PISMO MAKSA LUBURIĆA ZA SVAKOGA I ZA SVAKU PRIGODU

    PISMO MAKSA LUBURIĆA ZA SVAKOGA I ZA SVAKU PRIGODU

     Kada se u ovoj zemlji gdje živim počne govoriti o odnosu izmedju vjernika i Crkve, kao po nekom nepismenom zakonu odmah se nadoda – “Amigo Sancho, con Iglesia hemos topado. To su riječi Don Quijota svom debelom, primitivnom, realnom štitonoši Sanchi. Tko manje, tko više, ali zna za djelo Migela Cervatnez-a, pa ga zato stavljam kao uvod ovom okružnom pismu.

     Neposredni razlog za ovo pismo jest jedan skup vijesti sa raznih područja o odnosima naših predvodnika  sa hrvatskim i inim svećenicima , a odluku za pisanje stvorio sam nakon odlaska jednog našeg dobrog i vjernog čovjeka, koji je jutros u 6 sati otišao od mene, nakon kratke posjete, da se vrati svojim kanalima u domovinu. I taj mi je kulturni čovjek rekao prije spomenute riječi, koje znače, da smo došli u kontakt-sukob, dodir, ili tako nešto, sa CRKVOM.

     Radi se, naravno, o dogadjajima izmedju mostarskog biskupa Čule i hercegovačkih fratara. O tome mi nismo pisali i mislim da nije ni DANICA, (novina koju su u Chicagu izdavali hrvatski Franjevci. Taj slučaj mi je malo poznat, jer sam to pratio još dok sam živio u Parizu. Zategnutost između biskupa Čule i Hercegovačkih Fratara i Franjevaca je počela kada je biskup Čule poslao popove u Crkvu sv. Kate u Grudama, odstranio Franjevce Fratre i stavio popove. Tada su se Hercegovački Fratri sa svijim župljanima pobunili, Crkvu sv. Kate zatvorili i blokirali, 24 sata dnevnu stražu stavili kako bi zabranili bilo koji pristum otvaranje Crkve sv. Kate. O tome general Luburić piše u ovom pismu. Mo. Mile.) iako sam naravna stvar imali vijesti, kao i mnogi naši ljudi. Osim što smo Hrvati i katolici (tko je katolik) i što smo (tko jest) Hercegovci, radi se o tome da smo i VETERANI, kako sam u par riječi pisao našem dru Dragutinu Kamberu, torontskom župniku. I zato što smo VETERANI na njivi rada za Hrvatsku i Božju Hrvatsku, znali smo da nema ništa novoga pod Božjom kapom, pa tako niti su nešta nova sukobi vjernika i župnika, niti popova i fratara, niti Crkve i politike, niti Vatikana i Hrvatske. A koji smo k tome “veterani – veterani” iz Hercegovine, znamo i to, da su se fratri i mostarski biskupi i dosada “kroz kamiš ljubili”. I baš zato znamo i to da je vrijeme rane liječilo, da su umirale Pape i mijenjali se Carevi, propadali režimi i države, a da su FRATRI U DOBRU I ZLU OSTAJALA SA SVOJIM NARODOM, i u njemu očuvali i vjeru i ljudstvo i hrvatstvo. Dakle – sve što nas čini onim što jesmo. Zato nismo pisali, pa ni u pismima, internos, (što znači ni između sebe, tj. unutar nas sami, mo. Mile.) jer nismo htjeli osim prljavog rublja naše politike i ljudskih mana, miješati i crkveno rublje, koje se isto ponekada pere, pa makar i ne bilo prljavo.

     Ali nije tako u Domovini. Hrvati bježe u svijet i ne uvijek radi spasavanja života, radi Hrvatske, pa ni radi spasavanja od gladi svoje obitelji. Dosta ih, da ne kažem većina, ide radi “dolce vita”, radi sladka života, kakvog su vidjeli u filmovima, rekli bi radi civilizacije Coca-Cole, radi darežljivih plavojki u mini suknjama, radi auta, koji idu brže od naše magaradi i cuga uzkog glajza, radi Boga dolara, avanture, bezmislice, radoznalosti, osobne komotnosti itd. To se na ljudima odrazuje čim stignu van. Na naša napuštena ognjišta naseljavaju se Vlasi, (i razni stranci ponajviše s istoka, mo. Mile.) ostavljene djevojke žene inovjerci i bezvjerci, i nađe majke radjaju ekumensku jugoslavensku kopilad. Pa ipak jedan dio ljudi, kao nekada u staro doba (ostatak ostataka” poveo je borbu za regeneraciju, za vjernost ognjištima, za duhovni preporod, te je čak i dobar dio hrvatske ljevice, pa i samih komunista, zahvatio taj val produhovljenja i kroatizacije. Rat biskupa Čule sa fratrima je zadao teži udarac tim ljudima, nego i Bleiburg. To kaže moj gost, i stavljam ove redke na papir prije odmora i spavanja, nakon probdjele noći. Želim staviti na papir autentične njegove riječi. Pitaju se ljudi; kome je bilo u unteresu u OVIM PRILIKAMA, izvlačiti iz arhive sto godina stare zapise, kao da nemamo pametnijega posla. Kome? Kako ne, podgrijava se prošlost, govori se o svemu, pa i o patarenima, Madžarima, koji su tumačili volju Rima ođtricom svojih mačeva, govori se o “Bosni koja šutkom pade”, o dolazku Turaka, koji “da su imali više smisla nego Rim”, i kako ne, govori se o jugoslavenskom klerikalizmu”, o vlč. Korošcu, koji je dao ubijati hrvatske rodoljube a onda očevima naplaćivao kugle, govori se o Protokolu, i kako ništa ne bi falilo o “osveti Draganovića” Rimu. Možete li se snaći u svemu tome? Ne! Ali kako se mogu snaći naši mali ljudi u Hrvatskoj, kada tisak podgrijeva, širi, počam od “popularnog VUS-a do Glasa Koncila”. I na kraju, prema novim vijestima, biskup Čule i fratarski provincijal nastoje naći potok i pustiti krivce da se operu…

     Stavlja meni pitanje posjetnik: pa što Biskup i Provincijal nisu prije mislili na – kasniju potrebu potoka i pranja…? Ili je problem nametnut Protokolom? Što se od nas Hrvata traži? Je li to Ekumenizam u praksi? Je li to stvar Crkve ili Politike? A NAROD ŠTA? Što osta od Demokracije i od Ekumenizma? Što od VJERE I CRKVE? Zar će i oni služiti SVIM TLAČITELJIMA HRVATSKE?

     Tako je govorio ustaški sin, sin palog Križara, mladi intelektualac, koji je bio kundekom prebijen i vidio svoju mrtvu majku uz humak oca, da bude spašen od susjeda, poslat u gornje krajeve i postane još vjerniji Vjernik i još vatreniji Hrvat od svog oca. Ali sa upitniima u srcu, sumnjom u duši i prigušenom pobunom?

     On je sve to, ali nije teteran, kao mi, koji stojim na čelu Odpora i njegovih organizacija, i kao braća scećenici, fratri o “Petrovci” ili drugi redovnici u emigraciji, i koji su i sami bili kandidati smrti i na listi “ratnih zločinaca” radi Boga i Hrvatske. Mi, koji smo preživjeli Bleiburg i doživjeli Protokol, gdje se uz miris tamjana i diplomatske podsmjehe davala ruka ubojicama 500 hrvatskih svećenika i pola milijuna vjernika.

     I sada dolazi drugi dio; problemi u emigraciji. Mi smo u OBRANI rekli da sa onim austrijskim listom i nestalim Ceceljinim Glasnikom, da se u Rimu našlo riječi za atentatora i ubojicu iz Atene, ali ne za Hrvata Jelića u Begoradu, kao da molba za milost za jednog katolika nije Bogu ugodna  kao za jednog grčkog pravoslavca, pa makar i ne bila uslišena.

     Ali zato nisu krivi ni hrvatski svećenici ni ljudi Odpora, iako nas nitko neće osloboditi krivnje, ako u slobodnom svijetu i kao veterani Božji i Hrvatske stvari, napravimo nešto slično kao ono u Hercegovini, gdje su se odigrale nesretne bitke izmedju popova i fratara, izmedju župnika i vjernika, izmedju same crkvene hijerarhije i podredjenih, uz inspiraciju Vatikana i Udbe, pljesak bezvjernika i Vlaha, jer eto i mi slijedimo njihov tužni primjer obračunavanja i s noževima u crkvi i oko Crkve.

    Mene toliko ne zabrinjava na pr. spor vlč. Kambera i predsjednika Odpora Ratka Gagre, kao ni stav jednog mladog i novodošlog dalmatinskog fratra u Argentini, kao ni čudnovato i nerazumljivo držanje jednog svećenika u Australiji, nego ono što o tome misle, govore i pišu oni mali ljudi, do koji je doprla jeka i odjeci. Jer u doba perfekacije “hladnog rata” i tehnike širenja istinitih i podvaljivanje lažnih vijesti, ljudima u emigraciji i dmovini stižu stvari sa garnirungom, zapaprene, zasoljene, zabiberene , džaba servirane i uvijek tendenciozno pripremljene.

     To svi znamo. Dok sam ja skoro tri godine živio u jednom od najstrožijih klausura, gdje su prije fratri odgajali misionare svećenike, dotle su “dobro upućeni” i “naši” ljudi govorili o tome, kako živim sa nekom talijanskom glumicom. ili – iako je u mojoj kući bilo sa svakog kontinenta barem desetak ljudi, ljudi svake vrsti, pa i svećenika, intelektualaca, predvodnika, poznatih ljudi i mnogi od njih proveli  ne jedan ugodan časak u društvu moje djece, od pametnih ljudi, da li je istina da sam u ludnici, da su mi djeca oduzeta, da živim sa neznam kime, itd.. No što bi bilo kada bi bilo nešto istine, kao u slučajevima, koja sam spomenuo, tj. kada izadje vna nešto o “svadji izmedju Gagre (čitaj Odpor) i Kambera (čitaj Crkve),” Zatim kada se šire letci o tome u Australiji u kojima jedan svećenik i do tada veliki prijatelj Odpora (ili Udba u njegovo ime, ili budala bez znanja) odjednom optužuje Odpor da je neprijatelj Crkve! U isto vrijeme “neprijatelji Crkve” postaju svi neprijatelji, osobni i politički, ljudi iz Odpora, pa makar bili do jučer i rogati. Odjednom se stvara Oltarsko Društvo od poganskih i antiklerikalnih razbijača. Ili kada jedan novodošli fratar, nama starima, i Crkvi i novini, ponavlja optužbe Beograda,  kako se to u Argantini dogodilo. Ili kada se u srbokomunističkom tisku  čita, kako su “pasošari” u Njemačkoj, dobri gradjani Jugoslavije, morali “popa i crkvu” od “ustaških terorista”.

     Velim načelno da nas nitko neće odloboditi krivnje, ako im mi samo dademo povoda stvaranju takovih vijesti ili se prenaglimo  i pred fukaru iznesemo  prave ili krive  probleme, koje fukara nije  pozvana riješavati. Demokracija, tehnološki napredak, dizanje kulturnog nivela, pobuna duhova i Vatikanski Koncil i Ekumenski duh, onaj pravi  i onaj krivi, daju sve većem broju ljudi prava, ali mu ne nameću nikakvih dužnosti, daju mu prava izricati mišljenja, ali mu ne nameću nikakve odgovornosti. Zato sam uvijek vjerovao i vjrujem u razbor elita, koje su uvijek bile odgovorne.

     Dobio sam dvadesetak pisama od poznatih i nepoznatih, podpisanih i anonimnih ljudi, koji govore o sporu oca Kambera i Ratka Gagre, ali nadovezuju to i mnogo stvari, koje ni u kojem slučaju na njih ne spadaju, iako ne sumnjam u dobronamjernost. Ima aluzija i na “popovsko – fratarski rat” u Hercegovini, pa bi jedni da otac Kamber obuče habet i stavi četiri svezana  čvora, i tako uz tri klasična zavjeta stavi novi i proglasi se “ljutim Maksovcem”. Drugi bi htjeli da najvi rat “svim Ustašama, svim Hercegovcima i svim fratrima” kao ono “Hrvatska Revija”. Za jedne je odjednom Gagro “neprijatelj Crkve”, dok su postali “Kamberovcima” ljudi, koji su do jučer palili više svijeća vragu nego Bogu. Drugi idealiziraju Gagru, dok se on sam, uza sve mane i vrline, smatra pučaninom poput onih fra Grge Martića; “griše i ispovidaju se”. nije najgore što sam ta pisma dobio ja, nego su ih dobili i drugi i sada bi htjeli “da se jednom zauvijek raščistimo”.

     Svaki čovjek je misterij za svakog drugo čovjeka, a ljudi koji se bave javnim poslovima izloženi su svake vrsti suda i osuda i onda kada su čisti kao ljiljan, pravedni kao gospodin bog i strpljivi kao Job. Osobno zaziremo od svakog idealiziranja čovjeka jer svi grijeh nosimo u sebi kao kršćani i katolici (tko jest), imamo ustanovu ispovijedi i pričesti, koji nam omogućuju mirniji život.  Imao sam prilike (nažalost) u mom životu vidjeti dosta ljudi koji su umirali od rana i bili na smrt osudjeni. Vjernici su mirnije umirali, neodlučni su pred smrt tražili Misterij, a nepopravljivi bezvjerci umirali su u sred strahovitih trzaja i otimanja od vječnosti. Zato niti je Gagro svetac, niti je to, kako sam kaže, otac Kamber. Pa ako su se sukobili po ne samo tehničkim pitanjima, nego i načelnim, pustimo to toj DVOJICI VETERANA, koji će to na odgovoran način riještiti. Posrednici u ovakvim slučajevima znaju nanijeti više štete nego koristi, i znaju načeti više novih problema, nego riješiti stare probleme, radi kojih je izbio spor. Kada se stvar oslobodi pasionalnih i marginalnih krpelja, ostaje razum, ostaje ljubav za našu stvar, ostaje odgovornost veterana i elita.

    Osobno, kao Hrvat (ne kao fratarski učenik) rado bih u Torontu vido  u župi (ili barem pri župi) fratre iz Chicaga, i ne radi toga jer su Hercegovci, nego jer su državotvorni Hrvati. Vjerujem da tako misli i Gagro, i 99% Hercegovaca, što nije mjerodavno, ali i dosta dobrih župljana zaslužnih za Hrvatsku Crkvu u Torontu, a što bi trebalo biti mjerodavno u bilo koje doba i danas više nego ikada. Kamber je ne samo dosada javno rekao najviše pozitivnih stvari o Odporu, pa i o ovom grešniku Maksu, što je za zahvaliti, i brat Gagro je (uz griješenje i ispovijedanje) bio jedan od zaslužnih ljudi za novu crkvu koju je digao vlč. Kamber, i ne misli j nositi sa sobom u grob, nego ostaviti Hrvatima. Zato nedajte braćo, predstavnici odpora i gg. scećenici, da se nama dogodi  što i narodu u našoj hrvatskoj Hercegovini, jer osim Boga nitko ne može donijeti prave osude, nego ćemo svi bijedno, jadno, nikom za uzor i svakom dobrom i patećem katoliku-Hrvatu u Domovini za neuzor. A  to nikome od nas nije cilj. Brat Gagro ima ne samo kao župljanin, nego i kao dobrotvor, koji je kao takav priznat, ima prava, jer se to pravo dnevno ističe, i čini to u svojim člancima i propovjedima  i otac Kamber. On pak, kao župnik, pastir, borac i predvodnik ima svoja prava, koja valja rešpetirati, ako nećemo da kao Don Quijote mora upozoriti svoga Sancho Panza: CON IGLESIA HEMOS TOPADO, AMIGO SANCHOS !

     Razum, odgovornost i ljubav jedini su sudci, a publike ima i previše. Zato osobno se ne stavljam u ulogu sudaca, ni advokata, ni državnog tužitelja, nego prijatelja, vjernika i Hrvata. Ako nema druge, valja se “ljubiti kroz kamiš” kao i mostarski biskup sa hercegovačkim provincijalem, ali nedajmo fukari da sudi elitama po pitanjima duha, , vjere, Crkve i Hrvatske.

     Meni bi bilo lakše svakom napisati pismo i nekako se u bujici riječi izvući, jer bi to bilo komotnije, ali nažalost, od djetinjstva pa do danas sam bio odgojen tako da ZAUZIMAM STAV! Ja sam ga nastojao izraziti, a ako nisam uspio, bit će mi žao, jer me nije vodila ni džigarica , ni mali nizki instikti, niti interesi. Zato šaljem ovo pismo ne zato da bacim sol u more i solim pamet ljudima, nego da spasim dušu svoju i da kao vjernik i borac ljudski reknem  što mislim. To je bila i molba i moga posjetitelja, i završavam s tim, da se ne radi o tome da kao u politici  kažemo “tu se nikaj ni pripetilo”. (Čini mi se da je to izreka Vadka Mačeka koji je živio u stanu Maksa Luburića, mislim u Bulićevoj ulici u Zagrebu, dok je Maček bio interniran da ne utekne na drugu protivnu stranu, bilo četničku, jugoslvensku ili partizansku, svejedno. Za to vrijeme internacije Maks je imao mnogo razgovore sa V. Mačekom koji se je često koristio zagorskim ili slovenskim izrazima. Mo. Mile.) Bolje da istinu pogledamo u oči, isto kao i u politici, i da ljudski tražimo i naš medjhrvatski ekumenski duh, koji će omogućiti dijalog medju elitama i bez čaršije i fukare.

     Neka mi bude oprošteno ako ima neki izraz ili insinuacija, koji nebi bili u skladu s uzvišenim temama o kojima se govori. Bit će to umornost ili pospanost, ili čak jad moj nad jadima sviju nas.

     Uz sinovsku i bezuvjetnu odanost svetoj materi Crkvi, uz nepokolebivu i trajnu vjernost majci Domovini, pozdravlja Vas u poštovanju i odanosti, general Drinjanin.

Potpis olovkom.

Prepisao Mile Boban iz druge knjige Pisma Maksa Lubuića,

Grad Petaluma, Kalifornija,

Petak 28 srpnja 2023.