Ubojstvo Mate Kolića

Jedan od šefova protuemigrantskog odjela republičke Udbe u Zagrebu, Josip Perković, poslao je 23. studenog 1979. šifriranu “Depešu br. 25” sljedećeg sadržaja u Beograd:

“Saradnik ‘Šime’ (Dinko Jukić, suradnik splitske Udbe) nas je obavijestio 22. 11. da ekstremni emigranti Kolić Mate, Kovačević Mirko, Dizdar Paško, Buljat Slavko i Špika Marinko organiziraju diverzantsku akciju u prostorije novog jugoslavenskog kluba za Dan Republike u Parizu u blizini centra Pompidu. Diverzantsku napravu s kojom bi se izazvao požar izradili su Mate Kolić, Paško Dizdar i Špika Marinko, i naprava se trenutno nalazi u krojačkoj radionici kod Buljat Slavka. Saradnik je vidio ovu napravu, koja je istovjetna sa napravom koju je ova grupa pripremila i prošle godine za izvođenje diverzantske akcije, također povodom Dana Republike kada smo ovu akciju spriječili preko saradnika ‘Šime’ anonimnom dojavom francuskoj policiji… Saradnik predlaže da bi i ovog puta mogli intervenirati na sličan način kao i 1978. ili pak da se preko naše Ambasade na određeni način daju neki podaci francuskoj policiji kako bi se ova akcija spriječila. Saradnik je u mogućnosti da nam osigura jednu ovakvu napravu jer ih je izrađeno više komada radi uvida i lakšeg suprostavljanja ovoj vrsti diverzija. U toku dana saradnik će kontaktirati Kolić Matu kada će vjerojatno raspolagati sa više detalja oko priprema za ovu diverzanstku akciju o čemu ćemo vas odmah obavijestiti. Josip Perković”.

Na osnovi te i sličnih depeša, u Beogradu je donesena odluka o likvidaciji Mate Kolića. U ponedjeljak 19. listopada 1981., u sedam sati i 25 minuta, Mate Kolić je sa svojom suprugom Brankom izašao iz stana u ulici Guichard Cachan u Parizu. Nekoliko sekundi nakon što su ušli u automobil, odjeknula je snažna eksplozija. Branka Kolić je od pritiska eksplozije izbačena iz automobila i lakše ranjena. Mate Kolić je teže ranjen i nije uspio napustiti automobil. Izdahnuo je od rana i požara koji je zahvatio automobil. Policijska istraga je utvrdila da je bomba bila postavljena ispod lijeve, vozačeve strane automobila. Mate Kolić je iza sebe ostavio dvoje maloljetne djece.

Izvor: KOMISIJA ZA UTVRĐIVANJE RATNIH I PORATNIH ŽRTAVA

Vijeće za utvrđivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu

Zagreb, 30. rujna 1999. godine

Braća Dinko, Ivan i Jozo Jukić iz Slivna kod Imotskog:

Izdajice i ubojice hrvatskih emigranata

Iza pseudnonima Lazo i Šime krio se Dinko Jukić, rođen 1. ožujka 1941. u Slivnu kraj Imotskoga.

Dinko Jukić je zavrbovan u travnju 1959. za vrijeme izdržavanja kazne u zatvoru u Makarskoj. Naime, tadašnji Kotarski sud u Imotskom, pod predsjedanjem suca Ante Tonkovića, osudio je 11. ožujka 1959. Dinka Jukića na tri mjeseca zatvora zbog pokušaja bijega u Italiju 14. veljače 1959. Jukića su zavrbovali službenici makarske ispostave splitskog centra Udbe Srećko Josipović, Rajko Ostojić, Vera Gojak i Ivan Šodan te su ga predali na vezu zloglasnom splitskom udbašu Blagoju Zeliću.

Za Udbu su radila još dvojica braće Jukića – Ivan pod pseudonimom Đorđe, i Jozo pod pseudonimom Joško. I njih je također na vezi držao Blagoje Zelić. Đorđe je 17. rujna 1958. pobjegao iz jugoslavije i nastanio se u francuskoj Nici. Kad mu se pridružio brat Dinko, Udba je uspjela i njega pridobiti za suradnju. Joško je ostao živjeti u Slivnu te je postao kurir između splitske Udbe i braće u Francuskoj.

Lazo, kasnije Šime, i Đorđe, u dogovoru s Udbom, bili su u vezi i s francuskom tajnom službom. Kroz tu dvostruku suradnju, znatno su pridonosili progonu, zatvaranju i likvidacijama hrvatskih političkih izbjeglica u Francuskoj i drugim europskim državama.

Lazu ili Šimu, i Đorđa, kasnije se sumnjičilo da su sudjelovali u ubojstvu hrvatskih emigranata Nedjeljka Mrkonjića 03. lipnja 1968 u okolici Pariza, Ante Znaora i Josipa Krtalića 16. kolovoza 1968 u Trstu, Ivana Tuksora 28. kolovoza 1976. u Nici i Mate Kolića 19. listopada 1981. u Parizu.

Švicarska i njemačka policija bile su na tragu Dinku Jukiću kao provokatoru u blizini ubijenih hrvatskih emigranata Stanka Nižića iz Züricha, Antuna Kostića iz Münchena i Mate Kolića iz Pariza. Dotične policije su imale dokaze da je Dinko Jukić s njima surađivao pod pseudonimom Carlo, a Beograd je od zapadnoeuropskih vlada tražio progon svih članova iz skupine – osim Dinka Jukića. Zaključak je bio jasan.

Izvor:

Vukušić, Bože, HRB-Rat prije rata, Zagreb, lipanj 2010.