Intervju je napravljen 1955. godine u argentinskoj prijestolnici Buenos Airesu, a u istom William  Horesey, Predsjednik Američke Novinske Agencije postavlja nekoliko pitanja Poglavniku.

HORESEY: Je li istina, da su poslije Svjetskog rata, kada je stvorena Jugoslavija ujedinjenjem Srbije sa južnim dijelovima Austro- Ugarske Mornahije nastale hrvatske nacionalističke tendencije i seperetizam? Da li se Vi sada borite za Hrvatsku?

PAVELIĆ: “Težnja hrvatskog naroda za postignućem narodne nezavisnosti datira od vremena godine 1918.  Hrvatska  Država osnovana je u VII. stoljeću naše ere, a godine 1527. je ušla u okvir Habsburške carevine. Svrha tog ulaza bila je zajednička i da bude  što uspješnija obrada Srednje Europe, od navale Otomanskog carstva. Za vrijema tih borbi Kraljevina Hrvatska je izgubila djelomično svoje pokrajine, a s druge strane Habsburgovci su povrijedili njezinu političku autonomiju, koja je bila zajamčena međunarodnim ugovorom”.

“Hrvatski nacionalizam, koji ima značenje borbe za narodno ujedinjenje i nezavisnost postoji dakle već mnogo vremena. U suvremenom političkom smislu hrvatski nacionalizam počinje godine 1848. Ovaj je politički pravac dobio najjači izražaj u programu  HRVATSKE  STRANKE  HRVATSKOG  DRŽAVNOG  PRAVA  (Konstiucionalne Stranke), koju je godine 1861. osnovao i vodio do svoje smrti  Dr. ANTE  STARČEVIĆ, općenito nazvan “Otac-Domovine”. Ovoj stranci pripadam od svoje mladosti. Njezinim generalnim (glavnim tajnikom, mo. Otporaš.)  bio sam izabran godine 1918., a potpredsjednikom godine 1927.”

“Prigodom završetka Prvog Svjetskog rata, hrvatski se je narod, kao i svi drugi narodi bivše Habsburške Mornahije, nadao postići svoju nezavisnost. Hrvatski je narod čvrsto vjerovao u ostvarenje svog  povijesnog državnog prava, koje je pravo samoodređenja  objavio Predsjednik Ujedinjenih Država Amerike WILSON. Umjesto toga, i protivno  volji naroda, Hrvatska je bila uključena u novu državu (stvorenoj u VERSAILLESU, kasnije  prozvanoj  JUGOSLAVIJA. Dakle, sadašnji hrvatski nacionalizam nije stvoren istim godine 1918. nego je, kao i kod  drugih naroda, izravna posljedica Francuske Revolucije”.

“Hrvatski je narod nastavio ovu oslobodilačku borbu i poslije godine 1918. To jest u umjetno stvorenoj državi, tzv. JUGOSLAVIJI  (dekretom od godine 1931. prozvanoj po kralju diktatoru Aleksandru  Karađorđeviću), a da bi pred inozemstvom diskreditirali našu borbu za slobodu, beogradski su je režimi prozvali – separatizmom. Moja borba za nezavisnost Hrvatske ide od vremena ulaska u redove stranke osnovane po gore spomenutom dr. Anti Starčeviću, dok moje efektivno sudjelovanje u borbi počinje godine 1918.

HORESEY: Svojedobno  je veliki dio europskog novinstva Vas označavao kao stvoriteljem organizacije USTAŠA. Je li to istina?

PAVELIĆ: “Istina je! Do 6. sječnja 1929. godine hrvatski se narod  borio za svoju nezavisnost parlamentarnim sredstvima.  Sudjelovao sam u toj borbi kao izabrani narodni zastupnik za Glavni Grad Hrvatske, grad Zagreb. Pristupivši prigodom nastupa  u beogradski parlament, zajedno sa zastupnikom dr. Antom Trumbićem  (hrvatskim  političarem) dali  smo  zajedničku izjavu, “da hrvatski narod ne priznaje Državu Srba, Hrvata i Slovenaca, nego da nastoji zadobiti svoju državnu nezavisnost. Izričito smo naglasili, da naše prisustvo u beogradskom parlamentu, ne znači priznanje te države”.

“U ovoj borbi za narodnu nezavisnost, izgubili su svoj život Predsjednik Hrvatske Seljačke Stranke, STJEPAN RADIĆ i nekoliko drugih narodnih zastupnika. Ubio ih je u samom parlamentu u Beogradu jedan narodni zastupnik srpske vladajuće stranke. Za izvršenje  ovog zločina bio je izabran parlament da bi se ovu instituciju kompromitiralo i da se olakša kralju Aleksandru  Karađorđeviću da je raspusti i uvede diktaturu. Kralj je tada ukinio Ustav, raspustio i zabranio sve političke stranke, te uveo svoju osobnu diktaturu. S jednim je dekretom zabrinuo uporabu hrvatskog imena, proglasio nas Južno-slavenima, čime je hrvatsko pitanje htio pretvoriti u unutarnje pitanje revolucionarnog pokreta, kome sam dao ime – USTAŠA (tradicionalno hrvatsko ime)”.

HORESEY: Da li je istina da je ta organizacija dobila političku i financijsku pomoć i od Mussolinija, ali također i od Mađarske?

PAVELIĆ: “Istina je da talijanska i napose mađarska vlada nisu stavljali nikakve poteškoće našem pokretu”.

HORESEY: Godine 1934., iako se nije nikada posve razjasnilo, tko su bili pravi počinitelji, svijetski tisak i ne malo ministarstva  vanjskih  poslova su Vama i ustašama pripisivali umorstvo kralja Aleksandra i francuskog ministra vanjskih poslova Barthoua  u Marseillesu.

PAVELIĆ: “Nema nikakvih poteškoća rasvijetliti tu stvar. Proklamiranje osobne diktature, kralj  Aleksandar Karađorđević nije ušao samo u arenu političke borbe, nego je isto tako započeo policijskom i terorističkom akcijom. Umorstva na STJEPANA RADIĆA i  drugih hrvatskih rodoljuba, počinjena su bez razlike na profesiju i stalež. Žrtve su bile u prvom redu seljačko stanovništvo i istaknuti  intelektualci. Poznat je slučaj filozofa (povjesničara), prominentnog hrvatskog političara, profesora MILANA ŠUFFLAYA, umorenog  po policijskim agentima usred jedne zagrebačke ulice.  Ova umorstva stvorila su u hrvatskom narodu opće mišljenje da progoni  i teroristički čini neće prestati dokle god je na životu kralj Aleksandar”.

“Pod uplivom tog  općeg  mišljenja jedna je hrvatska  radnička organizacija u Belgiji spontano odlučila osuditi na smrt kralja Aleksandra. Osuda je bila objelodanjena u jednom listu organizacije i izvršena u Marseillesu. Francuski minister LOUISE  BARTHOU je izgubio život slučajno. Nalazio se u istim kolima sa kraljem, bio je ranjen u ruku i umro uslijed gubitka krvi, jer mu nije bila pružena na vrijeme prva pomoć (kugla koja ga je pogodila znanstveno je utvrđeno bila je kugla pratećeg policajca na konju). Atentator je učinio samoubojstvo”.

HORESEY: Kako je izvršeno stvaranje Hrvatske kao nezavisne države kao u doba pod kraljem Tomislavom ili talijanskim vojvodom od Spoleta, za vrijeme Drugog Svijetskog rata? Vi ste bili tada ministar ili predsjednik?

PAVELIĆ: “Nezavisna Država Hrvatska bila je proglašena 10. Travnja 1941. godine nakon općeg ustanka hrvatskog naroda, koji je izvršio tadašnji pukovnik, a kasnije maršal Hrvatske SLAVKO KVATERNIK u ime moje kao državnog poglavara. Ponuda upućena  u smislu da vojvoda od Spoleta bude kralj Hrvatske POD POVIJESNIM IMENOM Tomislav, učinjena je kasnije, i to 17.svibnja 1941.  god. Ovu ponudu učinio sam da spriječim odluku talijanske vlade da nam nametne personalnu uniju, pod željom talijanskog kralja. Budući da vojvoda od Spoleta nije nikada došao u Hrvatsku vršio sam cijelo vrijeme dužnost poglavara države. Početkom 1942. godine naš je parlament – Hrvatski Sabor, sankcionirao stanje stvoreno de facto”.

HORESEY: Jeste li Vi došli u Buenos Aires s vojvodom od Spaleta?

PAVELIĆ: “Ne. Koliko mi je poznato, vojvoda od Spoleta je došao u Brazil u siječnju 1947. godine i nakon nekoliko  mjeseci u Buenos Aires”.

HORESEY: Da li ste Vi bili s njime  kada je umro u Alvear-Palace hotelu u Buenos Airesu?

PAVELIĆ: “Nisam bio s njim, budući da je on umro prije nego sam ja stigao u Buenos Aires. On je bio prijatelj hrvatske državne nezavisnosti, kako je to proizlazilo iz njegovih izjava, koje je dao u Buenos Airesu domaćim i međunarodnim novinarima”.

HORESEY: Čujem da ste Vi nanovo počeli život u Argentini kao graditelj.

PAVELIĆ: “Istina je, sin sam graditelja, naučio sam to zvanje od oca, pomažući mu za vrijeme školskih praznika”.

HORESEY: Međutim, Vaše je pravo zvanje liječnik?

PAVELIĆ: “Ne, moje je zvanje odvjetničko. Liječnik je bio jedan drugi Ante Pavelić, također političar, koji je pošao drugim političkim pravcem nego je bio moj”. (Ovdje se za cijelo radi o dru. Anti Paveliću, zubaru koji je 1915. godine s drom. Antom Trumbićem, Ivanom Meštrovićem osnovao jugoslavenski odbor, mo. Otporaš.)

HORESEY: Oprostite našu indiskreciju, ali moramo Vas pitati da li Vi zbilja imate 86 godina, kako veli “Who is Who International”?

PAVELIĆ: “To se vjerojatno odnosi na spomenutog liječnika. Ja sam navršio 65 godina”.

HORESEY: Čujemo da ste bili javno optuženi, da ste orgazinirali terorističku snagu za argetinsku “Alinaza Libetadora Nacionalista”, ili u najmanju ruku dali druge Hrvate kao udarnu jedinicu?

PAVELIĆ: “Bio sam optužen u tom smislu, no istina je da nisam imao nikakvih dodira s tom, niti s bilo kojim drugom terorističkom organizacijom. Hrvatska  je politička emigracija organizirana i sastoji se od  odgovornih ljudi. Nitko od njih nije voljan služiti takvoj svrsi, niti se miješati u unutarnje političke stvari zemlje koja nam je pružila gostoprimstvo”.

HORESEY: Poznato nam je da ste se predstavili redarstvu i ostalim oblastima u svrhu oprovgnuća tih optužbi?

PAVELIĆ: “Jest. Čim sam saznao da postoje prijave, stavio sam se na raspolaganje istražnim oblastima”.

HORESEY: Da li su te prijave napravili Jugosloveni?

PAVELIĆ: “Sigurno je da to nisu učinili Argetinci. Dosljedno tome proizlazi samo po sebi, tko je to učinio”.

HORESEY: Ti Jugosloveni su pristaše maršala Tita ili su to nepolitički ljudi?

PAVELIĆ: “Nema nikakva razloga vjerovati da bi to učinili nepolitički ljudi. Denuncijacije su započele putem bezimenih letaka, još prije revolucije. Kasnije su nastavljene putem novinstva, komunističke propagande. Bio sam napadnut ja i moji najbliži suradnici, ponavljanjem sadržaja optužbi”.

HORESEY: Da li je sa strane Titove komunističke vlade bilo što ozbiljnoga poduzeto za traženje Vašeg izručenja sa strane Argetine?

PAVELIĆ: “Ne znam”!

HORESEY: Da li ste Vi već napisali međunarodnu politiku?

PAVELIĆ: “Moje se političko djelovanje odnosi  na oslobođenje hrvatskog naroda iz komunističkog i tuđinskog ropstva, te na hrvatsku državnu nezavisnost. Ako se ta djelatnost može smatrati kao međunarodna politička, onda je moj odgovor na Vaše pitanje NIJEČAN”.

UMJESTO ZAKLJUČAKA:
(Svatko onaj, tko imalo osjeća nešto prema HRVATSKOM nacionalnom interesu treba ove odgovore dobro prostudirati i analizirati.

Usudim se na kraju zaključiti kako ni današnje Republike Hrvatske, kao ni Bosne i Hercegovine ne bi bilo da nismo imali Nezavisnu Državu Hrvatsku.)