PISMO POVIJESNE NARAVI MILANU BOBANU, piše dr. Miljenko Dabo Peranić 30 srpnja 1969.

     Danas, četvrtak 8 travnja 2021. tražeći nešto u mojim kutijama, nađoh ovo pismo kojeg mi je pisao moj vjenčani kum dr. Miljenko Dabo Peranić 30 srpnja 1969. godine. Začudio sam se ovom pismu kojeg nisam vidio punih skoro 52 godine. Potpuno sam bio zaboravio na ovo pismo; ali kada sam ga danas pročitao, odmah sam se podsjetio ovog pisma i na tome je sve ostalo do danas. Zato sam i stavio naslov “PISMO POVIJESNE NARAVI…”, jer ću morati dopuniti ovo pismo mojim sjećanjima, jer se radi o meni i mišljenja sam da sam ja jedini još danas živ koji mogu ovo pismo dopuniti.

    Napravio sam kopiju pisma koje je pisano, tada u ta vremena na pisaći stroj i ako se dobro zagledate vidjet ćete datum, na vrh pismo olovkom napisano što ću ja ovdje staviti velikim slovima, jer je ovo povijesne prirode pismo: “O OVOME NE GOVORITI NI BOGU”.

    Također sam stavio drugu sliku o kojoj ću sve pojasniti, jer sadržaj mojeg vjenčanog kuma Limljenka Dabe Peranić se tiče i osobe koja je na ovoj sliki. Također na desnoj strani pisma ima olovkom napisani dodatak, i pri pripisivanju ovog pisma dolje na dnu treći red ću pripisati šta je tu nadodao dr. Miljenko Dabo Peranić. Ispod kopije slike donosim prijepis pisma.

    Mile Boban.

    Austin, Texas,

    8 travnja 2021.Slika dra. Miljenka Dabe Peranića. Izvor DRINA 1963 ili 1964.

Pismo prepisujem. Pročitajte niže.

    Dragi Milane

                                                 Paris, dne 30.7.1969.

    Što se čudiš da Ti se ne javljam? Pa ti se čudi. Ali ćeš pasti na guzicu ovo čitajući. Dielili smo dugo vremena i dobro i zlo, kao braća govno – kako je znao govoriti General po našu hercegovačku. Daleko smo. Ali mislim da i ovako isto dielimo.

    Što da počnem prie? Kao što je nekada Mirko govorio – (Kovačević, naš zajednički prijatelj je uvijek sumnjao u njega i o javno govorio, mo. Milan.) iz ustiju Udbe – da sam ja dao zatvoriti Čavčića, (Josip Čavčić (1917-1972) je bio u to vrijeme bio predsjednik društva Hrvatski Radnički Savez, kada ga je francuska policija uhapsila sa samokresom u džepu na koji nije imao dozvolu. Stavili su ga u zatvor. Bio je skoro pinih mjesec dana u zatvoru. Branio ga je vrlo poznati francuski odvjetnik Jean-Luis Tixer Vignacour, koji je i meni pomogao nekoliko puta kad sam imao problema sa francuskim redarstvom, mo. Milan.) tako je sada Čavčić bio povjerovao da sam ja dao ubiti generala. Tako i Galić, (Dujam Stanko, mo.) koga sam uspio opet dobiti u HRS, ali sam ja dao otkaz na tajničtvu, i ostao običnim članom, koji više ni ne idem na sastanke. Od Generalove smrti, imali su pravo u moju kuću samo Barun (Ivan, mo.) i Bagarić (Milan, mo.) Za druge me nema. Od jučer više ne može ni Bagarić. Zašto?

    Reći ću Ti, ali da Ti nabrojim ostalo.

    Iztragu o pogibiji Generala vodim sam, pa obavieštavam Brigade Criminelle i u Francuzkoj i Španjolskoj. Znaš kakav je to teret. Protiv meni je osim toga sav sviet. Znaš me. Volja jaka, svijest čista, pa – Bog. Osim toga pitanje tiskare. I to moram nadzirati, i to nevidljivim nitima. Tamo je naš dobričina Crnički. (Stjepan, Štef, mo.) Ali da ja nisam intervenirao iz Pariza još pred dva mjeseca, i rekao pratrima ono što sam rekao, danas bi u tiskari Obrane sjedila Udba, i bila gospodar tiskare s 51%. To se dogodilo tako da je Udba poslala Crničkom jednog Udbaša iz Barcelone, koji se prikazao kao Generalov rodjak. I postoji mogućnost da je s Generalom Odpor izgubio i mene.. Pisao sam Glavnom Pročelniku o svemu tome. (Poslije pogibije generala Luburića Rudi Erić je bio izabran za Glavnog Pročelnika HNO, mo.) Nema još odgovora. Molio sam njega, Erića i Gagra, da spase Odpor, i naka brzo reagiraju. Šute još.

    Ali kada je Pavelić s nekolicinom najglavnijih osudio Luburića, Luburić se povukao. Ja sam rekao: ako se u mene samo malo posumnjalo, povlačim se i bit ću mrtav za Odpor.

    Eto to ti se sve oko mene dogadja, u isto vrieme kada sam već četiri puta uspio izići živu glavu.

    Da, moj Bobane. Udba radi kako već znade, a mi padamo. mene htjeli već četiri puta ubiti, pokušali su mi ukrasti Kitu, (Dabina kćer Anita, mo.) da me lakiše dobiju. I da nisam bio u “igri” s Udbom, danas bih bio mrtav. (Smisao cijele ove izreke gdje se nalazi riječ “igri” treba povjesno dobro analizirati zašto je on, dr. Miljenko Dabo Peranić bio u “igri” s Udbom, mo. Milan.) Primao sam ih doma, išao k njima na sastanke. Tri mjeseca sam ih pratio iz nutra, i da nisam znao što misle, ne bih se bio znao ni čuvati, i bio bih pao. Čak su bili došli u moju kuću ubiti me.

    Udba našla žrtvu u Horvatu. (Adolf Horvat naš zajednički prijatelj i poznanik, mo.) Znaš ga. Poštenjačina bio. Ali su mu oprali mozak i sada je njihov, Udbin. Uvjerili su ga da sam ja organizirao ubojstvo Generala i došao s jednim Udbašom ubiti me. I da slučajno nisam imao telegram iz Njemačke, u kojem me pitaju što se to dogodilo u Valenciji, bio bih danas mrtav. falile su tri sekunde. (To bi samo mogla biti Dabe Peranića predodžba, ništa više ni manje, mo.)

    Sada sam u otvorenom ratu s Ambasadom. predao sam Procureur-u (državnom tužitelju, mo.) de la republique, radi pokušaja otmice Kite. četvorica su bila pozvana na brigade Criminelle. Nieču. čak Horvat niekao da je bio u mom stanu / poslije svega što se dogodilo / da sam ga pitao da mi dade pištolj, da mi ga je dao. Bio sam za tu priliku pozvao bagarića da mi bude svjedok. Nije htio govoriti. Mukom, mukom, je ipak izišlo da su priznali da je to bio pištolj, koga je Horvat konačno i donio. Ali to je bio neki mali za “allarme”. Izjavio je policiji da si mu ga Ti dao. / taj mali da košta oko 40,00 NF.

    (O čemu se ovdje radi, je to. Pogledajte na dolje niže priloženu sliku na kojoj su, s lijeva stoje: Milan bagarić, Mile Boban i Ivan Vučić drže hrvatski grb, sjede s lijva: Žarko Luburić, Petar Brnadić, mislim da je treći Ivan Talaja, nisam siguran i zadnji Jerko Raspudić. Ispod ove slike priložio sam pismo kojeg sam pisao prijatelju Tomislavu 24 prosinca 2015. godine. koji se je zanimao o Dabi Peraniću, jer ga je poznavao i bili su prijatelji. Sadržaj pisma će vam sve objasniti. Milan.)

    Bagarić mi je priznao poslie na samu, da imam pravo, jer da je Horvat u moj stan donio drugi, veći. – Evo za to ti pišem. Reci mi molim Te, kad te je Horvat već spomenuo, i to ušlo u zapisnik, da li si mu doista dao, i ako jesi, koju marku, i koji kalibar.

    Zašto? Ubojica Stanić je tu, i već sam mu jednim izbjegao smrti. (Poznata je Ilije Stanića izjava sarajevskoj Udbi od 29 i 30 travnja 1969., dakle samo devet i deset dana poslije pogibije generala Luburića, što je očiti dokaz da Ilija Stanić nije u to vrijeme bio u Parizu, nego da je jugoslavenska Ambasada u ime njegovo slala pisma Miljenki Dabi Peranić, Iliji Vučić u Njemačku i Stipi Mikuliću u Švedsku. Zato se može bolje razumijeti gosp. Peranića izreka: “Sada sam u otvorenom ratu s Ambasadom…”. Mo. Milan.)

Horvat je bio samo sredstvo u rukama Udbe. Upravo u Tvojoj izjavi ovisi da li ću ili ne dobiti još jedan bod protiv udbe. (Ako se zagledate u sliku kopije pisma, vidjet ćete odmah iza ove točke crticu olovkom i na lijevoj strani piše olovkom Dabo Paranić: jer je pištolj Horvatov samo svjedočanstvo protiv Udbe. Mo. Milan.) Bagarić pred policijom ne govori. Zato još od svih hrvata u Parisu, samo Barun može k meni. Ti si daleko.

    Sudi po svojoj savjesti i odluči. Pozdrav Annie-i, pusu djeci.

                                                                                                                Miljenko.

Bog! dragi moj prijatelju Tomislave, (pismo mojem prijatelju Tomislavu 24. prosinca 2015., mo.)

Najprije da te lijepo poZDravim i ponovno ti zaželim Sretan Božić i Blagovslovljenu Novu 2016. Godinu, kako tebi tako isto i svim tvojima.

Tražio sam nešto i naletih na priloženo što smatram da bi ti trebao- donekle – nešto o ovome znati. Da bi ti u potpunosti mogao znati o čemu se točno radi, dat ću ti neka pojašnjenja, jer ih samo ja znam. 

(1) Ti si poznavao Jerku Raspudića. On je došao u kolovozu 1960. g. skupa sa Pavom Miličevićem i Žarkom Luburićem. Bili su s nama u društvu HOP-a “Dr. Ivan E. Šarić”. Jerko Raspudić je potajno kupio samokrs na Clignancourt au Marche au puces. Kada se je ženio 29 lipnja 1963. godine, posudio sam mu 10.000 starih fra. franaka. Kada je godine 1964. polazio za Australiju, nije imao novca da mi vrati dug, ali me je zato zamolio da uzmem njrgov samokres za taj dug, što sam rado učinio. 

2.) Jedina osoba kojoj sam to povjerio je bio – sada pokojini (1936-2015) Milan Bagarić.

3.) Kada sam ja polazio za Ameriku u prosincu 1968. godine, dao sam taj samokres Milanu Bagariću, kao poklon.

4.) Moj vjenčani kum dr. Miljenko Dabo Peranić je proširivao Krug Prijatelja Drine u Parizu i oko sebe okuplja simpatizere Hrvatskog Narodnog Odpora. Po knjigi dra. Peranića “PIGIBIJA GENERALA LUBURIĆA”, New Your 1984., tu je bilo jedno ozbiljno hrvatsko društvo puno državotvornih Hrvata, među kojima je bio i Milan Bagarić, Adolf Horvat i drugi.

5.) Pošto je dr.Peranić već bio Hrvatima grada Pariza – pa i dalje – vrlo dobro poznat kao uski suradnik i desna ruka generala Luburića, neki prijatelji užeg kruga dra. Peranića su štitili, bili uvijek uz njega, pazili na njega, jednom riječi bili njegova HNS, Hrvatska Nadzorna Služba.

6,) Kako ti je poznato da je general Drinjanin poginuo u nedjelju 20 travnja 1969., a dr. Peranić preko francuske policije saznao u četvrtak jutro 24. travnja, te odmah i hitno odputovao za Carcagente, a kod kuće ostavo suprugu Mariju i kćerku Anitu (rođ 1962.)

7.) Za to vrijeme odsustva od kuće gosp. Peranića, Adolf Horvat, Milan Bagarić – a možda još i neki drug – pazili su na dra. Peranića suprugu Mariju i kćerku Anitu da im se nebi što dogodilo.

8.) Supruga dra. Dabe Peranića Marija je viđala Milana Bagarića i Adolfa Horvata na stubištu stana gosp. Peranića, pa čak i sa njima razgovarala, kojoj su oni rekli da su tu da na nju paze i da ju čuvaju.

(9) Već na lice mjesta u Carcagente dr. Peranić i Štef Crniči, oba članovi Glavnog Stana Odpora, su se priričili – Bog dragi bi mogao znati zašto – tako da se je munjevitom brzinom proširila vijest da bi i gosp. Peranić mogao biti upleten u urotu ubojstva generala Drinjanina.

(10) Meni je kum Peranić iz Pariza već 16 svibnja poslao pismo: “IZVJEŠTAJ O SMRTI GENERALA LUBURIĆA – DRINJANINA”  prilažem poveznicu tog pisma   https://otporas.com/izvjestaj-o-smrti-generala-luburicadrinjanina/ kojeg su obadvojica potpisali. Razlog je bio taj da je meni kum Peranić to pismo poslao iz Pariza, jer nije uz sebe u Carcagente imao moju adresu iz San Francisca.

11.) Meni je pisao pismo kum Peranić u San Francisco – kojeg kopije nemam, zagubilo se to pismo  – ( to je upravo to pismo kojeg ovdje danas 8 travnja 2021. donosim u javnost, mo. Milan,) i saopćio mi nezgodne stvari iz Pariza, kako je nanj sumnja pala, kako je sada sve u rukama francuske policije, pa čak i samokres kojeg sam ja poklonuo Milanu Bagariću a koji je trebao biti upotrebljen za ubojstvo obitelji Peranić za vrijeme njegova odsustva. (Mnogi detalji ove teme se nalaze u gore smopenutoj knjigi dra. Peranića.

Primi dragi moj prijatelju Tomislave iskrene pozdrave od sviju nas i još jednog unuka više Christian Bobana koji se je rodio prije dva dana, tj. 22 prosinca 2015.

Mile i Annie Boban.