Pismo Ivana Valeka Šimi Letini i odgovor Šime Letine Ivanu Valeku – Na razmišljanje svima

Poštovani gospodine Valek,

Potvrđujem primitak Vašeg pisma i prijateljske poruke. Hvala Vam na čitanju moga teksta, te na zapažanjima i primjedbama koje ste iznijeli o današnjoj hrvatskoj situaciji, njenim uzrocima i posljedicama i želji za pronalaskom pravih rješenja. Vaša poruka je jasna i iskrena, a iskrenost i jasnoća stavova su uvjet i temelj zdrave diskusije među ljudima koji imaju isti cilj.

Mi se Hrvati politički možemo razlikovati u stotinu stvari, ali ako nam je svima isti cilj, a taj je danas potpuna narodna sloboda i gospodarski boljitak hrvatskog naroda, onda, uz dobru volju, poštivajući jedni druge, kroz uzajamni dijalog možemo doći do većeg zbližavanja i usklađivanja naših stavova. Moramo biti svjesni da promjene u narodu ne nastaju preko noći, niti rješenje narodnih problema ovisi o jednoj osobi ili o jednoj političkoj stranci, već o volji većine naroda. Na žalost velik broj Hrvata danas ne vjeruje u mogućnost promjena, jer ne vjeruje u važnost i valjanost izbora. Neprijatelj je u naše redove ubacio kojekakve sumnje i zato mnogi misle da naša sudbina ovisi o vanjskim silama i domaćim ljudima s kojima netko iz vana upravlja. Ne kažem da takvih ljudi i pojava nema, ali ja ipak vjerujem u izbornu moć hrvatskog naroda.

U očima mnogih Hrvata politika i politčke stranke su zlo. Ističu da politika nije za poštene i bogobojazne ljude. Ne shvaćaju da su političke stranke najprikladnije sredstvo u ostvarenju političkih ciljeva. Dakle, ni politika ni političke stranke po sebi nisu nikakvo zlo, ali one to mogu postati po vladanju i djelovanju političara ili ljudi koji su na čelu stranaka.

Nema sumnje, da je situacija u Hrvatskoj teška, ali uz sve to potrebno je isticati nadu i širiti optimizam. U procesu važnih promjena ne smijemo poticati ni prihvaćati nikakvo nasilje. Moramo odbaciti zagovaranje talibanske politike i metoode njihove borbe u ostvarenju bolje i pravednije Hrvatske. Isto tako, moramo biti svjesni da u Hrvatskoj ne žive samo hrvatski katolici već i ljudi drugih vjera, pa i bezvjerci. Mi koji se smatramo katoličkim vjernicima dužni smo biti pravedni i tolerantni prema svima. Odlika pravih katolika nije u isticanju vlastite superiornosti i vjerskih vrlina, već u odanosti Bogu i ljubavi prema bližnjima.

Vi ističete da je hrvatska nesreća u podjeli Hrvata na ljevicu i desnicu. Za razliku od Vas, ja smatram da u tome nije naš problem, jer u Hrvatskoj, zapravo, ne postoji hrvatska ljevica, već jugoslavenska, a hrvatska desnica je u povojima i još nije prohodala. Mnogi pojedinci koji se nazivaju desnicom nisu, na žalost, u stanju politički definirati sami sebe ili na prikladan način narodu pokazati da se svojim političkim, ljudskim i moralnim ponašanjem razlikuju od tzv. ljevice. Ako je njihovo političko i moralno ponašanje isto kao i tzv. ljevice, onda njihovo isticanje različitih naziva i ideoloških opredjeljenja ne znači ništa.

Ja ne mislim da su Tito i Pavelić Hrvate podijelili na hrvatsku ljevicu i desnicu, kako Vi ističete, već su se Hrvati sami opredjelili za dvije oprečne strane, jedni za Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), koju je predstavljao dr. Pavelić, a drugi za Jugoslaviju koju je predstavljao Tito. Tito nije nikada zagovarao ni isticao hrvatsku ljevicu, već jugoslavensku, a Pavelić u ono ratno vrijeme nije mogao voditi računa o osnivanju nekakve službene hrvatske desnice. Što više, nije ga zanimala ljevica ni desnica, jer mu je puno veća briga bila opstanak države. Možda ćete reći da je on kriv za propast države. Nema sumnje da on kao poglavar države snosi dio odgovornosti za njezinu propast, ali pravi krivci su jugoslavenski ljevičari i desničari koji su rušili tu državu.

Današnja tzv. ljevica u Hrvatskoj je nastavak Titove jugoslavenske ljevice, koju normalni Hrvati ne mogu smatrati hrvatskom ljevicom niti se u nju uključiti.

Ante Starčević po svojim idejama i političkim stavovima nije bio nikakav desničar ni ljevičar. Bio je puno napredniji i progresivniji od jugoslavenskih ljevičara i od svih onih koji i danas njegove sljedbenike nazivaju reakcionarcima.

U vrijeme Jugoslavije, dakle kroz više od 40 godina, predstavnici beogradskog režima među kojima je bilo i Hrvata, uvjeravali su strance da su Hrvati, koji su bili za hrvatsku državu, fašisti i reakcionarci. Dakle, nemojmo se čuditi što su stranci i dr. Franju Tuđmana nazvali fašistom u trenutku kad je izjavio da je za hrvatsku državu.  Koga za sve to kriviti, strance ili naše hrvatske Jugoslavene? I zato ne mislim da je potrebno braniti se od jugoslavenske ljevice kojoj nikad nije bilo stalo do hrvatstva ni hrvatske države?

Dakle, korijeni i uzroci mržnje, koju spominjete, nisu u podjeli Hrvata na ljevicu i desnicu, jer takva podjela postoji u svim zemljama, već u jugoslavenstvu kojega se Hrvati moraju otresti ako žele mir, sreću i bolju budućnost svojoj djeci i unucima. Dok se sami nacionalno ne osvijestimo i očistimo vlastitu kuću, uzalud nam je bacati krivnju na druge za našu tragičnu sudbinu.

Vi kažete da mi Hrvati imamo stare i časne korijene koji su kao i maslina neuništivi i to je neupitno kao i Država koja nas štiti i stvara uvjete za napredak svakog državljana. To je Kristova desnica. Ali lažac je onaj koji ne brine i ne štiti svakog čovjeka a svi smo ljudi braća … Ako smo Kristovi nismo ni lijevo ni desno nego iznad.”  Slažem se, ali isto tako vjerujem da će nas Bog spasiti pojedincvno i kao narod, ako sudjelujemo u tom božanskom poslanju, a to znači da uz vjeru u Boga moramo posvetiti više brige i mudrosti o narodnoj i vlastitoj budućnosti. Povijest nas upozorava da su nestala velika carstva, narodi i države.

Slažem se s Vama da bi smo se svi mi, posebno kršćanski vjernici, morali više zalagati za dobro svih ljudi, ali meni je teško vjerovati u iskrenost onih koji u ime globalizma i imaginarne ljubavi prema ljudima u svijetu svaku brigu i ljubav prema hrvatskom narodu smatraju nacionalističkom uskogrudnošću i šovinističkim ponašanjem. Da, treba odbaciti svaku mržnju prema ljudima i narodima, jer je mržnja znak duhovne slabosti i nemoći, no u isto vrijeme osudu tuđinske osvajačke politike ne smijemo poistovjetiti s mržnjom prema dotičnim  narodima

Priznam da i nacionalistička strana često puta pravi velike pogreške zbog kojih nas svijet doživljava kao čudake. Jedna od njih je svakako i ta da neki dobri Hrvati i domoljubi osuđuju zalaganje američkih crnaca za ostvarenje građanska prava i njihovu taktiku poistovjećuju s taktikom jugoslavenskih antifašista. Zar to koristi Hrvatskoj i hrvatskom narodu?

Prošlu godinu sam negdje pročitao članak Igora Mandića u kojem brani borbu i taktiku amerčkih crnaca za ostvarenje prava. Dakle, on ljubitelj Jugoslavije i njezina režima, čiji su predstavnici sedamdesetih i osamdesetih godina naše hrvatske demonstracije protiv Jugoslavije nazivali izrazom fašističkih uvjerenja, danas brani američke crnce, dok ih neki naši Hrvati osuđuju. Koga će normalan svijet prije prihvatiti, Hrvate koji osuđuju borbu crnaca ili jugoslavenskog antifašistu Igora Mandića, koji se tobože zalaže za njihova prava? Nemojmo se onda čuditi ako nas svijet ne prihvaća.

Lijepi pozdrav i sve najbolje u Novoj godini!

Šime Letina