DAO SAM NASLOV OVOM PISU ŠTEFA CRNIČKOG – “JEDNA ŽALOSTNA SREĆA”
(Donosim ovdje jedno pismo pukovnika Stjepana/Štefa Crničkog, koje će za sigurno biti citirano mnogo puta i koje će za sigurno poslužiti popuniti prazninu generala Drinjanina. Na kraju pisma ću reći par riječ i za sada ništa više. Također prilažem poveznicu koje sadržaj opisuje mnoge do sada mnogima nepoznate činjenice. Otporaš.) http://www.safaric-safaric.si/hup_otporas_53/201811_DRINA_Svezak_1_Posebno_izdanje_Studeni_2018.pdf
DRINAPRESS
Santa Ana, 33
CARCAGENTE Carcagente, dne 20 siječnja 1970.
Gospodin
R A T K O G A G R O
Dragi brate ratko !
Primio sam Vaše pismo od 12 siječnja ove god. i osvrnut ću se na njega kasnije, čim dospijem, ali sada bih Vam rado svratio pozornost na jednu stvar.
Vidim teškoće Vaše, a da o svojim i ne govorim. Ljudi su mi u prvo vrijeme cvilili neka izdam OBRANU, a sada kad ju imaju hoće Bog zna što. Svi stavljaju zahtjeve, ali oni sami malo rade.
U ovom pismu rado bih Vas upozoriti na jednu stvar:
Pisali ste mi, da ste poslali na Padre Oltra ček na 400.- can. Dolara za djecu. Ček je ispunjen na Domči-a. To je učinjeno vrlo loše, jer djeca od toga neće imati ništa. Njihova mama će to potrošiti Bog zna zašto. To je takova baba, da ja takovu nisam vidio u životu. Nisam htio o tom pisati osim familiji i to Dinku (Šakić, mo. Otporaš.), kako je postupala.
Na dan Svih Sveti bio je okićen grob Generala, i ljudi su dolazili u masama, bilo ih je više stotina, koji su došli posjetiti grob Generala.
Bivša žena Izabel niti djeca nisu bili. Poslao sam Logarića u Beniganim, da vidi, nisu li možda otišli u Bilbao, ali nisu, jer su bili svi u Beniganimu. Logarić je pitao Domči-a (General je imao četvero (4) djece: Domagoj, Domći 1954, hrvatsko ime, Drina, 1956, hrvatsko ime, granica na DRINI, Vjeko, 1957., hrvatsko i očevo ime i Marica, 1958., hrvatsko ime, mo. Otporaš.) zašto nisu došli na grob oca, a on je slegnuo ramenima — znači ona im je zabranila ići.
Za Božić sam poslao djeci dar kao i obično, i Logarić (Slavko Logarić, mo.) je odnio na badnjak u Beninganim. Predao je djeci, a ona je rekla Logariću, da ga zove Guardia civil /policija/. On je išao. Tamo su mu rekli, da ona traži, da nitko ne smeta djecu i ne posjećuje. Logarić se vratio natrag k njoj i pitao ju šta to znači. Ona mu je rekla, da ne želi da i jedan Hrvat dodje posjećivati djecu. Logarića je to razbjesnilo, što je posve naravno.
Ja ne mogu doći niti blizu, jer sam se posvadio s njom kad sam preuzimao tiskaru /5 kolovoza/ (Štef Crnički je preuzeo tiskaru DRINAPRESS od španjolskih vlasti 5 kolovoza 1969. mo. Otporaš.) jer je ona htjela arhivu, koju ja nisam dao. Tada se je ona izlajala do mile volje, govoreći, da ju hrvatska politika ne zanima. Udba bi imala ti arhivu, da ju nisam ja oteo, i to preko nje.
Radi toga sam pisao Padru Oltri, ako još ima ček, neka ga vrati natrag, i ček se neka položi u banku. U buduće se neka čini tako, jer nije poželjno da se dade babi i jedna centa, da ona troši, a djeca ne će od toga imati ništa. Ona je sve kriva, i mene čudi, da je naš Maks živio s nojme i tri dana. To je takova osoba.
O tim stvarima ja nerado pišem, jer to su osobne stvari, koje se ne tiču Odpora, ali vidim, ali vidim, da se u ovom slučaju i tiču, jer ne želim, da ljudi daju novac, a baba da troši, dok djeca nemaju ništa od toga.
U buduće neka se novac stavlja u banku, tamo gdje je zaključano. Ako Padre Oltra nije taj ček poslao Domći-u, zadržat će ga, a Vi mu javite neka ga šalje natrag.
Toliko o tome.
Uz bratski pozdrav avima Vama.
SLOBODA HRVATSKOJ ! (podpis Štef Crnički.)
(Prije nešto više od godinu i pol imao sam priliku preko telefona razgovarati s čovjekom koji je otišao u Španjolsku posjetiti djecu generala Drinjanina.
Tom prilikom je saznao da su djeca skoro izgubljena. Nezainteresiranost djece da saznaju nešto više o njihovu ocu ga je toliko raztužilo i ražalostilo da je zaplakao.
Djeca su bila mala i ostali su kao SIROČAD. Drugi ih odgajao onako kako je to drugima odgovaralo. Dok su bili s ocem, bili su pod okriljem HRVATSTVA. Kasnije sve što se je dogodilo je JEDNA ŽALOSTNA NESREĆA. Ima u hrvatskoj DIJASPORI takovih slučaje na pretek. Pričao mi je Ante Miletić iz Toronta da je bio krizmani kum sinu njegova prijatelja. Sin nije govorio hrvatski a otac nije govorio engleski. Ante Miletić je morao biti i kum i prevoditelj. Obitelj se odgajala u dva smjera: jedan hrvatski a drugi kanadski. Žalosno ali i često puta istinito. Mo. Otporaš.)
Naslov: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića – generala Drinjanina Post Postano: pon. lis 22, 2012 08:51
Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12
(Malo prije mi se javio jedan prijatelj s ovom porukom prof. Ivana Prcele. da reknem nekoliko riječi o devedesetgodišnjaku maldiću Ivanu Prceli. Ivan Prcela je rođen 9 ožujka 1922 godine u selu Kašute kod Trilja. Bio je student bogoslovije u Sinju kada su ga partizani mobilizirali u listopadu 1944. u NOB. U svibnju 1945 sa svojom jedinicom u sastavu JNA bio je u Trstu, odakle je dezertirao i prišao na savezničku stranu. Po njegovim iskazima vidio je mnoge brutalnosti JNA što ga je potaklo u slobodnom svijetu raditi na tome da prikupi što god je više moguće iskaza živih svjedoka o partizanskim zločinima počinjeni, kako gosp. Prcela kaže, nad mojim hrvatskim narodom i mojim naraštajem. Uzelo mu je mnogo godina prikupljajući te podatke, sastaviti, složiti, prevesti na engleski i, konačno, napisati obujmu knjigu OPERATION SLAUTHERHOUSE od 557 stranica, 1970 godine.
Početkom šesdesetih godina prof. Prcela dolazi u Europu, obilazi hrvatske iseljeničke zajednice, dolazi u Španjolsku posjetiti neke svoje prijatelje, s kojima je išao posjetiti hrvatskog generala Vjekoslava Maksa Luburića. Kako je sam pričao da je bio više nego oduševljen izjavama generala Drinjanina o svim hrvatskim zbivanjima. To je bio početak iskrene suradnje između generala Drinjanina i prof. Ivana Prcele. kada se je Ivan Prcela 26 prosinca 1963 godine oženio s Španjolkom, general Drinjanin je potvrdio svoje iskreno i hrvatsko prijateljstvo prof. Ivanu Prceli tim da mi je bio vjenčani KUM. Eto, to je upravo KUM prof. Ivan Prcela koji je poslao svom prijatelju G. Vuškić ovu dolje niže poruku da se zna što bi svi Hrvati trebali znati. To ovdje prilažem jer se uistinu odnosi na moje prethodno pismo koje sam ovdje iznio. Mile Boban, Otporaš.)
G. Vuskic Fri, Jul 6, 2012 at 1:18 PM
1ivanprcela@roadrunner.com <1ivanprcela@roadrunner.com> Fri, Jul 6, 2012 at 2:26 PM
To: “G. Vuskic” <trup1959@gmail.com>
I ja sam godine 1970., skupa sa svojom suprugom Španjolkom, htio posjetiti djecu mojega nezaboravnoga kuma, ali Isabel nas nije htjela primiti. Ni DOMĆI, sada doktor medicine, pred dvije godine ne htjede me primiti nego naprotiv… Isto tako Mirica NE HTJEDE ME primiti, iako sam iz stana gje sam bio u Valenciji kamen mogao baciti u njezin stan. MIRICA TREBA BITI ZAHVALNA SVOME VELIKOME OCU STO JE ZIVA JER MAJKA JE HTJELA NJU POBACITI. Ovo sam nekidan istakao u prijevodu jednog španjolskoga časopisa – neka to udje u biografiju koja se u Zagrebu piše.
BOG I HRVATI i ZA DOM SPREMNI!
J. Ivan Prcela
(Eto, još malo istine o generalu Drinjaninu, Vjekoslavu Maksu Luburiću. Više su neprijatelji Hrvatske zamrzili Maksa Luburića zbog njegove žqrke ljubavi prema Hrvatskoj, nego su svi pogani zamrzili Isusa Krista zbog njegove ljubavi prema svakom Božijem stvorenju. Za svakoga bi se mogao naći glumac ali za Maksa Luburića se bojim da će se moći naći iskreni glumac koji bi mogao glumiti Maksa Luburića. Glumiti Maksa Luburića najprije moraš voljeti Hrvatsku više nego samog sebe; a malo je danas takovih. Mile Boban, Otporaš.)
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.