Srbi su dana 04.08. u poslijepodnevnim satima slavili poraz u bitki zvanoj Oluja.

Poraz su slavili u glavnom gradu pokrajine Vojvodine, dakle u pokrajini sa tri regije:

Srijem, Banat i Bačka.

U toj pokrajini žive različiti narodi.

Zašto poraz nije slavljen u centralnoj Srbiji, ostaje tajna.

Na skupu na kojem se okupilo trideset tisuća duša, govorio je Vučić, Porfirije i jedna izbjeglica čiji su roditelji 1995. dragovoljno napustili Glinu.

Mi Hrvati smo razuman narod, mi nikad ne slavimo poraz na Krbavskom polju 1493. godine.

Znamo da je krivnjom bana Derenčina izginulo 10 000 Hrvata.

Ban je naredio borbu prsa u prsa.

Turci bijahu brojniji i tako bismo poraženi.

Dobro bi bilo da su Srbi obavili OPELO, za sve mrtve, ali veličati poraz nije razumno.

To bi značilo isto da mi kršćani slavimo Judu, kao poraženog apostola.

Vučić je u svom govoru govorio o posljedicama, isto kao i Porfirije, ne spominjući uzrok.

Uzrok je napad Srba, na najljepše hrvatske krajeve.

To su stožerni hrvatski krajevi, u tim su krajevima stolovali hrvatski banovi i kraljevi.

Što bi Hrvati bez Une, bez Zrmanje, bez Karinskog mora.

Bili bi osakaćeni i ne bi se mogli zvati:

LIJEPA NAŠA DOMOVINA.

Zato Srbima veleposlanik Hrvata u Beogradu, mora poslati NOTU, da se treba kajati za uzrok, i da se kao susjed susjedu moraju ispričati.

Posebno se moraju ispričati za POGROM Hrvata iz Pokrajine Vojvodine.

Majstori kažu da se na griješkama uči, zato Srbi

 moraju tu tezu poštivati, i da im nikada ne padne na pamet napadatii svog susjeda.

Velik je čovjek koji sa susjedom ima dobar odnos.

To izričito naglašava i Biblija i Kur’an.

Pobijedu treba dostojanstveno slaviti.

To mi Hrvati i činimo.

Činimo svake godine u Kraljevskom Kninu.

Neka tako bude – Amen!

Ivica Jurjević