PODSJETNIK: 87 GODINA OD ATENTATA NA SRPSKOG KRALJA A. KARAĐORĐEVIĆA 1934-2021. (prvi 1 dio)

            Izvor. Hrvatski Tjednik, br. 354. 9-10. 1984., strana 8 i 10

Prepisat ću doslovno sve i ostaviti u dva (2) nastavka. To činim zato što je ovo jedan vrlo veliki i povijesni događaj za koje detalje mnogi danas ne znaju, a i oni koji su znali možda su ih zaboravili. Zato sam stavio prvu riječ “PODSJETNIK”. Otporaš.

Povodom 50-godišnjice atentata nad srpskim kraljem, Aleksandrom, u Marseille-u ž, donosimo dokumentarni članak iz knjige “U obranu istine i pravde”. Knjigu je pripremila Višnja Pavelić i može se naručiti kod autora: Višnja Pavelić, Apartado 19247, Madrid 16, SPAIN.

1. PRIPREMA

      Zadnjih dana mjeseca rujna 1934. godine, trojica hrvatskih nacionalista našla su se u Nagykaniži i na Janka Pusti u Mađarskoj.

    ZVONIMIR POSPIŠIL (1), (na stranici 10 će biti po ovim brojevima objašnjeno tko je tko i njihovo značenje i njihove uloge. To će izaći u nastavku. br. (2),  mo. Otporaš.) čija je majka bila porijeklom iz francuske pokrajine Alsace, bio je rođen u čestitoj obitelji hrvatskih seljaka-vojnika iz Vojne Krajine. Stanovnoštvo te Krajine bilo je naseljeno i iz Alzacije po carici mariji Tereziji u doba obrane Europe od Turaka; ono je pridonijelo nekoliko hrvatskih pukovnija Napoleonu. I Pospišila je već godine 1932. srpski sud osudio na smrt in contumaciam (iz ogluhe), jer je bio optužen, da je eksplozivom digao u zrak srpsku žandarmerijsku postaju te da je ubio policijskog agenta i ranio dva druga. Također je bio optužen da je bio upleten u atentat na novinara Antuna Schlegela (2) u Zagrebu.

     IVAN RAJIĆ (3) je za vrijeme svog boravka u Brazilu postao članom hrvatske organizacije HRVATSKI DOMOBRAN, a MIJO KRALJ (4) je postao članom ustaške organizacije u madžarskoj.

     Dne. 20 rujna 1934. neki je vodič prvu dvojicu poveo u Budimpeštu, gdje su našli Miju Kralja. Šest dana kasnije oni su bili u Buchsu i Zurichu (Švicarska), gdje su ih na kolodvoru dočekali EUGEN (DIDO) KVATERNIK i VELIČKO. Ovaj zadnji je pod imenom  ČERNOZEMSKI bio član makedonsko-bugarske nacionalističke organizacije. Godine 24. sofijski ga je sud osudio in contumaciam (iz ogluhe, odsutnosti) jer je ubio jednog bugarskog komunističkog narodnog zastupnika, i isti sud ga je osudio na doživotnu tamnicu, jer je ubio jednog otpalog makedonsko-bugarskog nacionalistu, ali je u oba slučaja bio pomilovan. Kao poznati strijelac postao je član ustaške organizacije, da izvrši atentat na srbijanskog kralja Karađorđevića.

    Eugen (Dido) Kvaternik je 8 travnja 1933. godine bio upleten u atentat u Zagrebu (Petrinjska ulica), kad su eksplozivom razorene neke zgrade redarstvenog ravnateljstva. Dr. Ante Pavelić mu je navodno dao dužnost, da izvrši pripreme za odstranjenje kralja Jugoslavije.

     KVATERNIK, VELIČKO, KRALJ, RAJIĆ i POSPIŠIL, sastali su se 28. rujna 1934. na zuriškom kolodvoru i istog dana poslije podne otputovali u Lausanne (Švicarska). Kvaternik je za svoje prijatelje narušio dvije sobe u hotelu “Des Palmiers”, gdje ih je uveo pod krivim imenom, a za sebe je našao sobu negdje drugdje (5). Svi osim Velička su kupili odjela, koja je platio Kvaternik. On je sutradan kupio šešir i kovčeg smeđe boje, u koji je stavio stara odjela svojih drugova, i odnio ga u kolodvorsku garderobu.

     Dne 29 rujna u jutro Kvaternik im je dao putnice, i to KRALjU na ime HOŠEK, VELIČKU na ime SUK, POSPIŠILU na ime NOVAK, RAJIĆU na ime BENEŠ, a za sebe je imao putnicu na ime EGON KRAMER. Poslije podne oko 17 sati napustili su Lausanne u dvije skupine.

     Rajić i Veličko prebacili su se brodom preko ženevskog jezera u Evian, Francuska, da uhvate brzi vlak, koji će ih prevesti u Pariz. Sve do odlaska vlaka šetali su se na obali ženevskog jezera, jer im je bilo savjetovano da se ne pojavljuju u gradskim kavanama.

    Druga skupina je uzela drugi brod i umjesto da su se iskrcali u Evianu, proslijedili su put doThonona, gdje su se svi našli na večernjem vlaku, koji je u 20 sati polazio za Pariz. Iz opreza su se iskrcali prije, i to u Fontainebleau, kamo su stigli drugo jutro i gdje su doručkovali u jednoj kavani blizu autobusne postaje.

     Toga istog dana, 30. rujna oko 9 sati u jutro, odlaze autobusom u Pariz, kamo su stigli u 10:30 sati na trg Italie. Svi su ušli u jedan slikokaz, a Kvaternik je otišao naći sobe u hotelu. On je najprije Kralja i Pospišila doveo u hotel “Palais d’Orsay”, gdje je uzeo sobu broj 505 na ime Jan Hošek i Jaroslav Novak. Vrativši se u slikokaz uzeo je Rajića i Velička, koje je odveo u hotel “Regina Family”, broj 2 ulice Mazagran. Tu su uzeli sobu broj 43, koja ih je stajala (koštala, mo.) 35 franaka i dali slijedeće podatke: ladislav Beneš, trgovac, rođen 30.Vl.1903 u Zadru, došao iz Trsta; Rudolf Suk, trgovac, rođen 26.X.1897. u Trstu. Nisu imali nikakve prtljage, osim svaki po jednu kožnatu torbu. jednog dana je radoznali podvornik hotela “Regina Family” otvorio ove dvije torbe, od kojih je svaka imala po jednu ili dvije košulje, par ovratnika, više rubaca, i nekoliko listova papira s nečitljivim pismom, a blagajnica hotela je izjavila, da se je osoba, koja ih je pratila, izvrsno izražavala na francuskom jeziku i da je u svemu imala “engleski izgled”.

    Kvaternik je pod imenom Egon Kramer 30 rujna prenoćio u hotelu “Bellevue”, ulica Pasquier Broj 46, slijedećih noći u hotelu “Commodore” na boulevadru Haussmann broj 12.

    Za vrijeme boravka u Parizu oni nisu jeli u hotelu. Međusobno su se posjećivali najmanje što su mogli. Mijo Kralj je jednom jeo s Kvaternikom, ostala trojica blizu kolodvora Saint-Lopez. Pospišil nije nikada posjetio Rajića i Velička u hotelu, ali je jeo s njima u gostioni “La Cote Milanaise”, u istoj ulici gdje se nalazio i hotel. Rajić se nije nikada šetao s Veličkom, a s Kvaternikom samo jedan put. Sva trojica su išli u trgovinu “la Belle Jardiniere”, kamo Kralj nije išao, kao što nije išao u talijansku gostionicu.

    Samo Veličko nije bio promijenio odijelo u Lausanni, pa je to učinio u Parizu, Značajno je bilo njegovo kupovanje, jer je bio vrlo štedljiv čovjek. Kada je kupovao par cipela na boulevardu du Bonne-Nouvelle broj 6, bunio se i pogađao, jer je cijena zbog rubova i stopala od kaučuka bila povišena za 5 franaka.

    Svejedno su ga prikazivali kao čovjeka, koji je trošio mnogo novca: “Za svaki ručak u vrijednosti od 15 franaka uzeo je bocu dobrog vina”, izjavio je o njemu konobar talijanske gostione. U dućanu “La belle Jardiniere” na trgu Clichy, kupio je kaput za 195 franaka, odijelo za 325, kravatu za 9.90 i par čarapa za 11,75 franaka, što zaista ne pokazuje neumjerenost u pogledu trošenja. Ipak su o njemu izjavili, da je mnogo trošio na odijevanje. Upravitelj odjela za košulje u istom dućanu imao je dojam, da je taj čovjek nastojao kupovati za najnižu cijenu. Noćni čuvar hotela “Ragina Family” izjavio je: Bio je pet dana u sobi broj 43. Nikada nisam vidio, da je doveo koju žensku.”

    Ništa od toga ne dokazuje, da je on bio plaćenik, kako bi to htjeli prikazati. Žrtvovanje njegova života za pravednu stvar dokazuje, da se on nije nikome prodao i da se to ne slaže gramzivljošću.

    4. listopada 1934. Pospišil i Kralj preselili su se iz “Palais d’Orsay” u hotel “Terminus” u gradskom predjelu Saint Lazare. K njima su se u hotel “Terminus” također preselili Veličko i Rajić iz hotela “Regina family”. dana 5 listopada u 10 sati u jutro, Kralj se je sastao kod Opere s Kvaternikom, od kojeg je primio putnu kartu trećeg razreda za vlak u Avignon. Toga dana, 5 listopada navečer, Kvaternik je pred Operom upriličio sastanak s Pospišilom. Sutradan, 6 listopada, oko 7 sati u jutro, sastali su se opet na istom mjestu, gdje su skupa popili kavu. Pospišil je dobio zapovijed, da zajedno s rajićem pođe u Versailles. Povjerena mu je knjižnica s pisanim zapovijedima. Iz nje je morao trgati stranicu po stranicu, već prema tome, kako bude izvršavao, što mu je bilo povjereno.

            Prva grupa: Pospišil i Rajić. Odredište: Versailles i Fontainebleau.

    Poslije podne istog dana, 6 listopada, Pospišil i Rajić uputili su se u Versailles. Kvaternik im je bio savjetovao da razgledaju dvorac i okolicu, da zatim pođu u Fontainebleau, i da na “Poste Restante” izvide da li ima njegovog pisma, s kojim će im dati nove upute.

    Oko 14:30 sati došli su u hotel “Lion d’Or” u ulici Marechal Foch broj 38, koji se nalazi nasuprot dvorca Versailles, i tu su uzeli sobu broj 7, na drugom katu, s dva kreveta , koja ih je stajala 40 franaka. malo iza dolaska pitali su za mogućnost posjetiti dvorac, u koji su i pošli. Vratili su se u 18.30 sati, večerali i odmah pošli spavati.

    U nedjelju, 7. listopada, spavali su cijelo jutro i tek oko 11 sati pošli su u kavanu, gdje su doručkovali. Oko 12:30 sati upitali su u hotelu za vozni red vlakova i Pospišil je izrazio želju posjetiti u Parizu “Salon Automobila”. Do tada su govorili španjolski ili talijanski, ali s vlasnikom hotela, Nielsonom, koji je bio rodom Dalmatinac i naturalizirani Francuz, govorili su njemački. Pospišil se je raspitivao o parku i vlasnik hotela mu je savjetovao, da poslije podne pođe vidjeti u park velike vodoskoke. Vrativši se iz parka u 18:30 sati, večerali su i iza toga šetali četvrt sata i u 20,15 sati vratili se u svoju sobu.

     U ponedjeljak 8. lipnja sišli su oko 8 sati i doručkovali u kavani. Pospišil je ponovno govorio s hotelijerom o svojoj želji posjetiti “Salon Automobila”, a vlasnik mu preporučuje hotel “Terminus” u predjelu Saint-Lazare, kao najbliži izložbenom salonu. Istog dana oko 13 sati stigli su u Fontainebleau.

Nastavlja se. (Do sada je bio uvod a napetost već dolazi, mo.)