Osjećam se ponukanim reći riječ/dvije o cijenjenom gosp. dr. Tomislavu Dragunu. Tomislav Dragin je osnovao prije desetak godina i više hrvatsku organizaciju HRVATSKU ULJUDBENI POKRET, HUP. Kao inicijator i osnivač organizacije HUP, što bi se moglo protumačiti kao Hrvatski Ustaški Pokret, HUP gosp. Tomislav Dragun je predsjednik iste. Preko te organizacije HUP mi smo se upoznali ima tome deset godina. Od tada smo preko naših e-mail adesa smo se često dopisivali i kao dva zaljubljenika u Hrvatsku uvijek smo našli zajednički jezik za zajedničku Hrvatsku. Ovo pismo gosp. Tomislava Draguna gosp. Boriću daje naslutiti da se gosp. Borić na slaže sa gosp. Dragunom što on iznosi našu hrvatsku ISTINU. Pošto nemam pisma kojeg je gosp. Borić uputio dru. Tomislavu Dragunu, ne mogu reći ništa o sadržaju pisma, ali mogu zaključiti po ovom pismu kojeg je dr. Dragun pisao gosp. Boriću kao odgovor na njegovo pismo, da je to pismo bilo žučljivo i možda uvrijedljivo. To se može prozrijeti iz sadržaja ovog pisma dra. Tomislava Draguna kao odgovor. Donosim pismo dra. Tomislava Draguna u cijelosti i onako kako je napisano…
Mile Boban, Otporaš.
Hrvatska Uljudba
Sun 12/15/2019 6:22 PM
- You;
- Gojko Boric;
- Vladimir Biondic;
- Mile Boban;
- tan@hrvati-amac.com
Pišem s ovom e-maila, jer je moj pun (za danas).
Cijenjeni g. Boriću,
Zasjekla me je “sve do srca” Vaša riječ da “živim u prošlosti”, jer ona mi se uvijek upućuje kad o nekim hrvatskim temeljnim vrijednostima želim (i hoću) progovoriti – istinom.
Nitko to, na primjer, ne govori Lori Vidović kad ona (s Ivom Josipovićem) pronalazi “ustaše” na svakom koraku, kad se zgraža nad “ustaškim” pozdravom “Za Dom spremni”, kad govori o “koljačima iz Jasenovca”, kad nam “prodaje muda pod bubrege” pozivajući se na ZAVNOH (Paje Gregorića), na AVNOJ (čiji), na Federalnu Državu Hrvatsku (u sastav koje su ušla samo velenaselja Topusko i Velika Vranovina), kad opisuje borbe protiv Nijemaca (okupatora), a koje nikad nisu vođene.
Zato ću reći nekoliko riječi sebi (ali ne, Bože sačuvaj, kao moje pokajničke ispovijedi).
Otac mi je bio redarstveni izvidnik u (N)DH. (Ne želim govoriti o tome zašto je to postao, jer biste to mogli shvatiti kao moju ispriku, a nju nitko i nikada ne će dobiti.) Ranjen je početkom 1945. godine (u uličnoj borbi redarstva s teroristima, koji su sebe drugačije nazivali, iako su to bili) i s nogom u gipsu završio je na Bleiburgu (naravno i ja s njim). Nuđeno mu je zaposlenje u miliciji, ali je on to odlučno odbio. Radije je otišao u zidare. Takav je bio Josip-Jozo Dragun. Nemam informacija da bi (skriveno od obitelji) maznuo židovsku kuću.
Od 8. svibnja 1945, ja sam politički nepodoban, iako to svojim studentskim i radnim rezultatima nisam zaslužio. Nu, bio sam podoban za šljakera Nove klase. Tako sam uspio saznati sve njihove tajne i načine djelovanja.
Nakon što sam (u izvedbi velikog Dr. Marka Veselice – kojega je, dakako, ignorirao Dr.Franjo Tuđman) došao (u Borovu) doi nešto boljeg radnog mjesta ubrzo sam (1971.) smijenjen, te (malo po malo) istjeran s Više ekonomske škole u Vukovaru, s Ekonomskog fakulteta u Brčkom, iz Instituta za migracije u Zagrebu – zbog “nebudnosti prema pojavi nacionalizma”.
Probudio sam se (u žalosti) tek onda (8.11.1991.) kad je moja najstarija kći Biserka (pripadnica HOS-a i HV-a) poginula.
Došao sam u Zagreb (20.11.1991.) sa suprugom i dvije kćeri na studiju. Državnog posla nisam dobio, u državni stan nisam uselio.
Kako sam onda preživio?
Pa, javio sam se svojim starim poslodavcima.
Nisu, kao i inače, ništa od mene krili, a i zašto bi – kad sam profesionalno obavljao sve povjerene mi poslove. Uz njihove izravne naputke, dakako.
“Hoćemo li kao i dosad” – reče mi inspektor Joso. “Naravno”, bez oklijevanja sam odgovorio, i prvi, i drugi i n-ti put.
Problem je došao iz velike vrijednosti poslova koje sam za Njih obavljao, jer sam ja tražio adekvatnu nagradu. To se, naravno ne smije. Miroslav Kutle, jedne noći u Ilici, reče: “Dragune, previše tražiš.”
U takvim situacijama ne ostaje se samo na riječima. Mehanizam kreće (recimo kao kod Trockog, osnivača Crvene Armije).
I krenuo je Mladen Bajić i njegova ergela.
Ne ću sada o sebi (to je posebna priča), nego ću samo spomenuti progone moje supruge Marije i kćeri Lovorke (mag. oec. – financijski revizor), koji “nit’ luk jele, nit’ luk mirisale”.
Lovorka je optužena (vrijedi li uopće spominjati zašto, ta kad je to Njima bilo važno) i suđena u sudskom procesu koji je trajao pune 24 (dvadeset
četiri!) godine, da bi prošle godine (po drugi put!) pravomoćno bila oslobođena svake krivnje. Bez ikakve isprike.
Prošle su 24 godine, pa je ona već došla do 48 godina. Nije više početnik. Što mislite može li se sada zaposliti u državnoj službi.
Zato sam ja odlučio reći: DOSTA BANDO! Sada i ovdje! Ni u kakvoj prošlosti.
Sve što znam, sve što imam – izaći će na svjetlo dana. Dosad sam objavio 70 knjiga, a nadam se da će mi Bog dati prijeći i brojku od 100.
Oni, a ja, neka se brinu kako je to bilo i zašto je to tako bilo.
Srdačan pozdrav
dr. sc. Tomislav Dragun
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.