PISMO MIROSLAVU ŠIMIĆU, TEXAS, 29 LIPNJA 1987. (3)

    Imat ćemo “SVOJU DOMOVINU” ako iskoristimo sve nam darovane i raspoložive mogućnosti, ako jednakopravno postupamo prema radnom čovjeku (bez obzira što radio, gdje radio ili kojeg političkog uvjerenja bio!), ako dozvolimo čovjeku misliti i ako ga prestanemo jednosmjerno kanalizirati. Znamo, čovjek je – po prirodi – društveno i misaono biće! Pa zašto mu, onda, uskraćivati te prirodne nadarenosti (ako ne Bogom darovane kvalitete, što Vi ne smijete uzimati u Vaša usta, niti to izreći!). Nije ni čudo, dragi moj Miro, što su travanjski štrajkovi (a Vi to zovete “obustava rada”) uzdrmali “jugoslavensku” javnost! Ne, tu se nije radilo jedino i isključivo o radničkim plaćama…To nas SVE poziva na jedno dublje i svestranije razmišljanje, koje bi NAS – možda – dovleo do zaključka: brze dezintegracije “jugoslavenskog” političkog i državnog ustrojstva! Upravo taj zaključak, ta stvarnost nas SVE ujedinjuje, jer “TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA, HOĆE TUĐINA ZA GOSPODARA”! (Danas, 4 ožujka 2020., prilažem poveznicu. Mile Boban, Otporaš.)

https://otporas.com/tko-nece-hrvata-za-brata-hoce-srbina-za-gospodara-kaze-maks-luburic-general-drinjanin/

      Da! Hrvatski sam nacionalista! S tim se ponosim i dičim! To mi nitko ne može oduzeti niti osporiti. Međutom, prema mojem nacionalnom uvjerenju (kao i velike većine Hrvata), svaka alternativa i svako rješenje hrvatskog pitanja nema mogućnosti niti budućnosti, jer to je pokazalo vrijeme 1945. pa ovamo. Sami se upitajte, dragi Miro: Kakvu budućnost ima naš HRVATSKI NAROD u “jugoslavenskom” rješenju? Zar nemate dokaza protiv tog rješenja svakodnevno pred Vašim očima: masovna nezadovoljstva, neopravdane optužbe i zatvaranja, policijska bičevanja i progoni, svrgnuće onih koji imalo hrvatski misle (hrvatsko proljeće…), neopravdana skupoća i veliki državni kredit (da “budžovani” mogu živjeti na visokoj nozi!), progonstvo hrvatske mladeži, itd., itd…Upravo zbog tih i takovih razloga se JA borim za svoju državu, za svojutj. našu DRŽAVU HRVATSKU, koja će biti sigurna garancija svih žitelja i svih naših granica.

    Vjerujem: čuli ste ili čitali o iračkom napadu na američki ratni brod, gdje je poginulo 37 američkih vojnika. koliko god žalim tu tragediju, ipak mi se dojmio i svidio prijem mrtvih tjelesa američkih vojnika na njihovo američko tlo, zemlju Ameriku gdje su se rodili. Ceremonijal, barjaci na pol koplja, vojnička glazba, posmrtni govori – sve to me je potaklo da promislim o hrvatskim pojedincima, o hrvatskoj vojsci, muževima i ženama, koji položiše svoje živote na OLTAR naše domovine Hrvatske. Kako su nestali i gdje su završili hrvatski vojnici? Gdje su im grobovi danas? Tko je naredio da se njihovi grobovi preoru, ponište, križevi unište kako ne bi ostala nikakova sijećanja na njih ni na njihove grobove gdje su zakopani. (Danas 4 ožujka 2020. prilažem link iz kojeg sadržaja se može vidjeti da je Vicko Krstulović to naredio 6 srpmnja 1945., mo. Mile Boban, Otporaš.)