Sredinom 1951. godine Jugoslaviju je napustio đak osječke Realne gimnazije Geza Pašti, rođen 1934. godine u Čepinu, kako bi izbjegao uhićenje zbog pisanja antijugoslavenskih parola na državnim zgradama. Nakon dolaska u Australiju, Pašti se vrlo brzo politički aktivirao u Hrvatskom oslobodilačkom pokretu (HOP). Jedno vrijeme je uređivao glasilo HOP-a, mjesečnik Spremnost, a onda je sa Josipom Senićem i Jurom Marićem 1961. godine osnovao Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB). Tijekom 1962. godine Glavni revolucionarni stan HRB-a donio je odluku da je situacija sazrela za ustrojavanje organizacije u Europi, te je odlučeno da se u Europu uputi Geza Pašti.
Uvidom u dosje Geze Paštija, koji je pohranjen u pismohrani MUP-a RH, može se vidjeti da je UDBA istodobno donijela odluku: “Centar Državne Bezbednosti Osijek je 15.01.1965. napisao plan obrade Pašti Geze i prosljedio ga RSUP-u Zagreb radi korištenja. Planom je predviđeno učiniti sljedeće: Raditi u cilju likvidacije u inostranstvu ili hvatanju pri dolasku u zemlju: predlažemo da u razradi uzme učešća i služba DSIP-a.”
Navečer, 17. srpnja 1965., oko osam sati, vlasnica kuće u Nici, u kojoj je Pašti stanovao, pozvala je Paštija na telefon. Razgovor sa nepoznatom osobom, vjerojatno ženskom, trajao je vrlo kratko. Nakon toga je Pašti žurno izašao, rekavši stanodavki kako ide na jedan sastanak. Nakon toga ga više nitko nikada nije vidio.
Nešto manje od svije godine nakon ovog događaja, prema dosjeu Geze Paštija koji je pohranjen u pismohrani MUP-a RH, vodstvo osječke UDBE napisalo je sljedeću informaciju: “U Osijeku 11.04.1967. Predlog: Pašti Geza, predlog za brisanje iz obrade: Njegove veze smo našim mjerama pasivizirali tako da ne predstavljaju interes. Imajući u vidu ove momente i sugestiju druga Š. iz RSUP-a predlažem da brišemo iz evidencije lice pod obradom. Vođa operativne grupe Đ.D.: Operativni radnik K.D.: suglasan načelnik centra DB Z.G. (Napomena: iz citata izostavljena su puna imena i prezimena te su dani samo inicijali)
Prema izjavama visokih dužnosnika UDBE, Pašti je bio otet, doveden u Jugoslaviju, mučen, ispitivan i likvidiran.
piše general Drinjanin, 2 travnja 1963. Bratu Gezi Pašti, Australija.
(Donosim ovo generala Drinjanina pismo Gezi Pašti kojeg je Srećko Rover stavio u novinu Hrvatski Tjednik iz Australije, za 10 Travnja 1979., strana 6. Ovo pismo se ne nalazi u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”, niti ja posjedujem kopiju pisma Geza Pašti kojeg je on pisao generalu. Za povijest bilo bi važno i to znati, ali nadati se je da će se jednog dana i to pismo pronaći. Mile Boban, Otporaš.)
Dragi Geza! Mene je Tvoje pismo jako obradovalo, a posebno zato, jer je pisano na stroju, pa nisam morao odgonetati hieroglife Tvojeg “švrakopisa”…(pisma starih Egipćana u vidu životinja, ljudi, predmeta itd., kako bi odgonetali smisao pisma, mo. Otporaš.) Cijenio sam bistrinu Tvojih misli, određeni revolucionarni stav, a pitanje, kada je netko upao ili ispao iz HOP-a, za mene je sasvim sporedna stvar. Ja već 32 godine upadam i ispadam, pa niti je HOP što dobio, niti ja što izgubio…Drago mi je i to, da govoriš određenim tonom u ime jedne organizacije, kojoj stojiš na čelu.
Mladi ljudi koji imaju ideja i znadu postaviti ciljeve i sprovoditi ih, znače nešto za budućnost. Ja sam ovih dana navršio 50-tu godinu, (general Luburić je rođen 6 ožujka 1913. a ovo pismo je pisano 2 travnja 1963. dakle 50 godina i mjesec dana, mo. Otporaš.) a od tog 32-godišnjeg djelatnog ustašovanja. (Početkom ove godine javio mi se čovjek iz Hrvatske koji je kupio knjigu Pisma Vjekoslava Maksa Luburića, te me izročito pitao dali znam kada je i koje godine general Luburić došao u logor Janka Pusta. Nisam znao točno. Nagađao sam. Odgovorio sam mu: Možda 1932, a može biti i 1931. godine. Sada, ovdje u ovom pismu Geza Paštiju general piše “…a od tog 32-godišnjeg djelatnog ustašovanja”. Znači, uzmimo u obzir godinu kada je ovo pismo pisan 1963. te oduzmimo “32 godine djelatnog ustašovanja”, dolazimo do zaključka da je Vjekoslav Luburić, Maks, došao u logor Janka Pusta 1931. godine, dakle, kada mu je bilo 18 godina. Mo. MB Otporaš.) Jedna od najdražih uspomena mojeg života je čas, kada mi je pristupio naš legendarni Bego (Vjekoslav Servatzy, mo.) na Janka Pusti i čestitao mi na izvršenoj pobuni, kada sam sa šakom djece razbio jednu degeneriiranu grupu u tuđini, skoro bez vanjskih veza, preuzeli, kako sam rekao, komandu na Janki.
Tvoja pobuna i drugih meni miriše po mojoj prošlosti, pa kako sam uvijek bio neka vrst buntovnika protiv nekoga i nečega, meni je to lakiše shvatiti, nego našim političkim “pticama”, koji su u svojoj mladosti bili neka vrst konzervativaca, jer su se borili , da sačuvaju samo život.
Kada ja jednom odlučim pa napišem ono, što sam prošao kao dijete, “ima da padne na dupe” pola emigracije: malo je falilo da sam postao komunista. (Za ovu izreku da Maks umalo nije postako komunista, neki su me pitali da li znam gdje i kada je to general Luburić rekao ili nekome napisao. Jedan od tih je bio moj dobri i dragi prijatelj Miško Maslač (1940.2013). Sada znamo da je to Maks pisao Gezi Paštiju u Australiju 2 travnja 1963. Mo. Otporaš.) Da nisam bio vjernik i da nisam vidio srpsku nepravdu, da mi Srbi nisu ubili oca, kada sam bio dijete, ne bi bilo teško gladnu hercegovačku žabu natjerati u socijalnu baru. (Po ovome bi se onda trebalo razmijeti i hercegovačku gladni djecu tog vremena, razumijeti i Juru Galića koji je još uvijek živ i sve one koji su prevarom socijalizma otišli se boriti protiv svoje vlastite Hrvatske Države, mo. Otporaš.)
Ako Ti ovo pišem, to nije slučajno, nego zato, jer vjerujem, da si i Ti u traženju puteva u prošlosti, mislio ne samo na slobodu Hrvatske, nego i na socijalnu stvar. Mi oko “Drine” malo suza ronimo za hrvatskim kapitalistima, koji su poderali tabane, tražeći po hrvatskim stazama veći komad kruha. Ne smeta mene, da sebi i svom narodu daješ neku važnost. Malo će Hrvati imati koristi od onih, koji ne vjeruju u ono što rade, ili koji sami svoju slobodu ne znaju braniti. Ja se ne bojim riječi “ambicija”. Ako samo malo turimo nos u povjesnicu svijeta, svugdje ćemo naći tu čarobnu riječ, pa čak i kod sv. Franje i sv. Terezije – ambicija je sasvim točno definirana. Ja ću shvatiti ljude, koji promjene ideju i rađe prihvatiti takove, nego one, koji radi siromaštva duha uopće ideju nemaju, pa je i ne mogu promijeniti…jedva je bilo velikih ljudi, koji se nisu jednog dana našli napušteni, a posebno je to u hrvatskoj emigraciji bilo lako na svakom koraku. Htio sam tim reći, da si ne praviš previše iluzije u sigurnost onih koji s Tobom rade i kojima su povjereni razni zadatci…”
Eto, tako je pisao pokojni Maks Luburić, general Drinjanin mladom Gezi Paštiju, te je svojom marljivošću pokojni Maks Luburić pridonio jačanju duha hrvatskih buntovnika.
Otporaš.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.