PISMO NEĆAKA STRICU – “KAKO JE UDBA OPERIRALA I ŠPIJUNIRALA?

(Mnogo se je o Udbi pisalo, više nego o ustaštvu. O ustaštvu se je mnogo reklo, najviše neistinitog i negativnog, ne toliko da se pokojno ustaštvo toliko oblati i ocrni, koliko da se kroz USTAŠTVO isto ocrni i oblati hrvatski narod do te mjere da Hrvatima nikada više ne padne na pamet za vlastitom hrvatskom državom. To su bile Udbine želje, a da bi postigli svoj cilj, upotrebljavali su sve načine i sve razne metode koristili.

Da bi čitatelj iole mogao razumijeti Udbinu metodu i zastrašivanje, donosim – kao svjedok broj jedan – jedno pismo kojeg je meni pisao moj bratić, koji je u to vrijeme bio student na zagrebačkom sveučilištu. Moj bratić je došao posjetiti svoje rođake i rodice u San Francisco u ljeto 1987. godine. Ja sam živio u državi Texas, daleko par tisuća milja od Californije. Imao sam poteškoća uvjeriti bratića da me dođe posjetiti u Texas. Izlika je bilo mnogo i previše. Konačno je pristao i došao me posjetiti u Texas. Pitao sam ga da zašto se je toliko opirao da me dođe posjetiti. Bio je iskren s mnom i rekao mi: Znaš, striko, ti se baviš “politikom”, a to Udba dobro zna da si ti protiv njih, a ja ne bih želio imati nikakovih veza s njima kada se povratim. Ukratko, bratić je bio kod mene desetak dana i to je bilo dovoljno da ga dobro pripremim sa zagrebačkom Udbom kada se povrati. Iz sadržaja pisma će se moći zaključiti strah od Udbe i sve što iza toga slijedi. Donosim pismo u cijelosti, a zadržat ću si pravo, ako ustreba, osobna imena ispustiti. Prilažem također sliku mojeg nećaka, moja tri sina i mene. Mile Boban, Otporaš.)

Slika s lijeva na desno: 

Nećak Mile “Mišo” Boban, sinovi Mile junior, Stjepan, Rafajel i ja, Mile, Milan Boban

Vojnički mimohod u glavnom gradu Texas-a, Austin kolovoza 1987.

                              Davno bilo, sad se spominjalo!

Military parade in south Austin August 1987. Nephew Mile “Mišo”, sons Mile junior, Stjepan, Rafajel and tata Mile, Milan Boban.

                          Once upon a time we have now are picture and now our souvenirs!

Zagreb. 22.12.1988.

Dragi stric,

Evo javljam Vam se iz svoje sobe u Zagrebu, ali ne više iz studentske. Dosta se stvari dogodilo, za mene značajnih u zadnjih godinu dana a lijen pisati, što mogu. Znam da Vas sve zanima pa ću napisati riječ dvije barem o onim bitnim.

Prošlo je nešto više od godinu dana od događanja od kojih mi se još uvijek lagano diže kosa na glavi. Bio je to teški psihološki ispit za mene. Znate, stric, kad sam kasnije razmišljao, zaključio sam da su mi se tada pružale velike mogućnosti, ali sam se čvrsto i uporno držao vaših savjeta da pod bilo kojim teretom i prijetnjom ne podlegnem. Spomenit ću samo tri mogućnosti: 

(1) – reći sve i dozvoliti im da me vrbuju za sebe, linijom najmanjeg otpora;

(2) – reći sve ili negirati ali im se u svakom slučaju suprostaviti, braniti se (“via što oni meni mogu!”), neka je oni tumače kako im se sviđa a ja ću je i dalje shvaćati onako kako ja hoću, dakle ne suprostavljati im se ali ne dozvoliti ni u kom slučaju ni pod kakvim pritiskom, pa i pod cijenu zatvora da me vrbuju.

Za mene su tada i uvijek će postojati samo druge dvije mogućnosti, prva NIKADA! Za UDBU je prva vjerojatno najdraža. Prvi dan privođenja bio sam (2), ali ne za dugo. Brzo sam shvatio da to ne mogu izdržati. Ostalo mi je (3).

Inače, meni je ta stvar “pala” u vrlo nezgodno vrijeme. Tu je bilo još par ispita, trebalo je učiti, otac očekuje diplomu. Jer, stric, ovdje kod nas ići na studije je velika investicija i veliko odricanje u svakoj obitelji. Nije mala stvar svaki mjesec tokom zadnjih 5 godina čekati da vam tata odvoji 2/3 plaće a kući ostaje oko $50 na mjesec. Radi se o tome da kod nas student ima pravo raditi (kao i USA) ali odnosi cijema u društvu su takvi da ako student misli raditi i zaraditi si za život, tada može slobodno zaboraviti studije. Prema tome, povremeno radim, mogli smo si samo popuniti džeparac.

Zadnje godinu, dvije, vjerujte mi, bilo mi je kao da prosim. Pa ja imam 25-26 godina i još uvijek od oca uzimam. Sramota me samog sebe. Ali ovdje je to tako. To nije samo naš slučaj. Na kraju, to nikom nije žao ako sve dobro završi i diplomira se, ali šta ako ne?! Šta ako sad na kraju treba otić u – zatvor!

Upravo zbog svih tih razloga najteže mi je bilo sve reći tati. Ali morao sam. Trebalo je “sjedog tatu” zasjesti za stol, gledati ga u oči i reći istinu, reći mu da me umjesto diplome, zbog toga i toga, a najvjerojatnije najviše zbog tebe striko, čeka zatvor. To se dogodilo 25.11.1987. I znate što je bilo? Najprije tišina…zatim iznenađenje pa šok, onda ljutoća i galama, hodanje tamo-vamo i onda opet tišina…na kraju reče: “Ženo daj rakiju. Da nazdravimo! Sunce mu žarko, pradid ti je bio u zatvoru, did ti je bio po zatvorima, stric isto, (misli se na mene, mo. Otporaš.) odležat ćeš i ti, pa što !!!” A teta Jakica dodaje (i ona je bila tu): “I zatvor je za ljude a ne za krave!” Tada mi je pao kamen sa srca.

Više se nisam ničega plašio. Narednih dana sam bio pozvan u UDB-u sa čvrstim stavom (3) Za zatvor sam spreman i kvit! Nakon neuspjelih uvjeravanja i plašenja odustali su i ostavili me na miru, uz napomenu da ubuduće pazim šta darim i da neće samo tako završiti. Tako je to tada završilo.

Život teče dalje a neke stvari ovdje iz dana u dan izlaze na vidjelo a ljudima mnoge stvari postaju jasnije a razlog takvoj situaciji sigurno nije “pao s neba”, jer ima ih i ovdje koji misle isto kao i ti, dragi moj stric.
Loše se živi a tada narod postavlja vrlo nezgodna pitanja. Ima li odgovora na njih i rješenja? Puno se priča i obećava a živi sve lošije. To kazuje sve.

Nakon svega toga prihvatio sam se knjige. Bilo je dosta učenja, i napokon, 6 svibnja 1988. promocija u diplomiranog inženjera elektronike a ubrzo zatim i Ljilja (setra mojeg bratića Miše, dakle moja nećakinja, mo. Otporaš.) promocija u doktora – stomatologa. Tata i mam su bili presretni. No život teče dalje i trebalo se sad negdje zaposliti. Ja nisam imao problema jer se nas dosta traži. Krajem srpnja počeo sam raditi kao inženjer na Televiziji Zagreb (gdje i danas radi, mo.) Što reći o poslu? Na prvi pogled nije loše ali slabo se radi tj. malo ima posla a ja sam spreman raditi posebno u struci (kad ću ako ne sad!) i to mi smeta. Najgore je to da slična situacija u većini firmi kod nas je Plaća? Prosječno, $180. Sve u svemu zasad sam na TVZ a dalje vidjet će se…Ljilja također radi.

Tu su bili Tony i Ranato. (dva brata, Tony i Renato, sinovi Mišine tetke Kate iz San francisca, mo.) Mislim da im je bilo odlično. Bilo je vrlo zanimljivo promatrati njih u ovoj našoj okolini te slušati njihove komentare. Iako nisu mogli uvidjeti baš sve strane života ovdje, sad imaju barem priblizu predstavu o kraju i Domovini o kojoj su tako puno slušali tamo. Isto tako će mi biti drago kada moje rodice i bratići dođu ovdje. (Radi se o mojih šestero djece, mo.) Sada je na njima red! Ja znam da one imaju obaveze, ali recite im da kad god im se pruži prilika i kad odluče, mogu doći ovdje. Sofija (moja kćer, mo.) i ja smo dovoljno stari da možemo sve osigurati.

Meni je striko žao što sam toliko dugo čekao da Vam se javim, jer ni sam nisam znao potpuni i konačni ishod moje situacije sa Udbom. Za sada izgleda da se je sve stišalo, a dokle će to trajati, ne znam.

Nadam se da vam je zdravlje najbolje. (Ja sam te godine, točno na 6 ožujka 1987. imao operaciju zloćudnog raka na slijepom crijevu, mo. Mile.) Pozdrav svima, najviše strinu Annie, Sofiju, Katrinu i Drinu i moje momke. Pozdrav također Lillie i Joe Foster and especially Melisa.

Iskreni pozdrav i veliki pozdrav svima za vas. Bog! Mile.