POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA – TAJNI RAT UDBE PROTIV HRVATSKE EMIGRACIJE, Nova Hrvatska br. 1. 1980., st. 15/16

—

od

Otporaš
u
Dragi prijatelji smatrajte ovo priloženo kao jedan dio povijesti hrvatske političke emigracije. Ovo sam prepisao iz novine “Nova Hrvatska” i po mojim saznanjima popunio neke praznine za koje sam osobno znao. Zato i vas molim da po vašim saznanjima nadopunite svaki kutak onim podatcima za koje vi znadete a nisu ovdje unešeni. To je jedini način kako doći do istine, naše hrvatske ISTINE. Lijepi poZDravi svima.
Mile Boban, Otporaš.
NOVA HRVATSKA BR. 1 1980., ST. 15/16 – TAJNI RAT UDBE PROTIV EMIGRACIJE – POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA (12)
 
(Donosim ovdje jedan povijestni dio hrvatske političke emigracije dvanaesti (12) feljton novine NOVA HRVATSKA  “TAJNI RAT UDBE PROTIV EMIGRACIJE” u kojem pisac tih feljtona Iko Domazet, mislim Gvido Saganić ili tako nešto je opisivao ono što je on čuo, što je on znao ili što je on pročitao u raznim novinama, časopisima itd.. Svakako da se tada nije znala prava istina o pogibije generala Maksa Luburića, kao što se danas zna. Pisac ovog feljtona se je služio onim izvorima kojima su se mnogi drugi služili, jer nisu bolje znali. Ako se ovaj feljton bude smatrao 80% izmišljenih opisa, svakako se treba uzeti u obzir onih 20% opisa koji su vjerodostojni. Tih 20% vjerodostojnih opisa iz ovog feljtona će svakako povijestničarima pomoći se poslužiti tim izvorima. To neka bude dovoljno čestitati piscu ovih feljtona da se je potrudio i iznio nekih petnaestak feljtona, opisa Udbinih doušnika, ubojica hrvatskih političkih emigranata. Zato preporučujem svim onim Hrvatima iz bivše hrvatske političke emigracije da pišu svoje uspomene, dojmove, dogodovštine u emigraciji kako bi time ostavili iza sebe budućim hrvatskim naraštajima materijala kojim bi se oni mogli poslužiti za opisati muke i patnje hrvatskih političkih izbjeglica, uzroke i razloge njihova odlaska sa djedovskih i roditeljskih ognjišta, itd.
 
Ja sam sve te feljtone prepisao i stavio na portal javno.com na moju stranicu HRVATSKA I USTAŠTVO.Taj portal više ne postoje od travnja 2010. Tu i tamo se još uvijek može na internetu pronaći koji feljton iz Nove Hrvatske. Ja ću po potrebi i ako se potreba ukaže staviti neka pojašnjenja i neke nadopune koje nisu u ovom feljtonu. Mile Boban, Otporaš.)
                                    POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA
Smrt Maksa Luburića odjeknula je u emigraciji kao najveće iznenadjenje. Mnogi, a naročito njegov sljedbenici, jednostavno nisu mogli shvatiti da bi on, čuveni Maks, strah i trepet neprijatelja u ratu, mogao tako lako, na prevaru, pasti od Udbine ruke u miru.
Duge godine u emigraciji ostavile su na njemu svoje tragove. Živeći relativno sogurno, izvan borbe i opasnosti, on se mijenjao i postepeno gubio nekadašnje revolucionarne crte iz vremena rata i Janka Puste. Na mjesto ranijih iskustava, dolazila su nova, a od starih nagona ostala je samo neugasiva želja za vodstvom, za pristašama, pa čak i uz cijenu izmišljenih priča o vojsci koja nije postojala i ordenima i titulama bez temelja. (Nova Hrvatska i njen urednik Jakša Kušan su bili poznati hrvatskoj političkoj emigraciji kao jedna informativna novina, naklonjena LINIJI LAKŠEG OTPORA, s velikom rezervom suradnje s vrlo aktivnim državotvornim Hrvatima, drugim riječima Hrvatima ustaškog osjećaja. Zato se nije niti čuditi da je Jakša Kušan pripadao onim pedesetorici “Jugoslavena” koji su bili za “Demokratizaciju Jugoslavije”. O tome postoje dokazi. Mo. Otporaš.)
Zbog sukoba s dr. Antom Pavelićem početkom pedesetih godina, prorijedili su se Luburićevi redovi, a on sam se privremeno povukao u šutnju i pasivnost. Povlači se iz javnog života, da bi se nakon smrti dr. Pavelića (u Madridu 28.Xll.1959.), medju prvima aktivirao i izišao iz sjene. (To je jedan veliki dokaz da je Maks Luburić posvetio svoj život Hrvatskoj i nije želio ostati po strani, kao mnogi drugi. Što se je on povukao u “šutnju i pasivnost”, kako urednik NH kaže,  to je bilo više iz poštivanja hrvatske vojničke uljudbe i vojničkog pravila prema svojem Vrhovnom Zapovjedniku HOS-a NDH, nego iz nekog prkosa zbog sukoba s Poglavnikom. Mo. Otpraš.)
Poznavajući dobro prilike u emigraciji, zamorenoj do iscrpljenosti stranačarstvom bez dinamizma i izgleda na uspjeh, Luburić nastupa kao vojnik i obećaje kule u zraku: vojska je jedina sposobna snaga u ovom trenutku, koja treba uzeti sve u svoje šake, stvoriti slogu, i “izvršiti pripreme za uspostavu NDH”. (Vrlo interesantno da je urednik NH gosp. Jakša Kušan protiv vojske i protiv sloge. Poznato je da vojska brani narod, brani državu. To je shvatio i dr. Franjo Tuđman i bez  vojseke nije mogao Obnoviti Drugu Hrvatsku Državu sa dva inicijala, iako Jakša Kušan ovdje Maksu prigovara Hrvatsku Državu sa tri inicijala, i ta tri inicijala ga nisu smetala poslati svojeg novinara u siječnju 1960. godine u Španjolsku kod Maksa Luburića i imati s njim intervju NDH. Mo. Otporaš.)  https://otporas.com/nova-hrvatska-intervju-s-vjekoslavom-luburicem-1960/
PITANJE: Vjerojatno Vam je poznato koliko je komunistička i velikosrpska propaganda uspjela ozloglasiti Vaše ime. Kakav je zato Vaš odgovor na sve ono što Vam se predbacuje? ODGOVOR: Za vrijeme rata bio sam na najvišim položajima i ja se kao vojnički zapovijednik osjećam odgovornim za sva svoja djela. No koliko su ta dijela bila dobra ili zla ne će suditi komunisti niti srpski …
Uz podizanje vojničkog duha, Luburić nastoji oživjeti i parolu općeg izmirenja medju Hrvatima, bez obzira na ideološke razlike. On se obraća i komunistima, što nailazi na osudu kod većine Odporaša. Tu ideju on preuzima od novog vala izbjeglica koji, bez ikakvih obzira i predrasuda, razbijaju dogmatske šablone o ustašama i partizanima i daju konkretne prijedloge za hrvatsko zajedništvo još početkom 60-tih godina. (Prelistati hrvatski emigrantski tisak od smrti Poglavnika pa do smrti Maksa Luburića, neće se moći naći niti jedna jedina novina, časopis, knjiga, brošura ili politička osoba, hrvatski emigrant kao što je bio Zadnji Zapovjednik HOS-a Vjekoslav Luburić Maks, general Drinjanin, kao što je bio i ostao Hrvatski Narodni Otpor, HNO. Svi drugi Hrvati u emigraciji su imali istu priliku se boriti za Hrvatsku Državu, biti na čelu hrvatskih givanja; ali oni su to prepustili drugima, a taj drugi je bio Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin sa svojom VRLO POZNATOM “PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA”. Mo. Otporaš.)
Poruka izmirenja H.N. Odpora s hrvatskim komunistima (Drina, 1964) Donosim ovdje povijesnog značenja PORUKU IZMIRENJA… koja je izišla u Istarskoj DRINI 1964 godine, strana 18-21.
Zaokupljen sve više tim aktualnim hrvatskim pitanjima, on se postepeno udaljuje od svojih prvotnih stajališta. Nastoji biti konkretan i realan. Ali se ćesto vrti u krugu drugorazrednih pitanja i troši vrijeme na politiku parola. Njegove nategnute prosudbe, u stilu Ciligine “cik.cak dijalektike”, bez konkretnih političkih zapažanja i procjena, znale su zamagljivati već i tako sumračan emigrantski horizont. Ponegdje, istina, nastupa neobično smjelo, ali ipak nema dovoljno snage da raskine s iluzijama koje su ga gurale u stare sukobe i stranputice. (S ovim bih se donekle i složio s piscem ovih redaka. Mo. Otporaš.)
General Vjekoslav Luburić rodjen je 1912. u Ljubuškom. (General je rođen 6 ožujka 1913. u selu Radišići blizu Ljubuškog. Maks Luburić je u 15 nastavaka u novini “Obrana” 1965/1966 “PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA”,. Ja sam, poradi dužine tih 15 generalovih nastavaka stavio u 30 nastavaka. Prilažem link. Tu, u tim nastvcima se može pročitati iz opisa Vjekoslava Luburića da je un rođen u selu Radišići, jer često spominje kako su njegovi Radišićani skupa sa njim “marširali”, pjevali i klicali Stjepanu Radiću, hrvatskom kralju. Mo. Otporaš.) U dvanaestoj godini ostaje bez oca, koga su ubili žandari u Trebinju. (Generalov otac Ljubo je ubijen pred Božić 1918. godine, kada je vjekoslavu bilo ni punih šest godina. Mo. Otporaš.) Nakon završetka pučke škole u rodnom mjestu, upisao se u realnu gimnaziju u Mostaru. Zbog veličanja Starčevića u jednoj pismenoj zadaći – izbačen je iz V. razreda gimnazije sa zabranom pohadjanja škole kroz dvije godine.

https://otporas.com/30-nastavaka-prigodom-smrti-vladka-maceka-pise-general-drinjanin-obrana-1965-1966/

To je bio sudbonosni prijelom u njegovu životu. Kamo nakon toga? Zagreb je bio daleko. Na putu za Dubrovnik, svraća u Trebinje da vidi gdje su mu “ćaću ubili”. Tu se zaklinje na osvetu. (Prilažem link Konspiracija na Jadranu gdje se može mnogo toga saznati kako je Vjekoslav Luburić proputovao kroz Dalmaciju, radio u Dubrovniku odakle je konačno dospio do Zagreba. Mo. Otporaš.) 

https://otporas.com/konspiracija-jadranu-pise-maks-luburic-general-drinjanin/
Kada sam sa komadom kruha, kartom četvrtog razreda i bez pare u džepu pošao prema Trebinju, odlanulo mi je. To je bila moja sudbina i tada sam se osjetio sretnim. na otčevu grobu u Trebinju, gdje su ga vlasi ubili, položio sam, u sebi i za sebe, prisegu, da ću se boriti protiv vlaha, koji su ubili moga otca i doveli nas na prosijački štap, a zarobili svu našu Hrvatsku, i krenuo …

Neko vrijeme radi kao sudoper i konobar po dubrovačkim hotelima, odakle (1930.) odlazi u Zagreb. Tu je prvi put čuo o ustašama u madjarskom logoru “Janka Pusta”, kojima se priključuje 1932. U toj je skupuni bio i Jure francetić, osnivač i zapovjednik Crne legije do 1943., (koncem prosinca 1942., mo. Otporaš.) kada je, izdajom, pao partizanima u ruke. (Ima tu više verzija kako je Jure Francetić pao u ruke partizana. Najmanja je ta verzija “izdaja” o kojoj autor feljtona ovdje govori. Mo.)

Nakon ubojstva kralja Aleksandra (1934.), pod pritiskom Beograda, raspuštena je “Janka Pusta”, a pripadnici tog logora stavljeni su pod kontrolu i raspodjeljeni na razne poslove u Madjarskoj. Mladi Luburić, savladavši brzo madžarski jezik, postaje ugledni činovnik u jednom hrvatskom poduzeću.  https://otporas.com/zivot-i-rad-vjekoslava-maksa-luburica-prvi-1-dio/
Lozinka će se vam biti poslana e-poštom. Otporaš. Dobrodošli

https://otporas.com/zivot-i-rad-vjekoslava-maksa-luburica-drugi-2-dio-i-kraj/

ŽIVOT I RAD VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA (drugi (2) dio) Donosim kraj ovoga opisa o borcu za Hrvatsku Državu Vjekoslava Maksa Luburića,generala DRINJAINA.

Slom stare Jugoslavije (1941.) zateče Luburića u Madžarskoj, koju odmah napušta i stiže u Hrvatsku uoči proglašenja NDH. Stavlja se na raspolaganje hrvatskim vlastima. Već u svibnju poslan je u Hercegovinu. Zbog pretjerane strogoće i samovolje, (ja bih to nazvao: “zbog velike ljubavi i još veće odgovornosti prema tek Proglašenoj Hrvatskoj Državi, Maks Luburić postaje samoincijativan i samoodgovoran. Mo. Otporaš.) brzo je smjenjen, da bi već ujesen postao zapovjednik Ustaške obranbene bojne. Pod njegovim nadzorom bili su tadašnji logori Jasenovac i Stara Gradiška.

Godine 1944., pred partizanskim nadiranjem u Bosni, dr. Pavelić šalje Luburića u Sarajevo. On je tako kroz kratko vrijeme bio jedina vlast. Zajedno s mnogim partizanskim simpatizerima streljao je i znatan broj domobranskih časnika zbog navodne nediscipline. (U ratno doba svugdje na svijetu se primjenjuju ratni zakoni, pa se nije čuditi da su se i vlasti NDH koristili tim ratnim pravilima ratnih zakona. Mo. Otporaš.) Ulicom prema kolodvoru njihala su se vješala. Nije imao milosti ni razumjevanja za protivnike države. U toj čistki, koju provodi brzo i okrutno, stradali su i nedužni ljudi. (Amerikanci bi to nazvali: “GUILT BY ASSOCIATION”. Ja bih to nazvao: Slava palima a živi na Okup! za obranu Hrvatske Države. Mo. Otporaš.) U siječnu 1945. gen. Luburić je postavljen za zapovjednika lV. Vojnog Zbora.
Padom NDH (15.V.1945.) Luburiću se zameo trag. Za njim mjesecima tragaju posebne jedinice OZNE, zatvarajući i streljajući (opet nevine i to za obranu države Jugoslavije, mo. Otporaš.) mnoge hrvatske časnike, vojnike i civile, koji su mu bili nalik. Neko se vrijeme zadržavao u Papuku, gdje je bio ranjen. Liječio ga je, navodno, Srbin dr. Nikolić iz Varaždina.
U prosincu 1945. prešao je u Madžarsku, odakle, u ljetu 1946., preko Austrije i Njemačke, dolazi u Francusku. Tu se zaposlio kao rudar, radeći pod tudjim imenom u rudniku do 1949. (Luburićev zet Dinko Šakić je pisao da je Maks Luburić iz Francuske stigao u Španjolsku u listopadu 1948. godine. To se može provjeriti, jer o tome postoje dokazi. Mo. Otporaš.) Onda se, ilegalno, prebacio u Španjolsku, u kojoj ostaje do smrti.
Šezdesetih godina, kad se opet počinje baviti politikom, Luburić traži od svojih pouzdanika nove, mlade ljude za pomoć u tiskari i promidžnenom radu. Najvažnija je za to bila Njemačka, gdje je bilo i najviše Hrvata. Luburić se tu oslanja na svoje suradnike iz rata, puk. Ibrahima Pjanića i puk. Krunu Batušića. (Dakle obraća se onim Hrvatima koji su voljni boriti se i žrtvovati za oslobođenje Hrvatske. Šta je pogriješno u tome. Ništa! Mo. Otporaš.) No, zbog oskudice i neprilika u kojima su živjeli, oni nisu imali pregled situacije, niti su mogli do kraja provjeriti ljude, koji bi došli u obzir. Svoju ulogu zapovjednika pojedinih područja igrali su se više simbolično nego stvarno.
U to doba, zbog atmosfere u izbjegličkim logorima a i zbog razočaranja sa općim stanjem u emigraciji, svi su htjeli “k Maksu”. Držali su da je kod njega sve bolje i “vojničkije”. Medjutim, bilo je isto, ako ne i gore. To su najbolje osjetili Živko Vasilj i Željko Bebek, istaknuti revolucionarci i idealisti, no o tome su šutjeli, da ne bi druge razočarali. (Ako su Živko Vasilj, sada pokojni, umro je u koncem 2018. godine u Njemačkoj, i Željko Bebek, kako pisac feljtona kaže bili “revolucionarci i idealisti”, onda su oni “šutjeli” po vojunički. Pametnome dosta. Mo. Otporaš.)
Dva Luburićeva povjerenika za Njemačku, danas pokojni Ilija Vučić i Jakov Jurić, šalju mu 1967. Iliju Stanića. Nikada se nije doznalo tko je toga čovjeka k njima doveo i preporučio. Tvrdilo se i to da Stanić tada još nije bio agent Udbe. Više se zato moglo prebaciti Luburiću, jer je bez kriterija postavljao ljude na mjesta za koja, osim formalne poslušnosti, nisu imali drugih uvjeta.
Ilija Stanić, kao i Luburić, potječe iz Hercegovine. Rođen je 1946. nedaleko Konjica na Neretvi. Nitko nije pobliže ispitivao njegovo podrijetlo. Predstavio se kao Hrvat, postao gorljivi “maksovac”, izjavivši da mu je otac bio časnik Ustaške obrane. Imao je tek 21 godinu i, vjerojatno, ni sam Luburić nije provjeravao njegove podatke.

(Ovu sliku mi je dao u nedjelju 30 lipnja 2014. godine jedan Hrvat u Francuskoj koji je poznavao Iliju Stanića u Madridu. Pozadi slike piše: Za uspomenu prijatelju…(ispustio sam ime jer je čovjek još živ) Madrid 17.3.1967. Već, nekoliko mjeseci poslije toga Ilija Stanić je već kod Maksa Luburića i radi u tiskari DRINAPRESS.

 

Mile Boban, Otporaš.
Medjutim, vrlo brzo, u travnju 1967., pomutili su se odnosi izmedju Luburića i njegovog radnika Stanića. Stanić je, navodno, u svadji udario Luburićevu kćerku, nakon čega je dobio otkaz. Napustio je Španjolsku i prešao u Francusku.
(Ispravka. Sukob je izbio u rujnu 1968. Prilažem link sadržaja šta je o tome sukobu napisao Željko Bebek u novini Branka Jelića “Hrvatska Država” za svibanj/ljipanj 1969.
Klikom podijelite na Facebooku(Otvara se u novom prozoru) Podijeli na Twitteru (Otvara se u novom prozoru) Podijeli na Google+(Otvara se u novom prozoru)
Također prilažem link odgovora prof. Nedjeljke Luetić-Tijan na pisanje Željka Bebeka: Lanac Udbinih zločina se nastavlja. Pošto je ovaj opis pun hrvatske emigrantske povijesti, molim da se i to uzme u obzir. Mo. Otporaš.)
(Potražio sam sliku Nedjeljke Luetić-Tijan i naletih na ovu lijepu sliku i opis gospođe Nedjeljke Luetić-Tijan u Glasu Koncila. To sam učinio zato što ću ovdje iznijeti odgovor kojeg je ona napisala u novini “Hrvatska Država” br. 174/175 srpanj 1969., a upućen na članak LANAC UDBINIH ZLOČINA SE NASTAVLJA kojeg je napisao Željko Bebek u novini “Hrvatska Država” br. 171/172 …

Komentari

Odgovori