PETO PISMO MOJIM KOMŠIJAMA, PISANO NA NOVU GODINU 1990

Prilažem dvije slike izgleda Bobanove Drage gdje su ta pisma mojim “komšijama” poslata. Kada sam poslije više od trideset (30) godina mojeg izbjegličkog emigrantskog života prvi puta posjetio moje selo Bobanova Draga u nedjelju večer 23 lipnja 1991. godine, velika skupina Bobanjara i drugi iz susjednih sela su me pred kućom dočekali, razdragani, veseli, raširenih ruku a među najistaknutijim je bio Miloš Pejić koji je iz džepa izvadio pisma koja sam mu ih ja slao i sa suzama u očima maše po zraku s tim pismima, govoreći kako ih je krio na tavanu iz vinčanica da ih udba ne pronađe itd., itd…

Ja sam mojim susjedima pisao pisma za Božić i Novu Godinu počevši od 1986, -1987, -1988, – 1989 i ovo posljednje pismo je pisano na Novu Godinu 1990.

Danas nedjelja 26 lipnja 2022., tražeći nešto po mojim kutijama, naleti na ovo pismo. Kada sam ga pročitao došao sam na ideju da ne bi bilo loše ovo objaviti da se danas zna koje je vrijeme odraza bilo tada a koje je danas. Kada sam ja to pisao na Novu Godinu 1990., mogao sam ja napisati riječ “susjedi” umjesto “komšije”, ali namjerno nisam htio, jer sam ovo pismo slao mojim susjedima u odrazu vremena u kojem su tada živjeli moji susjedi.

Sliku koju gore vidite sam iz raznih novina isjekao, sastavio mišiće jake i nejake desnice, stavio pravi hrvatski tradicionalni grb ispod kojeg piše “USTANI BANE HRVATSKA TE ZOVE” na jednu kutiju, otišao u grad kod producenta Kinko da mi on napravi od toga sliku. Namjerno nisam htio staviti “USTANI POGLAVNIČE HRVATSKA TE ZOVE”, jer još nije došlo njegovo vrijeme, iako danas 95% Hrvatica i Hrvata živu u toj idejiI; i to je to što vidite. I točno na Novu Godinu 1990. sam napisao to pismo moji susjedima i dao do znanja da će naša hrvatska desnica pobijediti jugoslavensku desnicu. Sada doslovno prepisivam ovo pismo. Hvala na pažnji!

Dragi komšije:

Ovo pismo nije za one koji će odmah tražiti nedostatke interpunkcije i “dlaku u jajetu”, niti je za treće Jugoslavene kojih ima medju vamam u domovini kao i kod nas u iseljeništvu a koji zagovaraju neku slobodniju i demokratskiju Jugoslaviju, niti za one koji suu službi za očuvanje bilo kakve Jugoslavije koja je simbol ropstva, siromaštva, bijede, korupcije, zla, laži, terora i svakog nasilja nad jugoslavenskim narodima i narodnostima.

Ovo pismo je konstruktivno i pisano je za moje komšije koji su za sreću, blagostanje i napredak na svim područjima građana Hrvatske, za one koji će uzeti olovku, podvući sve ono što oni budu smatrali da je istina i da im se dopada, prekrižiti ono što je pogrešno i nije u duhu vremena i činjenica, i za one kojima ovo pismo neće biti “dosadno” niti predugo, za one koji će ovo pismo pročitati nekoliko puta na glas kako bi ga što bolje mogi razumijeti, za one koji će znati ocijeniti vrijednost ovog pisma i shvatiti da Jugoslavija ne brani hrvatske interese, za one koji će imati snagu reći: ŠTO JE DOSTA; DOSTA JE! OD DANAS SRAMOTA SE JE OSJEĆATI I ZVATI JUGOSLAVENOM!, za one koji će se osvrnuti na ovo pismo i odgovoriti sa svojim boljim idejama, za one kojima je želja raspravljati o sveopćoj hrvatskoj sudbini i politik, tako da nas povijest ne bi osudila kao šeprtlje koji nisu znali naći načina  za suradnju i sjesti za hrvatski demokratski stol. Jednom riječu: Za sve one koji nisu ludi, koji su pametni i zdravi i koji su za Hrvatsku Državu. Ja se nadam da danas nema pametna i zdrava čovjeka koji bi bio za Jugoslaviju. Ako bi slučajno netko i bio, onda taj “netko” je izdajnik svojeg naroda i svoje domovine Hrvatske.

Događaji u svijetu i u domovini su bili povoljniji prošlog ljeta nego je to ikada prije bilo. Stoga sam poslao moje dvije kćeri, katarinu i Drinu u posjetu babi Vićoki. Bio sam ugodno iznenađen kada su me one na 18 srpnja prošle godine nazvale iz kuće babe Vićoke, dakle kuće u kojoj sam se rodio, da su one kroz Hrvatsku sretno, zdravo i veselo doputovale u selo Soviće, u Bobanovu Dragu.

Posjet mojih kćeriju mome rodnom selu i vama me obvezuje da vam iznesem njihov dojam i osjećaj kojeg su doživjele sa vama i kod vas, kao i neke druge konkretnije činjenice koje se naglo razvijaju oko naše domovine Hrvatske i u svijetu, što će neminovno utjecati na radikalne promjene u Jugoslaviji.

U ovom sudbonosnom i povijesnom trenutku građani Hrvatske trebaju biti mudri, oprezni i nadasve otvorenih očiju spavati, kako Beograd ne bi iskoristio njihovu vjeru i ljubav za vlastitom Državom Hrvatskom u svađe katolika protiv muslimana, jedne i drugi protiv pravoslavaca a sve to da ne krenemo naprijed, da se izvučemo iz kaljuže, iz mizerije, iz ropstva, iz moralnog i materijalnog siromaštva, sve to da ne izađemo na površinu s koje bi mogli vidjeti gdje smo bili i kako nam je bilo i s koje strane se možemo brzo osvjedočiti kako će nam lijepo biti! I sada, danas, kada nam se je ta prilika pružila – kao što se je našim očevima bila pružila 1941. i koji su znali tu priliku iskoristiti  – iskoristimo ju i mi danas, neiznevjerimo sami sebe, dokažimo da znamo misliti svojom glavom a ne glavom onih koji zagovaraju neku demokraciju, neku slobodu mišljenja, ali mišljenja u okviru jugoslavenske zajednice. To ne! NE SRLJAJMO KAO GUSKE U MAGLU, rekao je blagopokojni Stjepan Radić.

To su pitanja koja nas muče, tište, ne daju nam mirno spavati sve dok se ne rodi sloboda koja će jamčiti slobodan povratak svim Hrvatima dobre volje u svoju rodnu grudu Hrvatsku. Bez takve slobode meni i mnogim drugim Hrvatima neće biti dozvoljeno povratiti se kući, što će biti očiti znak da ja i mnogi drugi nismo antikomunistički već antijugoslavenski izbjeglice. To je upravo to što smo mi oduvijek, od prvog dana naše emigracije znali. Sada ćete znati i vi, dragi moji komšije, i sve međunarodne istance da Hrvatima nije komunizam na putu za uspostaviti njihovu Hrvatsku Državu, jego Jugoslavija.

Dakle, dragi moji komšije stvarajte hrvatske političke organizacije koje će biti odraz slobodnog mišljenja i demokracije. Budite njihovi članovi, jer spas je u onima koji pripadaju negdje a ne u onima koji nigdje ne pripadaju. Zato nemojte se bojati “politike” i budno pazite šta se dešava oko vas. Nedozvolite lažnim prorocima širiti hrvatstvo za raču spasavanja jugoslavije. Lako ćete ih prepoznati. Ako vam zbog bilo kojih razloga ne dozvole govoriti o Hrvatskoj Državi u svim njezinim etničkim i povjesnim granicama, i ako vam ne dozvole njegovati grobove onih koji su u prošlosti dali svoje mlade živote na oltar domovine Hrvatske, onda znadeta da tu nešto nije uredu i da tu nema slobode, da se tu nešto krije i da se tu nešto zagovara a da vi ne znate, kao što se je u prošlom ratu mamilo Hrvate u “brigade” braće Radića u borbu protiv Hrvatske Države. Tu se je iskoristilo ime braće Radića protiv Hrvatske. Imadnimo to na umu da se nešto slično ne bi sada ponovilo: iskoristiti današnje prilike i naše hrvatstvo za spasiti Jugoslaviju.

Ako je ovo moje pismo pretjerivanje, onda je vrijeme za koje se ja i mnogi drugi nismo smjeli povratiti kući, također pretjerivanje, za koje netko mora snositi odgovornost. Snositi ili ne snositi nije svrha ovog pisma. Svrha ovog pisma je ukazati na znakove koji nagovještavaju skori povratak tisuće i tisuće Hrvata svojim kućama, puni iskustva, znanja i novca, a Hrvatska ima dovoljno radne snage koju se može zaposliti i izgradnju bolje, sretnije i veselije budućnosti. Tada se izbjeglice neće osjećati izbjeglicama, nego Hrvatima. Tada neće više biti Božića u izbjeglištvu. Tada će se Božići slaviti kao na odmoru u Hrvatskoj, a ne kao izbjeglica u tuđini, kao emigrant, kao tuđinac itd. Tada nam neće Božić biti kao jedan običan dan u tjednu, mjesecu ili godini. Tada će nam Božić biti pun slasti, puna usta, pun ljubavi za sve, pun nade za nečim što ćemo 365 dana u godini sretni i zadovoljni očekivati, gdje ćemo svi uzviknuti VEO NAM BOŽIĆA!

Dragi moji komšije sa bankrotiranim snagama se dalje ne može. Ne mođe se više ni sa starim imenima, starim idejama, ali se uvijek može sa starim vrlinama. Sve spada u povijest ali vrline nisu, one uvijek su dobro došle. Ne može se ići sa ljudima slaba i pokvarena karaktera, koji će uvijek nastojati skrenuti pažnmju hrvatske svolucije i kulturne revolucije sa onog glavnog. Ali može se ići sa narodom a narod je snaga. Zato idimo vedro naprijed i stupimo u novu 1990 godinu sa konkretnim snagama i bez ikakvih koplesa prošlosti!

U tom duhu ja vas sve iskreno pozdravljam i želim vam Sretnu i Blagoslovljenu Novu 1990. Godinu!

                                                                           Vaš komšija Mile Boban.

Pisano na Novu 1990 Godinu.

U Austinu, Texas.