PLENKOVIĆEV SOCIJALIZAM U CELOFANU! ‘Dobro je da je kratko trajalo. Loše je što nam je ponovno najavio istu mjeru!’

Inflacija se u vrijeme nacionalne države, kad su cijene eskalirale, nastojala kontrolirati kako bi se spriječili njezini razorni učinci. Nije to bilo ni lako ni jednostavno. Kako se nisu rješavali uzroci inflacije, o čemu sam pisao u prošlom broju 7dnevno, obično je inflacija nastavila svoj razorni put. Zato nije čudno što je kontrola inflacije bila na vrhu prioriteta – uz stopu rasta gospodarstva, stope (ne)zaposlenosti i suficita na računu platne bilance. Nacionalna država imala je svoju nacionalnu inflaciju i svoj pristup njezinoj kontroli. Što je neka zemlja bila razvijenija, to su se više uvažavala načela tržišnog gospodarstva. Valja shvatiti i razumjeti, kako to voli reći naš premijer, kako su zemlje koje su bilježile suficit na računu roba i usluga imale manju inflaciju od zemalja koje su bilježile deficit.

Što je bilo moguće u nacionalnoj državi, to nije, u najmanju ruku, primjereno u tržišnoj državi. U tržišnoj državi cilj svih ciljeva je stopa zaposlenosti i suficit na računu platne bilance. U tržišnoj državi stabilnost cijena je nemoguća misija. U načelu, u tržišnoj državi kontrolu cijena treba voditi držeći se načela kako tržište najbolje i najučinkovitije “čisti” kako nekonkurentne prodavatelje, tako i kupce nedovoljne platežne moći. Drugim riječima, investitori žele slobodnu tržišnu utakmicu. Barem u načelu. U prošlom broju, raspravljajući o inflaciji, pokazali smo, nadam se zadovoljavajuće, kako je inflacija samo po nazivu ista u nacionalnoj (primjer posude) i tržišnoj (primjer cjedila) državi.

Arsenal mjera

U nacionalnoj državi postoji domaća i uvezena inflacija. One su strogo razdijeljene. U savladavanju domaće inflacije postojao je cijeli arsenal mjera i instrumenata. Uvijek je borba protiv inflacije bila skupa i zahtjevna uz nužno rastuću nezaposlenost (Phillipsova krivulja). Na uvezenu inflaciju se djelovalo, u nacionalnoj državi, smanjenjem carina i, rijetko, aprecijacijom tečaja nacionalne valute (samo u slučaju velikih suficita na računu platne bilance) kako bi se amortizirala uvezena inflacija. Manje razvijene zemlje nisu mogle učiniti baš ništa kako bi zaštitile svoje nacionalno tržište. Sve je bilo, kao što je i sada, kako kaže narod: “Sirotinjo, i Bogu si teška”.

Da bi se rješavali uzroci prisutne inflacije, potrebna je koordinacija na globalnoj razini. Takve koordinacije danas nema niti će je uskoro biti. Svaka država će zasebno rješavati problem inflacije, što, sa svoje strane, daje za pravo tradicionalnim suverenistima kako nacionalna država nije otišla u ropotarnicu prošlosti. Štoviše, s pravom, smatraju kako bi se nacionalna država mogla vratiti, što će vratiti užasne tenzije iz prošlog stoljeća.

Nizozemska bolest

Zašto je tome tako? Dobro se prisjetiti Prvog i svih potonjih naftnih šokova. Kartel OPEC-a snažno je utjecao na gospodarska kretanja pojedinih nacionalnih država s dramatičnim posljedicama za manje razvijene zemlje ovisne o uvozu nafte (prouzročila je dužničku krizu). Upravo su visoke cijene energenata rezultirale tzv. nizozemskom bolešću koju je nekoliko godina poslije učinkovito savladala Norveška vodeći “izvanbilančno” prihode od nafte, što je rezultiralo osnivanjem fonda koji danas “teži” nešto manje od četiri bilijuna eura. (Transformirala je, i tako sačuvala, nacionalno bogatstvo koje se nalazilo u zalihama nafte u investicijski fond. Nema tu balkanskog pijanstva.) To je jedan od odlučujućih razloga što Norveška ne želi (ne smije) zamijeniti svoju krunu eurom (kako su rekli norveški građani na referendumu). Malo je reći – pametna, odgovorna i mudra politika. Usput rečeno, prilično je zabrinjavajuće što stručnjaci koji su našli “lijek” opakoj nizozemskoj bolesti nisu dobili Nobelovu nagradu za ekonomiju. (Bolest se manifestira u velikim priljevima na temelju izvoza nafte koji pokreću proces aprecijacije nacionalne valute, koja, sa svoje strane, ugrožava, smanjuje, konkurentnost nacionalnog gospodarstva. U Hrvatskoj smo imali iste simptome bolesti na temelju zaduživanja u inozemstvu, što smo ocijenili – privilegijem.) To tim više što su sve zemlje izvoznice formirale slične fondove. Porast cijene nafte rezultirao je dramatičnom preraspodjelom dohotka i bogatstva među zemljama.

Zemlje proizvođači nafte i plina postali su basnoslovno bogati. Višak štednje selio se u New York i London, što je dodatno povećalo značaj globalnih financijskih središta. Fiksni tečaj dolara, vezan za zlato, postao je neodrživ pa je zlatni standard zamijenjen naftnim standardom, što je, tko zna koji put, demonstriralo političku i svaku drugu snagu SAD-a, preko noći povećalo potražnju za dolarima kako bi zemlje uvoznice osigurale potrebna sredstva. Bio je to maestralni potez tadašnjega američkog predsjednika Richarda Nixona. Bilo je tu i više nego zrno prokletstva jer se pokrenula inflacijska spirala i produbio deficit platne bilance (smanjenje konkurentnosti američkog gospodarstva).

Najveći dobitnik

U vrijeme nacionalne države marksisti su govorili kako je “država izvršni organ kapitala”. To je točno. Međutim, u tržišnoj državi uvjet nacionalnog suvereniteta je partnerski odnos države i njezina gospodarstva – sve su tržišne države izvršni organ kapitala. Nema podjele na nacionalno i inozemno gospodarstvo. Postoji samo podjela na konkurentno i nekonkurentno gospodarstvo. Konkurentno gospodarstvo osigurava suverenitet, a nekonkurentno osigurava bijedu koja će, sa svoje strane, otjerati domaće stanovništvo da svoju egzistenciju osigura negdje drugdje. Zato danas svjedočimo kako četvrt milijarde beskućnika luta tražeći svoje mjesto pod suncem. Sutra će ih lutati mnogo više.

Temeljni problem današnje inflacije je u nemogućnosti njezine kontrole, uključujući i liječenje uzroka. Općenito, globalizacija, kao i projekt EU-a, rađeni su kao da će dobra vremena vječno trajati. U kriznim uvjetima imamo grdnih problema kojima se ne nazire kraj. Navedeno potvrđuje globalna financijska kriza iz 2008. godine u kojoj se EU nije snašao, kao što se ne raspravlja na pravi način kako smanjiti pogubne socijalne učinke prisutne inflacije. Ako se ne vodi briga o nemoćnim i siromašnim građanima, tada nema smisla ni država ni asocijacija kojoj ona pripada. Pritom, napominjem kako upravo rajnski model kapitalizma (socijalno senzibilan) dominira u EU-u u odnosu na anglosaksonski koji vodi mnogo manje brige o socijalnim pitanjima jer je na prvome mjestu razvoj gospodarske aktivnosti. Podsjetimo se kako su u vrijeme nacionalne države pojedine zemlje različito nastojale kontrolirati cijene. Što je neka zemlja bila liberalnija (čitaj: razvijenija) to je manje posezala za institutom, instrumentom, zamrzavanja cijena. Polazilo se od nedodirljivosti privatnog vlasništva, s jedne strane, i, s druge strane, ispravno se tvrdilo kako izravna kontrola cijena supstituira tržište, što je, sa svoje strane, neprihvatljivo – u kratkom, srednjem i dugom roku – za tržišni model privređivanja.

Kontrola cijena

U zemljama tzv. socijalizma, gdje je vlasništvo pripadalo državi, uključujući naše društveno vlasništvo, takvih “imperijalističkih” rasprava nije bilo. Država je izravno kontrolirala cijene, a, posljedično tome, roba i usluga ili nije bilo (prazne police), a ako ih je i bilo, bile su mnogo lošije kvalitete u odnosu na usporedive robe i usluge u kapitalističkim zemljama (svi smo išli u Trst, kako je to lijepo zabilježio Miljenko Smoje u “Malom mistu”). Država je mogla “prelijevati” putem kontrole cijena dio dodane vrijednosti od gospodarstva stanovništvu (što je stalno mijenjalo relativne cijene – najvažniji aspekt cijena, posebno u investicijskom pogledu). Konačno, ona je bila vlasnik gospodarstva. Osim toga, kontrola cijena stvarala je privid kako se država brine o standardu svoje radničke klase. U kojoj je mjeri kontrola cijena bila briga za standard radničke klase, najbolje pokazuje otvaranje jugoslavenskih granica, kada je na stotine tisuća građana otišlo na privremeni rad (što je dramatično povećao dijasporu) u mrske eksploatatorske kapitalističke zemlje. Tako su privatni i politički kapitalizmi krenuli u različitim smjerovima u kojem je padom Berlinskog zida politički kapitalizam doživio kolaps krajem osamdesetih godina. Ostalo je povijest.

Hrvatska se nije, namjerno ili nenamjerno, oslobodila zova iz prošlosti. Prošlogodišnje zamrzavanje cijene benzina obavljeno je u najboljoj maniri samoupravnog socijalističkog sustava kojeg danas nazivamo tržišnim i demokratskim. Novinar, gospodin Marcel Holjevac, naš je gospodarski, zapravo društveni, sustav opisao kao “kvaziprivatizirani socijalizam u celofanu”, što prilično dobro oslikava našu olovnu i tragičnu stvarnost te besperspektivnu budućnost. Tvrdimo kako smo uspostavili tržišni način privređivanja, ali ako se, kojim “slučajem” (uvijek ima takvih “slučajeva”), pokaže potreba da se intervenira, u interesu viših ciljeva (uvijek ima viših i najviših ciljeva na kojima političari temelje svoje poslanje), tada nije važno što zamrzavanje cijena nije ništa drugo nego – eksproprijacija privatnog vlasništva.

Brojne opasnosti

Prilikom prošlogodišnjeg zamrzavanja cijena naš nam je premijer rekao kako su mu mnogi kolege čestitali na učinkovitosti. Zapravo su mu zavidjeli jer se nitko u Lijepoj Našoj nije “pobunio”, a sredstva informiranja našeg su premijera, ignorirajući činjenicu da zamrzavanje cijena predstavlja kršenje ustavnih načela, zapravo u toj raboti podržala. Oni koji su mu čestitali znali su da bi ih takav ili sličan potez prisilio na ostavku. U Lijepoj Našoj nema takvih problema. Političari u Lijepoj Našoj mogu sve što i kad žele. Tako svjedočimo još jednoj feti salame.

Pijana država

Što zapravo znači zamrzavanje cijena? Investitori investiraju kako bi u fer tržišnoj utakmici ostvarili što je moguće veći profit. Profit nikad nije dovoljno velik pa poduzetnici stalno unapređuju proizvodni proces svoga poslovnog pothvata. Ekonomisti stalno, s pravom, govore o imperativu upravljanja procesima putem upravljanja troškovima. Uostalom, tržišni način privređivanja je deflacijski proces jer se troškovi nastoje smanjiti koliko je god to moguće. Oni koji se ne brinu o kretanju troškova obično su kandidati za stečaj. U privatnom sektoru takvih uglavnom nema. Nažalost, država ne vodi računa o svojim troškovima i troši koliko ju je volja. Tako dolazimo do pojma pijane države. Zato kažemo kako gospodarstvo djeluje u uvjetima tvrdog, a država u uvjetima mekog budžetskog ograničenja. Ima li se uvid u rast državnog proračuna i rast gospodarstva, možemo reći kako u Lijepoj Našoj za državu ne postoji budžetsko ograničenje. Prema tome, tragedija je kad izvršna vlast donese uredbu, odluku, putem koje zamrzne cijene, što, sa svoje strane, dramatično poveća troškove, smanjuje dobit ili čak povećava gubitak. I nikom ništa. Neshvatljivo, ali je tako.

Više sam puta rekao kako je porezna presija iznad poreznog kapaciteta. Kad je porezna presija veća od poreznog kapaciteta, također imamo slučaj da država pretjeranom poreznom presijom, viškom poreznog tereta, eksproprira dio dohotka od privatne imovine. To nije dobro ni razumno, iako je zakonito. Međutim, zamrzavanje cijena ne može biti zakonito jer izravno krši ustavna načela glede privatnog vlasništva. Naš Ustavni sud ima neka svoja pravila i načela funkcioniranja. Umjesto da Ustavni sud upozori izvršnu vlast, u ovom slučaju premijera Andreja Plenkovića, kako nije dopustivo na bilo koji način ugroziti privatno vlasništvo – on šuti.

Zadnji trenutak

Prema tome, zamrzavanje cijena jednako je odluci države da netko drugi, u ovom slučaju građani koji su investirali u gospodarstvo, plati kontrolu cijena. Zato sam današnju raspravu označio narodnom: “Svojim konjem gdje te volja, tuđim konjem nasred polja”. Jedino što Vlada Andreja Plenkovića može učiniti jest smanjiti trošarine na benzin. Trošarine na benzin u Lijepoj Našoj nisu dobrodošle, recimo ironično, što se može identificirati putem subvencioniranja kupnje automobila na električni pogon. Jednom kad se zamijeni postojeći vozni park električnim automobilima, proračun više neće “mirisati na benzin”. Postavlja se pitanje što će Vlada učiniti kad izostanu trošarinski prihodi na benzin? Razumne zemlje o tome danas raspravljaju. Mi ćemo to pitanje “optimalno” riješiti u zadnji trenutak. Prokletstvo zadnjeg trenutka barem je dijelom odgovorno za stanje u kojem se nalazimo.

***

Obnova od potresa bila i mnogo učinkovitija da smo angažirali Kineze

Umjesto da se iskoriste povoljne okolnosti, nastavila se politika “tiskarskog stroja” kako bi se tiskanjem dolara kupovala potrebna dobra i usluge. Ni to nije bilo dostatno kako bi se zadovoljavajuće povećala profitna stopa. Slijedio je projekt globalizacije pa je dotadašnji GATT (Opći sporazum o carinama i trgovini) zamijenio WTO (Svjetska trgovinska organizacija). Na početku, sve se odvijalo onako kako je to otac globalizacije Milton Friedman zamislio. Nitko nije pratio kako se Kina prilagodila novim uvjetima i dinamizirala svoje gospodarstvo koje danas, po mišljenju Amerikanaca, predstavlja ugrozu američkoj hegemoniji. Tako je Kina postala najveći dobitnik globalizacije. Valja reći kako će eventualno usporavanje ili čak zaustavljanje procesa globalizacije najmanje štetiti Kini jer postoji velika nezadovoljena potražnja na brzorastućem kineskom tržištu, što će osigurati visoke stope rasta zaposlenosti i gospodarske aktivnosti. Japan je bio veliko čudo. Kineski slučaj, ma koliko ga neki osporavali, može i mora – impresionirati. U tom smislu kruži priča, koju valja interpretirati kao našu nemoć, kako bi obnova potresom razorenih krajeva u Lijepoj Našoj bila mnogo učinkovitija da smo kojim slučajem, umjesto naše optimalne birokracije, angažirali Kineze.

***

Gorko iskustvo s prodajom  nacionalne naftne kompanije

Uz smanjenje trošarina, Vlada bi morala razmotriti iz kojih izvora izravno novčano pomoći ugroženim građanima. Ako je riječ o struji, tada je moguće dio povećanja cijena prevaliti na HEP (jer je država njegov vlasnik) ako i samo ako se HEP neće u budućnosti prodavati. Imamo, malo je reći, gorko iskustvo s prodajom INA-e kada je procijenjena vrijednost bila znatno manja od stvarne. Razlog je uloga INA-e kao drugog proračuna u vrijeme Domovinskog rata. Tako je rat smanjio tržišnu vrijednost INA-e. Tragično. O tome se ne priča. To, kao i mnoga druga pitanja, nije primjereno, pristojno, propitivati pa se stoga o takvim pitanjima šuti. Narod kaže da je šutnja zlato, što znači da smo mi zlatni narod.