PISMO MIROSLAVU ŠIMIĆ, TEXAS, 29 LIPNJA 1987. (4)

Slika Stipe Mikulića.

     Kod mnogih djelatnih Hrvata – kako u Domovini tako i u izbjeglištvu – završio se je “pod zemljom”. Nestali su! Ubijeni su! Iskali su i tražili su svoju domovinu, svoju Hrvatsku! Nisu je dobili, nisu je našli! Nije je bilo, a niti našao, ni Stipe Mikulić, koje je ubijen u Švedskoj, 15 prosinca 1975., a u čijem ubojstvu je aktivno sudjelovao i Stipe Grizelj, koji je izjavio da treba okriviti samo one koji su PLATILI Ifrana Kuburaša da ubije Stipu Mikulića. (Danas 5 ožujka prilažem link ubojstva Stipe Mikulića, mo. Mile Boban, Otporaš.) https://otporas.com/ubojstvo-stipe-mikulica-15-prosinca-1975-u-falkenbergu-kod-gotenborga-svedska/

Uz ovo treba povezati i pismo nekog Petra Mostarskoj Udbi, koje počima sa: “Zdravo prijatelji…”, a u kojem ističe da će vam “mnogo pomoći…pa što god bilo sa mnom, jer osjećam da moram i hoću…”

    Ako se uzme u obzir: samo pismo, njegov datum i ono “moram i hoću” i ako se sve to poveže sa smrću Ante Cikoje u New Yorku i Križana Brkića u Los Angelesu ni dva mjeseca nakon pisanja spomenutog pisma, i ako se znade da je autor tog pisma – neki Petar – glavom i petom Krešo Šimović od Ljubuškog, koje je i mene – a i još neke druge iz Kalifornije – htio ubiti pred Božić 1978., onda se postavlja pitanje : ZAŠTO SVE OVO? ČEMU SVE OVO SLUŽI I KAMO VIDI? Da li da se obistine one Đilasove riječi iz svibnja 1945: “Treba uništiti hrvatsku vojsku – da bi Jugoslavija mogla živjeti!”

    Dragi prijatelju i susjde!

    Vjerujem Vaše ruke još nisu krvave niti nevinom krvlju okrvavljene. Upravo zbog toga Vam i pišem ovo pismo i prilažem ove stihove:

                                  “Pišem ti, mila moja, zemljo Hrvatska,

                                   ljubavi moja vjerno voljena,

                                   pišem ko’ živom biću:

                                   moja draga, najdraža, moja jedina,

                                   moja lijepa, među zemljama najljepša,

                                   moja nesretna, na svijetu najsretnija,

                                   kroz vjekove ubijana, a u vjekovima neubijana,

                                   pišem vjeran vjernoj:

                                   nikad te zaboravit neću!

                                   Pišem ti,

                                   a oči mi blistaju u suzama,

                                   dok ovo pišem,

                                   a srce mi roni u beskrajnu tugu,

                                   za tobom, mojom izgubljenom domovinom.”

    I ja Vama, dragi Miro pišem ovo pismo, a preko vas i cijeloj mojoj domovini Hrvatskoj i svim onima koji zauzimaju odgovoarajuće položaje na hrvatskim stolicama. Pišem Vam ovo pismo, jer želim bolju, sretniju i slobodnu budućnost našoj rodnoj grudi, koju pritišće više jugoslavenski nego crveni jaram tuđinske vlasti. Pišem Vam ovo pismo, jer se ne odričem Vas niti bilo kojeg žitelja, građanina naše grude hrvatske, koji je voljan dati svoj obol u traženju pravednog rješenja hrvatskoh pitanja, koje će uključiti dostojanstvo i slobodu hrvatskog ljudskog bića.

    U traženju pravednog rješenja ne uključujem rat – pa ni građanski – jer u tom slučaju bi – opet – mnogi nevini izgubili glave. Ne pozivam na ustanak, nego na mirni razlaz – imajući na pameti i unitarističke snage, koje – poput Rankovića – drže listu Hrvata za likvidaciju. Neka Vam – Vama tamo – Slovenci budu primjer!

    Bio bi apsurd i bilo bi nelogično “u traženju pravednog rješenja hrvatskog pitanja” zahtjevati intervenciju neke treće sile sa izvana. Pogrješno je i beztemeljno plašiti narod s Ruskom ili Američkom invazijom. Nijedna sila – ne znam kako snažna ili velika bila – nije darovala slobodu drugom narodu ili drugoj naciji. Sloboda se ne dariva – sloboda se postiže, grabi ili vlastitim snagama osvaja. Zato, sve raspoložive snage – bile one u Domovini ili u izbjeglištvu – moraju se ujediniti i slijevati u jednu veliku rijeku, koja će svojom bujicom očistiti svoje korito od svih nepoželjnih čestica i elemenata koji to korito godinama blate, tako da tim koritom vječni i vijekovima može teći čista voda.

    Da li sam “zao” zbog ovog i ovakog mojeg stava? Da li su “zli” i mnogi drugi Hrvati – bilo u izbjeglištvu, bilo u Domovini – koji zastupaju mirni razlaz i slobodu, , ljudsko dostojanstvo i neovisnost našeg hrvatskog naroda? Ne! Nisam i nisu! Ako nam želite nabaciti na leđa ovaj “nacionalni grijeh” – na njega sam ponosan. Ponosan sam na taj GRIJEH i spreman sam zbog njega, na LOMAČU ići.

Nastavlja se.