POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA – TAJNI RAT UDBE PROTIV HRVATSKE EMIGRACIJE
NOVA HRVATSKA br. 1. 1980. – TAJNI RAT UDBE PROTIV EMIGRACIJE – POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA FELJTON BR. 12.
Feljton Nove Hrvatske., br. 1. (12) 1980 – Pogibija generala Luburića
Dragi prijatelji smatrajte ovo priloženo kao jedan dio povijesti hrvatske političke emigracije. Ovo sam prepisao iz novine “Nova Hrvatska” i po mojim saznanjima popunio neke praznine za koje sam osobno znao. Zato i vas molim da po vašim saznanjima nadopunite svaki kutak onim podatcima za koje vi znadete a nisu ovdje unešeni. To je jedini način kako doći do istine. Lijepi poZDravi svima.
Mile Boban, Otporaš.
NOVA HRVATSKA BR. 1 1980., ST. 15/16 – TAJNI RAT UDBE PROTIV EMIGRACIJE – POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA (12) (Donosim ovdje jedan povijestni dio hrvatske političke emigracije dvanaesti (12) feljton novine NOVA HRVATSKA “TAJNI RAT UDBE PROTIV EMIGRACIJE” u kojem pisac tih feljtona Iko Domazet, mislim Gvido Saganić ili tako nešto je opisiva ono što je on čuo, što je on znao ili što je on pročitao u raznim novinama, časopisima itd.. Svakako da se tada nije znala prava istina o pogibije generala Maksa Luburića, kao što se danas zna. Pisac ovog feljtona se je služio onim izvorima kojima su se mnogi drugi služili, jer nisu bolje znali. Ako se ovaj feljton bude smatrao 80% izmišljenih opisa, svakako se treba uzeti u obzir onih 20% opisa koji su vjerodostojni. Tih 20% vjerodostojnih opisa iz ovog feljtona će svakako povijestničarima pomoći se poslužiti tim izvorima. To neka bude dovoljno čestitati piscu ovih feljtona da se je potrudio i iznio nekih petnaestak feljtona, opisa Udbinih doušnika, ubojica hrvatskih političkih emigranata. Zato preporučujem svim onim Hrvatima iz bivše hrvatske političke emigracije da pišu svoje uspomene, dojmove, dogodovštine u emigraciji kako bi time ostavili iza sebe budućim hrvatskim naraštajima materijala kojim bi se oni mogli poslužiti za opisati muke, patnje svih hrvatskih političkih izbjeglica, uzroke i razloge njihova odlaska sa djedovskih i roditeljskih ognjišta, itd.
Ja sam sve te feljtone prepisao i stavio na portal javno.com na moju stranicu HRVATSKA I USTAŠTVO.
POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA
Smrt Maksa Luburića odjeknula je u emigraciji kao najveće iznenadjenje. Mnogi, a naročito njegov sljedbenici, jednostavno nisu mogli shvatiti da bi on, čuveni Maks, strah i trepet neprijatelja u ratu, mogao tako lako, na prevaru, pasti od Udbine ruke u miru.
Duge godine u emigraciji ostavile su na njemu svoje tragove. Živeći relativno sigurno, izvan borbe i opasnosti, on se mijenjao i postepeno gubio nekadašnje revolucionarne crte iz vremena rata i janka Puste. Na mjesto ranijih iskustava, dolazila su nova, a od starih nagona ostala je samo neugasiva želja za vodstvom, za pristašama, pa čak i uz cijenu izmišljenih priča o vojsci koja nije postojala i ordenima i
Zbog sukoba s dr. Antom Pavelićem početkom pedesetih godina, prorijedili su se Luburićevi redovi, a on sam se privremeno povukao u šutnju i pasivnost. Povlači se iz javnog života, da bi se nakon smrti dr. Pavelića (u Madridu 28.Xll.1959.), medju prvima aktivirao i izišao iz sjene. (To je jedan veliki dokaz da je Maks Luburić posvetio svoj život Hrvatskoj i nije želio ostati po strani, kao mnogi drugi. Što se je on povukao u “šutnju i pasivnost”, kako urednik NH kaže, to je bilo više iz poštivanja hrvatske vojničke uljudbe i vojničkog pravila prema svojem Vrhovnom Zapovjedniku HOS-a NDH, nego iz nekog prkosa zbog sukoba s Poglavnikom. Mo. Otpraš.)
Poznavajući dobro prilike u emigraciji, zamorenoj do iscrpljenosti stranačarstvom bez dinamizma i izgleda na uspjeh, Luburić nastupa kao vojnik i obećaje kule u zraku: vojska je jedina sposobna snaga u ovom trenutku, koja treba uzeti sve u svoje šake, stvoriti slogu, i “izvršiti pripreme za uspostavu NDH”. (Vrlo interesantno da je urednik NH gosp. Jakša Kušan protiv vojske i protiv sloge. Poznato je da vojska brani narod, brani državu. To je shvatio i dr. Franjo Tuđman i bez vojske nije mogao Obnoviti Drugu Hrvatsku Državu sa dva (2) inicijala RH, iako Jakša Kušan ovdje Maksu prigovara Hrvatsku sa tri (3) inicijala NDH, i ta tri inicijala ga nisu smetala poslati svojeg novinara u siječnju 1960. godine u Španjolsku kod Maksa Luburića i imati s njim intervju o NDH. Mo. Otporaš.)
Uz podizanje vojničkog duha, Luburić nastoji oživjeti i parolu općeg izmirenja medju Hrvatima, bez obzira na ideološke razlike. On se obraća i komunistima, što nailazi na osudu kod većine Odporaša. Tu ideju on preuzima od novog vala izbjeglica koji, bez ikakvih obzira i predrasuda, razbijaju dogmatske šablone o ustašama i partizanima i daju konkretne prijedloge za hrvatsko zajedništvo još početkom 60-tih godina. (Prelistati hrvatski emigrantski tisak od smrti Poglavnika pa do smrti Maksa Luburića, neće se moći naći niti jedna jedina novina, časopis, knjiga, brošura ili politička osoba, hrvatski emigrant kao što je bio Zadnji Zapovjednik HOS-a Vjekoslav Luburić Maks, general Drinjanin, kao što je bio i ostao Hrvatski Narodni Otpor, HNO. Svi drugi Hrvati u emigraciji su imali istu priliku se boriti za Hrvatsku Državu, biti na čelu hrvatskih gibanja; ali su to oni prepustili drugima, a taj drugi je bio Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin sa svojomVRLO POZNATOM “PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA”. Mo. Otporaš.)
Zaokupljen sve više tim aktualnim hrvatskim pitanjima, on se postepeno udaljuje od svojih prvotnih stajališta. nastoji biti konkretan i realan. Ali se ćesto vrti u krugu drugorazrednih pitanja i troši vrijeme na politiku parola. Njegove nategnute prosudbe, u stilu Ciligine “cik.cak dijalektike”, bez konkretnih političkih zapažanja i procjena, znale su zamagljivati već i tako sumračan emigrantski horizont. Ponegdje, istina, nastupa neobično smjelo, ali ipak nema dovoljno snage da raskine s iluzijama koje su ga gurale u stare sukobe i stranputice. (S ovim bih se donekle i složio s piscem ovih redaka. Mo. Otporaš.)
General Vjekoslav Luburić rodjen je 1912. u Ljubuškom. (General je rođen 6 ožujka 1913. u selu Radišići blizu Ljubuškog. Maks Luburić je u 15 nastavaka u novini “Obrana” 1965/1966 “PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA”,. Ja sam, poradi dužine tih 15 generalovih nastavaka stavio u 30 nastavaka. Prilažem link. Tu, u tim nastvcima se može pročitati iz opisa Vjekoslava Luburića da je un rođen u selu Radišići, jer često spominje kako su njegovi Radišićani skupa sa njim “marširali”, pjevali i klicali Stjepanu Radiću, hrvatskom kralju. Mo. Otporaš.) U dvanaestoj godini ostaje bez oca, koga su ubili žandari u Trebinju. (Generalov otac Ljubo je ubijen pred Božić 1918. godine, kada je vjekoslavu bilo ni punih šest godina. Mo. Otporaš.) Nakon završetka pučke škole u rodnom mjestu, upisao se u realnu gimnaziju u Mostaru. Zbog veličanja Starčevića u jednoj pismenoj zadaći – izbačen je iz V. razreda gimnazije sa zabranom pohadjanja škole kroz dvije godine.
To je bio sudbonosni prijelom u njegovu životu. Kamo nakon toga? Zagreb je bio daleko. Na putu za Dubrovnik, svraća u Trebinje da vidi gdje su mu “ćaću ubili”. Tu se zaklinje na osvetu. (Prilažem link Konspiracija na Jadranu gdje se može mnogo toga saznati kako je Vjekoslav Luburić proputovao kroz Dalmaciju, radio u Dubrovniku odakle je konačno dospio do Zagreba. Mo. Otporaš.)
https://otporas.com/
Neko vrijeme radi kao sudoper i konobar po dubrovačkim hotelima, odakle (1930.) odlazi u Zagreb. Tu je prvi put čuo o ustašama u madjarskom logoru “Janka Pusta”, kojima se priključuje 1932. U toj je skupuni bio i Jure francetić, osnivač i zapovjednik Crne legije do 1943., (koncem prosinca 1942., mo. Otporaš.) kada je, izdajom, pao partizanima u ruke. (Ima tu više verzija kako je Jure Francetić pao u ruke partizana. Najmanja je ta verzija “izdaja” o kojoj autor feljtona ovdje govori. Mo.) Nakon ubojstva kralja Aleksandra (1934.), pod pritiskom Beograda, raspuštena je “Janka Pusta”, a pripadnici tog logora stavljeni su pod kontrolu i raspodjeljeni na razne poslove u madjarskoj. Mladi Luburić, savladavši brzo madžarski jezik, postaje ugledni činovnik u jednom hrvatskom poduzeću. https://otporas.
https://otporas.com/zivot-i-
Slom stare Jugoslavije (1941.) zateče Luburića u Madžarskoj, koju odmah napušta i stiže u Hrvatsku uoči proglašenja NDH. Stavlja se na raspolaganje hrvatskim vlastima. Već u svibnju poslan je u Hercegovinu. Zbog pretjerane strogoće i samovolje, (ja bih to nazvao: “zbog velike ljubavi i još veće odgovornosti prema tek Proglašenoj Hrvatskoj Državi, Maks Luburić postaje samoincijativan i Godine 1944., pred partizanskim nadiranjem u Bosni, dr. Pavelić šalje Luburića u Sarajevo. On je tako kroz kratko vrijeme bio jedina vlast. Zajedno s mnogim partizanskim simpatizerima streljao je i znatan broj domobranskih časnika zbog navodne nediscipline. (U ratno doba svugdje na svijetu se primjenjuju ratni zakoni, pa se nije čuditi da su se i vlasti NDH koristili tim ratnim pravilima ratnih zakona. Mo. Otporaš.) Ulicom prema kolodvoru njihala su se vješala. Nije imao milosti ni razumjevanja za protivnike države. U toj čistki, koju provodi brzo i okrutno, stradali su i nedužni ljudi. (Amerikanci bi to nazvali: “GUILT BY ASSOCIATION”. Ja bih to nazvao: Slava palima a živi na Okup! za obranu Hrvatske Države. Mo. Otporaš.) U siječnu 1945. gen. Luburić je postavljen za zapovjednika lV. Vojnog Zbora.
Padom NDH (15.V.1945.) Luburiću se zameo trag. Za njim mjesecima tragaju posebne jedinice OZNE, zatvarajući i streljajući (
U prosincu 1945. prešao je u Madžarsku, odakle, u ljetu 1946., preko Austrije i Njemačke, dolazi u Francusku. Tu se zaposlio kao rudar, radeći pod tudjim imenom u rudniku do 1949. (Luburićev zet Dinko Šakić je pisao da je Maks Luburić iz Francuske stigao u Španjolsku u listopadu 1948. godine. To se može provjeriti, jer o tome postoje dokazi. Mo. Otporaš.) Onda se, ilegalno, prebacio u Španjolsku, u kojoj ostaje do smrti.
Šezdesetih godina, kad se opet počinje baviti politikom, Luburić traži od svojih pouzdanika nove, mlčade ljude za pomoć u tiskari i promidžnenom radu. najvažnija je za to bila Njemačka, gdje je bilo i najviše Hrvata. Luburić se tu oslanja na svoje suradnike iz tara, puk. Ibrahima Pjanića i puk. Krunu Batušića. (Dakle obraća se onim Hrvatima koji su voljni boriti se i žrtvovati za oslobođenje Hrvatske. Šta je pogriješno u tome. Ništa! Mo. Otporaš.) No, zbog oskudice i neprilika u kojima su živjeli, oni nisu imali pregled situacije, niti su mogli do kraja provjeriti ljude, koji bi došli u obzir. Svoju ulogu zapovjednika pojedinih područja igrali se se više simbolično nego stvarno.
U to doba, zbog atmosfere u izbjegličkim logorima a i zbog razočaranja sa općim stanjem u emigraciji, svi su htjeli “k Maksu”. Držali su da je kod njega sve bolje i “vojničkije”. Medjutim, bilo je isto, ako ne i gore. To su najbolje osjetili Živko Vasilj i Željko Bebek, istaknuti revolucionarci i idealisti, no o tome su šutjeli, da ne bi druge razočarali. (Ako su Živko Vasilj, sada pokojni, umro je koncem 2018. godine u Njemačkoj, i Željko Bebek, kako pisac feljtona kaže bili “revolucionarci i idealisti”, onda su oni “šutjeli” po vojunički. Pametnome dosta. Mo. Otporaš.)
Dva Luburićeva povjerenika za Njemačku, danas pokojni Ilija Vučić i Jakov Jurić, šalju mu 1967. Iliju Stanića. Nikada se nije doznalo tko je toga čovjeka k njima doveo i preporučio. Tvrdilo se i to da Stanić tada još nije bio agent Udbe. Više se zato moglo prebaciti Luburiću, jer je bez kriterija postavljao ljude na mjesta za koja, osim formalne poslušnosti, nisu imali drugih uvjeta.
Ilija Stanić, kao i Luburić, potjeće iz Hercegovine. Rođen je 1946. nedaleko Konjica na Neretvi. Nitko nije pobliže ispitivao njegovo
Medjutim, vrlo brzo, u travnju 1967., pomutili su se odnosi izmedju Luburića i njegovog radnika Stanića. Stanić je, navodno, u svadji udario Luburićevu kćerku, nakon čega je dobio otkaz. Napustio je Španjolsku i prešao u Francusku.
(Ispravka. Sukob je izbio u rujnu 1968. Prilažem link sadržaja šta je o tome sukobu napisao Željko Bebek u novini Branka Jelića “Hrvatska Država” za svibanj/ljipanj 1969.
Također prilažem link odgovora prof. Nedjeljke Luetić-Tijan na pisanje Željka Bebeka: Lanac Udbinih zločina se nastavlja. Pošto je ovaj opis pun hrvatske emigrantske povijesti, molim da se i to uzme u obzir. Mo. Otporaš.)
|
POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA – TAJNI RAT UDBE PROTIV HRVATSKE EMIGRACIJE – “NOVA HRVATSKA” br. 1. 1980. feljton br. 12
(Prilažem kopiju feljtona Nove Hrvatske br. (12) te molim čitatelje da pomno pogledaju kopiju slike pisma Poglavnika dra. Ante Pavelić kojeg je on nekome pisao a da urednik Nove Hrvatske Jakša Kušan nije stavio ime primatelja pisma. Mo. Mile Boban.)
Feljton Nove Hrvatske (12) 1980 – Pogibija generala Luburića
Skitao se po Parizu i mjesecima nije ništa radio. Molio je prijatelje za pomoć i onda se jednog dana ponovno obratio Luburiću i zamolio ga za oprost. Odjednom se pokajao i tražio od Luburića da mu dozvoli “popraviti ono što je sagriješio”. Luburić je na svoju nesreću popustio. Stanić se vratio iz Pariza i opet namjestio u njegovoj tiskari u kolovozu 1968. (Ima gore priloženih poveznica od Nedjeljke Tijan Luetić i Željka Bebeka u kojima piše da se je Ilija Stanić vratio iz Pariza kod Luburića koncem kolovoza ili početkom studenoga 1968. Molim zainteresirane da pregledaju sadržaje priloženih poveznica. hvala. Mile.)
Nitko tada nije upozorio Luburića da se Stanić družio sa skrajnje sumnjivim osobama. Na to ga je zaboravio upozoriti i njegov bliski suradnik Miljenko Peranić, kod kojeg je Stanić Stanovao. (To nije istina što pisac ovog opisa piše da je Ilija Stanić Stanovao kod Dabe Peranića. To je očita izmišljotina. Ilija Stanić i Željko Bebek su posjetili u Parizu Dabu Peranića koncem listopada ili početkom studenoga 1986. Pogledajte u sadržaje gore priloženih poveznica, mo. Mile.) Tek kasnije se govorilo da je Ilija Stanić, ostavši bez novca, postao plijen Udbe, koja mu je dala upute da se pod svaku cijenu vrati Luburiću i, kad za to dobije nalog, da mu se “osveti” za loši postupak.
Po povratku Stanić je obavljao svoj posao na najveće Luburićevo zadovoljstvo. Luburić je znao reći: “sada šuti i radi bez prigovora”. Što više i sam Luburić je promijenio svoj odnos prema njemu: zajedno su počeli odlaziti na objede i šetnje.
Stanić je tako svojim ponašanjem potpuno razoružao inače lukavog generala, koji mu poklanja puno povjerenje. No za uzvrat, on ne odustaje od svojih skrivenih namjera. Iako se dogadja da i najteži zločinci odustaju od zločina nakon što sa žrtvom mjesecima skladno žive i dijele dobro i zlo, u slučaju Ilije Stanića nije došlo ni do kakve promjene. On do kraja glumi vjernog prijatelja i istovremeno hladnokrvno čeka trenutak za likvidaciju.
U subotu 21.IV.1969. (nije 21.IV. nego 19.IV., mo. Mile.) Luburić je završio radni dan ranije nego obično. Stanić nije pokazivao nikakve sumnjive znakove. Ostao je raditi u tiskari. Luburić je u stanu iznad tiskare uz čašu vina pregledavao poštu i pravio pribilješke za odgovor. U jednom času ušao je kroz vrata Ilija Stanić i, dok je Luburić bio okrenut ledjima, udario ga je smrtonosno nožem u srce. (To nije tako bilo. Bila je nedjelja 20 travnja 1969. Jutro oko deset sati Stanić priprema kavu za Maksa u koju sipa otrovni prašak kojeg mu je , po svim poznatim izvorima dao Stanko Lasić. Maks sjedi i poštu pregledava, Ilija mu kavu donosi. Maks kavu pije, poštu pregledava i u jedan tren zove Iliju i kaže mu: ilija ne osjećam se dobro…Ilija priđe k njemu, uze Maksa za ruku ili ruke, dovede ga do sudopera, počme ga vodom polijevati doke se je Maks naslonuo nad sudomerom, Ilija je izvadio željeznu štangu i snažno ga udario po glavi. Maks je pao, a u svojim izjavama 29 i 30 travnja 1969. sarajevskoj Udbi Ilija govori “…puče glava ko’ lubenica…”. Prilažem sliku kuhinje na kojoj se može vrlo dobro vidjet: kuhinja, sudoper, stolice a jedna od njih je bila na kojoj je sjedio Maks Luburić.
Slika kuhinje Maksa Luburića gdje ga je ubio udbaški plaćenik Ilija Stanić 20.4.1969.
Ovu sliku mi je poslao Stjepan, Štef Crnički 23 siječnja 1970. Pozadi slike piše:
“Kuhinja gdje je general poginuo”.
To je sve što pozadi slike piše. Mo. Mile.)
Policija predpostavlja da je kod toga morao imati pomagača, koji mu je pomogao da Luburićevo tijelo zamota u gunj i gurne pod naslonjač.
(Po prvoj i originalnoj izjavi Ilije Stanića sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969., Ilija je sve u detalje opisao, tako da u subotu cijelu noć nije spavao, samo je mislio i stalno se znojio kako će sutra u nedjelju zločin učiniti. O tome je Ilija mnogo pisao i u svim svojim kasnije izjavama, izmišljao je laži svake vrsti kao bi što menje sebe opteretio i što više zaštitio i sakrio identitete svojih naredbodavaca. Usput prilažem ovdje skicu soba kuda je Ilia Stanić sam vukao tijelo Maksa Luburića i pod krevet ga sakrio. Skica je iz knjige koju je napisao dr. Miljenko Dabo Peranić “POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA”, strana 30. Na skici se s lijeva vidi kuhinja sa sudoperom, strjelica pokazuje kuda je ubojica Ilija Stanić zamotana u deku vukao generala do spavaće sobe i pod krevet stavio.
Sastavio i priredio Mile Boban, Otporaš.
Tako je u malom mjestu Carcagente, nedaleko Valencije, izdahnuo gen. Vjekoslav Luburić-maks. Zločin je otkriven tek u ponedjeljak – kada je Luburićev radnik u tiskari opazio mrlje krvi.
Ubojica je imao dovoljno vremenaza bijeg iz Španjolske. Smatra se da ga je Udba odmah prebacila automobilom do luke u Barceloni – jugoslavenski teretni brod, koji je isplovio kasno te noći. (Istina je da je poslije gnjusnog zločina, Ilija pripremao ručak, jer je generalov stariji sin Domagoj išao u obližnju crkvu k sv. Misu kojeg je Ilija očekivao svakog trenutka. Kada je Domagoj došao kući, pitao je Iliju za tatu. Ilija mu je odgovorio da je Maks hitno morao otputovati za Benigan i da se neće vratiti za tri (3) dana. To je bilo malo prije podne. Ručak je bio gotiv i oni su počeli jesti. Za vrijeme ručka je došao u posjetu kod Maksa Slavko Logarić. Pitao je gdje je Maks. Ilija je ponovio istu priču koji je i Domagoju rekao. Slavko je sjeo i nešto mu se nije dopadalo. Dok je Ilija prao suđa, Slavko je napisao cedulju za Maksa i stavio ju pod ćikopelnicu. Ilija je poslije ručka rekao Domagoju da on odlazi posjetiti svoju djevojku i da se neće vratiti do kasno uvečer. Ilija je uzeo taksi najprije za Valenciju a odatle za Barcelonu. Kada je došao malo prije 7 sati uvečer u barcelonu, pita taksita koliko mu duguje. Taksista je rekao 350 pezeta, Ilija mu daje 500 pezeta i kaže: Uzme sve, ja plaćam. Oko 8 sati vlak polazi za Francusku i prelazi španjolsko-francusku granicu 5 minuta prije pola noći. S kolodvora Ilija zove svoga brata Luku u Sarajevo i kaže mu: Nema više “M”.
Prilažem poveznicu koje sadržaj ima mnogih vijesti. Mo. Mile Boban, Otporaš. https://otporas.com/ilija-i-luka-stanic-u-sluzbu-udbe-za-likvidaciju-maksa-luburica/
Poslije toga, na Luburićeve su prijatelje mjesecima stizala pisma Ilije Stanića. U njima je, naravno, po nalogu Udbe, tvrdio da je Hrvat i da je Luburića ubio na vlastitu inicijative i bez ičijeg nagovora slična pisma piši i danas novi Udbini agenti). (Poznato je a ponajviše iz knjige dra. Miljenka Dabe Paranića “Pogibija generala Luburića” da su ta pisam i razglednice pisana u jugoslavenskoj Ambasadi u Parizu i idatle poslate u ime Ilije Stanića, mo. Mile.)
Nitko, medjutim, nije više vidio Stanića. Je li uopće na životu? U svcome se mjestu nije nikada pojavio. Neki tvrde da živi u Sarajevu i da radi u SUP-u. Drugi da živi u Beogradu i da ima dobro mirovinu. No, postoji i treća verzija, koja bi mogla biti najbližoj istini. naime – kad je Stanić izvršio Udbin nalog, on je, prema obećanju, očekivao veliku nagradu. No bio je “nagradjen” i prije nego što je mislio, na samom brodu. (Misli se da je ubijen na brodu, što nije istina, mo. Mile.) Stanić je, živi ili mrtav, s privezanim željezom, bačen na morsko dno. IKO DOMAZET
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.