PAVELIĆ U BJEKSTVU ILI “S POGLAVNIKOM NA POVLAČENJU” SU DVIJE RAZLIKE

U najužoj Pavelićevoj pratnji nalazio se i tadašnji ravnatelj Ravnateljstva za javni red i sigurnost (RAVSIGUR) Erich Lisak i u istrazi je naveo (9) da se Pavelić povukao iz Zagreba sam sa svojim sinom 7. maja ujutro [6. V. 1945. popodne] i da je bilo dogovoreno da će se oni naći u Novim Dvorima kod Zaprešića. Lisak je krenuo nešto kasnije, sâm sa šoferom u malom osobnom automobilu. U Novim Dvorima ostao je s poglavnikom cijelog dana, a navečer oko 18 sati krenuli su zajedno prema Sloveniji preko Krapine.

Na traženje istražitelja da mu opiše odlazak u inozemstvo odnosno povlačenje i da navede osobe s kojima su putovali i na kojem su mjestu prešli granicu, Lisak je odgovorio ovako:

“Već sam ranije izjavio da smo krenuli iz Zaprešića (odnosno) iz Novih Dvora u pravcu Slovenije preko Krapine. Nastavljajući put bez zadržavanja, stigli smo istog dana navečer u Rogašku Slatinu. Ovdje je poglavnik sa pratnjom prenoćio u jednom od kupališnih hotela. “Iste večeri bio je kod poglavnika primljen general Moškov, koji je poglavnika izvjestio o kretanju PTS-postrojbi. Drugi nitko od viđenijih nije bio toga dana kod poglavnika. Drugo jutro, tj. 8. svibnja održana je jedna konferencija u prostorijama tog hotela, kojoj su osim poglavnika prisustvovali general Grujić, glavar poglavnikovog vojnog ureda i general Perčević i general Tomislav Sertić od pripadnika naših oružanih snaga, a sa strane Njemaca bili su prisutni njemački poslanik Siegfried Kasche, njemački general u Hrvatskoj general Hans Juppe, njemački vojni ataše. Konferencija je održana povodom obavjesti, koja je stigla njemačkom generalu, da će njemačka oružana snaga protivno svim očekivanjima kapitulirati i na istočnom bojištu, tj. pred Rusima, a što za nas znači, da će se njemačke snage, koje još borave u Sloveniji predati partizanima sa naoružanjem. Obzirom na to što su naše snage pri povlačenju u Sloveniju računale i sa njemačkom vojskom i sa njihovim naoružanjem, naše su se jedinice našle u vrlo teškom položaju. Tim više što je vrijeme kapitulacije bilo određeno za drugi dan u jedan sat iza ponoći.

Poglavnik bijaše vidno zabrinut – navodi Lisak – za sudbinu ljudstva, koliko vojnika, toliko i civila, koji su se dobrovoljno sa vojskom uputili iz zemlje. On je to nekoliko puta naglašavao. Nije preostalo drugo nego čim prije obavjestiti nekoje generale naših oružanih snaga, koji su se prema dogovoru u to vrijeme nalazili u Celju, da poduzmu što je prema prilikama moguće da ljudstvo što prije stigne do austrijske granice, odnosno do anglo-amerikanske zone. U tu svrhu bilo je iz Rogaške Slatine upućeno nekoliko kurira u Celje. Poglavnik je istog dana poslije podne napustio sa pratnjom Rogašku Slatinu, te se uputio prema Mariboru. U neposrednoj blizini Maribora kolona bijaše napadnuta od partizana, koji su i s jedne i druge strane ugrožavali cestu, držeći je pod jakom vatrom. Nakon borbe, koja je trajala nešto više od jednog sata, kolona se probila do Maribora i odmah proslijedila dalje prema slovensko-austrijskoj granici. Tamo je stigla pred večer.”

“Tu u mjestu Spielfeldu odijelio se poglavnik od pratnje, te krenuo sa još jednim osobnim autom put Klagenfurta – nastavlja Lisak svoju priču. – Ovdje napominjem, da kroz čitavovrijeme puta od Zaprešića pa dalje nalazio sam se u kolima sa poglavnikom, osim njegovog sina samo ja sa upravljačima. Budući da je bio već kasni noćni sat, kada smo se našli kojih 20 km pred Wolfsbergom odlučilo se ovdje na otvorenoj cesti u kolima prenoćiti. Drugo jutro na tom mjestu zatekli su nas i ostali članovi pratnje i osiguranja, koji su se mnogo teže od nas i sporije morali čitavu noć probijati kroz kolone njemačkih automobila i njemačke vojske, koje su bile pune ceste. Kada smo stigli u Wolfsberg bili smo od tamošnjeg pučanstva obavješteni da cesta prema Klagenfurtu nije sigurna, jer da je na nekim mjestima drže pod kontrolom partizani, a u ostalom da je i čitavo područje oko Klagenfurta puno partizana i da, prema tome, nije uputno da prosljedimo put za Klagenfurt. Videći kakve su prilike krenusmo natrag i to u pravcu prema gradu Judenburgu, gdje smo čuli da Anglo-Amerikanci razoružavaju njemačku vojsku, odnosno njihove saveznike. Na putu do tog mjesta kolona bijaše napadnuta od ruskih zrakoplova, te mitraljirana i bombardirana. Pretrpjevši neke gubitke u ljudima i samovozima, krenusmo dalje prema Judenburgu. Kada smo tamo stigli, čuli smo da nema više nikakve anglo-američke komisije, nego da je ta premještena u Salzburg. Nije preostalo drugo, nego da uklopljeni u neprohodnu njemačku kolonu nastavimo put prema Salzburgu i da se tamo uvjerimo o načinu razoružavanja i predaje, te čitavom postupku oko toga. Međutim, kada smo stigli nekako na pola puta između Judenburga i Triebena bili smo obavješteni da su već Rusi sa svojom komisijom stigli u grad Trieben i da bez njihovog znanja svaki prolaz kroz grad je nemoguć. Istovremeno pak smo čuli da i cestom od Judenburga, tj. nama iza leđa dolazi jedan odred Rusa sa tenkovima i konjaništvom. Drugog izlaza nije bilo nego čim prije napustiti cestu, te se zakloniti u najbližu šumu. Tako smo i učinili. Ostavivši samovoze i sve što je bilo u njima pokraj ceste i uzevši samo naprtnjače koje smo za svaki slučaj već imali za vrijeme čitavog puta pripremljene, krenuli smo u prvo brdo pokraj ceste. Uz poglavnika i njegovog sina bile su ovdje još slijedeće osobe: general Grujić, general Begić, zapovjednica Ženske ustaške mladeži prof. Bracanović, zapovjednik Sigurnosne službe i upravitelj zagrebačkog redarstva potpukovnik Kirin, osobni upravljač satnik Rebernišak, te još jedan ili dva, upravljača i jedan mehaničar. Obzirom na to što su dvojica spomenutih generala bili u odorama sa oznakama činova, nije bilo uputno da se dalje kreću zajedno s nama, koji smo bili u građanskim odijelima, pa su se general Grujić i general Begić od naše grupe odvojili.”

Lisak je u svom iskazu spomenuo i Dolores Bracanović, pa da saznamo njeno viđenje Pavelićeva bijega gledanog iz emigracije. (10) Ustaškinja Bracanović opisuje ga – mjestimicepatetično – ovako:

“7. svibnja 1945.-
Oko tri sata poslije podne, pri povlačenju iz Zagreba, zaustavila se naša kolona kod Novih Dvora. Tu su se među ostalima pridružila i jedna crna kola. “Poglavnik!” reče mi dr. Niedzielski. Siđemo da ga pozdravimo; Bio je miran, ozbiljan i sabran kao uviek, samo je iz njegovih dubokih očiju gledala u nas bezkrajna tuga. Pružio mi je ruku i rekao: “Još ćemo se vidjeti.” Osjetila sam tek sada, da idemo iz Hrvatske. Kolona je krenula. Mnoštvo naroda, more – bujica! Sve je izprepleteno: samovozi, pješaci, seljačka kola i dvokolice. Idu starci i djeca, žene i muškarci. Idu seljaci i radnici, djeca i intelektualci. Ide jedna vojska, ide jedan narod u progonstvo! Ide zato, što je poslije osam stoljeća obnovio svoju državu, što ju je gradio i branio od neprijatelja. Ide u progonstvo jedan narod, koji je svojom krvlju obilježio na zemljopisnoj mapi hrvatske državne granice, narod, koji je zahtjevao svoje mjesto pod suncem i tražio uviek samo svoje, a nikada tuđe. Ide nepregledno množtvo mirno i dostojanstveno. Nad nama lete zrakoplovi zapadnih saveznika. Nitko ih se ne boji, niti se pred njima skriva. Ne smatramo ih neprijateljima. Pomislih, kad bi bar iz tih zrakoplova snimali ovaj naš mimohod pred nepravdom zapadnog svieta! Možda bi oni u Londonu i Washingtonu gledajući te snimke shvatili bar nešto od naše tragedije! Prelazimo granicu i ostavljamo za sobom našu dragu i svetu Hrvatsku! Noćimo u Rogaškoj Slatini.

8. svibnja.-
Krenemo prema Mariboru. Pred odlazak još vidim Poglavnika, kako u odori s crnim plaštem stoji na stubištu bolnice u Rogaškoj Slatini i promatra pokret. Par kilometara pred Mariborom partizani pokušavaju napad na našu kolonu. Nastaje puškaranje. Bez većih potežkoća sliedimo put. U Spielfeldu oko 5 sati popodne sazivlje nas Poglavnik i kaže nam da će Niemci te noći kapitulirati pred Rusima, pa da nam je glavni zadatak ostaviti što prije rusko područje. Daje nam nalog, da se preobučemo u građanska odiela. Ove se noći ne spava. Vozimo se najprije prema Klagenfurtu.

9. suibnja.-
Stiže viest, da su u Klagenfurtu već partizani. Mienjamo pravac – ]udenburg. U Zeltbergu predveče, iznenade nas Rusi bombardiranjem naše kolone. Ima nekoliko ranjenih. Sve je u vatri. Dosta je stradalo austrijsko pučanstvo, koje je bilo izašlo na ulicu, ne sluteći zlo, i mirno gledalo naše povlačenje. Tako su postupali Rusi, iako je već bila najavljena kapitulacija. Od sada računamo i na opasnost ruskog bombardiranja, pa se na zvukove zrakoplova sklanjamo s ceste, što prije nismo činili, jer nas zapadni saveznici nisu bombardirali na povlačenju. Namjeravamo ovu noć ostati tu pokraj ceste. General Begić daje naglo nalog za pokret. Trčim u bolnicu po jednog našeg ranjenika. Mrtvi i ranjeni leže pokriveni dekama. U tami ne razpoznajem nikoga. Zovem ga po imenu. Odlazimo skupa. Ni ove noći nema spavanja ni odmora. Bujica se neprestano i polagano kreće, kao da smo na mehaničkim stubama. Ne možemo se zaustaviti niti da bi htjeli, jer oni, koji su iza nas žure se napried.

10. svibnja.-
Stižemo u 5 sati ujutro u Judenburg i tu se namjeravamo predati Amerikancima. Dolazi nagla zapovied za pokret: Amerikanci se povlače iz Judenburga, a ulaze Rusi. Zurimo se prema Trieben-u. Zabasamo. Našli smo opet pravi put. Najednom zastoj! Sa strane Triebena u bezglavom trku jure Kozaci na konjima: Rusi su u Trieben-u. Nalazimo se u klopki! S jedne i druge strane, iz Judenburga i Triebena dolaze prema nama Rusi. Stojimo tako na cesti, savjetujući se, što da učinimo. Mišljenja su različita. Poglavnik predlaže šumu. Jedan dio nas uzimlje naprtnjače i sliedi Poglavnika. Šuma se naglo uzpinje. Previše nas je na okupu. Dielimo se u dvie grupe. Jednoj je na čelu Poglavnik, a drugoj general Begić. Kako smo stigli na prvi vrhunac dielimo se ponovno u dvie grupe. Uz Poglavnika ostaje njegov sin i nas četvoro, od kojih dvojica već mrtvi “Lisak i Kirin].”

_____________
9 A-VII, NDH, Zapisnik saslušanja Ericha Lisaka, Kut. I. O. 9, Br. reg. 2/6-1-35.

10 Prof. Dolores B r a c a n o v i ć , S Poglavnikom na povlačenju, Hrvatska – Spomenizdanje u počast nezaboravnog Poglavnika, god. XIII, Buenos Aires, 10. travnja 1960, br. 4-5-6-7 (291-2-3-4), str. 18–19.

_____________
–   Siegfried Kasche, njemački veleposlanik u NDH, 7. lipnja 1947 u Zagrebu osuđen na smrt.
–   Hans Juppe “Njemački general hrvatskih oružanih snaga u NDH”
* 30. 10. 1889 – † 12. 03. 1973
–   Nikola Steinfel(d), ministar oružanih snaga i zapovjednik mornarice NDH