POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA – TAJNI RAT UDBE PROTIV HRVATSKE EMIGRACIJE – “NOVA HRVATSKA” br. 1. 1980. feljton br. 12

(Prilažem kopiju feljtona Nove Hrvatske br. (12) te molim čitatelje da pomno pogledaju kopiju slike pisma Poglavnika dra. Ante Pavelić kojeg je on nekome pisao a da urednik Nove Hrvatske Jakša Kušan nije stavio ime primatelja pisma. Mo. Mile Boban.)
Feljton Nove Hrvatske (12) 1980 – Pogibija generala Luburića

                     image.png

Skitao se po Parizu i mjesecima nije ništa radio. Molio je prijatelje za pomoć i onda se jednog dana ponovno obratio Luburiću i zamolio ga za oprost. Odjednom se pokajao i tražio od Luburića da mu dozvoli “popraviti ono što je sagriješio”. Luburić je na svoju nesreću popustio. Stanić se vratio iz Pariza i opet namjestio u njegovoj tiskari u kolovozu 1968. (Ima gore priloženih poveznica od Nedjeljke Tijan Luetić i Željka Bebeka u kojima piše da se je Ilija Stanić vratio iz Pariza kod Luburića koncem kolovoza ili početkom studenoga 1968. Molim zainteresirane da pregledaju sadržaje priloženih poveznica. hvala. Mile.)
Nitko tada nije upozorio Luburića da se Stanić družio sa skrajnje sumnjivim osobama. Na to ga je zaboravio upozoriti i njegov bliski suradnik Miljenko Peranić, kod kojeg je Stanić Stanovao. (To nije istina što pisac ovog opisa piše da je Ilija Stanić Stanovao kod Dabe Peranića. To je očita izmišljotina. Ilija Stanić i Željko Bebek su posjetili u Parizu Dabu Peranića koncem listopada ili početkom studenoga 1986. Pogledajte u sadržaje gore priloženih poveznica, mo. Mile.) Tek kasnije se govorilo da je Ilija Stanić, ostavši bez novca, postao plijen Udbe, koja mu je dala upute da se pod svaku cijenu vrati Luburiću i, kad za to dobije nalog, da mu se “osveti” za loši postupak.
Po povratku Stanić je obavljao svoj posao na najveće Luburićevo zadovoljstvo. Luburić je znao reći: “sada šuti i radi bez prigovora”. Što više i sam Luburić je promijenio svoj odnos prema njemu: zajedno su počeli odlaziti na objede i šetnje.
Stanić je tako svojim ponašanjem potpuno razoružao inače lukavog generala, koji mu poklanja puno povjerenje. No za uzvrat, on ne odustaje od svojih skrivenih namjera. Iako se dogadja da i najteži zločinci odustaju od zločina nakon što sa žrtvom mjesecima skladno žive i dijele dobro i zlo, u slučaju Ilije Stanića nije došlo ni do kakve promjene. On do kraja glumi vjernog prijatelja i istovremeno hladnokrvno čeka trenutak za likvidaciju.
U subotu 21.IV.1969. (nije 21.IV. nego 19.IV., mo. Mile.) Luburić je završio radni dan ranije nego obično. Stanić nije pokazivao nikakve sumnjive znakove. Ostao je raditi u tiskari. Luburić je u stanu iznad tiskare uz čašu vina pregledavao poštu i pravio pribilješke za odgovor. U jednom času ušao je kroz vrata Ilija Stanić i, dok je Luburić bio okrenut ledjima, udario ga je smrtonosno nožem u srce. (To nije tako bilo. Bila je nedjelja 20 travnja 1969. Jutro oko deset sati Stanić priprema kavu za Maksa u koju sipa otrovni prašak kojeg mu je , po svim poznatim izvorima dao Stanko Lasić. Maks sjedi i poštu pregledava, Ilija mu kavu donosi. Maks kavu pije, poštu pregledava i u jedan tren zove Iliju i kaže mu: ilija ne osjećam se dobro…Ilija priđe k njemu, uze Maksa za ruku ili ruke, dovede ga do sudopera, počme ga vodom polijevati doke se je Maks naslonuo nad sudomerom, Ilija je izvadio željeznu štangu i snažno ga udario po glavi. Maks je pao, a u svojim izjavama 29 i 30 travnja 1969. sarajevskoj Udbi Ilija govori “…puče glava ko’ lubenica…”. Prilažem sliku kuhinje na kojoj se može vrlo dobro vidjet: kuhinja, sudoper, stolice a jedna od njih je bila na kojoj je sjedio Maks Luburić.
                               Slika kuhinje Maksa Luburića gdje ga je ubio udbaški plaćenik Ilija Stanić 20.4.1969.

                                     image.png
                                   Ovu sliku mi je poslao Stjepan, Štef Crnički 23 siječnja 1970. Pozadi slike piše:
                                                                  “Kuhinja gdje je general poginuo”.
                                                          To je sve što pozadi slike piše. Mo. Mile.)

Policija predpostavlja da je kod toga morao imati pomagača, koji mu je pomogao da Luburićevo tijelo zamota u gunj i gurne pod naslonjač.
 (Po prvoj i originalnoj izjavi Ilije Stanića sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969., Ilija je sve u detalje opisao, tako da u subotu cijelu noć nije spavao, samo je mislio i stalno se znojio kako će sutra u nedjelju zločin učiniti. O tome je Ilija mnogo pisao i u svim svojim kasnije izjavama, izmišljao je laži svake vrsti kao bi što menje sebe opteretio i što više zaštitio i sakrio identitete svojih naredbodavaca. Usput prilažem ovdje skicu soba kuda je Ilia Stanić sam vukao tijelo Maksa Luburića i pod krevet ga sakrio. Skica je iz knjige koju je napisao dr. Miljenko Dabo Peranić “POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA”, strana 30. Na skici se s lijeva vidi kuhinja sa sudoperom, strjelica pokazuje kuda je ubojica Ilija Stanić zamotana u deku vukao generala do spavaće sobe i pod krevet stavio. 

Sastavio i priredio Mile Boban, Otporaš.
Tako je u malom mjestu Carcagente, nedaleko Valencije, izdahnuo gen. Vjekoslav Luburić-maks. Zločin je otkriven tek u ponedjeljak – kada je Luburićev radnik u tiskari opazio mrlje krvi.
Ubojica je imao dovoljno vremenaza bijeg iz Španjolske. Smatra se da ga je Udba odmah prebacila automobilom do luke u Barceloni – jugoslavenski teretni brod, koji je isplovio kasno te noći. (Istina je da je poslije gnjusnog zločina, Ilija pripremao ručak, jer je generalov stariji sin Domagoj išao u obližnju crkvu k sv. Misu kojeg je Ilija očekivao svakog trenutka. Kada je Domagoj došao kući, pitao je Iliju za tatu. Ilija mu je odgovorio da je Maks hitno morao otputovati za Benigan i da se neće vratiti za tri (3) dana. To je bilo malo prije podne. Ručak je bio gotiv i oni su počeli jesti. Za vrijeme ručka je došao u posjetu kod Maksa Slavko Logarić. Pitao je gdje je Maks. Ilija je ponovio istu priču koji je i Domagoju rekao. Slavko je sjeo i nešto mu se nije dopadalo. Dok je Ilija prao suđa, Slavko je napisao cedulju za Maksa i stavio ju pod ćikopelnicu. Ilija je poslije ručka rekao Domagoju da on odlazi posjetiti svoju djevojku i da se neće vratiti do kasno uvečer. Ilija je uzeo taksi najprije za Valenciju a odatle za Barcelonu. Kada je došao malo prije 7 sati uvečer u barcelonu, pita taksita koliko mu duguje. Taksista je rekao 350 pezeta, Ilija mu daje 500 pezeta i kaže: Uzme sve, ja plaćam. Oko 8 sati vlak polazi za Francusku i prelazi španjolsko-francusku granicu 5 minuta prije pola noći. S kolodvora Ilija zove svoga brata Luku u Sarajevo i kaže mu: Nema više “M”. 
Prilažem poveznicu koje sadržaj ima mnogih vijesti. Mo. Mile Boban, Otporaš.   https://otporas.com/ilija-i-luka-stanic-u-sluzbu-udbe-za-likvidaciju-maksa-luburica/
Poslije toga, na Luburićeve su prijatelje mjesecima stizala pisma Ilije Stanića. U njima je, naravno, po nalogu Udbe, tvrdio da je Hrvat i da je Luburića ubio na vlastitu inicijative i bez ičijeg nagovora slična pisma piši i danas novi Udbini agenti). (Poznato je a ponajviše iz knjige dra. Miljenka Dabe Paranića “Pogibija generala Luburića” da su ta pisam i razglednice pisana u jugoslavenskoj Ambasadi u Parizu i idatle poslate u ime Ilije Stanića, mo. Mile.)
Nitko, medjutim, nije više vidio Stanića. Je li uopće na životu? U svcome se mjestu nije nikada pojavio. Neki tvrde da živi u Sarajevu i da radi u SUP-u. Drugi da živi u Beogradu i da ima dobro mirovinu. No, postoji i treća verzija, koja bi mogla biti najbližoj istini. naime – kad je Stanić izvršio Udbin nalog, on je, prema obećanju, očekivao veliku nagradu. No bio je “nagradjen” i prije nego što je mislio, na samom brodu. (Misli se da je ubijen na brodu, što nije istina, mo. Mile.) Stanić je, živi ili mrtav, s privezanim željezom, bačen na morsko dno.  IKO DOMAZET

Komentari

Jedan odgovor na “POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA – TAJNI RAT UDBE PROTIV HRVATSKE EMIGRACIJE – “NOVA HRVATSKA” br. 1. 1980. feljton br. 12”

Odgovori