PISMO MAKSA LUBURIĆA ANTI KRŠINIĆU U KALIFORNIJU 27 LIPNJA 1954.
Ured glavnog tajnika
general Drinjanin,
Stan, 27. VI. 1954.
Br. Ante Kršinić
San Lorenze, Calfornia., USA.
Dragi Ante !
(Ovo Okružnica ili ovo pismo se nalazi u knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA na starni 47-51, mo.)
Obećah Ti opširno odgovoriti, pa to evo i činim, nakon što sam “smlatio” najžurnije poslove u mom malom gospodarstvu, gdje sa mojom suprugom radim i živim. Ujedno sam morao srediti i najnoviju “DRINU”, a znate, da sve dolazi rukom pisano, pa sve valja ispravljati, prepisivati, zatim korekture praviti i držati veze svuda na svietu. Ne stigne čovjek nešto pametna i sredjena napisati. Pokušati ću to sada Tebi, a ako ne uspijem, onda krivi kišu, koja nas je ove noći potjerala na posao, jer se još nalazimo u izgradnji, pa je valjalo materijal u kuću unieti.
Radi “DRINE”: nisam se ljutio, nego sam razaslao Okružno pismo i dao na znanje, da nikom nećemo pisati, ni slati “DRINE”, ako nam svoju adresu ne potvrdi. Ljudi se skiću, a zaborave nam to javiti, pa onda uzalud pošta i novine, i propada, i vraća se i dolazi u ruke nepoznatih. Tako smo poslije Božića sve veze, nepotvrdjene i ne provjerene obustavili. Ja se veselim, da si na istom mjestu, da radič, da imaš sredjen život itd., što se ne može reći za mnoge naše ljude.
Sada vidim da sam pisao sa Ti. To je naime naš ustaški običaj ukorjenjen u ratu, i jedva se odučavamo od toga. Ti si stari borac, imaš i godine, pa budimo kao i drugi i govorimo si Ti.
Molim Te, da pozdraviš prijatelja Vidića, da mu se zahvališ na pomoći datoj za “DRINU”, a isto tako i moga zemljaka fra Nikolu, kao i sve “pravovjerene”. Drago je čovjeku čuti, da ima “svojih” i da su dobro i da se sjećaju onih, koji rade i vjeruju, jer je to podstrek i moralna pomoć, koju i mi zapovjednici i te kako trebamo.
Vidim, da si prošao rat na Pacifiku, bio ranjavan, pa tako će Ti biti jasnije mnogo toga, što se dogadjalo u Hrvatskoj, iako to nije bilo dosta, jer je ono bio klasični, frontalni, redoviti rat, dok smo mi vodili rat i ustanak, revoluciju i što god hoćeš. Znam da je bilo gerile i na Pacifiku, ali Balkan je gori, nego svi Japanci, Malajci i Koreanci skupa. Srbi su rodjeni gerilci, petsto godina pod Turcima su se hajdučki odgajali, uzeli hajdučke običaje, moral, taktiku i psihologiju hajduka poprimio čitav jedan narod, kraj toga brdjanin, gorski i pastirski narod, dakle pogodan za hajdukovanje. Ako bi Amerika vodila rat onake vrsti, odnosno pobijala redovitim divizijama, onda bi trebali 50 divizija, jer bi nestajale kao i njemačke.
Nadam se, da ćemo se naći u borbi protiv komunizma, onog Malenkovog i onog Titova, Ti kao američki vojnik, ja kao hrvatski, ali za isti ideal, za slobodu, državnost naše domovine i za slobodu i dostojanstvo svih ljudi dobre volje na svietu.
Ja imam jednog tetka i očeva brata, (dakle stric Maksa Luburića koji se je oženio sa Korčule, mo. Otporaš.) koji se oženio sa Korčule. Bio sam tri puta na Korčuli, još kao diete, jer sam poslije otišao u emigraciju, i onda već znaš kako je išlo. Imao sam za vrieme rata dosta naših ustaških dobrovoljaca sa Korčule, a inače bilo je i tamo svašta, kako ćeš i sam znati, najviše radi onih gadova “digića” Talijana. Dao Bog, da nam Domovina bude slobodna brzo i da sretno možemo doći u naša sela i gradove, naše otoke i naša brda. Možemo u drugim zemljama i bolje živiti, ali sretni možemo biti samo tamo.
Veseli me, da je prijatelj Vidić moj zemljak. Mislim da bi morao biti od Gorice ili Sovića, (Ja sam iz Sovića i kod nas ima Vidića. Da li je ovaj Vidić iz mojeg sela Sovića, ne znam, mo.) iz Bekije, jer tamo ima Vidića, a ima i u Makarskoj, na granici sa Ljubuškim. Svejedno, glavno je, da je čestiti i državotvoran, a kao stari Domobranac, šta drugo može i biti. Toplo mi ga pozdravite i uručite mu jednu moju fotografiju, koju prilažem za Njega. (Radi se o vjenčanoj sliki generala Drinjanina koju mi je dao Ante Kršinić u mojoj kući 1979. godine. Slika je original a na poleđini Maksov rukopis. Na zahtjev jednog Hrvata iz Zagreba da mu treba ta Maksova slika u originalu i sa originalnim potpisom. Prije nego sam tu sliku poslavo tom Hrvatu, napravio sam kopiju koju ovdje prilažem. Možda sam ja prvi koji sam ovu sliku proširio u hrvatskoj javnosti. Prilaže sliku, mo. Mile Boban, Otporaš.)
SLIKA VJENČANJA ISABEL HERNAIZ I MAKSA LUBURIĆA 19 STUDENOGA 1953.
Ja sam u tom pravcu mnogo poduzimao, ali sa malo uspjeha. Osim Erića, koji je danas skupio nove, posebno nakon smrti Sulentića, jedva ima starih, koji rade. Godine isto čine svoje, nema sumnje, ali eto, vidim, da ima “starih”, koji su i te kako mladi, kao i Ti. Pa kao američki gradjani i vojnici, imate više prava, mogućnosti i mogli bi mnogo napraviti, da se krene s mrtve točke, ma i ne napravili čudesa radi nesretne politike s Titom. Ako, dakle, učiniš koji pozitivan korak, da skupiš stare i mlade, onda si zaista izvršio svoje “držanstvo”, kako bi naš Stari rekao. Ja ću jako rado pomoći, ako je to moguće, savjetom, uplivom na naše nove za moderaciju, što bilo. Možeš na mene računati.
Sada ću pokušati dati konkretne odgovore na Tvoja numerirana pitanja odnosno stavke:
1. Upravo sam jučer čitao članak poljskog ministra Sumlakovskog, koji je predstavnik Poljaka u komitetu u Madridu, i on kaže, da treba postaviti Vladu, Vojsku, Organizme, pa makar to bilo i simbolički, a ako mogu nešto napraviti, tim bolje. To me je i ponukalo, da sam izvukao Tvoje pismo, koje je trebalo čekati, dok dobijem odgovor od Džaferbega i nekih naših ministara, kojima sam pisao o Tvojim sugestijama. Nadam se svaki čas odgovoru, ali nema sumnje, da Vlada postoji, imamo ju, samo bi ju trebalo, možda, upodpuniti i to predstavnicima drugih grupa, kontinenata, itd. Naime, da to ne budu stari ministri, nego da se uzmu i novi, mladji elementi, uzevši u obzir kontinente, da budu po svim kontinentima razdjeljeni i da mogu tamo djelovati.
U isto vrieme, da bi se stvorilo neke vrsti Tajnog Državnog Savjeta, sa predstavnicima na sve strane, svih socijalnih i staležkih klasa, dobi, vjera i političkih grupacija. To je potrebno, ali se bojim, da će se moći nešto učiniti, jer ovog časa mi se nalazimo još uvjek u stadiju bjegstva, koje je započelo 1945., jer je i sada Tito predstavnik demokracije za nas Hrvate i on odlučuje, kome će glava dolje, a nedaj Bog, da bi se Andriji (u to doba 1954. god. bilo je suđenje dru. Andriji Artukoviću u Los Anđelesu za izručenje u Jugoslaviju, mo. Otporaš.) šta dogodilo, koliko će ljudi vjerovati, da postoji demokracija i da je sposobna za život. Dok se ne vide konture nečeg solidnijeg nedaju se ljudi upregnuti, a ne samo masa, koja se pokreće samo u predvečerje velikih dogadjaja, nego ni predstavnici nacionalnih grupa, koji još neznaju “kaj bu”. (Ovo “kaj bu” ili “bum vidili” je uobičajna izreka dra. Vladka Mačeka. Ovo je general Drinjanin često spominjao i ponavljao u svojim opisima u 15/16 nastavaka “Prigodom smrti dra. Vladka Mačeka” koja su izlazila u novini OBRANA 1965/1956. godine, mo. Otporaš)
2. Svadje! To je posebno pitanje. Recimo “Sv. Ante /Plovidba/”. (ovo ne znam šta bi moglo značiti, osim uobičajnih proslava u hrvatskoj emigraciji kada su se slavila tri (3) Antuna: Starčević, Radić, Pavelić u zajednici sv. Ante Padovanskog 13 lipnja, te uz to i Dan HOS, mo.)
Oni su jednostavno riješili stvar, nazvavši nas zločincima, zlikovcima, banditima, fašistima, komunistima. Prema tome, kog vraga se može raditi s njima. Mi znamo o čemu se radi. Vatikan ne će mir sa Titom, jer ne vjeruje u Hrvatsku. Ne vjeruje mnogo ni u pobjedu evropskog antikomunizma i kao što traže “modus vivendi” u Poljskoj, traže i u Hrvatskoj. Pa kako su Poljaci uvjek Poljaci, a mi smo, prema tome, Jugoslaveni ili Hrvati, treba akceptirati one, što je – danas. A to je srbe, komunizam, Jugoslaviju i Beograd. Pa kako ne će da izostanu, natječu se u ocrnjenju, drugi “čekaju”, treći se ogradjuju, neki su tek oprezni, itd. To je “pobuna duhova” radi izgubljena rata. Treba se spremati za novi rat. S kim da demo?
Maček je pacifista, on neće rata, a pobjediti komuniste krunicom i tolstojevštinom, to se ne može.
Tko ga je pobjedio do sada? Franko, a kako, to znamo mi. Sve one, što o nama kažu, sve su rekli Franku. Baš sam o tome pisao u zadnjoj “DRINI” koju ću ti dati poslati iz Clevlanda, da ne čekaš dok ti od mene stigne. Evo sada u Sydneyu : došao vlč. Mihalić i tražio , na brzinu, da mu se da mjesečna plaća i kupi auto, da može obići svu Australiju. Ljudi tek počeli kupovati odjela, slati sirotinji kući koju šoldu i sada ovaj na brzinu i na friške, hoće – aute. Novi i u gotovu. E ljudi ne daju. Sada ih je proglasio sve komunistima. Domaći Srbi otišli do vlasti i rekli, da svećenik govori da su svi Ustaše komunisti. (Dakle, za Srbe svi Hrvati su Ustaše i u ovom slučaju su sada i komunisti, mo.) I kako je upravo sada antikomunistički kurs, može biti vraga. Sada, ili moramo skrštenih ruku gledati, kako nas denunciraju, blate, truju strani svjet, koji ne pozna, – ili se moramo braniti.
Težko pitanje, vrlo težko. (Ovdje se radi o pitanju kojeg je postavio brat Ante Kršanić generalu Drinjaninu da se u “DRINAMA” ne napada. General odgovara ovako kako i odgovara: “Težko pitanje, vrlo težko”, mo.) I to da čine svećenici, kao Kamber (Charles Kamber svećenik hrvatske župe u Torontu, mo.), koji su nosili ustaške pukovničke odore, bili “ustaški povjerenici”, vršili vlast itd.
I sve išlo dobro, dok Rusi nisu preplavili sve. Zar smo od heroja postali hajduci one noći, kad smo morali napustiti Zagreb?
Čim novinari moradoše napustiti vile, aute i ne dobiše plaće, eto vraže, sve se okrenulo.
3. Imaš podpuno pravo. Ne gubiti živce i spremati se. U Domovini i inozemstvu, Svaki svoj posao, svoje mjesto i odgovornost. Nije idealno sve što postoji. Ali ono, što postoji, može služiti za polaznu točku. Ja sam ostao kao zalaznica sa II. Sborom ustaša, dobrovoljaca. Tukao sam se, da se mogu izvući druge stajaće i rezervne trupe, časničke škole, itd., kako bi imali u emigraciji ljude, mladost, časnike, intelektualce, ministre i generale. Vjerovali smo, da sa Rusijom mora doći do rata i danas vjerujemo. Znaš kako smo svršili.
Ja kada sam vidio, da ljude predaju probio sam partizanski obruč i vratio se natrag, kao i general Boban. (Ovdje se mora nešto nadodati za današnje prilike i za današnji hrvatski naraštaj, a to je da je hrvatska državna vlada NDH imala jednu vrst garancije od strane Saveznika da ih se neće izručiti Titi i partizanima. Na osnovu te nazovi “garancije” hrvatska vojska i civili su išli s pouzdanom vjerom u ruke Saveznika, tj. Zapada, a ovi su ih iznevjerili i judinskom izdajom izručili Titi i partizanima na pokolj, mo.) Stvorio sam Križare, ja, i moji prijatelji, vodili ih i čekali. Ali šta? Kada sam vidio, da Zapad još nije zreo za obračun sa Rusima, a kako sam bio ranjen u nogu, te sam izišao van i došao u emigraciju 1947. godine. I počeo sam okupljati ljude, koje se jedva moglo zamisliti nakon Kavranove neuspjele akcije, kojom su nastavili unatoč mojim opomenama i savjetima.
Predalo mi je /Državni Odbor/ (po mome saznanju radi se o novoosnovanoj organizaciji “DRŽAVNI ODBOR” kojeg su istaknuti članovi hrvatske državne vlade NDH osnovali odmah poslije Tragedije Bleiburga. Taj DRŽAVNI ODBOR je koordinirao sve aktivnosti tadašnjeg rada hrvatskih izbjeglica, uključivši i Akciju Božidara Kavrana, Kavranova akcija mo. Otporaš.) poslove Odpora u najteže vrijeme. Nastavio sam i s pomoći “DRINE” skupio borce po cielom svietu.
Nastojim sačuvati živce i zdravlje, vjeru i vedrinu. To je sve, što se u ovim okolnostima može učiniti. Ja vjerujem u rat, jer poznam komunizam. Zapovjedao sam ustaškim Zborom, imao sam 50.000 /na kraju/ vojnika – dobrovoljaca, imao sam nadzor nad više institucija za sigurnost, kaznione, logore itd., kao i nadzor na tajnom službom, pa znam šta je komunizam.
Za vrijeme NDH imao sam svaki dan ujutro u 8 sati u ruci sve što su rekli zapadni saveznici, kao i Moskva. Nastojim i sada činiti isto i mjeriti. Radi se o vremenu. Sada nas Amerika ne će, ali će nas trebati i htjeti. Nas i sve druge. Amerika bi danas išla u preventivni rat, išli bi bez velike glavobolje, jer znaju, da će svaki dan Rusija biti jača i da će poslie biti gore, ali NE MOGU UVJERITI SVOJ NAROD. Ne mogu stvoriti psihozu koja je potrebna da se žrtvuju milijuni ljudi. Ili čekati Ruse, koji će pokrenuti crnce, slavene, sve vrsti nezadovoljnika, sve glupane i zvekane, kojih imade i u Americi i onda će tek viditi Amerikanci, o čemu se radi i šta je komunizam.
Šta mi možemo: čekati i spremati se, prema skromnim sredstvima, koja nam hrvatski borci stave na raspolaganje. Ostavio sam nešto u Domovini (ovdje on misli na oružje i drugu ratnu spremu, mo.) spremio nešto vani. Franka su nazivali istim imenima, njegov ministar i general Munoz Grandez je bio “ratni zločinac” kao i ja i na što sam jako ponosan, ali sve će to vrijeme urediti.
Zvat će nas i mi ćemo ići. I nećemo zaboraviti braniti naše interese. Nama je Amerika u našoj Domovini, na Korčuli, Zagrebu i Ljubuškom. Stvar sa Titom će se riješiti na jedan ili drugi način. Mi bi ga ubili sutra, ali bi prva Amerika optužila nacionaliste, da radimo za – Rusiju. Ne. Neka ga ubiju nezadovoljni komunisti (to bi mu se i dogodilo da je dočekao do kraja propasti komunizma kao i rumunjski diktator Nikola Čaučeski, mo. Otporaš.), kao što će i biti, ili neka ga ubiju Amerikanci, ta velika djeca, nakon što ih izda. Nitko još komunistu nije mogao poslati protiv majčice Rusije, a najmanje pak Srbina i Crnogorca, koji su stvoreni i ciele povjesti branjeni po Rusima. Ja mislim nastaviti istim putem, i prema mogućnostima.
Sreća je, da sam se oženio dobro, naime, da mi je ženina obitelj pomogla, jer inače sve bi bilo stalo. Ali ipak krećemo, i vjerujem, da će borci uvjek pomoći, jedan, masa, društva, grupe, ali uvjek netko. Dali će nas drugi Hrvati sliediti, to neznam. To su politička pitanja, koja su za mene riješena, jer sam djelatni general Hrvatskih Oružanih Snaga i tako meni će zapovjedati moj Vrhovni Zapovjednik. Politikom, onom stranačkom i partijskom, ne mislim se baviti, ni onda, ako bi bila naša, ustaška, starčevićanska. Interesira me oslobodilačka i državotvorna politika.
Mnogi misle kao i ja, a mnogi misle i protivno i iz oportunističkih razloga odriču se nas, koji smo proveli čitav život u borbi i koji smo JEDINA GARANCIJA ZA USPJEH.
Amerika će biti i previše okupljena svojim velikim jadima, a na našem prostoru odlučivat će Bog, Ustaše, Četnici i partizani. (Kolika velika pronicljivost!, mo. otporaš.) Drugi će čekati ishod borbe, pisati pisma i novine, hvaliti jedne ili druge, čekati i mudrovati. Prema tome, kako vidiš, ja ne mogu prisiliti ljude da idu sa mnom, jer su svi bili i jesu i bit će samo i jedino dobrovoljci. Ovi znaju ginuti, žrtvovati se. Ovi će doći sami. Ja ne mogu i ne ću riješiti nijednog političkog pitanja, iako vjerujem, da će to naši riješiti u danom času.
JA SE SPREMAM BORBOM I ŽRTVOM STVORITI POLITIČKI KAPITAL U DANOM ČASU, A SLUŠAT ĆU SVAKOG TKO BUDE VODIO HRVATSKU DRŽAVU.
Imam 42 godine (Moram ovdje nešto nadodati što me uistinu gnjavi i muči. Imaju dvije verzije kada je rodjen Vjekoslav Luburić. Neki tvrde 1913 a neki 1914 godine. Ovo njegovo rukom pisano pismo je pisano 27 lipnja 1954. godine. Dakle, po ovom pismu Maks Luburić bi trebao biti rođen 1914 a ne 1913 godine. A poznato je da mi svi često priskočimo jednu godinu ili nadodamo jednu, za svaki slučaj. Vjekoslav Luburić je rođen 6 ožujka 1913. u selu Radišići kod Ljuguškoga, krstio ga fra Grga Buntić u Crkvi sv. Ante na Humcu, mo. Otporaš.) i 25 godina se nalazim u djelatnoj službi Domovine i s oružjem u ruci. Znam, da to nije sve, što bi Hrvatska trebala od nas. Nu ovog časa i ovim okolnostima, više se neće moći napraviti. Imam kontakt, javan ili tajan, sa svim onima, koji bi zaista nešto mogli napraviti. Ako dodju bolji časi bit će i toga. Zavisi sve u prvom redu ipak o nama samima i onda – o Americi.
Rekao sam Ti o Americi i američkim vodjama. Znaju da treba ići u rat, ali ga se boje. Ako će medjusobni strah od atomske bombe odstraniti upotrebu istih onda će komunizam ići svojim putem, oslanjajući se na iskustvo i čovjeka. I napravit će, nažalost, kao i dosada. Francuska već pravi svoj mir, Engleska je radi Indije i trgovačkih interesa nemoćna. Ostaje Amerika i američki ljudi, koji previše dobro živu, da bi shvatili, da trebaju sve izgubiti. Ali najgore je da time neće izbjeći rata. Ima tri rata : klasični, atomski i gverilski. Ali s njim treba računati.
Tisuću milijuna su komunisti organizirali i vara se onaj tko već od 1917. godine čeka, da se srušiti iznutra. Roosvelet je bio paralitičar a Churchill ima prko 80 godina i iz vlastite perspektive i psihologije gledaju na problem svjetova. Tu je tragedija. Mi šta možemo napraviti? Čekati, vjerovati i podržavati vjeru u drugima. Bog će nam svima suditi, a Poviest će ipak na kraju istinu reći svima : velikima i malima, pobjednicima i pobjedjenima. Mi ćemo do kraja vršiti našu misiju. Ja osobno tako misim, i vjerujem najveći broj preživjelih hrvatskih vojnika tako misle.
Slati ću Ti deset “DRINA”. Ako želiš više piši. Daj ih starima i novima, a kada mogneš piši, ja ću Ti rado i iskreno odgovoriti na svako pitanje. Možda uvjek neće biti ono što bi ti želio, ali ja tako mislim i tako pišem. Mlad sam u godinama, ali previše star u borbi i životnom iskustvu. Znam da se komunizam može pobjediti samo borbom i krajnjom žrtvom, poznavajući njih, partiju, taktiku i psihologiju tih ljudi, znam, da valja raditi r a d i k a l n o. Pomladiti redove i čekati. A s komunistima drugog razgovora nema. Sviet će doći na to. To ću i u “DRINI” propagirati. Kad mognete nadjite joj prijatelja, jer 90 posto ju čita i džabe dobiva, a može ili neće pomoći. Vjerujem da ćemo jednom biti ponosni na ono, što smo učinili.
Rekao sam za prijatelja Vidića, a evo drugu šaljem Vama i jednu za vlč. Pehara. Možda ste vidili uniformu hrvatskog generala, možda niste. Neka Vam bude za uspomenu. (radi se o vjenčanoj sliki generala Drinjanina i njegove supruge Isabele, mo.)
Ja se nisam predao 1945. nego sam otišao u hrvatske šume i u Vran planinu udario Stožer. Danas ga imam u Madridu i u ovoj plemenitoj zemlji nadjoh drugaricu, koja je već Hrvatica i hrvatski misli. Ženio sam se u sred Bilbao, velikog grada, u katedrali i u hrvatskoj uniformi. Donio sam ju, kao i moje oružje. Imam ga 25 godina djelatne borbe i neću se ni predati nikada, a borit se hoću, onda KADA VIDIM DA MOGU NOSITI UNIFORMU I MOJE ORUŽJE, koje sam upotrebio protiv neprijatelja Boga, Države, Naroda i Čovjeka. Imam pet rana, ožiljaka, bogato iskustvo, a nastojao sam naučiti i šta nova, pa čekam i ako Bog da, naći ćemo se još.
Još bih Vam rekao koju o FBI. (Federal Bureau of of Investigation, mo.) Naime u zadnje vrieme su zvali naše ljude i ispitivali ih. Straše pametnjakovići naše ljude sa FBI. Ja se bojim i ako bi sutra imao prilike da izaberem, najbolje bi bilo razgovarati sa jednim od tih ljudi. Oni su inteligentni i po svoj prilici, jedini, koji znaju šta je komunizam. Smiešno je misliti, da će nas progoniti. Rekao sam svim ljudima, nek se ne boje, a ako ih zovu, neka ponude suradnju protiv zajedničkog neprijatelja. Išli smo s Njemcima, idemo s Amerikancima, i možda sutra opet s Njemcima, protiv Rusa i komunizma.
A pitanje Tita će se riješiti kao i pitanje sliepog crieva, koje za Zapad ne vrši koristne funkcije, a škoditi može.
Vas sve i vaše obitelji pozdravlja, uz naš stari pozdrav BOG I HRVATI.
Odani Ti podpis Maks.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.