PETO PISMO MOJIM KOMŠIJAMA – pisano na Novu Godinu 1990.

(Evo punih 26 godina od ovoga pisama kojeg sam pisao mojim susjedima. Sada se može vidjeti koliko se je promašilo ili pogodilo u ovome pismu. Mo.)

Dragi moji komšije,

Evo nas u novoj i prelomnoj tisuću devet stotina i devedesetoj (1990) godini! Evo nas na raskršću jednog povijesnog razdoblja u kojem će se odrediti i o kojem ovisi i naša sudbina, sudbina gradjana Hrvatske: “Il ćemo biti, il nas neće biti”. Evo nas ne da plačemo za onima koji su dali živote za Hrvatsku niti da sa kuburom u ruci dočikamo one koji su krivi za sudbinu Hrvatske, nego nas evo spremni preuzeti sudbinu gradjana Hrvatske u svoje ruke i da spremni u ovoj Novoj Godini 1990. ostvarimo ono što se nije moglo ostvariti u proteklih zadnjih 45 godina: vjera u nacionalne ideale, vjera u nacionalno i političko izmirenje, vjera u uspostavu Savezne Države Hrvatske (SDH).

Kao izbjeglica preko 30 godina naučio sam kako moderni ljudi prove bilance prošlog djelovanja. Zato pravimo ih i mi jer spadamo u zajednicu civiliziranih i modernih ljudi i uklopimo se u svijet i dogadjaje koji su u zadnjih nekoliko mjeseci svijet izmijenili. Ne okrćimo glave na drugu stranu kao da nas se ništa ne tiče, kao da nismo ništa primjetili. Svaka pa i najmanja pasivnost može biti kobna u današnjem razvoju za ostvarenje vjekovnog sna hrvatskog naroda: SLOBODNA, DEMOKRATSKA I SAVEZNA DRŽAVA HRVATSKA.

Dragi moji komšije sinoć sam razgovarao sa jednim našim susjedom. Bilo je lijepo i ugodno čuti glas čovjeka kojeg nisam vidio preko 30 godina. Lijepo je bilo da ste vi svi “begenisali” moje kćeri Katrinu i Ivu/Drinu kada su prošlog ljeta bile u Hrvatskoj. Sve je bilo dobro i razgovor je bio tečan sve dok nismo prešli na “našu hrvatsku” stvar. Primjetio sam veliki strah i nesigurnost. Ne strah od komunizma nego od srpskog i jugoslavenskog fašizma, militarizma, profesionalnog antikomunizma koji govore na zapadu o demokraciji, a potajno pripremaju teren za dovršiti plan Ilije Garašanina, Aleksandra Karađorđevića, Draže Mihailovića, Aleksandra Rankovića, Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelje i drugih, ostvarenje “Velike Srbije”, što i priložena karta svjedoči, koja je izišla koncem prošle godine u slovenskoj novini “Mladina”. (Ovdje se radio o jednoj karti koje sam kopiju napravio i uz ovo pismo priložio i poslao mojim susjedima, mo. MB.) Vidite intervju dra. Franje Tudjmana u “Glas Koncila” broj 31- od 30 srpnja 1989. godine: KAKO JE STVARAN JASENOVAČKI MIT”.

Drage moje komšije mi smo dugo vremena čekali da nam se prilika ukaže ne samo kako govoriti o Hrvatskoj i kako slobodno slaviti Božić i druge svetkovine, nego kako stvoriti HRVATSKU DRŽAVU sa svim rodoljubnim snagama, kako u domovini tako isto i izvan domovine, svi zajedno. Dugo vremena smo curikali i išli natrag, pa malo naprijed, pa opet natrag, tražili zamaha i snage da krenemo naprijed, da se izvučemo iz kaljuže, iz mizerije, iz ropstva, iz moralnog i materijalnog siromaštva, da izidjemo na površinu s koje bi mogli vidjeti gdje smo bili i kako nam je bilo i s koje se možemo ubrzo osvjedočiti kako će nam lijepo biti! I sada, danas, kada nam se je ta prilika pružila – kao što se je i našim očevima bila pružila 1941. i koji su znali tu priliku iskoristiti – iskoritimo ju, neiznevjerimo sami sebe, dokažimo da znamo misliti svojom glavom a ne glavom onih koji zagovoaraju neku demokraciju, neku slobodu mišljenja, ali mišljenja u okviru jugoslavenske zajednice. To NE! NE SRLJAJMO KAO GUSKE U MAGLU, rekao je blagopokojni Stjepan Radić.

To su pitanja koja nas muče, tište, ne daju nam spavati sve dok se ne rodi sloboda koja će jamčiti slobodan povratak svim Hrvatima dobre volje u svoju rodnu grudu Hrvatsku. Bez takove slobode meni i mnogim drugim Hrvatima neće biti dozvoljeno povratiti se kući, što će biti očiti znak da ja i mnogi drugi nismo antikomunistički već antijugoslavenski izbjeglice. To je ono što smo mi oduvijek, od prvog dana emigracije, znali. Sada ćete znati i vi, dragi moji komšije, i sve medjunarodne instance da Hrvatima nije komunizam na putu za uspostaviti Hrvatsku Državu, nego Jugoslavija.

Dakle, stvarajte hrvatske političke organizacije koje će biti odraz slobodnog mišljenja i demokracije. Budite njihovi članovi, jer spas je u onima koji pripadaju NEGDJE a ne u onima koji pripadaju NIGDJE. Zato nemojte se bojati “politike” i budno pazite šta se dešava. Nedozvolite lažnim prorocima širiti hrvatstvo za račun spasavanja Jugoslavije. Lako ćete ih prepoznati. Ako vam zbog bilo kojih razloga ne dozvole govoriti o Hrvatskoj Državi u svim njezinim etničkim i povijesnim granicama, i ako vam ne dozvole njegovati grobove onih koji su u prošlosti dali svoje mlade živote na Oltar Domovine Hrvatske, onda znadnite da tu nešto nije uredu i da tu nema slobode, da se tu nešto krije i da se tu nešto zagovara, kao što se je u prošlem ratu mamilo Hrvate u “brigade” braće Radića i koristili njegovo ime u borbu protiv Hrvatske Države. Tu se je iskoristilo ime braće Radića protiv Hrvatske. Imadnimo to na umu da se nešto slična ne bi i sada ponovilo: iskoristiti današnje prilike i naše hrvatstvo za spasti Jugoslaviju.

Ako je ovo moje pismo pretjerivanje, onda je vrijeme za koje se ja i mnogi drugi Hrvati nismo smjeli povratiti svojim kućama, takodjer pretjerivanje, za koje netko mora snostiti odgovornost. Snositi ili ne nije svrha ovog pisma. Svrha ovog pisma je ukazati na znakove koji nagovještavaju skori povratak tisuće i tisuće Hrvatica i Hrvata svojim kućama, puni iskustva, znanja i novca, a Hrvatska ima dovoljno radne snage koju se može zaposliti (o tome je danas 2 siječnja 2016. govorio novi izabrani predsjednik Hrvatskog DRŽAVNOG Sabora, kako nova vlad treba poraditi na tome da se osigura povratak Hrvatima i da ulažu svoj novac u hrvatsku industriju, a ne ih porezima plašiti, mo.) u izgradnju bolje, sretnije i veselije budućnosti. Tada se izbjeglice neće osjećati izbjeglicama. Tada neće više biti Božića u izbjeglištvu. Tada će se Božići slaviti kao na odmoru, a ne kao izbjeglica, emigrant, tudjinac itd. Tada nam neće Božić biti kao jedan obični dan u tjednu, mjesecu ili godini. Tada će nam Božić biti pun slasti, pun punih usta, pun ljubavi za sve, pun nade za nečim što ćemo 365 dana u godini sretni i zadovoljni očekivati, gdje ćemo svi uzviknuti EVO NAM BOŽIĆA!

Dragi moji komšije sa bankrotnim snagama se dalje ne može. Ne može se više ni sa starim imenima. Sve je to prošlost što dogadjaji dokazuju u svijetu i oko nas. Ne može se ići sa ljudima slaba i pokvarena karaktera, koji će uvijek nastojati skrenuti pažnju hrvatske evolucije i revolucije sa onog glavnog. Ali može se ići sa narodom a narod je snaga. Zato idimo vedro naprijed i stupimo u Novu 1990 Godinu sa konkretnim snagama i bez ikakovih kompleksa! U tom duhu ja vas sve iskreno pozdravljam i želim vam svima Blagoslovljenu Novu 1990 Godinu!

Pisano na Novu 1990 Godinu.
U Austin-u Texas.
Vaš komšija Mile Boban.