PISMO MILE MARKIĆA KARLU SOPTI, ZATVOR, NJUJORK 22 LISTOPADA 1982.

   Bilo mi je drago da smo se opet vidjeli, iako znam da je to veliki napor i žrtva. Sa druge strane sam opet svijesan da danas nema ništa bez požrtvovanih rodoljuba. Sve ovo što činimo i zašto se žrtvujemo mnogima izgleda tako glupo, (potrebno je samo prelistati desetak tisuća stranica sudskog zapisnika optužene hrvatske desetorke te vidjeti koliko puta je u ta tri mjeseci bila spomenuta Hrvatska i HNO koji je uvjerljivo uvjerio javno tužiteljstvo da se je OTPOR borio za Hrvatsku Državu a protiv svake Jugoslavije, mo.) mnogi pitaju kakovi su to glupaci koji se toliko žrtvuju a za to nemaju nikakovu plaću ili koristi. To mogu razumijeti samo oni koji vjeruju!

   Žao mi je što nismo mogli malo intimnije razgovarati, ali vidio si da nije bilo moguće. Ja se nadam da će i to biti moguće drugom zgodom. Za sada neka bude ovako kako jest; na ovome kontinentu ima dosta posla, narod je naš zastrašen, i tu treba dosta posla da im se vrati vjera i snaga da se izdrži do kraja. Oni koji nisu spremni nositi teret i križ do vrha Kalvarije nisu se trebali niti ukljućivati  u kolonu. Budite dobri i pošteni ali budite i odlućni i stegovni. Ne treba neke naročite pameti i sposobnosti za biti pošten, a danas nam je to najviše potrebno: VJERNOST I POŠTENJE!

   Pomoći prijatelju u potrebi jest naša glavna dužnost, ali i tu ima granica, može se samo toliko koliko se može. Mi smo opet bili na sudu, opet je odgođeno za 23 studenoga. I ja bih volio da se to već jednom riješi, tako da znam gdje sam, neizvjesnost je dosta veliki teret, ali ja sam ga voljan nositi sve do smrti ili slobode.

   Neka Marin (Sopta, mo.) pozdravi prijatelja, neka mu reče, tiha voda brijegove ruši, usporavati ne znači stati. Pa kad budemo znali gdje smo, onda se može ići sa onim što se ima. Uvijek se može bez onih koji neće, ili ne mogu. Pozdravi Dragu (misli se na Dragu Sudara, mo.) kad ga vidiš, kaži mu da Ličani nisu na lipšu kuću niti navikli, “NEKA NAŠIH SVAGDJE”!

    Naše sudjenje neće vjerojatno početi prije siječnja. (Za pojasniti je to da sam ja iz San Francisca sa mojim odvjetnikom Dennis Roberts išao u Njujork 7 puta do početka suđenja koje je počelo 15 veljače 1982. Tu u sudnici bi se sastali skoro svi odvjetnici i optuženi sa tužiteljom Stuart Baskinom i sudkinjom Constance Motley Baker gdje se je u detalje pretresalo kada će suđenje početi. Naravno da su tužitelj i sudkinja htjeli čim prije i što brže početi sa suđenjem, tako da obrana nema dovoljno vremena za pripreme za sud. mo. Otporaš.)

   Reci Marinu ako nekako može da mi pošalje onu knjigu o kojoj mi je zadnji put govorio, o Anti i njegovim Ustašama. Mi Ustaše ipak volimo jedan drugoga, iako mnogi nisu niti toliko zaslužili. Ovih dana sam vidio listu izabranih u Vijeću, (HNV, mo.) treća jugoslavija je opet na pomolu; nitko nije sposobniji sebe zadaviti nego hrvati.

Bratski pozdrav svima. Vaš Mile.