PODSJETNIK NA STANKA NIŽIĆ
Piše Tomislav Jurašinović 23 kolovoza 2017.
I Danas, na 36. obljetnicu tvoje pogibije i mučkog umorstva jugoterorista sjećamo se tebe dragi Stanko. Svi oni koji su te poznavali kao čovjeka, kao suradnika, domoljuba kao i tvoju odanost i uzajamnost bili su neizmjerno pogođeni kada su jugo teroristi nasilno ugasili tvoj mladi 30–godišnji život!! ali onaj « osmijeh koji je na tvojim usnama cvao nije još izčezao“! Ta obljetnica je također i podsjetnik– između tolikih ostalih i na mučko ubojstvo obitelji Stjepana ŠEVO, Tatjane i Rosemarie rođenih BAHORIĆ– i svih onih koji su dali svoje živote, milom ili silom, prije i poslije tebe, za uspostavu Nezavisne Republike Hrvatske i oslobođenje od jugo-fašističko-komunističkog terorizma i kolonijalizma pod hinbenom maskom ujedinjenja, bratstva i jedinstva. Sama zabrana tvome ocu da dode na tvoj posljedni ispraćaj u Švicarsku, Jugosi su potpisali svoj zločin i još jednom pokazali svoje pravo nasilničko lice a što su potvrdili, i poslije demokratskih izbora 1990., svojom agresijomna na razoružane Republike i to još nastavljaju pod maskom jugonostalgičara. Uzaludno, jugo drugovi; vaše laži i vaši zločini su razotkriveni! Vaše vrijeme hinbenog i nasilnog unitarizma sa spc prolazi i odlazi! Sada je nastupilo pravo i nepatvoreno bratstvo i jedinsrtvo u Nezavisnoj i europskoj RH!
Tvoja borba i žrtva, dragi Stanko, kao i one prije i poslije tebe, nisu i ne mogu biti uzaludne ! Sve što je učinjeno sa ljubavlju ne može nikada nestati i biti uzaludno! Demokratski smo izglasali a potom i hrabro izborili oslobođenje i uspostavu Nezavisne RH! Tamnica naroda je konačno propala kao i njihova ideologija laži, mržnje i nasilja! I neka su propale ! Hvala Bogu. Iako pomalo, djela neradničke klase kao i nedjela nasilja i jugoterorizma izlaze na svjetlo dana te osvješćuju, ohrabruju i oslobađaju puk i sve napredne snage Svih miroljubivih naroda.
Neka odjeci onih oproštajnih pucnjeva počasne straže, 11, srpnja 1999, u Crvenom Grmu, koji su ti odali počast ti prenesu naše pozdrave i naše poruke da smo nastavili tamo gdje si ti stao i pobijedili i da se borba nastavlja u obrani naših svetih prava i pravica. Neka tvoj primjer domoljublja, čojstva, odanosti, samoprijegora i uzajamnosti budu podsjetnik i primjer svima onima koji ljube, Istinu bez koje nema sloboda, ljudstva, prava i građanske odgovornosti svih ljudi i svih naroda bez obzira na vjeroispovijest, a naročito onima u borbi protiv balskanskog nasilja i jugo terorizma ma pod kojom maskom se ono predstavljalo!
Molimo Gospodina da dadne potrebnu snagu, utjehu, smjelost, ljubav i samoprijegor svim onima koji se bore za te iste vrline i ideale u nadi i vjeri u Uskrsnuće.
Prigodom i ove obljetnice, dragi Stanko, ostajemo u našim mislima i molitvama, sa svim domoljubima Hrvatske nam domovine. Počivaj u miru i vječno ti svijetlila Njegova svjetlost!
Tomislav Jurašinović i Svi tvoji francuski i hrvatski prijatelji.
23 kolovoza 2017.
Dana 11 srpnja 1999. navršava se mjesec i pol dana manje od 28 godina godina od mučeničke smrti Hrvatskog Viteza Stanka Nižića kojeg je udbina krvnička ruka po nalogu jugokomunističkih zločinaca ubila na njegovu radnom mjestu u Zürichu 24 kolovoza 1981. Stanko Nižić je rođen 1951. godine u Crvenom Grmu, a u Švicarskoj je proveo 13 godina, neskriveno i nezaštićeno, kao i mnogi drugi Hrvati, se nesebično zauzimao i borio za slobodnu hrvatsku državu, a pokopan je u Dietikonu, Švicarska, a kosti su mu kasnije prenešene u Crveni Grm.Njegov brat Blago koji i danas živi u Torontu, Canada, mi je jutros, na Veliki Petak 18 travnja 2014. preko telefona rekao i e-mail-om potvrdio i dozvolio da slobodno mogu u javnost iznijeti njegovo pozdravno pismo kojeg je Blago pročitao pred tužnim zborom i sakupljenim prijateljima u nedjelju 11 srpnja 1999.Ddjelovao je na području Švicarske preko Hrvatskog radnika, glasila Hrvatskog radničkog saveza Europe – Pozdrav Domovini. Kako je Stanko Nižić bio jako obrazovan, marljiv i odan prijateljima i domovini Hrvatskoj. Njegova riječ cijenila se i poštivala u hrvatskim emigrantskim krugovima. Znao je dobro pripremati i plasirati promidžbeni materijal u korist zarobljene Domovine Hrvatske.Izdao je više promidžbenih letaka s nacionalnim predznakom. Bio je jedan od urednika Hrvatske revolucije, te autor skripte Hrvati, tražimo kongres. Napisao je jako dojmljiv tekst In memoriam – fra Branko Marić, bio je suradnik u pisanju Uputnika hrvatskim borcima za slobodu Domovine, a napisao je i izdao još mnogo dobrih tekstova koji su bili od velike koristi hrvatskoj osloboditeljskoj djelatnosti. Blagino pismo donosim u cijelosti, onak kako ga je Blago napisao:“Crveni Grm,11 srpnja 1999.Moj ljubljeni brate!Ovo je drugi put da sam na Tvom pogrebu. Razumje se, kamo sreća da nisam ni jednom, ali brate izabrao si takav životni put na kojem uspjeh sunce grije a ne uspjeh crna zemlja krije. U Tvojoj brizi na hrvatskoj rodoljubnoj njivi kao mra pred grmljavinu zaboravio si da “oro gnijezdo vrh klisure vije jer slobode u ravnici nije”. Svoju ljubav prema svojoj domovini zapečatio si svojom krvlju.Štovane dame i gospodo, ova primjedba drastično podsjeća na blagopokojnog Radića, koji smrtno ranjen na mrtvačkoj postelji daje izjavu novinarima: “za sporazum ja sam bio prvi al ga svojom zapečati krvi”. Dakle bizantinci su odavno pucali i uvijek sa luciferski precizno iskakuliranom motivacijom, čija je svrha, obezglavit rod hrvatski likvidiranjem brljantnih karaktera, ili kako to kaže Preradović: “što su zvijezde nebeskoj pučini svijetla, to su isto lica brljantnih karaktera našoj domovini”. Međutim, usprkos svim krvoločnim okrutnostima, Radić i njegov narod su konačni pobjednici. To nam svjedoči formiranje hrvatske države i rezultata između NATO pakta i Miloševića.Slobodanovo žikino kolo još se kreće ali i slijepcima je očito da ono najavljuje zlokobne slutnje srpskom narodu. Srbija upravo proživljava svoju Hirošimu, stvarnu i emocionalnu. Bog ne plaća svake subote, ali zato su Srbi počeli plaćati posljedice armagedonsko-biblijskih razmjera za svoje krvološtvo, dok sve Radićeve ideologije, vizije, mirotvorstvo, pravica, čovječnost poslije sedamdeset i jednu godinu nakon njegove plemenite smrti ne gube na aktualnosti, i ne samo da funkcioniraju savršeno neoskrvnjene, nego one triumfiraju, jer ih je veliki meštar formulirao u skladu sa naukom koju ne gazi vrijeme, a u skaldu sa naukom čija deviza je ljudska i kršćanska, a koja veli da nema veće ljubavi od one kada čovjek dade svoj život za svojeg bližnjega ili u slučaju današnjeg pokojnika za svoj narod.Zato sam jednostavno uvjeren da si danas u nebeskim predsobljima, dragi brate, u dvorcu Gospodnjem, u društvu s Nebeskom vojskom i vojskom Njegove Ekselencije ustaškog Poglavnika i hrvatskog Poglavara neumrlog Ante Pavelića, koji bijaše Alfa i Omega Tvojih ideala, da si u društvu sa vojskom koja pade prije Tebe, prolijevajuć svoju vrelu i ustašku krvcu za Kristovu, za Stepinčevu i Pavelićevu Hrvatsku, ugradivši svoje kosti u Oltar Domovine, u Žrtvenik jedon presvetog podneblja, koje se zove Hrvatska, ta starodrevna u svojoj tisuć godišnjoj povijesti, bezbroj **** poprište krvavih razmirica i dolina suza, ali i kolijevka idealista, svetaca i hrvatskih nacionalista.Isto toliko sam uvjeren da si danas u društvu s braniteljima Vukovara, čija borbenost bi zapanjila i samog Napoleona o kojem si svojevrimeno razmišljao i proživljavao njegove grandiozne armije sa kojima bi rušio Jugoslavio i oslobađao, komad po komad, Hrvatsku. Godine 1972., poslije katastrofalnog neuspjeha bugojanskog gerilskog pokreta, skršen i demoraliziran, telefonirao si mi rekavši: Jugoslavija je monstrum koju financiraju Sovjeti i Amerikanci i koju je nemoguće razbit bez armija kakve su bile Napoleonove. Složili smo se ali smo se prevarili, jer tada je vrijeme još bilo zeleno i komunizam i Jugoslavija u plimi.Brate! Poslije Tvoje smrti vrijeme je sazrelo kao zlatno klasje i zato bijaše bogata žetva, naravno i uz naše gubitke, kada su tisuću i osam stotina Vukovaraca priprost i prosječan svijet nez vojnih akademija, bez profesionalnog časničkog kadra, a moglo bi se mirne duše reći i bez asistencije Zagreba. Samoincijativno organizirani, nadahnuti viteštvom besmrtnika Maksa, Jure i Bobana, baciše na koljena srpsku čeličnu armadu od tisuću tenkova, izbaciše iz stroja dvadeset tisuća dušmanskih vojnika, zaustaviše frontu tri mjeseca i obskrbiše domovini dragocijeno vrijeme da se spremi za ljutoga boja.Zapravo poslaše signal Evropi i svijetu da još Hrvatska nij’ propala. Sve ostalo što se digađalo poslije Vukovara, tog hrvatskog Staljingrada je redoslijed porođajnih bolova najnovije države na svijetskoj karti. Gospodo, Vukovar je poručio prijatelju i dušmanu da smo narod koji prezire smrt kada se dirne u nacionalni ponos, a tako i dolikuje potomcima Desetog Travnja i desetotravanjske generacije koja je sol i kvasac, i barut i olovo narodu svome.Nikad neću sebi oprostiti ni prežalit što nisam bio sudionik te slave hrvatske epopeje gdje su živi umirali s ustaškim poklicima a mrtvi će živjeti u pučkoj legendi. Brate, Bog mi je svjedok da sam se nudio ministru (Gojku, mo) Šušku koji je uvijek odgovarao: netrebamo vojnika, šaljite tehniku. Dragi moji Hrvati i Hrvatice ovdje se nameće potreba progovorit istinu pa makar propao svijet. Nije lako govorit protiv karaktera Šuškova kalibra, ali to nije protiv, to je samo istina. Šušak je trebao vojske i te kako, ali govorio je da ne treba, jer stranka na vlasti je po svaku cijenu spriječavala velik priliv emigracije, ustaški orijenitirane, jer su se bojali da će Ujaci preuzeti vlast, zato su tražili samo novac i oružje a ne nas. Bi li to bilo dobro ili zlo, o tome drugi put, ali jedno je sigurno, da su je preuzeli ujaci, ovo groblje ne bi bilo u Bosni, t.j. u maloj Jugoslaviji, nego u Hrvatskoj. (Ovdje Blago Nižić svakako misli reći da groblje u Crvenom Grmu gdje je pokopan Stanko Nižić, ne bi bilo u Bosni nego u Državi Hrvatskoj, što bi bilo i normalno, mo. Otporaš.)Bilo kako bilo, ali što se tiče tehnike, odnosno oružja i municije, što je Šušak tražio i dobio je i tješim se da je emigracija odigrala povijesnu ulogu i osvitlila obraz sebi i Hrvatskoj, te rekla gradu i svije (URBI ET ORBI, mo) da je emigraciji na srcu Hrvatska a ne vlast, jer smo sinci iste domovine.Tvoj pepeo neka nađe mira na ovom skromnom seoskom groblju koje nažalos počiva izvan granica države Hrvatske o kojoj si toliko sanjao. Tvojoj duši neka Gospodin bude ljubezan.Da sam umjetnik kao Michel Angelo (Buonarroti (1475-1564) talijanski umjetnik iz Toscane, mo) sagradio bih ti spomenik na Mont Everest-u, s rukama uzdignutim daleko iznad oblaka da pomiluješ sve duše zaklanih Ustaša, od rakovačkog revolucionarca i mučenika Eugena Kvaternika, pa sve do hrvatskog nacionalnog sveca blažene uspomene Božidara Kavrana.Još jednom moj ljubljeni brate, Tvoj sprovod obavišmo bez intoniranja ustaške koračnice, to umanjuje svetčanost ali ne mijenja na stvarnosti, jer Ustaše marširaju u Tvojoj duši i u mojo.Amen!Tvoj brat Blago koji te nikad zaboraviti neće. Počivao u Miru Božijem, dragi brate!”
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.