Nisu u novoj, samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj, tkoju nam je dal Tuđman, samo sudovi boljševistički, nego je ciela Hrvatska nepromienjeno od 1918. SPC-četnička (osim u doba uljuđene ustaške NDH), a od 1945. su se te krvoločne boljševističke nakaze Velezločinca Tita prozvale partizantifama.
Hrvatski puk nije mogal pratiti sve te strašne promiene i već više od jednoga stolieća s čuđenjem i užasom gleda što se to događa i jedino što čini je, spašava živu glavu, pa se uvlači u SPC-čmarove, ali uzalud.
SPC-četniki su od 1918. sustavno NEKAŽNJENO ubijali Hrvate i one tkoji su bili uz njih, a od 1945. su njihovi sliedniki, partizantife Velezločinca Tita poubijele 2 200 000 nevinih ljudih, uglavnom Hrvatah na području NDH, da bi im to stolietno pravo na NEKAŽNJENO ubijanje Hrvatah Tuđman ozakonil svojom ABOLICIJOM.
Danas je 90 % hrvatskoga puka klonirano u SPC-čmarolizce kako bi u mašti prieživieli.
Zato sada i demokratski izabiru svoje koljače za svoje VLASTODRŽCE isto onako kako su morali JEDNOGLASNO izabirati SPC-četnike i njihove klonove partizantife Velezločinca Tita cielo stolieće.
Priema tomu je sasvim razumljivo da ta krvoločna VLAST SPC-četnikah i danas u miru ubija Hrvate i otima sve što im padne na pamet. Tako je SPC najnovije otela, ili kako se kaže uzela, 26 milijuna za stvaranje svojih tzv. kulturnih, SPC-četničkih centarah i još odvratnije, osnovala CROfaktu s tkojom će moći sustavno u najosobnojim područjima hrvatskih pučanah kažnjavati Hrvate u ime “smrt fašizma, sloboda naciji” za nenadmašno moćan kazneni čin “širenje mržnje” iliti “verbalan delikt”, tkoji se na SPC-sudovima ne mora ničim dokazati, pa je dovoljna obična laž netke SPC-nakaze,”uvaženoga” partizantife kako bi bil pravno punomoćan!
Od uztrajnoga održavanja usmrđenih 80- do 100-lietnih SPC-četničkih lažih te ljudske nekrste nakaze dobro žive na grbači svoje žrtve, Hrvatah. Istina se je počela nezaustavljivo širiti pa su njihovi klonovi u ograncima SKJ Velezločinca Tita (HDZ, SDP i ostalo sitno partijsko smeće) uveli CROfaktu kako bi ju ugušili i osigurali si grebatorski obstanak na grbači Hrvatah. Što je više kloniranih Hrvatah, to su SPC-četniki sigurniji u svoj lagodan obstanak u viečnoj laži i na
krvi Hrvatah!Ne dao Bog netkomu Hrvatu pisati danas istinu na međumrieži, a ne usmrđene SPC-laži tkoje propisava CROfakta o radnomu zatvoru Jasenovcu, za dom spriemnim Ustašama, velikomu rodoljubu gospodinu Poglavniku dr. Anti Paveliću, uljuđenoj, ćudorednoj, kulturnoj i pravnoj državi NDH kao i o 2 200 000 nevinih ljudih, tzv. državnih (partizantifskih) neprijateljah, tkoje je Velezločinac Tito NEKAŽNJENO poubijal na području NDH u svietskomu MIRU nakon završetka DSR-a od 1945. do 1980. pa posmrtno sve do danas.
2024-10-18 – – – – – dragutin7 HŽK – ZAGREBPERMETOVO DJELO NA OTKRIVANJU KOMUNISTIČKOG GENOCIDA Ovaj „elaborat“ posvećujem dragom gospodinu, pokojnom Francu Permetu, čovjeku, koji nas je najviše zadužio za pokretanje sveopćeg javnog istraživanja komunističkih divljanja, te ga prihvaćam kao „otca za pokretanje lustracije“ koju komunisti nikako ne mogu doumiti, papir sve podnosi i njihov cinizam čak i poslije 70 godina. Potpisuju DEKLARACIJU a ne razumiju sadržaj.,,,,,,,On Friday, October 18, 2024 at 10:25:20 PM GMT+2, Mijo Potkrajac <mijopotkrajac@gmail.com> wrote:Postovani svi koji mi saljete vrlo dobri i zanimljivi stvari. Ja se svima zahvaljujem posebno sjoru Dragutin Safaric koji posjeduje livade i livade razgranate historije naseg naroda.Ja san malo prija ovo primija sto je davno prija bilo a ja nista nisan svatija o cemu se radi.LP. Mijo.HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (11)Koliko god Hrvatski narod je trpio tegobe jugoslavenskog terora, hrvatska emigracija je trpjela dvojstruko više…
prenosim ovo sa*portala javno.com.P I S M O H R V A T S K O G E M I G R A N T A. Andrije Takac, Pariz
Pismo koje donosim je pisao hrvatski politički emigrant Andrija Takač koji je živio u Parizu. Sudeći po pismu bio je upoznat se mnogim istaknutim Hrvatima ovog velikog grada Pariza. Pismo donosim u cijelosti kako bi čitatelji mogli malo iz bliza dobiti sliku kako je Udba djelovala medju Hrvatima. Pismo je objavio “OTPOR”, glasilo Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO, br. 4 1983. strana 2. Pismo počima:
T K O J E A N T E G R A N I ć ?
Ante Granić je sinovac okrutnog Oznaša Ivana Granića iz okolice Širokog Brijega, koji je došao u Pariz ljeta 1965. godine. Odmah se je sprijateljio sa Slavom Lekom iz okolice Ljubuškog, mislim iz Tihaljine, hercegovina.
Ubrzo se ustanovilo da je taj Ante Granić jugoslavenski doušnik. Postao je “prosvjetni radnik” za “jugoslavensku” djecu u klubu jugoslavenske ambasade u Parizu, što je uistinu značilo da je postao učiteljem.
Poznato je da su taj Ante Granić i Slavo Leko, a možda još i neki drugi pripremali otmicu devetorice Hrvata iz Pariza. Otmica je tako “rodoljubno” smišljena da bi najoprezniji Hrvati pristali na tu smicalicu. Zahvaljujući jednom iz te skupine Granić-Leko, (To je bio Jerko Boban, zvani Kukić (1934-1994) koji je saznao za plan i otkrio ga jednom koji je bio na toj listi za otmicu, moja opaska,) zločinački plan se nije ostvario. Ovog zlopotnjačkog čina Hrvati Pariza se još uvijek dobro sjećaju.
Da ne bi ispalo kao neko izmišljanje, evo imena onih koji su bili potencijalne žrtve UROTE GRANIĆ-LEKO:
(1) Josip Čavčić, rodjen 1917.
(2) Ivan Barun, rodjen 1937.
(3) Jure Vidović, rodjen 1933.
(4) Danko Leventić, rodjen 1931.
(5) Žarko Luburić, rodjen 1934.
(6) Pavo Miličević, rodjen 1931.
(7) Milan Bagarić, rodjen 1936.
(8) Mate Kolić, rodjen 1939., umoren u Parizu 1981.
(9) Mile Boban, rodje, 1939.
Na veliku sreću ovaj jugoslavenski zločinački plan nije uspio, te je teško proreći kako bi hrvatska politička emigracija reagirala u protivnom. Možda, kao i uvijek, okrivilo bi se nevine Hrvate kako bi stvarni počinitelji imali dovoljno vremena umaknuti i sakriti se na sigurna mjesta.
Ljeta 1967. godine Slavo Leko je priznao nekim Hrvatima u Parizu govoreci sljedece: “Nisam vjerovao da se radi o ozbiljnim stvarima. Mislio sam da se sa time želi samo uplašiti Hrvate. Meni se govorilo, da se nikome ništa neće dogoditi. Kada sam opazio u jednom kutu u klubu (čitaj jugoslavenskome, moja opaska) odore francuske policije koje su se trebal upotrijebiti za otmicu devetorice Hrvata, počeo sam drhtati. Sam sebe sam uvjeravao da ništa nisam kriv iako sam sa Granićem i kompanijom u društvu”. (Ovaj Slave Leke razgovor se je snimio na magnetofonsku vrpcu u stanu pisca ovih redaka, na adresi 8 Rue Belhomme Paris 17eme a da on nije uopće znao. Razgovor s ove vrpce je službeno bio preveden na engleski i predočen na sudu desetorici (10) Hrvata u New Yorku od 15 veljače do 15 svibnja 1982. godine. Svrha ovog prijevoda je bila da se upozna američki sud kako jugoslavenska Udba djeluje medju svojim “zemljacima” Hrvatima i huška jedne protiv drugih, itd, trd., moja opaska. Otporaš.)
Kada se je urota otkrila i stvar bila poznata Hrvatima Pariza, Slavo Leko se povukao da ga više nitko nije vidio. Ubrzo je nesta iz Pariza i nastanio se u Osjeku, dok je Granić i dalje ostao u Parizu, da vrši dužnost “prosvjetnog” radnika za “jugoslavensku djecu” u domu jugoslavenske ambasade.
One kobne nedjelje, 16. 10 . 1978 godine objedovali su (ručali) kod Stojana Rašića (oženjen kćerkom Petra Brnadića – pred čijim stanom je ubijen Bruno istog dana). Bruno Bušić, Mate Kolić, Petar Brnadić, Ante Granić (kum Stojanova sina) i još neki kojih se sada ne sjećam. U tome me može dopuniti Stojan ili Petar. Poznato mi je da je Stojan iz ovog stana, u nazočnosti navedenih, zvao Stipu Bilandžić u Njemačku i tražio Franju Mikulića da se Bruno s njim dogovori o važnim stvarima u svezi sastanka sabornika HNV u Amsterdamu. Ne bacam pečat sumnje na Stojana, nego mišljenja sam da bi on morao reći hrvatskoj javnosti što se je sve govorilo tog dana, kakav se razgovor vodio, a posebno izmedju Brune i Granića, te Granića i Kolića. (Te noći je ubijen Bruno pred stanom Petra Brnadića, a Matu Kolića je ubila Udba 3 godine kasnije, moja opaska.) Možda bi se mogli povući konci Brunina umorstva, jer poznavajući politički emigrantski mentalitet može se zaključiti da se tu otvoreno govorilo, otvoreno planovi pravili, nikakvih tajni nije bilo, drugom riječi, svak svakome vjerovao.
Najzanimljivije bi bilo saznati kada je tko izišao iz kuće, s kim i u koliko sati i kuda. Obično kod prijateljskog i kumovog ručka ljudi su veseli, te razdragano kažu idu li kući ili negdje na drugo mjesto. Navodim ovo s ciljem da se svaki Hrvat zamisli nad tragičnom smrću Hrvata čiji se počinitelji umorstava nisu nikada otkrili. Tim plaćenicima i profesionalnim ubojicama uveliko pomaže hrvatska “dobronamjerna” šutnja iza koje se kriju mnoge ubojice i doušnici. Tako je šutnjom ubijen i hrvatski mučenik Bruno Bušić.
Andrija Takač, Pariz.
pet, 18. lis 2024. u 15:10 Dragutin Safaric <dragutin.safaric75@gmail.com> napisao je:2024-10-18 – – – – – dragutinV V pet., 18. okt. 2024 ob 17:34 je oseba Vjekoslav Krsnik <vjekoslav.krsnik2@inet.hr> napisala: