Pismo prijatelju Marinu Sopti, Midland, Texas 18 prosinca 1984.

Bog! dragi moj Marin Sopta,

Nešto sam pretraživao i tražio neke dokumente i naletih na kopiju ovog pisma kojeg sam ti pisao bit će tome skoro 30 godina. Prepisat ću ga i poslati ti ga da ga pročitaš i vidiš i uvidiš kako sam ja tada kao Pročelnik našeg Hrvatskog Narodnog Otpora mislio. Dali su moje tadašnje misli bile ispravne ili ne je jedna stvar, a druga je stvar da sam ja to pismo pisao u odrazu onoga vremena kada su sve oštrice bile uperene protiv Hrvatskog Narodnog Otpora i njegovih članova.

Tebi sam ovo pismo pisao rukom i poslao kao jednom od mojih iskrenih i najodanijih suradnika u organizaciji HNO, što je bio očiti dokaz da je upravo k nama, članovima organizacije HNO u Toronto došao dr. Franjo Tuđman 1987. godine. Njemu nisu smetale čula/rekla/kazala priče koje su kolale po svim kuloarima svijeta protiv HRVATSKOG NARODNOG OTPORA., a osobito protiv mene i njujorškog procesa kojeg sam bio dio.

Dragi moj Marin želim tebi i svoj tvojoj obitelji sve najbolje, a kada imadneš vremena javi mi se i dadni mi tvoje mišljenje na ovo pismo kojeg ne znam da li si sačuvao original. Srdačni pozdravi iz Texasa od tvojeg prijatelja Mile Boban i sve njegove obitelji. MB, Otporaš.

Midland, Texas 18-12-1984.

Dragi brate Marin,

Kada je Bog stvarao narode, mislio je na sve narode pa i na naš hrvatski narod, na sve ljude pa i na mene itd. Stoga i ja mislim na tebe, tvoju suprugu, tvoje prijatelje i sve one koji se budu sjećali svojih bližnjih i dragih ovih Božićnih dana. Barem prividno bi svi trebali biti povezani u jednu ideju: ideju mira, ideju radosti, ideju sreće, ideju blagostanja, ako već nije moguće biti povezan u ideji opraštanja.

Ja sam do sada fala Bogu dobro i zdravo kao i cijela obitelj. Za Božić ću ići u San Francisco i vidjet ću da li se ili ne može što učiniti od onih danguba za našu hrvatsku stvar.

U mnogim našim naseobinama dans stvari ne izgledaju ljubičaste, i to me uveliko smeta, jer se mnogi osjećaju da su od sebe dali sve što su mogli i imali. Naravno da je to stvar pojedinaca i stvar apatije, ali žalosno je da u najvećim slučajevima pojedinci sve započimaju, grade, ruše, razvaljuju i vrhuške se igraju, što nepovoljno na cjelinu djeluje.

Na primjer: Sjetimo se američkih, jugoslavenskih i hrvatskih tužitelja, koji su špijunirali hrvatske rodoljube da bi spasili “ugrožene ljudske živote od hrvatskoga terorizma”. Tim uhodarenjem oni nisu spašavali “ugrožene ljudske živote” već su spašavali Jugoslaviju, do koje im je u biti bilo više stalo nego li do “ugroženih ljudskih života”.

Naravno, htjelo se je nešto učiniti. Htjelo se je krenuti s mrtve točko. Tko je to htio pokrenuti? Naravno uvjereni idealisti Hrvati okupljeni oko organizacije HRVATSKI NARODNI OTPOR, H.N.O. Ali, nažalost, bili smo okruženi s dangubama i neidealnim Hrvatima, među kojima su mnogi nosili visoke položaje, kao što kanonici i pukovnici uvijek misle na biskupska i generalska odjela.

Ja sam često čuo govoriti da su Hrvati međusobno svađalice, i to se tako ukorijenilo da mnogi u tu negativnu i neprijateljsku krilaticu vjeruju. Ja se s tim uopće ne slažem. To “svađanje” je demokratsko raspravljanje – ne protiv cilja za hrvatsku državu – nego oko tog cilja kako što uspješnije doći do cilja, a taj cilj je: HRVATSKA DRŽAVA. Dokaz tome demokratskom izražaju su brojne hrvatske stranke, pokreti, organizacije i slično. Sve one više ili manje djeluju u duhu njihovih začetnika i originalnog programa, koji u sebi nose stranačke legalitete i legimitete.

Od nesklonih Hrvata prema Poglavniku i Ustašama pa i NDH, toliko sam puta čuo da je Poglavnik imitirao Fuhrera Adolfa Hitlera. Da su imali isto gledište, da su imali iste političke nazore i slično; i da se nije mogao osloboditi Hitlera jer je bio njegov sluga.

Študirajmo malo vođu HSS Stjepana Radića:
– Prvo, Lenjin je rođen 1870., a S. Radić 1871.,
– Drugo, Lenin osniva Rusku Socijalističku radničku Stranku 1903.,
– Treće, Radić osniva Hrvatsku Republikansku Seljačku stranku 1904.,
– Četvrto, Lenin ima “koziju” bradu kojom se ističe kao jarac među radništvom i seljacima.,
– Peto, Radić imitira u svemu Lenina, kojega nije imao priliku živa susresti. Zato mu se ide na grob pokloniti poslije prvog svjetskog rata, i upisiva seljačku stranku u zelenu radničku internacionalu, u nadi da će to pomoći hrvatskim probitcima.

Seljačka stranka – ne mogu reći hrvatska kada je radila protiv državotvornih hrvatskih probitaka – je stvorila “Banovinu Hrvatsku” koja je kamo kud manja bila od NDH. Ja još nikada nisam čuo hrvatske rodoljube – nacionaliste – spočitavati prvacima seljačke stranke na krnjenju Hrvatskog Integriteta i Suvereniteta, kao što su ovi okrnjivali NDH i Poglavnika da je prodao Dalmaciju.

Mnogi danas u iseljeništvu predbacuju hrvatskim komunistima da su sluge Beograda i da se ne mogu istoga otresti. Zaboga! Zaboga! Zar su se prvaci seljačke stranke mogli osloboditi Beograda? Zar nisu bježali s beogradskom vladom u London, Kairo i dalje? Svugdje po svijetu su išli pregovarati s onima koji su rušili NDH, umjesto demokratski, slijedeći demokratski program njihove seljačke stranke, doći u Zagreb, hrvatsku prijestolnicu, u Hrvatski Sabor, koji je tada postojao, i pregovarati i raspravljati sa Hrvatima u Zagrebu za zajedničku hrvatsku državu. Jok! Oni su to izbjegavali. Mnogi prvaci seljačke stranke danas u izbjeglištvu opisuju svoje veze sa onima koji su se borili na jedan ili drugi način protiv hrvatske države. Tebi je to Marine poznato: Radica, Krnjević, Branko Pešelj, Jukić, Dinko Šuljak, Torbar, i mnogi drugi.

Iskreno se sada pitam: bili se oni sastali sa prvacima, začetnicima i nosiocima Ustaškog Pokreta, koji je ipak u ratnom vrtlogu i međunarodnom sukobu stvorio NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU koja je bila veća i potpunija od seljačke “Hrvatske Banovine”, i koja bi svakako bila veća nego ona Hrvatska koju je zagovaralo “Hrvatsko Proljeće” 1971.

Hrvatska Republikanska Stranka je samo “ostatak ostataka”, kako bi to znao u svoje vrijeme govoriti Mate Rajković, Udbaško piskaralo, a pravo ime Sertić iz Kavranove skupine, “revidiranog” stava. Oni nikada, nikada neće doći do narodnog izražaja; zato što i dan danas postoji socijalistička Republika Hrvatska, što se u biti ništa ne razlikuju od Korskove Republike, osim u političkim definicijama i oznakama. Narod u socijalističkoj Republici Hrvatskoj dans živi pod hrvatskom zastavom crven-bijeli-plavi sa političkom oznakom crvenom zvijezdom sa srpom i čekićem, kao što je za vrijeme Poglavnika bila hrvatska zastava sa političkim obilježjem “U” slovom, i kao što će sutra – ako gosp. Korskog sreća posluži – hrvatska zastava će biti pod političkim znakom Korskove Republikanske Stranke.

Što se tiče HOP-a ili TROP-a, mišljenja sam da nema smisla trošiti barut na prošle slave. Oni su u riječima veliki a na djelu sićušni, u politici radikalni a u akciji pacifisti. To je HOP!

Hrvatsko Narodno Vijeće je samo po sebi mrtvo rođenče. Zašto? Zato što ima žalosnu i nedržavotvornu hrvatsku prošlost. Od svih Vijeća koji su postojali od 1918 g. pa do danas, ono prvo ima vrlo povijestno značenje, jer je 29 listopada 1918. prekinuo službeno sve tradicije, spone i veze sa Mađarskom, koja nas je gušila od 1102 g. To isto Vijeće nas je dovelo u zagrljaj Beograda.

Drugo Vijeće je postojalo na ovom kontinentu za vrijeme prošlog rata, kojeg je cilj bio rušiti hrvatsku državu a pomagati Tita i partizane u šumi. Vidi Vjećeslav Holjevac: “Hrvati izvan domovine”.

Treće Vijeće iz New York-a 1962 god. je bio skup profesionalnih emigranata i imigranata koji su htjeli u stare dane i ostatak života provesti u političkom turizmu. To su pošteni Hrvati brzo prozreli i kao negativno i štetno odbacili. Njegov službeni i zadnji predsjednik, dr. Ibrahim Beg Džinić se zahvalio na svim dužnostima. Tako je neslavno propalo Newyorško Hrvatsko Narodno Vijeće kao mrtvorođenče iz godine 1962.

Najdinamičnije i rodoljubnije je bilo ovo zadnje Hrvatsko Narodno Vijeće. Njegov uspon i rodoljubna djelatnost su smetali Jugoslaviji, koja je diplomatskim kanalima kod svojih diplomatskih kolega sve poduzela da Vijeće postane jedna karikativno-stranačka a ne državotvorno hrvatska organizacija. Poznata je cirkusijada trećeg Sabora iz Londona, i samo se na vrijeme čeka tko će službeno zabiti mrtvački čavao u kovčeg mrtvog Vijeća.

Što se tiče HRVATSKOG DRŽAVOTVORNOG POKRETA, HDP-a, mišljenja sam da je za sada to jedna najbolja alternativa. Samo ima nešto što me zabrinjava, a to je: da smo prije imali lijenčine: Zlatka (Markus, mo, Otporaš), Rudija (Arapović, mo, Otporaš) koje smo morali hraniti, a bilo je i drugih. Iznimka su bili: Franjo (Mikulić, mo, Otporaš) koji je radio i Bruno (Bušić, mo, Otporaš) koji je snage prikupljao. I kada je “Car došao do duvara”, njih nema, jer nisu bili zadojeni idealizmom, to jest hrvatskim idealizmom.

Sada imamo Mladena (Schwartz, mo, Otporaš) i Nikolu (Štedula, mo, Otporaš) koje trebamo pomagati, i ne znam na što ćemo naići u kritičnim momentima. Bojim se da ćemo ostati sami oko našega dragoga i slavnoga i jedinoga OTPORA, koji se mora bitno razlikovati u taktici od onog utemeljiteljskog na Ivan Planini prije punih 40 godina. Tada su bila ratna vremena i drugačiji pogledi na sve a danas su drugačija vremena pa i drugačiji pogledi na sve, što mi svakako moramo usklađivati s današnjim vremenom i situacijom.

I nove snage u domovini će se bitno razlikovati od svojih partizanskih i ustaških očeva, koji su bili odgojeni na “puri i kaši”. Nove snage u domovini se već sada bitno razlikuju, ne samo da više ne jedu “puru i kašu”, nego će se svim sredstvima boriti da se ne povrate na bivšu “puru i kašu”, koju smo mi mnogi u iseljeništvu ostavili kod kuće. Zato, dok bi se oni povratili na “puru i kašu” ili još gore “na komoštre”, Jugoslavija bi mogla još 100 godina živjeti.

Dragi moj brate Marin osjećao sam potrebu ti se malo “ispovjediti”. Ovo je moje mišljenje. Mi moramo bitno i hitno mijenjati KURS, jer nova ekipa u OTPORU nema hipoteke prošlosti, kao što je ni novi naraštaj nema u Hrvatskoj. Mi moramo razbiti taj strah zbog “hipoteke prošlosti” da sinovi iseljene i zarobljene Hrvatske mogu započeti bratski i hrvatski dijalog.

Bilo bih mi drago kada bi se ti osvrnuo na ovo moje pismo i poslao mi primjedbe. Svakako mi se javi.

Rukoljub tvojoj mami Darinki i supruzi mariji, daidži Karlu, tebi i drugima iskreni pozdravi, i svima želim

SRETAN BOŽIĆ I VESELU NOVU 1985 GODINU!

Grli te Tvoj prijatelj i Pročelnik Mile Boban.