PISMO DIDA VIDURINE O ISTINI KAKO JE POSTAO SABIRNI LOGOR JASENOVAC, piše ing. Ante Matić od Livna – bit će ih još (1)

– A dide moj, jesi li ti vidija kud naša prisidnica ‘odi i šta poručuje, smješkajući se podbada Marica.

– Ma šta, di, šta je bilo, prebire did šta bi sad moglo bit.

– E dide moj, eno što je bila s pivačima Mesićem i Porfirijem na nikoj proslavi u Zagrebu to ne ću ni spominjat, nego mislim na to što je ‘odila u “Spomen – područje Jasenovac” i što je “upisala u knjigu dojmova”.

– De šta, nestrpljivo će did, de reci zlato moje maleno.

– Ma dide da sad ne čitam sve, ona ti kaže…

– Marice ne, sve mi lipo pročitaj, od riči do riči, uzvrpoljio se did bojeći se da Marica ne bi ispala nipravedna prema prisidnici.

– De dobro dide, evo ti kad ‘oćeš:

– O zemljo otvori se, puše did, pa koji proboj majko moja, a zašto šta im je bilo, zašto su to učinili, jel iz istog razloga što su rušili našu ‘Rvatsku pa su za to tamo i dospili. Šta japanici nisu vršili proboje iz amerikanskih logora, maše did ljutito s kapom. Pa đava im sriću odnija doklin ćemo mi robovat komunističkim lažima i na njima gradit svoju budućnost. Pa kako prisidnica misli naprid, kako ostvarit ono šta je govorila u svom nastupnom govoru ako odma polazi s krive postaje, ako prihvaća komunističke laži o insceniranom proboju…

– Na to opet uskoči Marica, jer vidi kako se did uzruja, a tek je počela: Poklanjam se žrtvama i iskazujem duboko poštovanje prema ljudima koji su ovdje mučeni i ubijeni. To su ljudi koji imaju svoja imena i prezimena, koji su imali svoje obitelji i domove, svoj identitet, svoje želje i nade, svoje snove, sve ono što svaku osobu čini neponovljivom.

– Ma klanjam se i ja, uzviknu did i prekine Maricu ne mogavši više slušat. Samo komu!? Tko se ne klanja nevinoj žrtvi! Samo, tko je tu mučen, tko ubijen i kada!? Gdje su ta imena i prezimena, gdje su te obitelji koje imaju svoj identitet koje izgubiše svoje nade i snove, svoju neponovljivost, ljutio će did. Di su izvorne knjige evidencija pa da vidimo sva imena i prezimena i zašto su tu dospili i di su poslin završili!

Tako ništa napisat ‘oće odma reć da se polazi s komunističkih potvorina, sa njihovim lažima o nama Rvatima i našoj Rvatskoj oli našoj NDH! Pa zna li naša prisidnica, kad ne zna šutit, kad je nasta taj Jasenovac i zašto, pita nešto mirniji did. Pa je li čula ikada da je taj Jasenovac nasta u prvom redu zbog velikih radova na isušivanju močvarnih područja…

– Ha, ha, prekinu dida susid Vlado, inače stara komunjara koja se priobratila kada je pa komunizam, pa se od toga opet priobratija na staro kada su opet komunjare zavladale. ‘Oćeš reć dide, da ustaše nisu činili zločine vengo samo partizani našega maršala…

– Toga krvoloka da ovdi nisi spominja, diže prst ozbiljno did. Eno ti tamo tvoj yugović Frane pa s njim prdalači do mile volje, ali ovdi prid dicom ne ćeš rigat komunističke gadosti, je li ti jasno! Zar ti niki dan nije mali Luka iščita šta su ti radili kumpanji na Kočevskom Rogu nesrićo jedna partizanska i sad imaš obraza meni ponavljat svoje stare floskule! Ta nema ti više yuge, nesrićo pokvarena, kad si moga srat ovuda pred svima, a niki ti morali šutit. A…

– Ma dide, nisam ja tako mislija, ma šalim se, pokušava se izvuć susid Vlado koji je u prolazu na rakiju u gostionu.

– Ma znam ja šta si ti otija, nego bolje bi ti bilo da slušaš onoga koji govori istinu, a ne svoje opančare koji nam ponovno ruše sve ‘rvatsko. Nego Marice, de zovni mi moga Ivana, sunašce moje malo, neka donese onu knjigu od Marijana Cote, šta si mi niki dan čitala, da nam pročita samo onaj dio o tomu šta sam poša pričat o Jasenovcu.

– Ivaaneee, oo Ivaneee, viče Marica.

– Šta je bilo, s prozora će Ivan, gledajući s zanimanjem na društvo u dvoru.

– Daj donesi onu knjigu, Slučaj Šakić: dezinformiranost ili zlonamjernost, šta si počea čitat, ‘vamo didu, brzo…

– Deder, srce didovo, de pročitaj nam onaj dio di se govori o tomu kako je nasta logor Jasenovac o kojem tolike laži i dan danas bruje, a na koje evo pada i naša prisidnica, đava joj savitnike ne prosvitlija, povisuje ton did okrićući se se prema susidu Vladi koji bi najradije da nestane prema gostioni.

– Evo dide, počne čitati mali Ivo:

Dana 23. kolovoza 1941. u hrvatskom dnevnom listu Hrvatski Narod objavljen je priobćaj o skorom početku velikih javnih radova, među kojima je i isušivanje Lonjskog polja. Navedeno je da su već izgrađeni objekti u koje će se smjestiti radnike, te da će se odmah početi s radovima na proširivanju, pročišćavanju i produbljivanju korita riječica Veliki Strug, Trebež i Lonja, te na izgradnji sabirnog- odvodnog kanala uz istovremeno podizanje velikog obrambenog nasipa prema riječici Trebež. Uz to najavljeno je i jačanje nasipa uz Savu i Veliki Strug.

Pošto je za ove radove bilo potrebno mnogo radne snage, koje u to vrijeme nije bilo na raspolaganju, jer je dosta ljudi bilo u vojsci, a još više u raznim pripremnim postrojbama, te nešto i na radu u Njemačkoj, bilo je odlučeno da bi radove izvodili osuđenici iz državne kaznionice Stara Gradiška

Zbog udaljenosti gradilišta od kaznionice Stara Gradiška bilo je izgrađeno novo naselje za osuđenike. Iskoristivši staru ciglanu u blizini sela Jasenovac i još neke obrtničke objekte, koji su tu od ranije postojali, na površini od 12 hektara izgrađen je 1941. niz baraka, koje su služile za smještaj zatvorenika. Tako stvoreni prostor nosio je naziv Radni i popravni logor Jasenovac.

Već 1941. došlo je do četničke i boljševičke pobune protiv državne vlasti i poredka, te je bilo potrebno i te prostore osigurati od vanjskih možebitnih napada i unutarnjih mogućih pobuna i bijegova. Kako za to nisu bili dovoljni dotadašnji obrambeni mehanizmi države, uznički stražari, policija i oružništvo, osnovan je Obrambeni Zdrug Jasenovac, kao posebna vojno-redarstvena postrojba u nadležnosti Ravnateljstva za javni red i sigurnost Ministarstva unutarnjih poslova NDH. Ta se nova postrojba sastojala od dva strogo odvojena dijela, čije su nadležnosti bile potpuno odvojene. Bile su to: postrojbe koje su pored administrativnih poslova obavljale i neposredno osiguranje zatvoreničkih objekata Stare Gradiške i novo nastalog Jasenovca, te postrojbe koje su vojno osiguravale širi prostor, od područja Dubice do Novske, Okučana i Stare Gradiške.

Kako su četničke bande, a poslije i ilegalni komunisti, bili aktivni na ilegalnom radu ugrožavanja javnog reda i mira, te su djelovali protiv ustavnoga poretka NDH, mnogi od njih bili su uhićivani, te su nakon sudske odluke i na osnovu Zakonske odredbe od 25. studenog 1941., o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore, bili upućivani na izdržavanje određene kazne. Izjave svjedoka, npr. u slučaju Šakić, upravo potvrđuju tu istinu, jer svi svjedoci u svojim izjavama navode da su bili članovi ili da su pomagali komuniste i partizane, što znači da su bili neprijatelji tadašnje Hrvatske države. Kao i u svakoj drugoj državi u svijetu, kako prije tako i danas, mora se odgovarati za postupke kojima se ugrožava sigurnost i poredak jedne države, a takvi se postupci posebno strogo kažnjavaju u vremenu kad je država u ratu, kao što je tada bila NDH.

Kako u Radnome i popravnom logoru Jasenovac više nisu bili samo osuđenici sitnog kriminala, nego i aktivisti ilegalnih i terorističkih skupina koje su ugrožavale red i mir u NDH, logor je odlukom RAVSIGUR-a preimenovan u Sabirni i radni logor Jasenovac (Sabirni logor br.III). Dolaskom novih zatvorenika došlo je i do potrebe proširenja logora. Proširivali su se i obrtnički pogoni, koji su zapravo bili intenzivni industrijski pogoni. U sastavu tih pogona bile su: ciglana, kožara, rafinerija, pilana, električna centrala te lančara. Osim tih industrijskih pogona bilo je tu i mnoštvo drugih zanatskih pogona: stolarija, krojačnica, kovačnica, postolarija, bravarija, strojobravarija, limarija, precizna mehanika, automehanika, kolarija, ugljenara, krečana, alatnica, krpara, tokarija, puškara, montaža, remenarija, drvara, keramika i sl. K tome postojao je i dio zvani Ekonomija, u čijem su sastavu bili: mesnica, hladnjača, pekara, pčelarnik, vrtlarija, štale, svinjci i konjušnica. U svim tim radionicama samo su glavni majstori bili vanjsko osoblje, unutarnja samouprava je bila u rukama osuđenika u cijelosti. Jednako je tako i u stambenom dijelu tog novoizgrađenog naselja uprava bila isključivo u rukama osuđenika.

Zatočenička unutarnja samouprava sastojala se od logoraša koji su upravljali ishranom, nastambom, slobodnim aktivnostima, primanjem paketa i pošte, redom i čistoćom itd. Unutarnja samouprava sama je organizirala i raspoređivala poslove i radnike. Zatočenička je unutarnja uprava također sama priređivala i dijelila hranu, te pregledavala i dijelila pakete koje su zatočenicima slali: Crveni križ, Židovska općina, obitelji i rodbina. Ako među zatočenicima nije bilo potrebnih stručnjaka, radne službe su uzimale civilne namještenike koji su dobijali stanove u mjestu Jasenovac, kamo su dovodili i svoje obitelji. To je isto vrijedilo i za zatočenike – slobodnjake koji su radili u logoru a spavali van logora. Zatočenici, čija je stručna pomoć bila logoru potrebna i nakon isteka njihove kazne, bili su, ukoliko su to sami htjeli, preseljavani u samo mjesto Jasenovac, te više nisu bili zatvorenici nego slobodnjaci koji su samo dolazili u logor na posao.

Upravi radne službe bilo je u interesu da sva postrojenja normalno rade, da se proizvodnja odvija bez ikakvih zastoja, a to se moglo postići prvenstveno dobro ishranjenom i odmornom radnom snagom, pa su oni koji su radili teže ili posebne poslove dobivali dopunske obroke, a hrana se je općenito dopunjavala i plodovima s obližnjih poljoprivrednih imanja na kojima su radili zatočenici odjela ekonomije.

Cjelokupno unutarnje poslovanje logora vodili su zatočenici. Administraciju i upravu vodili su ustaški časnici, koji su strogo morali poštovati zakon i pravila. Uprava logora bila je podređena upravi Ustaške nadzorne službe u Zagrebu koja je donosila važnije odluke. Zatočenicima su prigodom puštanja iz logora, vraćane sve stvari koje su im bile oduzimane pri ulasku u logor.

Inače, u NDH nikada nije postojao “logor smrti” pa to nije bio ni Jasenovac, kako se to pokušava tumačiti unutar jugoslavenskoga mita o “genocidnosti” Hrvata. Jasenovac je bio radni i sabirni logor u kojem se intenzivno proizvodilo kako za civilne tako i vojne potrebe NDH. To je ta istina s kojom se ne mogu pomiriti komunisti i antifašisti.

Čak i kad se uzme u obzir: trajanje rata, postojanje raznih bolesti i epidemija koje prate svaki rat, te prirodne smrti, nesretne slučajeve na radovima i pogubljenja za osvetu koja su tada bila u skladu s postojećim ratnim zakonima, proizlazi da u Sabirnom i radnom logoru Jasenovac nije bilo, niti je moglo biti niti izdaleka onoliko žrtava koliko mu se lažno pripisuje. …

– De dobro, oko moje, prikinu did malog Ivu, dobro je, ko da je mene sluša, a i dosta je da se neki zamisle i promisle i počnu istraživat di je istina i tko nam cilo vrime bezočno laže, skrivajući svoje krvave zločinačke ruke, opet pogleda did susida Vladu, koji gleda u zemlju da ga did ništa sad ne priupita.

Dosta je da se niki zapitaju zašto za svoja istupanja koriste ofucane laži titinih krvoloka koji na najgrozomornije načine u smrt mučeničku poslaše tolike Hrvate, stare i nemoćne, žene i dicu, i hrvatsku vojsku, priko pola milijuna glava! Glava ljudski, a ne kupusnih, prokletinje partizanske, đava vam sriću odnija, opet se did uzruja kad pomisli na tolike pomorene hrvatske duše.

I sad niki posli svega, šta smo ka narod propatili, genocid priživili, ima obraza podupirati laži takvih čudovišta “antifašističkih” koji na tomu mitu ‘oće opet držat ‘rvatski narod u pokornosti i novom ropstvu za koje nam se činilo da smo ga se oslobodili! Zarad koga se klanjamo žrtvama nepostojećim, a svoje stvarne zaboravljamo i ne priznajemo ih!? Zar zarad zdravlje budaline Milančeta, štafetiste Radmantita il trilateralne bratije i ostale bagre partizanske koja žali što ne može opet klat, a malo im i fali kad opet slobodno orgijaju na svojim “antifašističkim” dernecima mržnje prema svemu ‘rvatskome, prekorno će did tražeć di mu je kapa k’o da će samo s njom otjerati bandu!

– Da dide moj, ne daju se ni razumu nit slušaju onoga dotura Razuma ča kaza da nema dokaza za masovne ustaške zločine u Jasenovcu, ali ima za partizanske!, dometnu sada i baba držeći kudelju i upirući vretenom u kom grmu leži zec. Ja sam i upamtila od riči do riči što kaza naš čovik dr. Stjepan Razum:

Treba otvoreno reći da su mit o Jasenovcu stvorili i podržavali srbski povjesničari, koji su to činili u službi velikosrbske politike, kako bi preko tog mita diskvalificirali Hrvate u vođenju svoje države, kako bi ih onemogućili za osamostaljenje i kako bi zapravo oni, velikosrbi vladali i u cijeloj Hrvatskoj. Tko god u Hrvatskoj danas podržava taj mit, a to su nažalost uvijek činili članovi SUBNOR-A, on puše u velikosrbski rog, on je u službi velikosrbske ideologije, koja i nakon Domovinskoga rata ne prestaje igrati svoje kolo.

– Zato mu i ne daju registrirati društvo za istraživanje istine o logoru Jasenovac dopuni dragovoljac Jure. Treba čuti dide što kaza i tajnik tog društva Igor Vukić:

Popis žrtava u logoru Jasenovac rađen je na osnovi popisa iz 1964., koji je pak nastao nakon što je Njemačka pristala platiti ratne reparacije Jugoslaviji. Nijemci su tražili ozbiljan popis ratnih žrtava. Jugoslavenska strana krenula je u izradu popisa. I tu se trpalo sve, neki su popisani više puta, a pretpostavka je da su mnoga imena naprosto izmišljena. Prema izjavama preživjelih, ono što se događalo u Jasenovcu u velikom je neskladu s popisom žrtava. Prve godine postojanja logora bilo je oko tisuću do 1300 zatočenika. A u popisu JUSP-a Jasenovac stoji da je 1941. ubijeno 10.700 ljudi. To vas tjera da dalje istražujete, zar ne?

– Kako ne će tirat, pa eno jesmo niki dan tili vidit taj jadni popis pa nije radija taj vražji internat, đava im sriću odnija, zapliće baba nad novim izrazima…

– Ma Internet baba, ispravlja mala Marica, pala im web stranica il’ su sami spriječili ulaz da ljudi ne proviravaju famozni popis.

– Dobro Marice, ti znaš bolje, ma džaba im sve te škatule kad lažu, tila sam reć jes ‘no mi ti jednom čitala te navodne žrtve iz Livna pa si pročitala i niku Katu Miložu, a svi znamo da to prezime ovdi ne postoji il onu Sofiju rođenu 1909. godine, a tak’u istu si našla da je umrla u Čikagu 2003. godine, ljutito će baba. Eto kad bi svi malo zagrebli po tom nji’ovu popisu i otišli do svoji’ župnika i protabirili matice ja sam sigurna da bi im se popis rastopia poput ovog prolitnjeg sniga, slavodobitno će baba preduć vunu i klimajuć glavom na Luku da klupko ne odmotava.

– E znaš ti sve, babo moja, smiruje se polako did slušajući što sve rekoše njegovi najmiliji. Nego Marice, sunce didovo, odošmo mi daleko i ne čusmo šta još reče prisidnica.

– Evo dide, samo nemoj mislit da će te nastavak umiriti, upozorava dida blago Marica:

Kao predsjednica Republike Hrvatske i kao čovjek bezpridržajno osuđujem zločine mučenja i ubijanja koja su se ovdje događala. Ideologija koja je uzrokovala ove zločine moralno je i pravno osuđena. Ta politika bila je volja režima koji se vezao uz nacističko-fašističku Osovinu i na nečastan način iskoristio legitimnu želju hrvatskoga naroda za svojom državom.

– O zemljo profundaj se, odskoči did k’o da je sija na gladišiku, ma koja ideologija je šta uzrokovala, mila prisidnice!?

Ma koja je to ideologija i od koga osuđena prisidnice!? O kojoj politici govoriš prisidnice, prekorno će did k’o da mu je prisidnica tu pred njim! O kom nečastnom načinu zboriš prisidnice, govori did gužvajući kapu, i pitajući se zar opet izdaja, zar je moguće da nas opet preveslaše vladari svita birajući svoje marionete našim ispranim mozgovima za naše škude! Škrguće did, jer je još iz prikrajka mislija da ono sve prisidnica općenito govori i da zapravo misli na žrtve pobijene hrvatske vojske koja su u Jasenovcu vršena za titine klaonice, a sad vidi isprazno se nada.

– Ma smiri se dide, vuče dida za rame dragovoljac Jure koji se isto uznemirio slušajući nas još od kada je Marica zvala malog Ivana da donese didu knjigu o Jasenovcu. Šta ćeš pa ona ti vodi politiku onako kako zna i umije i sluša svoje vajne savitnike koji su poput indolentmih mužeka još pod dojmom titine škole i baruštine koja vlada u našoj ‘Rvatskoj, a promovira je YURadmanovizija.

– A što ne sIuša spomenutog dr. Razuma, što ne sluša našeg povisničara Mladena Ivezića ća tolike knjige napisa razotkrivajući sve te laži crvene žgadije, ća ne čita Glas Koncila pa će vidit šta sve napisa oni Tomislav Vuković, ća sluša crvene guje, Jure moj predragi, ne smiruje se did gužvajući kapu!?

– Ne pravdam je ja dide, jer to je sve njena pogriška šta piše i koga sluša, ali ti ‘oću reć, k’o što ti mene uvik smiruješ, da se ne jidiš i zdravlje dovodiš u pitanje zbog onih koji to ne zavriđuju nijanci malo. Jeste da pljuju po istini, ali bolje je da uzmemo lumbrelu protiv pljuvanja i iznosimo istinu na ovakve ispade nego da se zbog njih toliko živciramo na svoju štetu, iznenađujuće će smireno dragovoljac Jure.

– Bravo Jure, dobro kažeš, oni baljezgaju, a nama se tlak diže, samo nismo ni mi mlakonje, nismo bez srca, nismo mi od onih koji jednako gledaju kad ‘Rvatska ide naprid i kad propada. Ta veselimo se njenom napritku i žalostimo se njenoj propasti i ustajemo u njenu obranu! Mi ka naš sin Božji jasno kažemo: DA, DA ili NE, NE! Nismo mi privrtljivci koji bi za Judine škude prodali najvridnije!

Zato nakon svega ja mogu samo reći da ona nije više moja prisidnica, instituciju poštujem, ali što je previše, previše je. I, Jure moj, izgleda mi da si bija u pravu kad si ono upozorava na nike stvari, na NATO, na Trilateralu, prije izbora…uzdiše did prevrćući očima.

– Tako je dide, potvrđuje dragovoljac Jure, pa tko je to osudio Poglavnika i njegovu ustašku ideologiju izrasloj na nauku nemurlog nam Oca Domovine i njegovoj neustrašivoj požrtvovnosti i vjeri u duh hrvatskog naroda koja nam je i podarila uskrsnuće NDH!

Zar nije i naš blagopojni kardinal Stepinac rekao na suđenju pred komunističkim zlotvorima:

Je li on i jednom riječju osudio ustašku ideologiju i Poglavnika na tom suđenju!

Dalje, zar da se osvrćemo na potvore četničkih i partizanskih krvoloka koji ognjem i nožem ustaše na sve hrvatsko, paljenjem i klanjem najnevinijih poput sotoninih učenika koji i učitelja u zlu prevaziđoše. Zar da se osvrćemo na grozomorne razotkrivene laži poput one o punoj košari srpskih očiju na Poglavnikovu stolu, a zanemarujemo rijeke hrvatske krvi po šumama Slovenije i Hrvatske sve tamo do Makedonije. Tako i naša prisidnica govori o izmišljenoj osudi idelogije koja je uzrokovala izmišljene zločine.

Zar svaka država ima pravo braniti svoju opstojnost osim tadašnje Nezavisne države Hrvatske!? Što, svi su mogli na nju ustajati paleći i rušeći, zatirući njen narod, a vlast bi to šutke trebala gledati i podržavati klanje naroda bespomoćnog!? Zar samo NDH nije smjela braniti se i njene dokazane neprijatelje, zatornike i zločince suditi i u zatvore otpravljati da ih spriječi u zlu i na dobro izvede često i preblagim osudama.

Pa prisidnice zašto se ne potrudite da se razotkriju velikosrpske i komunističke laži tako što ćete osnovati nezavisno tijelo koje će istražiti sve događaje vezane uz NDH i njeno vodstvo i sve komunističke zloćine titinih boljševika!? Pa kako se ne zapitate što je sa svim svjedočanstvima onih koji su napustili Jasenovac poslije odslužene kazne, poslije odlaska na rad u Njemačku i povratka poslije rata ili poslije puštanja pomilovanjem Poglavnika povodom 10. travnja i brojnih amnestija!? Zašto nigdi nema njihovih iskaza!? Nema, jer kako bi se onda lagalo o izmišljenim ustaškim zločinima!

Što je sa inspekcijama raznih komisija koje posjetiše logor Jasenovac nakon ondašnjih potvora sluga zla. Koji su nalazi komisije Crvenog križa!? Gdje su knjige evidencije svih koji u Jasenovac dospješe!? Zašto se svi evidentni dokazi zanemaruju i tako ide na ruku onih koji na krvi hrvatskog naroda izgradiše kulu laži o logoru Jasenovac i NDH, njenoj ideologiji i njenim braniteljima! E prisidnice, nevalja ti rađa!

Nego dide, ajd’ neka nam mali Luka pročita zapis o posjetu logoru Jasenovac, 6. veljače 1942., iz pera njemačkog novinara Hermana Pröbsta iz ondašnjih novina, Deutsche Zeitung im Kroatien, pa da se opet vratimo u to vrime pa da vidimo što se tamo iz prve ruke kaže, a ne da k’o idioti vjerujemo potvorama šumskih zlotvora.

– Dobro si sve reka Jure, zadovoljno će did, vidiš da možeš i sve mirno i staloženo izreć. Bravo! Tako je, brojna su pitanja na koja ne odgovaraju, a da se samo zapitaju ne bi ovako zborili i olako neprijateljima našim ‘Rvatsku pod noge prostirali!

Da, de Luka moj, lulo didova, de nam donesi one novine iz babine škrinje, što sam ih krija za sve vrime titine smradije, pa nam pročitaj. Eh koliki smo straj ja i baba pritrpili da nam ih ne bi komunisti našli. Ej, dični suside, Vlado, čuješ li šta ja govorim i znaš li sad zašto ti nisam unda dava da mi po papirinama prebireš!

– Gleda susid Vlado i crveni se, jer zna šta mu did priča kad su ga ono iz komiteta svitovali šta da kod dida traži pravdajući se traženjem gruntovnih papira kod dida radi utvrđivanja kud međa iđe na kosoviću.

– Evo dide evo novina, ma samo se slabo vidi, sve izblidilo.

– A i ne vidilo se di su sve bile da ih crveno zlo ne nađe, stavlja did kapu na glavu.

– Evo ovako: POSJET KONCENTRACION0M LOGORU, JASENOVAC NIJE NI LJEČILIŠTE NI MUČILIŠTE, čita Mali Luka naslove i nastavlja dalje: Prvi pogled s onu stranu sniegom zatrpanog kolodvora pruža sjetnu i ozbiljnu sliku jednoga od onih krajeva, koji nisu tako daleki, a da se zbog svoje prostranosti ne bi činili dosadnim. Samo pomisao na toplu peć i zveka praporaca, koja treperi po zraku punom sniega, može svratiti pažnju na blješteću vodu s uzkim jarcima uzduž ceste i na gole redove vrba.

Ustaški konjanici u dugim kabanicama i s karabinkama preko leđa, koji izgledaju kao arkanđeli u bielim snježnim oblacima, prate povorku saonica goneći konje, koji topotom kasaju pred nama.

Kad smo poslje tišine koja se razprostirala nad oranicama, naišli na seosku cestu, ugledasmo, da je taj Jasenovac jedno od onih gniezda, koje je dragi Bog stvorio, kad nije bio baš dobre volje. Uzke i nakrivljene kuće su često tako ružne, da ostavljaju u duši takve dojmove, koji se ne dadu izbrisati.

Tamo gdje je odpao mekani maz, odkrivaju se ruševne naslage pljesnive trske, zatim grede i kamenje čini nam se, da upravo mirišemo vlagu mnogobrojnih poplava, kojima je Sava posjećivala ova sušičava naselja već od pamtivieka.

Pa ipak, ovi siromašni zidovi ovog beznadnog pasivnog mjesta odišu s više dostojastva nego one malobrojne gizdave nove gradnje, koje se svojim širokim, spuštenim kapcima kočopere kao seoski moIoh, koji proždire novac i znoj.

U jednoj liepoj zgradi na giavnom trgu, koje izgled nema posebna obilježja, pokazali su nam uredjenje uprave. Tu je u prvom redu osobni popis (kartoteka) ustaške postrojbe, koja vrši službu u Jasenovcu.

Bez dvojbe je bila dobra zamisao, da se čuvanje logora ne prepusti stalnoj momčadi, jer ljudska narav teško podnosi da pazi na uhićenike, jer onda naginje, da od čuvara postane pandur ili ga zavodi na to, da drži s uhićencima.

Službu vrši četa, koja je još u redovitoj izobrazbi i za koju se drži da je najbolja iza tjelesne bojne. Njezino boravište je selo Jasenovac, a služba čuvara u logoru je samo nevažni dio njibove obće službe. Ova se četa sastoji većinorn od dobrovoljaca. Pogled u popis kaže nam, da u njhovim redovima ima mnogo djaka.

Osobni podatcl onih u logoru vode se u središnjem popisu (kartoteci). Za oznaku njihove političke i socialne boje navodi se 27 različitih obilježja. Tako: četnik, komunist ili židov-slobodni zidar ili nesocialna skitnica. Oni se odmah razvrstavaju po svom zanimanju i zaposluje prema svojoj izobrazbi. Svakih 14 dana unose se opazke o vladanju, koje odlučuju o daljnjem položaju u logoru. Moguće je podići se osobitim sposobnostima. Skupine od 10, 50 i 100 ljudi, u kojima rade uhićenici, ne vode nadziratelji, nego netko izmedju njih. I ovi sami obavljaju pojedine poslove. Ovaj uzdignutl položaj donosi i neke prednosti. Tako na pr. jedu u posebnoj kantini za prostrtim stolom.

Sve vlasničtvo oduzima se pri dolazku i čuva se pod ključevima. Pojedini predmeti, kojl se drže u papirnatim vrećicama s imenom posjednika, mogu se izporediti sa zapisnikom o zaprimanju.

U prvom vremenu nesigurnosti i zabave zamamio je nekoje slabije značajeve ovaj osobiti položaj, ali 10 ustaških grobova posred logora sviedoče bezuvjetnoj volji za poštenje i stegu.

Danas organizacija uprave čini dojam birokratske točnosti. U odjelu za gospodarstvo vidi se, u kolikoj se mjeri mora raditi po osnovi, jer treba dnevno obskrbiti 800 ljudi, što nije nimalo jeftino.

Od uprave ide se opet saonicama na Savu, gdje smo stali kod jedne čuvarske kućice. Pred stražarnicom je postavljena jedna strojnica, a isto tako i na poluvisokom drvenom tornju, s koga se lako vidi ciela okolica. Tanke ograde od bodljikave žice ostaju iza nas. Pokraj prečnice stoji sa skinutom kapom i poniknute glave prvi stanovnik Židov.

U jednoj zgradi pokazali su nam proizvode raznih radova: visoke čižme, pripasne remene, razne kožne i kovinske predmete, opeke i criep. Tad započinje dalnji pregled. Najprije uđosmo u tvornicu lanaca, gdje je u jednom triemu tutnjilo od udaraca kladivaca. Jedan komunist je neprispodobivom brzinom sastavljao užarene karike jednu u drugu.

U jednoj radionici za finu električnu mehaniku izradjivali su se razIičti fini predmeti. U Ciglani nam je jedan upravitelj Židov, koji je na sebi imao zavidno liepi, krznom postavljeni kaput, održao neprisiljenim žarom znalačko predavanje o svojim pećima, kao da je samo jedva dočekao, da nam pokaže ili svoju vrstnoću ili svoju ciglanu. Uostalom, tamo se ne prave samo obične opeke. Tamo ima i keramički odio, u kome neki umjetnici, koji nisu zadovoljni, da iz težke gline dočaravaju samo slonove i lavove, prave i različite pustolovne borbene prizore izmedju ustaša i četnika.

Jedna vlastita električna centrala obskrbljuje razne radionice strujom. U pilani radi malo Srba, koje se još susreće samo pri čišćenju sniega. Očito, malo ih je izučenih radnika medju njima.

Divljenje pobudjuje sušionica, u kojoj vise butine i salame. U klaonicl nude nam razne kobasice. Slavonski kulen osobito nam prija, samo jetrenjača načinjena bez mnogo ljubavi, pa je zato gorka.

Od svih stanovnika Logora čine najbolji dojam komunisti po svom ljudskom izgledu i rasi. Njihova, često dobra lica govore o uvjerenju. Oni su zaneseni radnici, marljivi su i razumni. Vidi im se, da imaju nešto pred sobom: ne samo put u slobodu, nego i mogućnost, da počnu bolji život. Najviše trajanje njihova zatočenja jesu 3 godine, a poslije toga čeka ih opet neka budućnost.

Srbi izgledaju sasvim neprovidni i tupi. To su ljudi bez osobita izgleda i bez vidljive volje. Očito, nikakve nadarenosti. Među Židovima opažaju se tri tipa.

Jedni se upravo bacaju na posao, i čine sve za poboljšanje svoga prolaznog položaja i sve zaboravljaju. Drugi ostaju sami sebi vjerni: traže toplo, uzimlju brzo posao ruke, kad netko dolazi, drzovito se smiju u lice i čine se, kao da to sve skupa nije ništa. Treći ozbiljniji, gledaju u prazno s ugaslim licima, u kojima se vide sjene slomljenog odpora.

Graditelji i inženjeri sakupljeni su u posebnom prostoru, gdje se ne rade samo nacrti za proširenje Logora, nego i nacrti za čitave blokove stanbenih kuća i radničkih naselja. Ovo se, medjutim, čini vrlo problematičnim zaposlenjem, jer svi umjetnici-graditelji ne mogu izaći iz kože, koju su navukli u Brnu i Pragu, i njihove crtarije pokazuju nam neutješnu jednoličnost češkog stila kutija, koji mi već imamo za sobom, i od koga nek dobri udes očuva Banja Luku i druge moguće žrtve.

U jednoj sanitetskoj baraki vrši zubar svoj malo cienjeni zanat. Službujući liečnik nas uvjerava, da nije bilo nikakvih priljepčivih bolesti. Najviše se radi o prehladama, koje su u vezi s godišnjim dobom. Barake za stanovanje su podignute na dosta visokim stupovima, pa su time donekle zaštićene od lakših poplava.

Začuđuje nas obseg improviziranog gospodarstva. Nastojanje, da se logor učini nezavisnim od okolice, napunilo je staje mnogim stotinama komada blaga, pa se krava stiska do krave. Ima mnoštvo ovaca i preko 200 komada peradi. Upravitelj, jedan židovski farmer iz Argentine, našao se na pravom mjestu. On je jedini čovjek sa zadovoljnim licem.

Bile bi ludo ili frivolno kad bismo htjeli uztvrditi, da je boravak u logoru zabava. Uostalom, to ne treba ni biti. Gubitak slobode nije stvar, preko koje se lako prelazi. Osobiti problem predstavija uvodjenje nedružtvovnih snaga, koje su tako dugo živjele životom nametnika, u procesu rada i odgoja, kojim bi ih se htjelo uvrstiti medju druge državljane, ali koji ih ipak za izgradnje novog socialnog poredka drže daleko od njih. Tome se problemu može pristupiti samo sa znalačkom pravednošću i s organizatorskim znanjem, a ne sa željom za senzacijama, iza kojih se često sakriva sadizam ili ludo sažaljevanje.

Tko se zanima za strahote, imao je prilike da posjeti zatvore jugoslavenskog kralja, a tko je čovječan, mogao je sažaljevati najbolje Hrvate u Lepoglavi, Mitrovici, Crnoj Gori i Macedoniji.

Po svoj prilici, ne bi ni jednom, koji se danas nalazi u Jasenovcu, palo na pamet, da se zbog toga uzrujava.

Kad su nas saonice kroz selo vozile na kolodvor, virila su iza slabo zatvorenih prozora blieda lica seljakinja, i na pogled njihovih grozničavih očiju, okruženih kolobarima, nismo se mogli oteti dojmu, da je ovim Hrvatima bilo već kroz stoljeća gore nego uhićenima, koje smo upravo ostavili.

– E nek si nam tako lipo sve pročita do uskraj, oduljilo se, ali neka zlato didovo, de popij malo babina soka o šipka, vidi did da se mali Luka već dobrano umorija čitajući.

– Ma nisam dide, neda se mali Luka, dok ga dragovoljac Jure razdragano u čelo ljubi.

– A je l’ tebi dojadilo, je l’ ti teško slušat riči iz ondašnjih novina koje nisu pod kontrolom šumskih koljača i masonske bratije, podbada did susida Vladu, koji se cilo vrime vrtija k’o da sidi na kašeti brokava, gledajuć prema gostioni pitajuć se di ga srića ‘vamo međ prave Rvate uputi.

Evo dico moja, vidite da se i poslije isičaka iz ondašnjih novina može steči uvid u ondašnje stanje mada i ovaj novinar ima svojih mušica, ali su njegove riči daleko bliže istini od raznoraznih naših dasenezamirimtrbuhozboraca, a o drugim komunističkim potvorama poput starih laži u novom ruhu novočetnika Pupovca i onih prodanih duša što sotonski lažu o Jasenovcu da i ne govorimo. Vidite, da se u tomu logoru odsluživalo opravdanu kaznu za protudržavni i protunarodnu djelatnost, da se radilo, da se primalo pakete, slalo pisma, lječilo, proizvodilo, odlazilo na dopust i zar se tako radi u logoru smrti!

Ja se sićam Vjesnika, partizanskog, iz 1945. kad je naša ‘Rvatska pala, da se u jednom članku neki stari komunista bunija da što se preuveličava broj “ustaški zločina” kad on ima saznanja o tome, jer je bija zatočenik ka osuđeni komunista i iz Jasenovca pušten 1944., a ne zaboravimo tada se preuveličava broj od oko 10 – 15 tisuća “stradalih”.

I ne znam di mi se taj članak zagubija! Tribalo bi ga pronać pa tutnut pod nos današnjim vajnimpovisničarima šta istinu skrivaju i laži ponavljaju zarad svoga trbuha i Judinih škuda. A kad se sitim oni’ šta su posli dopusta zakasnili i kasno se vratili, kad su logorske kapije bile zatvorene, i nisu u logor pušteni do ujutro, e onda mi prisidne sve kad pomislim šta su naši u komunističkim logorima podnili, muke Isusove, i malo ih je iz njih živu glavu izvuklo. Jer ‘ko je u komunistički logor dospio, bilo vojnik bilo dite bio je i ubijen na najgrozomornije načine i podnio je muke nezamislive. Sitimo se samo Kočevskog Roga, Hude Jame i svi onih jama diljem naše krvave domovine. Tolika je naša mladost pomorena radi ‘Rvatske, radi toga što se nije dala pod srpsku čižmu. Toliki muku su podnili za svoj narod, za svoj dom za koji su uvik bili spremni! ‘Ko će da istinu čuje još čuje njihove krike mučeničke, suznih će očiju did!

– Ne plači dide, tare mala Marica suze didu i grli ga. Ne plači dide, ima Boga, stići će ih njegova kazna ako ne našeg izpaćenog naroda.

– Ako oćeš i dalje plakat od jada nek ti čita, rezignirano će dragovoljac Jure koji se silno ojadio kad je vidija kako didu suze teku na spomen Isusovih muka tolikih pobijenih Hrvata.

– Ovo je stratište opomena i našem vremenu da odlučno čuvamo stečevine slobode, demokracije, ljudskih prava i uvažavanja različitosti. Republika Hrvatska s pravom se ponosi svojim postignućima u zaštiti ljudskih i manjinskih prava. Kako bismo tu visoku razinu sloboda očuvali i unaprjeđivali, posebice je važno odgajati i obrazovati mlade u ispravnom shvaćanju demokracije, za istinski humanizam, za društvo u čijem će središtu uvijek biti čovjek u svojoj neponovljivosti i jedinstvenosti, dovrši Marica sve pogledavajući na dida spremna prikinuti čitanje.

– Jadna nam RH koja se ponosi da manjina vlada nad većinom, vrti did opet kapom. Hrvatski narod u svojoj državi strepi od instrumentalizirane manjine koja i tako traži sve više i više, a prodane duše kao kakve sluge im sve to na pijatu pružaju gazeć prava naroda ‘rvatskoga!

E prisidnice, prisidnice, a kad već pričaš o stratištu znaš li da je tamo najviše ‘rvatskih kostiju koje tamo komunisti pobiše od Križnog puta pa sve tamo do pedesetih godina u titinu logoru Jasenovac! Tada je to bilo stvarno stratište, jer komunisti strojeve odvezoše u Srbiju da stvore mjesta za klanje ‘rvatske vojske!

E prisidnice, najbolje bi bilo, svi lopate u ruke pa idemo kopati u Jasenovac!

I onih deset stražara, čiji su grobovi bili u središtu Jasenovca da ne bi komu palo na pamet da se osvećuje nad zatočenicima zbog krvaih patnji hrvatskog naroda!

Odgajati na istini i u istini bez srbokomunističkih laži, zaključi did ljubeći svoje male ‘Rvate po godinama, a velike po svijesti ervatskoj, blago svoje, dok susid Vlado pokunjeno ode putem priželjkivane gostione da u rakiji zaboravi što mu did danas s unučadi ispripovida.

– Tako je dide, dobro zboriš, to je pravo rješenje, lopate u ruke pa u podzemne hrvatske gradove da dostojno sahranimo one koji padoše za Nezavisnu od titinih krvoloka. Kad se vidi broj tih hrvatskih kostiju, koje još vapiju u nebo od tolike nepravde koja im se i dan danas nanosi od hrvatskih četnika, ovaj, čelnika, ispravi se dragovoljac Jure, možda će tad prestati i sotonske hajke hrvatskih izdajica i zatornika i možda će Hrvatska konačno, prodisati punim plučima!

– E to i ja čekam moj dragi Jure i sve se pitam šta će biti, ‘oćemo li se odhrvati laži i biti slobodni na svome i po svome! Straj me da i ova dica nevina ka’ i mi stari ne dožive zlo od crvenih krvoloka, govori did zagledan u stari hrast koji kao da mu nešto govori…

Jer ona je mati, ona je sve!

budite spremni i život dati!

Suznim okom did sve gleda i polako snu se preda.

– De Jure, evo ti biljac pa ga zagrni vidiš da na dvoru malo zbure puše i posli ga probudi, nek malo odrima do ručka, vrti baba s kuhačom u ruci i vodi unučiće sa sobom, jer im je već stavila juhu da se ‘ladi.

– Sjetno gleda dragovoljac Jure misleć bolje i ovako da smo se kroz iskrenu priču na prošlost podsitili neg da smo prid televiziju dospili pa da je did, ne daj Bože, čuja laži slavljenika jasenovačkog proboja i šta su sve rogoborili, kako li lagali i zdrav razum gadili, koje li bi boli onda bija doživija, pa srce bi ga izdalo.

E Hrvatska, Hrvatska zamrla, pa ustani više, ne daj na se, čuješ li kako ispod starog hrasta didova družba viče!

Na dvoru ispod Starog hrasta na nedilju Dobrog Pastira, 26. travnja 2015.