrtve, koje su pridoniele kroz svoj život.

POSLIEDNJA POSTAJA POGLAVNIKOVA KRIŽNOG PUTA

Dana 28 prosinca 1959. u 3 sata i 55 minuta Poglavnika pada i umire na svom posljednjem, mukotrpnom križnom putu za Hrvatsku i svoj hrvatski narod. Umire od posljedica srbokomunističkog naboja, koje je ostalo (ja bih ovdje opet ponovio, kojeg je, kako piše beogradski portal Blic, ispalio Crnogorac Blagoje Jovović, mo.) u njegovom tielu. Pada i umire i pod teretom kleveta, napadaja, uvreda i izdaja baš onih njegovih suradnika, koji su slatko zobali iz njegovih ruku, i sve ono što jesu, ili misle, da jesu, postali su preko njega, s njim i uz njega. Pada i pod teretom rada i posla za svoj hrvatski narod. Svaki borac, ustaša, domobran, svaki ministar, general ili dužnostnik htio je pisati mu i očekivao je da mu on osobno, baš osobno, odgovori. On je to vrlo rado činio, a osobito svojim borcima nije propustio ni jedno pismo, a da ne odgovori barem s par rieči.

Umro je naš dični Poglavnik. Njega više nema živa u našoj sredini, ali njegov duh lebdi nad nama.

Naš div veliki Poglavnik vječno je s nama!

(Kraj ovog opisa, koji je, uz sve manjkavosti, jedan vrlo važan povijestni izvor. Šteta da se autor opisa nije potpisao. Može se na internetu pronaći sličan opis kojeg je donio Dragutin Pavlina povodom Poglavnikove 42 obljetnice smrti, dakle 2001 godine u Zagrebu, ispod kojeg opisa stoji: 28 prosinca 2001., Zastavnik Ustaške vojnice. To je sve što se zna o ovom opisu.