Izvor: HRVATSKU ULJUDBENI POKRET br. 134., 15 kolovoza 2020., strana 43, 44, 45, 46
UDBA U SURADNJI S POLICIJAMA DILJEM SVIJETA
Ranko Primorac (dostavio: Mile Boban) 
Prije nekoliko godina u hrvatskim naseobinama u Californiji često se pričalo sa Udba posjeduje listu Hrvata koje bi htjela ubiti. Te priče su djelovale uvjerljivo, i to poslije dolaska Jugo-konzula Blagoje Kerkeza. Taj Kerkez je protjeran iz Švedske, a odgovoran je za mnoga ubojstva Hrvata diljem Europe. Poslije dolaska Jugo-konzula Kerkeza pojavio se neki Krešo Šimović.
Slika Ranka primorca prije njegove smrti 17 prosinca 2009. Ranko je bolovao od šećerne bolesti. Počivao u Miru Božijem! Tvoj suborac Mile Boban, otporaš.
Na sudu u New York-u čuli smo da je taj Šimović dobio zadatak da ubije Ranka Primorca i još neke pripadnike HNOtpora. Kad je tužitelj Baskin pozvao Franka Striškovića da svjedoči protiv nekih optuženih, čulo se i ono što tužitelj nije očekivao. Desetorica odvjetnika obrane su postavljali pitanja na koja je Strišković smireno i uvjerljivo odgovarao. Strišković je kazao, da je upoznao neke redarstvenike u Los Angelesu i da ima razgovor sa Slobodanom Rašićem i Krešom Šimovićem. Budući da ih je taj sastanak zainteresirao, Strišković je dobio elektronske naprave za snimanje i u pratnji nekih agenata pošao na zakazani razgovor.
– Ovo je Ranko Primorac pisao još za vrijeme procesa koji je završen u subotu 15. svibnja 1982. između 2 i dva i pol sata poslije podne. Kako je javni tužitelj Stuart Baskin razgranao svoje doušnike po hrvatskim zajednicama gdje su postojale organizacije Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO, dobivao od istih sve moguće informacije koje bi mu mogle koristiti protiv optuženih, za sigurno je imao i ovaj opis Ranka Primorca. Da je išta neispravno Ranko Primorac napisao, nesumnjivo bi Stuart Baskin u svojoj završnoj riječi na procesu o tome govorio poroti, ali javni tužitelj Baskin o tome nije rekao ni riječi. Mo. Mile Boban, Otporaš -.
44
Dok je Strišković vodio razgovor s Šimovićem i Radićem agenti su u svojem automobilu slušali i snimali. Radić i Šimović su povjerili Striškoviću da je njihov zadatak da ubiju Ranka Primorca. Strišković dalje kaže, da su mu pokazali oružje s prigušivačem, jugoslavenske putnice, međunarodne vozačke dozvole i veću količinu novca.
Zašto su Radić i Šimović sve povjerili Striškoviću – o tome jedino zna Strišković, dok ostali mogu imati svoja osobna uvjerenja.
Budući da sam dva puta bio uhićen od agenata FBI, a stan gdje sam živio u nekoliko navrata detaljno pregledan, još nisam čuo jesu li redarstvenici uhitili Šimovića i slične udbaške agente i koji Udbaš posjeduje oružje s kojim je Šimović imao zadatak ubiti Ranka Primorca i još neke pripadnike HNO.
Da UDB-a surađuje s američkom policijom upoznat sam osobno u njujorškom zatvoru. Početkom prosinca 1981. godine čuvar zatvora mi reče, da imam posjetu. Kada posjeta dolazi zatvorenik dobije zatvorski dokument s imenom posjete. Ja sam zatražio taj dokument, ali mi rekoše, da ga nisu dobili ali da mogu poći u dvoranu za posjetu. Kada sam stigao u dvoranu, gledao sam po dvorani, ali nikoga poznata nisam vidio. nakon kraćeg vremena priđoše dva dvije nepoznate osobe izgovarajući moje ime i rekoše da žele sa mnom razgovarati. Jedan je bio zapuštene brade i govorio ikavski, a drugi je nosio tamne naočale i kaže da je Albanac i da radi za jednu Jugo-agenciju. (Jednom od njih je ime Romano). Odmah sam prepoznao udbaške njuške. Par sekundi sam razmišljao i pustih da vidim šta hoće. Kažu da su čitali hrvatske novine i da znaju da imam zdrastvenih problema i da sam štrajkao glađu.
Onaj iz Jugo-agencije reče, da mi oni mogu pomoći i da su poslali putnicu, da će me obići mlađa sestra. Poslije tih kratkih razgovora rekoše, da promislim i da će me opet posjetiti. S ovim sam upoznao jednog od optuženih. Rekao sam da šuti dok vidim šta te njuške namjeravaju.
45
Nekoliko tjedana pred početak procesa (proces je počeo u utorak 16 veljače 1982., mo. Otporaš.) opet sam imao posjetu bez liste imena. Posumnjao sam da su došle iste osobe. Kad sam stigao u dvoranu opet nisam nikoga prepoznao. Zatim jedan reče, “šta, ne možeš da me prepoznaš”. Po naglasku zaključujem da je to onaj Albanac, ali bez naočala i ovog puta je imao kovrdžavu kosu. S njim je bio još jedan za kojeg kaže da mu je brat. Zatim izvadi papirčić iz džepa i reče da pročitam. Odmah sam prepoznao rukopis moje mlađe sestre. Sestra piše, da je bila pozvana u Dubrovnik i da je govorila s jednim čovjekom kojeg ona nikad prije nije vidjela, ali da je on rekao da poznaje mene i da mi želi pomoći. Sestra piše, da su roditelji i moji prijatelji čuli preko tiska da sam zatvoren što ih jako zabrinjava. Piše, da me svi pozdravljaju i vjeruju u moju nevinost. Kad sam pročitao sestrine riječi, uvido sam da je i sestra u tom čovjeku prepoznala UDB-u.
Pitao sam – kakvu mi pomoć oni mogu pružiti. Ovaj odgovori, da su oni iz UDB-e i da mogu preko FBI srediti s tužiteljem da me oslobodi, ako ću ja svjedočiti protiv Ante Ljubasa, te kada se odlučim da kontaktiram FBI i da će sve biti uređeno. Opet sam sve ispričao istome od zatvorenika. Rekao sam mu i ovog puta da šuti, jer imam namjeru o tome govoriti na sudu. (Koliko je meni poznato tada i u to vrijeme u Metropolitan Corretion Center u New York-u su bili: Mile Markić, Ante Ljubas, Ivan Mišetić, Ranko Primorac, a koliko se sjećam i Zvonko Bušić u prelazu iz jednog zatvora u drugi, u to vrijeme je bio tu neko vrijeme. Teško je sada znati koji je to od “zatvorenika” bio kojem je Ranko to povjerio. Mo. Mile Boban, Otporaš.)
Kada je došlo vrijeme, da i ja imam pravo govoriti, to sam iskoristio. Dva dana sam odgovarao na pitanja tužitelja Baskina i naše obrane. Tužitelj me htio prikazati da ja lažem protiv američke policije, da pišem laži u hrvatskom tisku. Donosio je kopije članaka iz HT i HL, ali sve to je išlo u korist moje obrane
46
i svjedočenja istine. Govorio sam o ucjenama kada sam prvi put uhićen i kada su me htjeli izručiti u Jugoslaviju. Govorio sam o ucjenama UDB-e dok sam čekao da počne ovaj proces i rekao da su da svjedočim protiv hrvatskog apostola Ante Ljubasa.
Kako je tužitelj Baskin donosio kopije papira o posjeti Hrvata iz Kalifornije, koji su mene posjetili, kao i ostale tu, kao i kopije o posjeti Ante Ljubasa Pavlu Peroviću prije šest godina u Montrealu, obrana je tražila i papire posjete ovih udbaških agenata. Na to je tužitelj Baskin odgovorio, da oni papire posjete čuvaju samo trideset dana (…?) i da to sad ne posjeduje. (Pošto sam bio jedan od optuženih i pošto sam bio tu, vrlo dobro se sjećam ovog svjedočenja Ranka Primorca. Od svih deset hrvatskih optuženika danas su živi: Ante Ljubas, Anđelko Jakić, i ja Mile Boban. Za hrvatsku istinu i vjerodostojnost trebali bi svoja sjećanja iznijeti i ovi spomenuti još živi hrvatski MARTIRI njujorškog procesa hrvatske desetorke. To od nas zahtjeva hrvatska budućnost, hrvatski povjestničari i hrvatski nadolazeći naraštaji. Jer poslije nas koji smo još danas živi – a poznato je da MRTVA USTA NE GOVRE – a ne iznesemo istinu, ostaju samo NAGAĐANJA. Mo. Mile Boban, Otporaš.)
Imali smo priliku vidjeti album sa slikama i imena Hrvata Europe, Australije, Sjeverne i Južne Amerike koji se nalaze na listi beogradskog režima, a neki su ubijeni po naredbi i sluganstvu UDB-e.
S ovim želim skrenuti pozornost hrvatskim šarlatanima i puževima koji svjesno lažu po emigrantskim novinama da ne postoji suradnja policije država u kojima živimo.
New York, 1. svibnja 1982.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.