Pismo hrvatskom udbašu Ivanu Bandiću u Mostar 19 listopada 1988.
GRAĐEVINAR MILE BOBAN PRED ZGRADOM GEORGES COFFEY LINCOLN MERCURY, AUSTIN TEXAS, LJETA 1988.
Kao povijesni dokument hrvatske političke emogracije donosim ovo pismo kojeg sam pisao hrvatskom Udbašu u Mostar Ivanu Bandiću. Usput prilažem kopiju pisma moje supruge Annie kojeg je ona pisala na francuskom jeziku našem vjenčanom kumu dru. Miljenki Dabi Peranić u kojem mu piše na prvoj stranici, prevodim dio tog pisma na hrvatski doslovno taj paragraf:
“… Milan se ne mijenja. Za svakoga obitelj je prije svega na prvom mjestu, ali za mojeg muža Hrvatska je na prvom mjestu. Uvijek on meni govori da njegova Biblija ima samo šest riječi: Moj Bog, moja Hrvatska, moja obitelj. Za sada se je posvetio pisati pisma samo svojim susjedima a Bobanova Draga. Naravno (- druga strana -) da neka pisma se zaustavljaju u Mostaru kod UDBE. To ga zabavlja, jer kaže da je njima hrvatska emigracija opozicija koja je u isto vrijeme opozicija njihovoj Jugoslaviji…” “On je potpuno napustio hrvatsku emigrantsku politiku. On traži kontakt s Hrvatima u Hrvatskoj. U tu svrhu on će nastojati poslati svoju djecu u Hrvatsku na odmor…” “…Bivši predsjednik Richard Nixon je uspostavio državničke diplomatske odnose sa Kinom 1972. godine zahvaljujući mladosti u klubu Ping-Pong kojeg se je iskoristilo da se te veze uspostave. Koliko će on u tome uspjeti, budućnost će pokazati. Ako možete priključite mu se, i u tom slučaju on neće biti sam u promicanju svojih ideja…”
MILE BOBAN
P.O.Box 161263
Austin, Texas 78716
Prijatelju Ivanu Bandiću,
Službeniku Udbe ili Supa,
Mostar. Austin, 19 listopada 1988. god.
Dragi prijatelju,
Vremena kulu grade i razgrađuju, kaže naša hrvatska poslovica koja baš ovih dana dolazi do potpunog izraza! Vjerujem da si Ti kao i mnogi Tvoji kolege to predviđali, ali niste mogli P….. (mokriti, mo.Otporaš.) uz vjetar, već ste strpljivo čekali povoljno vrijeme. Sada mi je potpuno jasno kako si me dao lijepo pozdraviti po Jerki. (Jerko Boban, Kukić, moj prijatelj i kolega iz Bobanove Drage, živio u San Franciscu i poslije skoro tri desetljeća otišao posjetiti svoju domovinu Hrvatsku, roditelje i prijatelje. Tada su iz Mostara došli po njega i sa njim imali razgovor pri kojem je bio i ovaj Ivan Bandić iz Gruda. Kada se je Jerko povratio, nazvao me je i to mi rekao. Mo. Mile Boban, Otporaš.) Reklo bi se: neka svoga i u gori vuka. Prije nekoliko godina to je bilo nezamislivo, ali vremena se mjenjaju. I fala Bogu da je to tako!
Ja sam nedavno poslao “pismo mojim komšijama” i upozorio na strpljenje i opreznost. (Prilažem link, mo. Otporaš.)
https://otporas.com/pismo-
Dragi prijatelju nisam toliko pametan pa da bih mogao izmisliti način na koji bih Ti ukratko mogao iznijeti važnost situacije u kojoj se danas nalaze građani Hrvatske. Zato neka mi bude dozvoljeno priopćiti Ti jedan istinit primjer koji se je dogodio ovdje u Americi za vrijeme prošlog rata:
“Bila jedna žena koja je iz potrebe da preživi morala ići u tvornicu raditi. Šef odjeljenja ju zaposlio za jednu mašinu koja je imala mnogo dugmadi za razna funcioniranja. Žena se smela, nije mogla nikako zapamtiti svrhu i funkcioniranje svih tih dugmadi i počela plakati. Šef ju zapitao zašto plače našto je žena odgovorila da nikako ne može zapamtiti koje dugme gdje iđe. Šef ju upita šta je ona po zanimanju našto je žena odgovorila da je ona domaćica. Tada je šefu bilo sve jasno da mora drugačije ženi objasniti ulogu svih dugmadi. Šef je ženi objasnio na taj način da joj je svako dugme prikazao kao neki predmet u kuhinji kojim se ona često služi u svom dnevnom kuhinjskom životu. Za par sati žena je počela pjevati za svojom mašinom, jer joj je bilo jasno funcioniranje svih dugmadi.”
Ako se ovaj primjer primijeni na sve one koji još ne znaju šta su, tako da se stave u položaj kao da su tu bili rođeni prije dvijesta i više godina, kako bi se oni tada osjećali: Turcima, mađarima, Austrijancima ili Talijanima! Niti jednima niti drugima već bi se samo osjećali Hrvatima. Isti je slučaj i danas! Hrvate se ne može prekalemiti u Jugoslavene, ali ovi se mogu prekalemiti u Hrvate.
https://otporas.com/
Što Srbi traže svoje unutar svojih prirodnih i povijesnih granica, nitko razuman neće biti protiv toga. Ali graditi sadašnjost na mitovima Kosove je mlinski kamen oko vrata srpskom narodu, kojeg S. Milošević spretno manipulira a da mu se ama baš ništa ne dogodi, a za iste stvari Hrvati se godinama strpavaju u tamnice. Da li ima ijedan Hrvat među vama koji je spreman promicati hrvatstvo na području Hrvatske a da mu se ništa ne dogodi? Ako ga nemate, pronađi te ga. Ako ga među vama nema onda ga potražite među svojima u iseljeništvu, hrvatskoj emigraciji. Kažem “svojima” jer nismo neprijatelji i moramo svi naći mjesto u zajednici svojeg naroda, ili će oni koji ne htjednu pripojiti se svojem narodu, neminovno postati oružje u rukama tuđina koji će ih nagoniti u šumu protiv vlastitog svojeg hrvatskog naroda, kao što su Jugoslaveni to činili u prošlom ratu.
Ja ne zagovaram revoluciju već Evoluciju, niti niječem pravo hrvatskim komunistima i socijalistima da u Hrvatskoj Državi, u Hrvatskom Državnom Saboru brane prava svojih uvjerenja, brane svoje živote i socijalne ideologije, niti niječem pravo hrvatskim Srbima da brane svoje tradicije, svoje živote, svoje nacionalne potrebe one Domovine u kojoj su se rodili, a ta njihova Domovina je Hrvatska, a svi oni koji to budu nijekali su neprijatelji Hrvatske i rade za treću Jugoslaviju, za Miloševića, za veliku Srbiju. Na nama je svima da popravima pogreške iz prošlosti, da se naučimo konstruktivno raditi, da se uklopimo u događaje i svijet o kojima ovisi i sudbina našeg hrvatskog naroda, tako da nam cilj bude isti, a sudbina pojedinaca neka bude važna ali nikako i sudbonosna. Mi Hrvatsku ne smijemo vezati uz jednu osobu kao što je to bio slučaj u prošlosti.
Prilažem ti sliku S. Miloševića koja je izišla u američkim novinama i koji se tako bahato i ponosito drži kada je tražio Vojvodinu i Kosovu da se pripoje Srbiji. Da je on to tražio da se te dvije pokrajine pripoje Jugoslaviji, onda bi to bilo donekle i razumljivo. Ovako on otvara vrata i drugima da traže svoje i svoja prava, pa tako i namam Hrvatima. U tom kontekstu neka mi bude dozvoljeno podsjetiti Tebe i sve druge oko Tebe na Proglas Istrana kojeg su izdali 13 rujna 1943. god., s jednom nadopunom: gdje god stoji Istranin i Istra, stavite Bosanci i Hercegovci, Bosna i Hercegovina, i tako povratite te dvije hrvatske zemlje u krilo Majke Hrvatske, kao što su Istrani iščupali Istru iz Talijanskih ruku i povratili ju Majci Hrvatskoj. Kako ćete primijetiti, nigje ni riječi o Titi ni Jugoslaviji iako se Titi pripisuje da je on povratio Istru Hrvatskoj, što ne odgovara istini i što je jedna očita LAŽ kako bi se Titi dala veća važnost i zasluga, a Poglavniku dru. Anti Paveliću koji je imao u sastavu Hrvatske Države i Bosnu i Hercegovinu smanjila povijesna važnost i uloga da je upravo on prekinuo sve spone i sve veze sa fašističkom Italijom 4 dana prija Tita, tj. 9 rujna 1943. godine i pripojio sve silom okupirana hrvatska područja Matici Hrvatskoj.
“ISTARSKI NARODE!
Duh Istre je nepokoran. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje. U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati.
Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne, uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Nećemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.
RODOLJUBI ISTRE!
Talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. (Povjestno je poznato, znano i potvrđeno da su talijanski fašistički vojnici sa velikim vojničkim potencijalima prišli titovim partizanima odmah poslije Poglavnikovog Proglasa Hrvatskom Narodu 9 rujna 1943. godine da su sva okupirana područja pripojena Matici Državi Hrvatskoj. Titi tada nisu smetali talijanski fašisrti niti talijansko fašističko oružje. Mo. Otporaš.) Prvi put u našoj historiji uzima narod kormilo u svoje ruke. ISTRA SE PRIKLJUČUJE MATICI HRVATSKOJ I PROGLAŠAVA UJEDINJENJE SA OSTALOM NAŠOM HRVATSKOM BRAĆOM.
ISTRANI! DRŽMO ČVRSTO ORUŽJE U NAŠIM RUKAMA!
Stanimo na branik naše slobode. Nedajmo je više nikom za živu glavu. Moramo da stanemo svoji na svome. Budimo disciplinirani i slušajmo upute naše narodne vlasti: NAŠIH NARODNOOSLOBODILAČKIH ODBORA.
ŽIVJELA HRVATSKA ISTRA! ŽIVJELA JUNAČKA NARODNO.OSLOBODILAČKA VOJSKA! ŽIVIO ZAVNOH! ŽIVJELA CRVENA ARMIJA! ŽIVJELE SAVEZNIČKE ARMIJE!
Smrt fađizmu-sloboda narodu! (13 rujna 1943.)”
Ja ne pozivam na ustanak nego iznosim ono što je nekada bilo potrebno proglasiti kako bi se jedna hrvatska pokrajina spasila od kolonijalnih tuđih zazubica. Ovaj proglas je izašao “Vjesniku” od 28 rujna 1968. god. kako bi se građani Hrvatske podsjetili na svoju patriotsku dužnost, koja im je onda bila ugrožena pod Rankovićevom kontrolom.
Jerko mi je pričao o mnogim stvarima kao i to da se vi svi u Mostaru zanimate tko je protiv vas i tko šta radi, ponajviše šta je sve radim i zašto ja sve to radim što radim. Ja ne znam šta je vama Jerko sve pričao i kako se je on izražavao. Ja ću vama otvoreno reći da među nama Hrvatima vani nema nikakove “krvne osvete” da bi nekoga mrzili. A što mi mislimo o Hrvatskoj, o njoj pričamo, o njoj sanjamo, za nju radimo i računamo kako ćemo se što prije u nju povratiti, mislim da je to naše pravo i dužnost. Mi pomažemo one koji se za to naše pravo bore, pa kada osjetimo da se i vi za to naše pravo borite, budite uvjereni da ćemo i vas pomoći i sve naše slavine će biti potpuno otvorene, kao što su i židovske slavine otvorene prema njihovoj domovini Izraelu.
Piše mi jedan iz sela da umjesto pisama šaljem što više novaca da mogu krpiti kraj s krajom Jedna kinenska poslovica kaže: ako ćeš me ribom hraniti, onda me nauči i ribu loviti, jer možeš me nahraniti nekoliko puta ali ne možeš uvijek. U tom pravcu ja odgovaram njemu i drugima. Nije u pitanju novac nego kako do novca doći. ja sam to objasnio u mojim pismima, kao i u pismu Miroslavu Šimiću. https://otporas.com/
Dragi prijatelju svjestan sam da te Tvoji u vlastitim redovima mogu optužiti da si moj suradnik, kao i mene u mojim redovima mogu me optužiti da sam Tvoj ili vaš suradnik. Ja računam na te neugodne pojave i aspekte u traženju puta k soluciji. Ja računam na ljude slaba karaktera, na izdaje, na manje grijehe i incidente, koji ne smiju skrenuti pažnju s onog glavnog da se ostvari HRVATSKI MIR među svim građanima Hrvatske. zato sam napustio emigrantsko vrludanje i izživljavanje, nadvladao sam sebe, oslobodio se straha da li ću biti “shvaćen ili blaćen”, približio se vama i uz cijenu da mi se šijon zavrne. Jer, radi se o Hrvatskoj a ona je tamo, gdje ste vi, a ne u emigraciji. Pa aki i Ti tako misliš oli slično, onda nam nije potrebno biti jedan drugom suradnik, nego budimo sluge domovine i građana Hrvatske.
Što se tiče trenutne situacije u Jugoslaviji, mišljenja sam da će se na kratki rok malo smiriti, dok se snage skoncentriraju. tada će biti “povuci-potegni”, ali svak za svoje. Na vama je hrvatskim komunistima koji imate vlast u rukama da pazite na živote građana Hrvatske. Nađite načina kako ih se nebi slalo u prve redove i vatrene linije protiv ruskih kaćuša i zapadnih bombi. Kosova ne smije biti ratna arena građana Hrvatske za tuđe prljave račune. Opravdani zahtjevi Albanaca neka ne smetaju hrvatima, kao što i naši neće smetati njima.
Ubrzo će jedan naš građanin doći tamo i obećao je da će vam donijeti sve što htjednem poslati. Strah ga je, jer se boji da ga nebi optužili da širi neprijateljsku propagandu. Nemojte ga snapostovati. Pustite ga na miru, jer je naš čovjek i dobar je građanin hrvatske.
Na kraju pozdravljam sve Tvoje kolege u uredu, a posebno komšiju Miroslava. Sve što ti je jasno raspravljaj s Tvojima, a što Ti nije jasno, javi se te ću ti posebno sve objasniti.
Uz iskrene pozdrave bratski i hrvatski te pozdravlja.
Tvoj Mile Boban.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.