PISMO MIROSLAVU ŠIMIĆ, TEXAS, 29 LIPNJA 1987. (6) kraj pisma.

    Eto, dragi Miro, moje stajalište baziram na istinitim događajima starije i novije povijesti, koji u crno zavijaju – i moj i Vaš hrvatski narod. Da li Vi – ili Vaši su-drugovi – imate protudokaze mojim tvrdnjama? Ako DA – želio bih ih čuti i o njima naširoko raspraviti! Jer, ako želimo biti ozbiljni politički ljudi, moramo zauzeti jedan stav – opravdan u našim glavama – i NE STAJATI SKRŠTENIH RUKU. U isto vrijeme taj stav mora biti hrvatski stav, koji neće smetati ni Istoku ni Zapadu. Smet će, a to znadem. samo “Jugoslaviji”, protiv koje se moraju udružiti i hrvatska ljevica i hrvatska desnica.

    U gore navedenom smislu pisao sam pismo 31 srpnja 1985., mojem školskom kolegi i našem susjedu kojeg Vi vrlo dobro poznajete, Marinku Prlić, Vabića. (Danas je petak 6 ožujka 2020. Prilažem link tog pisma. Mile Boban.)

On se je oglušio i namjerno, ne namjerno ili zlonamjerno nije mi odgovorio. rezultat mojeg pisma njemu bijaše: uskraćivanje putnice (ili “pasoša” – kako Vi tamo kažete!) mojoj majci, da joj se zabrani posjetiti svoju djecu i svoju unučad ovdje u Americi. Ali, ipak, posjetila nas je! To znači, ipak, imam mojih prijatelja u Hrvatskoj, kojima moja “politika i rad” ne smetaju! Dozvoliše mojoj majci krenuti na dugi put – preko Pariza u Ameriku. Upravo taj susret bijaše ispunjen i suzama i radošću – u isto vrijeme.

                                  “Pogašena svijetla u domu našem,

                                   Sjedi otac ne će vidjeti sina.”

    I ne vidje moj pokojni otac Petar svoga sina Milana u zadnje vrijeme. Zauvijek sklopi svoje ovozemaljske oči i preseli se u vječnost. Ali, moja majka me posjeti. Posjeti me preko Pariza – do – Amerike

     Pariz! Bijaše dirljiv i ganutljiv. Bijaše ispunjen suzama na grobu Brune Bušića. Bijaše ispunjen i smijehom u isto vrijeme, i šetajući se, majka me upita:

“Da lisi ti sine, zakrvavio svoje ruke nevinom krvlju?” U isti mah mi se odvi filmska vrpca neljudskog i nepravednog procesa u New Yorku i svih onih beztemeljnih priča koje su se zlonamjerno prišivale uz taj događaj.

    “Ne, majko” – uskliknuh ja. Nisam imao razloga okrvaviti moje poštene ruke, jer naučen sam i spreman sam rješavati sve sporove na jedan kulturan i ljudski način! Spreman sam, majko, sjesti za stol i sa svima i svaki raščistiti ono što netko neopravdano protiv mene ima”.

    I tu se razvila priča! U tijeku tih majke i sina razgovora dođe i tema o atentatu na mene, koji je bio spreman u prosincu 1978. Trebali su ga izvršiti plaćeni ubojice jugoslavenska tajne službe – UDB-e, za koje Vi Miro vrlo dobro znate koji su to bili.

Majka sklopi suzne oči, prekri lice svojim staračkim dlanovima i u jecaju izreče:

    “Sinko, zar je to istina?”

    “Jest, majko, – odgovorih bez sustezanja. Pa zar ne znaš – rekoh joj ja – da današnja “Jugoslavija” i njezina tajna služba – UDBA – nazivaju USTAŠOM svakog onoga koji se bori za pravo, samoodređenje i slobodu svoge hrvatskog naroda i da ga nastoje smaknuti na bilo koji način?”

    “Znam, sinko…” – i moja majka zanijemi. Zanijemi, a i dalje joj se suze kotrljaše niz lice. Tužnih lica i spuštenih glava smo nastavili šetnju pariškim ulicama. Putujemo u pravcu groblja Pere-Lachaise, gdje vječno počivaju junaci novije hrvatske povijesti.

    Stigosmo na groblje! Spomenici, s grbovima na sebi, striše u zrak, a imena im se iz daleka mogu pročitati.

    “Tu smo, majko! – dršćući progovorih ja. Tu je Bruno Bušić, Mate Količ, Vid Maričić, Krešo Tolj, Mile Rukavina, Branko Jelić i drugi, moji prijatelji i suborci. Tu su” Tu leže u srcu slobode i neovisne Francuske i Njemačke…”

    Misli su mi se pomješale…Izgubio sam smisao granica i …u uzbuđenju i suzamam…više ne znam gdje tko vječno počiva…

    “Tila bi viditi grob pokojnog hrvatskog mučenika Brune Bušića…Pa on je naše gore list…Vinjani…to nije daleko…”, znatiželjno me pita moja majka. U prolazu kroz mnoge humke i u obilasku mnogih spomenika, našli smo spomenik Brune Bušića. Zastadosmo! Sklapajući ruke u bacajući tužni pogled prema nebu (u kojega Vi Miro više ne vjerujete!), majka jecajući govori:

    “Drago mi je, sine moj, da se se odavle odmakao! I tebe bi smakli! Kao da te vidim u utrobi ove zemlje…” Neka si otišao, neka si im izmakao…Ali, pitam te, sinko dokle…? A…oni! Tko će njihove grobove posjetiti…? Tko će im svježe cvijeće doniti? Ne, niste vi teroristi. Niste u ratu bili… A tebi, dragi moj sine, govorim s ovih hrvatskih grobova: Neka te Bog dragi čuva! Daj da im se pomolimo…Amen!” (Prilažem danas, petak 6 ožujka 2020. sliku moje majke Ive/Vićeke Boban i njezina sina Milana na grobu Brunu Bušića na groblju Pere-Lachaise u Pariz božićnih dana 1985. Mile Boban.)

    U tim mislima i u tom raskidanom razgovoru pođošmo nazad. Putovali smo šutke. Ja njoj ni riječi – ona meni ni riječi. Oboje smo se zadubili u vlastite mislči, ne zapažajući okolni svijet u prolazu pariškim ulicama oko sebe, koji se je, kao i u svim velegradovima, bezciljno negdje žurio.

   Eto, dragi moj susjede Miro Šimuću, nakitih ja Vama ovo pismo, i neka za ovaj put bude ovoliko, a ako se opet potreba ukaže, ja ću Vama opet pisati i iznijeti moje mišljenje koje će biti mišljenje skoro svih Hrvatica i Hrvata. Ako ste i jedno zrno životnog iskustva shvatili u ovim mojim riječima, onda će mi biti drago! A ako ste toliko kanalizirani i osjećajno otvrdnuli za pravdu i istinu, onda se nemojte iznenaditi i drugoj “pusuli”, koja će biti nastavak ove.

    Iskreno pozdravljajući našu domovinu Hrvatsku a preko nje i Vas i sav naš i cjelokupni naš hrvatski narod, a Vas dragi susjede Miro Šimić pozdravljam s velikim poštovanjem.

Mile Boban, sin pok. Petra Boban, Gabrića.