| – ZA DOMOVINU – SPREMNI – * YU – KRVAVI BALKAN * HALO HALO * * * kroz tisocljeta * * * YU – BALKAN * * * kroz tisocljeta * * * |
|
ZDS – Otporas – 021 agrarna izbjeglica dragutin U 2022 – 1956 = 66
= = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = ZDS, NASLOVI DATOTEKA:
20121228_Pisma_Vjekoslava_Maksa_Luburica.docm 20160510_Otporas_Cleveland-Intervju_dr.Marin_SOPTA_Tudman_Rosandic_Susak_Grubisic_Glavas.docm 20201211-OTPORAS-Delivuk_Boban_STORIES_by_OTPORAS.docm 20231226__Otporas_1961_Drinjanin_Kruznica_generala_Drinjanina_Hrvatskim_Vonicima.docm 20240610_Otporas_DOPUNJENO_TE_PONOVNO_STAVI_NA_PORTAL_OTPORAS.docm 20240616_Otporas_napriskok_da_ne_kazem_redovito_pratim.docm 20240616_Otporas_Slovenijo_Puna_Si_Borica_i_Kosti_Hrvatskih_Mladica.docm 20240620_Ovo_je_nasa_Hrvatska_POVIJEST_izvucena_iz_Proslosti.docm
USTAJ BANE TVOJ NAROD IMA VELEKE RANE – VEČERNA ŠKOLA – dragutin http://safaric-safaric.si/ http://www.safaric-safaric.si/ http://www.safaric-safaric.si/ http://www.safaric-safaric.si/ http://www.safaric-safaric.si/ http://www.safaric-safaric.si/ http://www.safaric-safaric.si/ http://www.safaric-safaric.si/
V V čet., 4. jul. 2024 ob 18:29 je oseba Dragutin Safaric <dragutin.safaric75@gmail.com> napisala:
= = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =
20121228_Pisma_Vjekoslava_Maksa_Luburica.docm 2024-03-24 “DOBRO JUTRO DOBAR DAN VIDIMO SE SVAKI DAN“ Mile Boban Bog! dragi moj hrvatski brate Dragutine Šafarić, Sada je kod mene 1 i pol poslije podne. Došli smo od sv. Mise i ja na kompjuter i nađo Vaše lijepo i drago pismo. Sve sam razumio i sve sam pročitao. Da bi Vi mene u potpunosti razumjeli, dat ću Vam jedno malo objašnjenje.
1 – Ja sam počeo pisati preko kompjuter u veljači 2008. 2 – Od tada sam sve malo po malo počeo pisati po kompjuteru. Tada je u Zagrebu izlazio jedan portal javno.com. Ja sam se učlanio i pisao pod korisničkim imenom OTPORAŠ. 3 – Pošto su moji komentari bili vrlo zanimljivi, jedna gospođa korisničkim imenom “broken” (njeno pravi ime je Ivana Josipović, živi u Zagrebu) mi je preko osobnog sandučića javila da bi za mene najbolje bilo otvoriti moju osobnu stranicu. Kako ja nisam bio upućen u kompjuter, ona mi je pomogla, uvijek preko osobnog sandučića, te sam ja tada otvorio stranicu HRVATSKA I USTAŠTVO. 4 – Taj portal javno.com je presto, mislim u travnju 2010. Ja sam na njemu imao preko 170 različitih tema i naslova. Samo Dragi Bog zna koliko je tu sveukupno bilo KOMENTARA… 5 – Tada me je jedan dobar prijatelj preporučio da se prijavim na portal dnevno.hrt. 6 – Ja sam se tu prijavio i počeo pisati, mislim, nisam siguran u siječnju 2011. Glavni i odgovorni urednik, mislim da mu je bilo ime Petar Mandurić iz okoline Imotskog. On mi je dao “zeleno svijetlo” da iznosim sve što imam povijesnog, a ponajviše Pisma Maksa Luburića. Tu sam napisao i opisao mnogo povijesnih dogodovština i prepisao mnogo Maksovih pisama. 7 – Nedjelja 13 siječnja 2013. sam primijetio da taj portal više ne postoji. Sve sam probao a odgovor uvijek dolazi da taj portal više ne postoji. To me je toliko ožalostilo da sam to javio jednom vrlo dobrom Hrvatu od Livna koji je redovito pratio moje pisanje i davao je mnoge komentare. On mi je odgovorio da je on majstor na računalu i da će on probati ne bi li to mogao pronaći. 8 – Nekoliko dana kasnije on mi se je javio i rekao da je mnoge stvari uspio spasiti i da je otvorio posebnu stranicu “Uzdanica Forum Free”. Ja sam se prijavio na taj portal korisničkim imenom Otporaš i imao sam tu pregled na sve i tu sam mnogo pisama Maksa Luburića napisao, rekao bih preko stotine i stotine. 9 – Tada sam se te godine prijavio i na portal Hrvatski Integralisti i počeo ta pisma tu prenositi. Počeli su mi se neki javljati da li bi im mogao kopiju nekih tih pisama poslati. Kako ja nisam tada imao mašinu za kopiranje a skoro sva ta pisma su bila prepisana i napisana ja sva ta pisma imao sam na mojem računalu. 10 – Kako sam morao za svako pismo otići u grad gdje se kopije čine, čovjeku koji tu radi imenom Joe = Jozo, sam dao pristup na moje računalo, te pregledavajući koje će pismo on izvući i kopirati, taj Joe meni reče jedan dan da zašto ja ne bih htio sva ta pisma tiskati u knjigu. 11 – Dragi moj hrvatski brate Dragutin tada mi je sijevnula ideja u glavu da se knjiga tih Maksovih Pisama tiska. 12 – Dan/dva kasnije došao sam u to poduzeće, potražio radnika Joe koji je u isto vrijeme bio neka vrst poslovođe i kako on ima pristup mojem računalu, zamolio sam ga da on sve to pregleda, sredi i meni kaže koliko bi koštalo tiskati ta pisma u jednu knjigu. 13 – Par dana iza toga Joe me zove i kaže da je sve spremio te da ga dođem posjetiti. Odmah sam otišao, isti dan. 14 – Joe mi je sve preko kompjutera pokazao tako da sam mogao sve vidjeti. Bilo je preko 1200 stranica, pa mi je Joe savjetovao da bi bilo bolje tiskati ta pisma u dvije uvezane knjige. 15 – Ja sam se s njim složio i rekao mu da bih želio još neke prigodne slike ubaciti u ta pisma. On se je složio i mane zapitao koliko ti knjiga treba. Ja sam mu rekao da imam 10 dobrih prijatelja i dobrih Hrvata kojima bih rado poslao po jedan komad knjige, što je u ovom slučaju dvije knjige, što opet znači treba tiskati 20 knjiga, knjiga br. (1) i knjiga br. (2). 16 – Dao mi je cijenu 3 tisuće dolara. Ja sam se s njim složio i rekao mu da donosim slike i da ćemo to zajednički srediti. Drugi dan sam ja došao sa slikama, Joe i ja smo sve sredili. Ja sam dao Joe zeleno svjetlo za uvezano tiskanje knjiga. 17 – Za nekoliko dana Joe me zove i kaže da su knjige tiskane i sve spremno za preuzeti. Ja sam odmah otišao. Joe mi je donio 2 paketa po 10 knjiga u svakom. Kada sam knjige pregledao, vidio sam da brojevi stranica fale. Joe se je neugodno iznenadio i meni rekao ako mu dadnem u gotovini, bez čeka, da će sve biti jedna tisuća dolara. Ja sam otišao na banku, promijenio ček u gotovinu, vratio se i preuzimajući te dvije kutije s knjigama, neprimjetno je Joe uspio iz moje ruke preuzeti papir iz moje ruke. Tada mi je Joe rekao da je stavio i ključ kao jednu vrst okrugle ploče na kojoj se te knjige mogu vidjeti i preuzeti.
Prilažem Vam sliku tih dviju knjiga… Slika prvi i drugi dio knjige “Pisma Vjekoslava Maksa Luburića
Slika Poglavnika dra. Ante Pavelića je stavljena kao U V O D za ove dvije knjige
Ovu knjigu “PISMA MAKSA LUBURIĆA“ posvećujemo
Osnivatelju Ustaškog Pokreta Poglavniku dru. Anti Paveliću, svim Ustašama, svim Hrvaticama i Hrvatima koji su imali veliku čast nositi odoru HOS-a, svim onima koji su svoje živote dali u obrani NDH-e, svim onima Hrvaticama i Hrvatima koji su zbog svoje izražene ideje o NDH bili proganjani, hapšeni i mučeni i na dugo i teško robovanje stavljeni po svim jugoslavenskim zatvorima, svim onim Hrvaticama i Hrvatima koji su zbog ideja NDH-e morali napustiti svoju voljenu Hrvatsku i tražiti spas u emigraciji, svim Hrvaticama i Hrvatima koji su u emigraciji ostali vjerni Hrvatskoj, svim onim Hrvaticama i Hrvatima koji su ostali u domovini Hrvatskoj i sa suzom u oku i željom u srcu čekali povratak iz emigracije svojih milih i dragih, jednom riječju: svim Hrvaticama i Hrvatima koji nisu izgubili strpljenje u čekanju ostvarenja OBNOVE HRVATSKE DRŽAVE. 18 – Dragi moj brate Dragutine kada sam ja to sve od vas tako stručno i lijepo primio, crlo sam se oduševio i napisao Vam pismo s željom da idemo tiskati te knjige, što nije značilo da bi to bilo sutra ili preksutra. Sa tim mojim pismom Vama ja sam se uistinu mislio javiti i ovom Joe koji je upoznat koliko toliko preko mene o našoj Svetoj Hrvatskoj Stvari. On se je preselio ima nekoliko godina i sada živi u blizini Dalasa, ali po potrebi se čujemo, pa sam mislio ga kontaktirati i pitati koliko bi koštalo tiskati ovu knjigu OD IVAN PLANINKE DO BLEIBURGA. 19 – naravno dragi moj voljeni brate Dragutin ja ništa ne bih učinio bez Vas i Vaše suglasnosti, i 20 -eseto želim Vam reći da s Vama i pred Vama stojim kao vojnik pred svojim zapovjednikom. Zato zasučimo rukave, pljunimo u dlanove i glasno viknimo HORUK – IDEMO DO KRAJA za tiskanje knjige. Dragi moj Dragutine Vama i Vašoj milostivoj gospođi Silviji i svim Šafarićima želim sve najbolje i čut ćemo se ubrzo. Bog! Mile Boban.
20160510_Otporas_Cleveland-Intervju_dr.Marin_SOPTA_Tudman_Rosandic_Susak_Grubisic_Glavas.docm 2023-10-29
Intervju s dr. Marin Sopta: “U Hrvatsku će se vratiti samo deset posto iseljenika” 10/05/2016
U Hrvatsku će se vratiti samo deset posto iseljenika! Priložena slika je s Prve Konvencije HDZ u Clevelandu, nedjelja 21 siječnja 1990., u dvorani Alojzije Stepinac gdje je bio Banket u čast dra. Franje Tuđmana. Gosp. dr.Marin Sopta je prvi s desna u drugom redu. Vidi se dr. Franjo Tuđman, njemu na lijevo Ante Beljo, na desno gđ-a nada Šarić Rosandić, Gojko Šušak odmah iza lijevog ramena dra. Tuđmana, iza glave dra. Tuđmana je dr. Vinko Grubišić, do dr. Vinka Grubišić lijevo iznad Gojka Šuška je gosp. Vlado Glavaš. Objavljeno: 10/05/2016 By Otporaš
Drugi Hrvatski iseljenički kongres najavljen je od 1. do 3. srpnja u Šibeniku. Tim povodom razgovarali smo s Marinom Soptom, direktorom i idejnim začetnikom skupa koji iseljenici očekuju s nestrpljenjemZašto organizirate Hrvatski iseljenički kongres? Mogao bih navesti tisuću i jedan razlog za to, no izdvojit ću samo one najvažnije. U prvom redu, da po ne znam koji put od proglašenja hrvatske neovisnosti ukažemo našoj široj javnosti, a iznad svega državnom vrhu, na ogroman iseljenički potencijal. I to ne samo u materijalnom pogledu, što se nažalost u domovini stalno potencira i stavlja na prvo mjesto. Hrvatsko iseljeništvo raspolaže s velikim znanstvenim, kulturnim i sportskim vrijednostima. Mišljenja sam da u njemu imamo snažnu bazu za razvoj jakih lobija diljem svijeta. Kongres organiziramo kako bi što bolje upoznali i informirali hrvatsku javnost o bogatoj povijesti naših iseljenika, njihovim dostignućima, ali iznad svega stogodišnjem doprinosu domovini. Stalno moramo imati na umu da su naši ljudi diljem svijeta jedini iskreni prijatelji Hrvatske. Što se događalo u međuvremenu, nakon završetka prvog kongresa? Po završetku zagrebačkog kongresa na kojem je održano 140 predavanja sa 182 sudionika donijeli smo Rezoluciju u kojoj našoj Vladi predlažemo osnivanje Ministarstva iseljeništva, izmjenu skupnih zakona koji su protivni hrvatskim ustavnim obvezama prema iseljeništvu, ali i svojim razvojnim interesima. Također, iznijeli smo i prijedloge poput potrebe uključivanja iseljeništva u hrvatski medijski prostor. Drago mi je što je ta točka potaknula vaše novine na pokretanje posebne redakcije koja se bavi samo Hrvatima izvan domovine. I pored činjenice da naši zahtjevi iz Rezolucije nisu službeno prihvaćeni od vlasti i znanstvenih institucija u Hrvatskoj, ipak mnogi sudionici prvog kongresa dijele mišljenje da smo doprinijeli ozbiljnijem pisanju o temama vezanima uz iseljeništvo. Što nas očekuje na ovogodišnjem skupu u Šibeniku? Zadivljujući broj sudionika koji će između ostalog govoriti o današnjim procesima u hrvatskim iseljeničkim zajednicama. U Europi, Australiji i Kanadi došlo je do promjene generacija. Zbog tog procesa, pripadnici druge generacije postali su glasnogovornici hrvatskih zajednica, čiji se pogledi i ideje, a iznad svega osjećaji prema domovini, drastično razlikuju od pogleda njihovih roditelja. Hrvatska će morati pronaći način kako ostvariti dijalog s njima. Slijedom toga, na kongresu će se voditi rasprava o mogućnostima suradnje iseljeništva s domovinom. Dvojno oporezivanje, poteškoće s dobivanjem državljanstva, veliki otpor poduzetnicima iz hrvatskog iseljeništva, njihova politička prava kao i potreba da sudjeluju u demografskim promjenama. Organizirat ćemo i panele na kojima će se govoriti o našoj kulturi u iseljeništvu. Koliko posjetitelja je najavilo svoj dolazak, iz kojih zemalja i kakvih profila? Više od 200 posjetitelja iz deset zemalja svijeta. Ogroman broj doktora znanosti i sveučilišnih profesora. Imamo dosta povratnika koji će govoriti o svom iskustvu poslovanja u Hrvatskoj. Važno je istaknuti da će na jednom panelu sudionici biti uglavnom pripadnici druge generacije koji su rođeni u Njemačkoj, Australiji, Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama – oni su se doselili u Hrvatsku i ovdje posluju vrlo uspješno. Stalno ističete ekonomsku snagu naših ljudi. Mislite li da su hrvatski iseljenici izgubili povjerenje u svoju domovinu. I ako jesu, može li se ono i kako vratiti? Apsolutno su ga izgubili. No zbog njihove ljubavi i osjećaja prema domovini, uvjeren sam da se povjerenje može i mora vratiti, ali ne preko noći. To će biti mukotrpan i težak, no u svakom pogledu isplativ put, ako državni vrh iskreno odluči ići u tom smjeru. Hrvatski iseljenici ovaj put neće biti zadovoljni jeftinom retorikom baziranoj na poticanju domoljubnih osjećaja. Oni čekaju i očekuju poteze hrvatske Vlade, u prvom redu promjenu poduzetničke klime, beneficije za njihova ulaganja i konkretne projekte. Koje su razlike između prve generacije iseljenika i četvrte ili pete? Je li realno od mlađih očekivati isti žar kao što su ga imali njihovi preci, odnosno ostvarenje snova o povratku? Te razlike su velike, međutim one se ništa ili malo razlikuju od generacijskih razlika koje postoje u redovima židovskih, talijanskih, portugalskih i nekih drugih nacija. Pripadnici prve generacije Hrvata imali su trnovit životni put. Uglavnom su završili u izbjegličkim logorima odakle su otišli u Južnu ili Sjevernu Ameriku te Australiju. Manje ih je ostalo u Europi. U novim sredinama bez poznavanja jezika, često puta izloženi otvorenoj diskriminaciji, njihov glavni prioritet bio je opstati i sačuvati obitelj. Radeći u većini slučajeva najteže poslove, nikad nisu zaboravili svoje hrvatstvo i domovinu. Svojim radom i materijalnim doprinosom, uz osnivanje raznih političkih organizacija, izgradili su domove i crkve koji su postali središta života hrvatskih zajednica. Nastojali su i svojoj djeci omogućiti školovanje na raznim sveučilištima. Za razliku od svojih roditelja koji su osjećajno i emotivno više vezani uz domovinu i “stari kraj”, druga generacija je pragmatičnija. Svjesni svog identiteta i porijekla, mnogi od njih školovani su u duhu baziranom na individualizmu i materijalnoj koristi kako bi ostvarili svoje ambicije i životne planove u Hrvatskoj. Ovo nije ništa negativno, dapače, ono može biti pozitivno ako domovina to zna prepoznati i iskoristiti potencijal druge i treće generacije koji joj stoji na raspolaganju. Koji su Vam partneri u projektu i jeste li uspjeli zatvoriti financijsku konstrukciju? U prvom redu Grad Šibenik sa svojim institucijama, Hrvatska inozemna pastva, Centar za kulturu i informacije Maksimir, Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva, Institut Ivo Pilar, Institut za migracije i narodnosti, Hrvatski studiji, Hrvatski državni arhiv, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Hrvatska matica iseljenika… Želim svakako istaknuti kako smo dobili veliko priznanje jer je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović odmah prihvatila naš zahtjev da bude službeni pokrovitelj kongresa. Također, nedavnim imenovanjem Zvonka Milasa na čelo Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, i ta institucija je prihvatila suorganizaciju skupa. Želim istaknuti veliku podršku i razumijevanje brojnih hrvatskih medija. Što se tiče zatvaranja financijske konstrukcije, uvjereni smo da iza sebe nećemo ostaviti nikakve dugove. Kako dugoročno vidite poveznicu naših ljudi izvan domovine s Hrvatskom? Imate razne ideje… Moja teza je da se 90 posto hrvatskih iseljenika nikad neće zauvijek vratiti u domovinu. Prema tome, moramo prestati živjeti u iluziji i sanjati o masovnom povratku, ali to ne znači da nema načina za uspostavljanje kvalitetnijeg i djelotvornijeg odnosa. Moramo se pitati kakva je suradnja Hrvatske gospodarske komore ili nekih naših ministarstava s hrvatskim poduzetnicima u svijetu, pogotovo u Europi. Ako u Njemačkoj postoji nekoliko tisuća restorana čiji su vlasnici naši ljudi, postavlja se pitanje je li mogućnost poslovne suradnje s domovinom iskorištena. Što smo učinili na planu pokretanja lobija diljem svijeta s kojima bi mogli iskoristiti potencijal, znanje i poslovno iskustvo, a iznad svega veze druge generacije hrvatskih iseljenika? Kada bi dobili izvještaje iz naših diplomatskih predstavništava o njihovoj kulturnoj aktivnošću, uvjeren sam da bi svi bili šokirani ili u najmanju ruku razočarani takvim radom. Postavlje se pitanje nastoje li naši diplomati uspostaviti suradnju s hrvatskim zajednicama, osmisliti i organizirati festival hrvatskog filma s prijevodima na engleski, francuski ili njemački jezik. Spomenuo sam velik broj restorana u vlasništvu Hrvata. Zar Hrvatska turistička zajednica ne bi u suradnji s njima mogla organizirati mjesec hrvatske gastronomije u Stuttgartu, Frankfurtu ili Berlinu? U sklopu ovakve manifestacije mogli bi se organizirati koncerti ozbiljne glazbe ili folklornog ansambla Lado. Zar nije žalosno što neki naši ljudi prodaju svoje nekretnine na otocima da bi kupili apartman u Floridi? Ne želim zvučati kao zadrti i primitivni nacionalist, ali neusporedivo je uspoređivati ove dvije lokacije. Takav primjer potvrđuje da bi se odgovorni u državi trebali zamisliti, a iznad svega osmisliti plan kako privući iseljenike na kupovanje nekretnina, ne samo na moru, nego i u kontinentalnoj Hrvatskoj. Za kraj, gotovo cijeli svoj život ste, sa svih strana, posvetili hrvatskom iseljeništvu. Kako je živjeti izvan domovine, a kako u Lijepoj Našoj? Moje životno iskustvo u Kanadi uglavnom je bilo više nego pozitivno. Da se nisam bavio hrvatskom problematikom, najvjerojatnije bi bilo još bolje. Svakako činjenica što je majka bila sa mnom olakšava život i na jedan način ublažava nostalgiju za rodnim zavičajem i prijateljima. Međutim, takav način života podijeli čovjeka. Iako je Kanada najbolja zemlja na svijetu za nove useljenike, ako se ne bave politikom uperenom protiv sustava države iz koje su došli, kvaliteta života u Hrvatskoj općenito je bolja. komentar:
Ako se antifašistička politika promjene u korist probitaka obaju hrvatskog naroda – Iseljeništvo/Domovina, vjerujem da bi se mnogo Hrvata povratilo. Dok je ovakova antihrvatsko/državotvorna politika na snagi u našoj dragoj Hrvatskoj, ljudi nemaju volje ni želje za povratak. Ja bih se sutra vratio kada bih bio siguran da me neće progoniti samo zato što sam se u slobodnom svijetu naučo slobodno misliti, naučio slobdno govoriti što mislim a da mi se neće ama baš ništa dogoditi. Od glave riba smrdi, znala je reći seljanka Iva/Vićeka Gabrić. Objavljeno: 28. listopada 2023. u Otporaševa torba autor/ica Otporaš
20201211-OTPORAS-Delivuk_Boban_STORIES_by_OTPORAS.docm 2020-12-11 Bog! Mile Boban. Otporaš STORIES BY OTPORAŠ https://mail.yahoo.com/d/folders/1/messages/AMezED4ZLyXUZT0W9gY12Kaeax0
U spomen na dragu i voljenu Ivicu Miličević IZ OTPORAŠEVE TORBE5 godina ago ‘KRIV SAM’ – piše razočarani Delivuk
KRONIKA5 godina ago Preminula je Mila Zorić, sestra našega suradnika Javljam tužnu vijest prijateljima i znancima da je moja sestra Mila Boban, r. 16 veljače 1938., udata Zorić poslije duge i teške bolesti preminula u utorak… Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Deveti dio
PAGE 1 OF 9 . . . 1 2 3 4 5 6 7 8 9
Otporaš STORIES BY OTPORAŠ https://mail.yahoo.com/d/folders/1/messages/AMezED4ZLyXUZT0W9gY12Kaeax0
20231226__Otporas_1961_Drinjanin_Kruznica_generala_Drinjanina_Hrvatskim_Vonicima.docm 2023-12-26 Kružnica generala Drinjanina hrvatskim vojnicima iz 1961
OKRUŽNICA GENERALA DRINJANINA HRVATSKIM VOJNICIMA IZ 1961.
U zadnjoj, izvanrednoj DRINI, iznijeli smo na iskren i jasan način razloge, koji su nas pokrenuli, da smo odlučili tiskati DRINU, kao i zašto smo ju u dani čas obustavili. U isto vrijeme smo tiskali Načela Hrvatskih Boraca, kao i nekoliko članaka, istaknuvši, da je to samo polazna točka, te da molimo da hrvatski vojnici kažu svoje mišljenje. U isto vrijeme smo ponudili raznim osobama i grupama u svijetu, da oni nastave sa tiskanjem DRINE, pa smo čak predlagali i jedan posebni sistem, koji bi dozvolio, da se tiska na raznim kontinentima. ZAŠTO SMO TAKO POSTUPALI? Zašto smo, poslije toga, skoro sasma prekinuli sve naše veze, pa se nismo javljali ni najužim suradnicima? Zašto nismo odgovorili na priedloge? Zašto smo pustili malodušne da pokleknu, dobre da sumnjaju, a zle da iskorišćuju našu šutnju? ZATO, da hrvatski vojnici, iz domovine i slobodnog svijeta, mogu proučiti NAČELA, da se mogu konsultirati izmedju sebe, da mogu bez našeg uticaja razmišljati o našoj sudbini, ukratko, da mogu jednom i živiti, misliti i djelovati demokratski, uz svoju odgovornost. Pa da, vjerni svojim odlukama, mogu lakše izvršiti svoje držanstvo. “JOŠ SE NIJE RODIO, TKO BI SVIMA UGODIO” – Kaže naš narod. Ni naši prijedlozi, naša Načela i naša stanovišta nisu mogli zadovoljiti sve hrvatske vojnike. Mi bi se osjećali nesretnima, da su odgovori svih bili jednaki, jer bi to značilo, da ne znamo misliti, da nemamo srdca, ili da nemamo kriterija, pa po nekom fatalnom zakonu ili uplivu duh sviju smrdi po jednom kalupu, a to bi bilo smrtnonosno za našu budućnost. Odgovori su svakojaki i mi smo ih analizirali savjesno, nepristrano, s dobrom vjerom, pa i onda, kada nam se nisu svidjali. “NISAM ZNAO DA SAM HRVATSKI VOJNIK” piše sav sretan jedan novodošli emigrant, koji je služio svoj redoviti vojni rok u vojsci u Jugoslaviji. To je prvi put u mom kratkom životu, da mi netko kaže, da sam i ja hrvatski vojnik i to mi je dosta za čitav život, jer znam zašto živim, – piše u svom osvrtu na zadnju “DRINU” taj mladi Hrvat. “IDEM STOPAMA MOGA BABE” – piše nam preko rodbine iz Turske jedan mladi musliman iz Sandžaka, čiji se otac borio u miliciji Paćariza, dok se daidža borio uz ostalu hrvatsku braću u slavnoj Ustaškoj Legiji Jure Francetića. U dugom i oduševljenom pismu piše kako su mu oca i tetka mobilizirali, naturili im na glavu mrzku šajkaču i druge znakove Jugoslavenske Kraljevske Vojske, ali su oni 1941. osjetili zov krvi, zov Ante Pavelića, Maršala Kvaternika, Vladka Mačeka i Džafera i Osmana Kulenovića. Tako, veli, i ja danas služim maršala Tita i komunističku jugoslaviju, ali ću sutra, kao i moj babo 1941. g. ići sa svojom braćom za “rvacku državu”. “VJERUJEM VAM. ČESTITAM VAM, IAKO OSOBNO NE MOGU…” Ovako i slično piše liep broj hrvatskih časnika, koji žive u emigraciji. Zašto osobno ne može s nama? Neki ne iznose detalje. Neki, vele, jer im to zabranjuje njihova politička stranka. Neki jer se osjećaju nepotrebnima, suvišnima, nekorisnima, iznemoglima. Ostanimo pri tome. Takav je život. “BOJIMO SE VAŠIH AMBICIJA” – iskreno i ljudski pišu neki stari borci, boje se, da ne bi više štetili nego koristili hrvatskoj stvari našim imenima… Problem za sebe, kojega ćemo obraditi. “TREBA IMATI SNAGE I POŠTENJA” – pa priznati, kako Vi to činite, da ni svi partizani nisu bili izdajnici domovine ni ljudske zvijeri, kao što ni svi Ustaše nisu bili andjeli, – kaže doslovno jedan poznati intelektualac i stari ustaški borac, iz poznate kuće, iz prvih dana borbe. Tko tvrdi protivno, kaže, ili ne zna stvar Dalmacije ili nema snage i poštenja, da kaže istinu, pa zato obećanje suradnju, pomoć. “NE OSVRĆI SE NA PRIGOVORE” – savjetuje veliki broj hrvatskih boraca, nego naprijed za Boga i Hrvatsku, a to je “DRINA” uvijek činila, pa šta onda treba mijenjati … To je većina, ogromna većina. “U BORBI ZA DOMOVINU NEMA NEGO RODOLJUBA I IZDAJNIKA” prema Starčeviću, pa ti je dužnost nastaviti, veli jedan intelektualac iz USA, koji nedavno proputovao Europom i posjetio uredništvo “DRINE”, kao što su to učinili mnogi Hrvati najraznijih političkih struja. “MI MLADI OSJEĆAMO SE SRETNIMA DA NETKO IZ STARE GARDE TAKO MISLI, jer je došlo vrijeme predaje borbenih stjegova…” piše jedna grupa novih sveučilištaraca, koji demokratski osjećaju, cijene rad stare ustaške garniture, iako se sami ne osjećaju ustašama. “Hrvatski narod će znati ocijeniti Vašu vjeru u Boga, Narod i VLASTITE SNAGE” – piše jedan poznati hrvatski svećenik, koji nas bodri, da nastavimo na bazi Načela, jer je to jedini način, da se svaki hrvatski borci nadju skupa unutar HRVATSKE VOJSKE u borbi za Hrvatsku državu. “ONI KOJI SU PALI OBAVEZUJE ŽIVE” – pa morate nastaviti akcijom, radi njih, a ne radi nas ili sama sebe, poručuje nam jedan od onih, koji su prošli rat, kolonu smrti, tamnicu i sada se nalazi u emigraciji više mrtav nego živ. NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE “DRINA” – odgovaramo mi na plebiscit hrvatskih vojnika i u ime Božije počimamo sa ” SA DRINOM”, sa novim snagama, po novim i starim putovima za vječne ideale. Nastojati ćemo dati u ruke hrvatskih boraca “DRINU” koja će zadovoljiti najveći dio, a nikada ne ćemo prestati sa nastojanjima, da svaki hrvatski borac nadje u “DRINI” ono osnovno, bitno, dok si kao slobodni ljudi možemo dozvoliti toliko slobode, da u mnogočemu mislimo drukčije. Prošteno je zulumčaru, prošteno je ubojici, prošteno je svima, svima, samo nikad izdajici – Takav je natpis nekada resio nastambe onih revolucionaraca, koji su bili došli na Jankpustu, da stavljaju ljutu travu na ljutu ranu i da klin klinom izbijaju, kako se to reklo u svoje vrijeme. Prema tome medju nama je mjesto svima osim izdajnika hrvatske stvari. VLADA ZBRKA POJMOVA O PROTIVNICIMA, NEPRIJATELJIMA I IZDAJNICIMA. Politički protivnici su oni Hrvati, koji pripadaju drugim strankama, odborima, ideologijama, ali se bore za Hrvatsku Državu. Nisu neprijatelji ni onda, kada nam nijekaju iz bilo kojeg razloga pravo na rad. Neprijatelji su narodni kolektivi, susjedni narodi, i to samo onda, kada se bore protiv vitalnih interesa našega naroda, kada nam niječu pravo na vlastiti život, na Državu. Tako su nam neprijatelji Srbi, bilo oni nacionalni, bilo komunisti, ili kako ih zovemo SRBOKOMUNISTI, jer nam nameću ne samo svoju državnu vlast, nego i jednu neprijateljsku ideologiju, komunističku. Mi zaista, želimo mir sa Srbima, ali: mi gospodari u našem domu, oni u svom, a Bog u našem i njihovu. Onda nam ne će biti neprijatelji, nego susjedi. Svaki komunizam je neprijatelj. Izdajnik je onaj Hrvat, koji svjesno grieši protiv vitalnog interesa svoje domovine i svoga naroda, težki griešnik, koji je za judine zlatnike proda narod, ili prolio nevinu hrvatsku krv u službi tudjina. NIJE IZDAJNIK ONAJ HRVAT koji je mislio, da se ispred talijanskog nasilja i četničkog noža spašavati u lažnoj “Narodno Oslobodilačkoj Vojsci”, pa makar ova i izvršila izdaju hrvatskih interesa pred Beogradom, kao što nije izdajnik ni onaj hrvatski proleter, koji je zaista pošteno mislio, da je komunizam jedini, koji se bori za njegove klasne interese, za njegov boljitak. Nije izdajnik, najmanje, onaj Hrvat, koji nas pobija radi osobnih, ideoloških, stranačkih i inih razloga tako dugo, dok se nije poslužio neprijateljima i u njihovoj službi štetio vitalnim interesima naroda ili životu Hrvata. “NEMA BRATA DOK GA NE RODI MAJKA” – Eto, tako kaže naš narod. A mi Hrvati, i u sto pukovnija u Jugoslaviji i u sto stranaka u emigraciji, razmislimo, pa odlučimo. Narod u Domovini, zasužnjen, iskrvavljen, obespravljen, vjeruje u svoju emigraciju, i emigracija vjeruje u svoj narod, u svoju snagu. Svi još vjerujemo u Boga i Pravdu. Pa tko hrvatski misli, a u sebi osjeća snage, neka dodje, trebamo ga, čekamo ga, zovemo ga na suradnju. I svatko može na svome mjestu, na svoj način, izvršiti svoje deržanstvo. I u tome je smisao našega života. Dobro došli suradnici, a sa ostalima imajmo strpljenje. NISMO VJESTNIK HRVATSKE VOJSKE, NEGO HRVATSKIH VOJNIKA – Prema tome mi si ne uzimamo nikakvi monopol, ne niječemo pravo hrvatskim vojnicima koji ne misle kao mi, da tiskaju drugi hrvatski vojnički list, niti niječemo pravo, poštenje, borbenost i pozvan je onima, koji postoje mimo nas i bave se vojničkim pitanjima. Bolje je da hrvatski vojnici tiskaju pet listova i u njima odgajaju hrvatske vojnike za budućnost, pa makar ne mislili kao mi, nego, da ne tiskamo nijedan zato, jer se ne možemo složiti. Pa ako budemo mislili pošteno, jednog dana ćemo se naći rame uz rame kao i 1941. god. SMATRAMO HRVATSKIM VOJNICIMA sve hrvatske ljude kjoi su vični i pozvani služiti Hrvatsku Domovinu s oružjem u ruci. Svejedno je da li se radi o bivšim dalmatinskim partizanima ili ustaškom velebitskom borcu, o bivšem hrvatskom domobranu ili zaštitaru. Jednako su pozvani hrvatski sinovi, koji danas moraju nositi petokraku zvijezdu, u Jugoslaviji ili se negdje u svietu kite medaljom za hrabrost, koju im je dao Poglavar Ante Pavelić za borbu protiv neprijatelja. Godine 1941. su pohrlili u naše redove i ustaše iz logora, i Zaštitari iz Mačekove stranke i časnici iz jugoslavenske, kao i stare Austrijske škole. Izključeni su bili samo izdajnici, a to znamo tko su. ZA NOVI DESETI TRAVNJA. Cilj nam je odgojiti buduće hrvatske vojnike, a ne istima zapovijedati. To je drugo pitanje, koje će biti u svoje vrijeme riješeno uz kolaboraciju hrvatskih političkih ljudi i onih, koji će voditi borbu protiv snaga sovjetske komunističke revolucije, a ova je u toku. mislimo odgajati duh i spremati, osposobiti vojnika za poziv u tehničkom pogledu. “DRINA” u službi duha hrvatskih boraca dati će hrvatskim vojnicima u domovini i emigraciji ono, što srbokomunizam ne će i ne može dati. Komunizam truje dušu naše mladosti. Vjerskim zasadama kršćanstva i islama mi ćemo hrvatskoj mladosti dati najsigurniji lijek protiv bezbožnog materijalizma. Socijalna pravda je temelje svakoga društva. Moral i etika su stupovi bez kojih ne može postojati ljudsko društvo. Hrvatska povijest je učiteljica mladosti, a svijetli primjeri u prošlosti dati će snage i vjere da se izdrži. NEMAMO DANAS ORUŽJA, ali ćemo preko “DRINE” dati hrvatskim borcima potrebno stručno znanje za budući rat. Vremena se mijenjaju, znanost i tehnika daju nam nova ratna sredstva, ali principi, na kojima počiva ratna znanost i ratno umijeće su isti. Zato uz onaj odgoj , kojega smo dobili u ratu ili djelatnom službom, pa gdje god bilo, nastojat ćemo upotpuniti najnovijim zasadama, pa tako započimamo stručnim lekcijama o atomskim oružjima, o njenim prednostima, upotrebama, obrani od istih, koordinaciji sa drugim ratnim sredstvima, pa čak i o upotrebi atomske bombe u gradjanskim ratovima, kao taktičko oružje, o radioaktivnosti, o obrani, o osobnoj, gradjanskoj obrani, itd., itd. A oružje će nam netko dati, kada dodje čas, ili ćemo ga oduzeti onima, koji ga budu imali. Već smo to mi činili i prije. STRATEGIJA I POLITIKA. Vidili smo u prošlosti, da su hrvatska politika i hrvatska strategija išli u raskorak. Rezultat: ropstvo naroda, slava oružja u službi susjeda. Nismo militaristi, kao što to dobronamjerno, ali pogrešno, ustanovljuje jedan poznati hrvatski borac intelektualac. “DRINA” će nastojati razbistriti pojmove, ako su se zbrkali, kako bi kristalno čisto bio postavljen osnovu budućih odnosa. Hrvatska vojska želi služiti svom narodu, braniti Državu, ali ne želi biti u službi ideologija, stranaka, pa niti osoba, pa maker ove bile autentični odraz volje naroda. Serija članaka hrvatskih vojnika i povjesničara dokazat će pravednost, svrsishodnost, suvremenost i ispravnost našega stava. ISPRAVNOM NACIONALNOM POLITIKOM, BORBENIM DUHOM I SPREMNOŠĆU HRVATSKIH VOJNIKA doći će se do slobode. “Načela hrvatskih Boraca” dobar su početak, a zavisi o nama svima i o stanju u svietu, kako će se evolucionirati konačnom rješenju. O tome zavisi hrvatska budućnost, pa se prenimo iz lažnih sanja, i sjedinimo sve snage u službu vrhovnog cilja hrvatske politike i hrvatske strategije, a to je borba protiv srbokomunizma i stvaranje HRVATSKE DRŽAVE. “DRINA” će služiti taj cilj. DESET JE GODINA da je izišao prvi broj “DRINE”. Borci se sjećaju da je bila ponos i prkos. Mislimo proslaviti dostojno tu desetogodišnjicu, a ujedno i dvadesetogodišnjicu uspostave Hrvatske Države. Proslava tih godišnjica u novoj “DRINI” koja je u tisku, neka bude početak jednog novog doba. Možemo žarko ljubiti Hrvatsku, fanatički se za nju boriti i bez onih velikih ljudi, koji su u zadnja vremena umrli: Stepinac, Džaferbeg Kulenović, Poglavnik, Nadbiskup Šarić. Neka nas vode NAČELA, mjesto osoba, te izgradjena. borbena, svjesna Organizacija, izgradjena demokratskom akcijom i uskladjena sa stanjem u svijetu. KRUG PRIJATELJA “DRINE” nije nikada zatajio kada smo se na nj obratili. Tih krugova ima svuda po svijetu. Osnivajte nove, proširite stare krugove. Kamo sreće, da bi u svakom mjestu u slobodnom svijetu, gdje ima Hrvata postojao krug od desetak prijatelja, i da bi ovih desetak pripadao svaki drugoj stranci… Danas imamo prijatelja, koji zaista pripadaju svima strankama. Mi nemamo predsjednika, tajnika, odbornika, nadredjenih, ni podredjenih, nego samo prijatelja, koji su razumili naš krik. Pošalji ovu okružnicu svakom Hrvatu čiju adresu imaš. ROD BO SAMO, KO SI MRTVE ŠTUJE, NA PROŠLOSTI BUDUĆNOST SI SNUJE… Ovo je poziv svima. Vrijeme prolazi, a mi, zarobljeni narod, i emigracija, zaboravljamo dogadjaje iz naše borbe za slobodu, iz našeg rata, našega otpora. Neprijatelj uništava povijesne podatke, zapise, knjige i novine, u kojima se govorilo o divovskoj borbi Hrvata za slobodu. Srbokomunizam izkrivljuje činjenice, laže i petlja, kako bi hrvatski narod, kao i stranci, imali krivu predodžbu o dogadjajima. Veliki je broj protagonista ubijen ili je pao u borbi, a ostali, nažalost, stari. Zaboravlja se, malo po malo i mnogo toga, što samo mi znamo i povjeravamo našoj memoriji. Trgnimo se. Napišimo uspomene iz dana borbe, priprema, revolucionarne borbe, iz zatvora, progona, pa zatim sve što znamo iz rata. Opišimo borbe oružanih snaga, milicija, naroda. Opisujmo uspomene iz kolona smrti, iz otpora. Sve to mora biti napisano, a onda se može sve to sačuvati, može se tiskati u knjizi, u novinama, može se i pohraniti kod nas, kod društava, glavno je da ne propadne. “DRINA” će posebne stranice, kao i prije, posvetiti POVIESTI NAŠEGA RATA I NAŠE BORBE. Ne dozvolimo da naša djeca jednog dana budu pitala, da im kažemo, pa gdje smo se to mi borili. Moramo odati počast i onima, koji su pali i ne mogu govoriti ni pisati. SVI SMO MI VELEPOSLANICI HRVATSKE STVARI U TUDJINI. Jedna država podržava svoja poslanstva, konzulate, diplomate, trgovce i špijune. Ovi se, svaki na svom mjestu trude, ne samo da brane interese svoje domovine, nego i da saznaju šta rade ostali …. Tako i mi, hrvatski emigranti, moramo pratiti šta pišu stranci, šta pišu srpski i drugi emigranti, šta šalju medju naš svijet vlastodržci iz Jugoslavije. Milijuni letaka, brošura, knjiga i vijesti bačeno je u svijet sa ciljem, da se nas osramoti pred svijetom, da se naškodi imenu hrvatske emigracije. Pa je potrebno sve to i pratiti i nama poslati primjerke novina, letaka, knjiga, što kruže u domovini i emigraciji, kako bi mogli preko isto novina, knjiga, letaka ili radio postaja slobodnog i prijateljskog svijeta, odgovoriti. I mi konja za trku imamo, pomozi nam. Nismo sami. Imamo i prijatelja, ali je potrebna Tvoja osobna suradnja. Upravo tamo, gdje si Ti zatajio, tamo karika u lancu ne veže, nego razdvaja. Budi poslanik Hrvatske u stranom svijetu. SLOBODA SE NE DAJE NEGO SE ODUZIMA. Pogledajmo šta se radi u svijetu. Ne treba se mnogo truditi, nego samo kupiti nekoliko dnevnih novina, slušati koju radio postaju, pa de se vidi, da svatko govori o razoružanju i naoružava se. Govore o pravima a ratom rješavaju svoje probleme. Trgnimo se, Hrvati. Nemojmo smao kritizirati medju sobom one, koji hoće da rade, da imaju ambicije. I ove su potrebne, one, ako su zdrave, predstavljaju kvasac. Čovjek bez ikakvih ambicija čeka samo smrt, pa da prestane i ambicija života. Natječimo se u konstruktivnim ambicijama stvaranja organizacija i pozicija za Hrvatsku. Ljudi oko uprave “Drine” dokazali su da znaju i raditi i šutiti, da se znaju boriti, da poznaju neprijatelja, a eto znali su i čekali, pa i pružiti ruku braći Hrvatima, opraštati i moliti za oprost. Pa imaju i pravo zahtijevati da ih se podupre u akciji ili da im se barem ne predbacuje da nisu sve pokušali. Posebno se gornje odnosi na one, koji nam godinama vele NEMOJTE VI, MI ĆEMO, NEMOJ TI, JA ĆU, pa ni ja, NI TI, NI MI, NI VI, a Hrvatska razapeta čeka i mene i tebe, i nas i vas. I još uvijek nas je tako malo, tako očajnički malo, da svaki svjestan čovjek mora već jednom odlučiti i svoje misli sprovesti u djela. Jednom će nas pitati naša djeca, narod i povijest: Uredništvo i uprava DRINE
20240610_Otporas_DOPUNJENO_TE_PONOVNO_STAVI_NA_PORTAL_OTPORAS.docm 2024-06-16
DOPUNJENO TE PONOVNO STAVI NA PORTAL OTPORAŠ
http://www.safaric-safaric.si/hup_otporas/19870629_Otporas_Pismo_Miro_Simic_Texas.htm
DOPUNJENO TE PONOVNO STAVITI NA PORTAL „hup_otporas“ Datoteka: 19870629_Otporas_Pismo Miro_Simic_Texas.docm Pismo Miri Šimić, Texas 29 lipnja 1987. Milan Boban To: dragutin safaric,
http://www.safaric-safaric.si/hup_otporas/19870629_Pismo_Miri_Simic_Texas_29_lipnja_1987.pdf
Pismo Miri Šimić, Texas 29 lipnja 1987.
https://otporas.com/pismo-miri-miroslavu-simicu-texas-29-lipnja-1987-1/
PISMO MIRI, MIROSLAVU ŠIMIĆU, TEXAS, 29 LIPNJA 1987.
Slika, s lijeva: Jerko Grubišić, Ikanov, Vinko Boban, Galin, Miroslav Čuljak, “Mošo” Đomonov, Mile Boban, Gabrića, Silvije, Šale Grubišić, Blagin, Frano Boban, Belin. Predvojnička u Tihaljini mjeseca lipnja 1956.
PISMO MIRI, MIROSLAVU ŠIMIĆU, TEXAS, 29 LIPNJA 1987. (1)
http://www.safaric-safaric.si/hup_otporas/20100309_Otporas@_Polemika_Delivuk-Tino_Colonia.htm
Šta me je potaklo da sam ja ovo pismo pisao Miri, Miroslavu Šimić u Soviće na Petrovdan 29 lipnja 1987.? Taj dan 29 lipnja se slavi dan sv. Petra i Pavla u Pejića Dragi, kod Pejića zvonika. Zato sam izabrao ovaj dan i poslati ga na adresu njegove kuće kako bi ga dobili njegovi roditelji, možda i pročitali i saznali što sam mu pisao. Najviše sam pisao o tome što mi je moja Majka Iva/Voćaka pričala za vrijeme našeg zajedničkog boravka u Parizu Božićnih dana 1985.
Pismo počima: Drug: MIRO ŠIMIĆ Texas, 29. lipnja 1987. Sovići
Nakon dužeg razmišljanja i nakon nekoliko pokušaja da vam se opet javim kratkim dopisom, svako je završilo u košu, jer imam i previše toga vam reći. Naime, želim Vas pozdraviti, a uz to: želim Vam svratiti pozornost na nešto zajedničko. To “zajedničko” tišti i mene, i Vas i naš svekoliki hrvatski narod. Upravo to zahtjeva jedan opširniji dopis, kojega trebate shvatiti onako kako je napisan. Dakle, tiče se sviju nas: mene, vas i Vaših su-drugova iz CK BiH-e, da bi što uspješnije i svrsihodnije izveli naš patnički hrvatski narod na pravu stazu života dostojna ljudskog bića.
“…Izvedi narod moj, o Gospode, Izvedi ga iz ropstva zlopatna, I skinu mu sva vijedja pospanih, Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu, Što zastire sad oči njegove…!”
Te riječi, koje i danas puno snažno vrijede, napisa veliki hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević. U isto vrijeme pada mi na pamet i ona zgodica iz života bivšeg predsjednika Amerike – Richarda Nixona. Približivši se slici Abrahama Lincolna, upita ga:
“Šta bi ti učinio, Abrahame, da si u ovakvoj političkoj ne prilici kao ja?”
Eto, spojivši ovo dvoje: “ropstvo zlopatno” našeg zajedničkog hrvatskog naroda i “politička neprilika” u kojoj se hrvatski narod danas nalazi, nameću nam: meni, Vama i svima oko Vas, jedno zajedničko pitanje: šta možemo danas – pojedinačno i svi zajedno – učiniti za naš patnički hrvatski narod, da ga izvedemo iz ropstva zlopatna”? Poznato je da svaka ideja ima svoga vođu. Također, svaka grupa, organizacija ili ustanova. U tome nije grijeh. Nije grijeh slijediti jednog vođu, ako se u isto vrijeme poštiva i drugi vođa druge grupe ili organizacije, koji – u isto vrijeme – radi za boljitak i napredak svog naroda. Međutim, grijeh je: izdaja, raditi jedan protiv drugoga, jedan drugome kopati jamu, međusobno se svađati, ne imati povjerenje jedan u drugoga, zlokobno okrivljivati jedan drugog, tužiti jedan drugoga, ubijati – do istrebljenja- jedan drugoga. To je grije! Ne samo moralni, nego i NACIONALNI!
Ja se nalazim u izbjeglištvu – u tuđini – preko tri desetljeća. Kao golobradi dječak napustio sam svoju rodnu grudu, svoju domovinu Hrvatsku, i – ne znajući na što ću naići – pošao sam u tuđi svijet. Pošao sam možda da pronađem samog sebe, da se saberem i da vidim gdje sam, jer mi tu u mojem selu režim kojeg ti vjerno služiš, nije dozvolio da se slobodno razvijam. I stvarno sve sam to pronašao u tuđini. I nakon toliko godina provedenim pod tuđim nebom, pod nametnutom tuđom kulturom i među stranim svijetom, danas se divim sam sebi. Divim se jer još nisam zaboravio moju domovinu Hrvatsku; nisam zaboravio moj hrvatski narod; nisam zaboravio moj materinski hrvatski jezik; nisam zaboravio moje rođeno selo Bobanova Draga; nisam zaboravio moje običaje, moje brdo i kamenjar; nisam zaboravi moje susjede, pa ni Vas, dragi Miro! Nisam zaboravio ni moje djetinjstvo, a ni onih trenutka kada je moja majka klečala pokraj mene i pričala mi o junaštvu naših ljudi, koji su se nesebično, neustrašivo i nerezervirano borili i žrtvovali sebe za na naš hrvatski narod, da ga očuvaju od raznih osvajača, tlačitelja i raznih “ptica grabljivica”. Pričala mi je o junaštvu, snalaženju i “uspravnosti” hajduka Andrijice Šimić; o Gabri Boban, tom junaku u austro-ugarskoj vojsci; o hrvatskom generalu Ranku Bobanu, tom neustrašivom junaku novije hrvatske povijesti. Kazivala mi je, također, i one istine o pojedincima, koji su se borili SAMO za svoj džep, ali i protiv interesa svog vlastitog, rođenog hrvatskog naroda.
Ne, Miro, nisam ja iznimka! Na stotine tisuća hrvatski majki odgajalo je i podučavalo svoju djecu istom metodom i na isti način kao i mene moja majka. Kako bi se, uostalom, i sačuvao smisao pripadnosti hrvatskom narodu da nas nisu naše majke učile?! Vjerujem i čvrsto sam uvjeren da je i Vas Vaša majka odgajala u istom duhu koji je nastao iz krompira i kukuruza s naših roditeljskih njiva i iz žuljevitih i krvavih ruku naših očeva. Upravo tu se i obistinjuje ona izreka: GDJE TKO NIKA TU I OBIKA! Upravo iz tog proizlazi, raste i cvijeta MOJA BRIGA ZA MOJ HRVATSKI NAROD. Upravo se u ovom kontekstu obistinjuju riječi velikog hrvatskog pjesnika Drage Ivaniševića:
“jer hrvatska nije zemlja, kamen, voda, Hrvatska je riječ, koju nauči od majke, i ono u riječi mnogo dublje od riječi; i ono dublje s Hrvatskom me veže, s Hrvatskom Hrvata, s patnjama njenim, sa smijehom i nadom, s ljudima me veže, te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi. I kud god idem sa mnom je i Hrvatska, i kud god koracam, tragove hrvatstva ostavljam”.
Dragi prijatelju Miro, znam Vi ste organiziran čovjek. Pripadate organizaciji koja kontrolira, obrađuje i mijenja ljude, ali nipošto ne mijenjaju svoj stav, što je upravo velika nesreća za naš zajednički hrvatski narod. Upravo ta Vaša organizacija se je prestala razvijati i još se nalazi na razini mišljenja od 1945., ako ne još i od dana siječanjske diktature iz 1929., kada je sve hrvatsko bilo zabranjeno. Zar i danas nije tako!? Zar i danas, vaše današnje vlasti ne zabranjuju i zatvorski kažnjavaju sve one koji spomenu obični pridjev “hrvatski”, ili koji zapjevaju običnu narodnu hrvatsku pjesmu!!!? Zar je današnje, mlađe pokoljenje ozbiljno shvaćeno sa strane Vaše organizacije za koju radite?
Ne, ponavljam; NE, nije! Govoriti još uvijek o “sedam ofenziva” u ovo moderno vrijeme i napredno doba i graditi nekakav autoritet na osnovu njih – isto je što i govoriti mladom naraštaju o legendama i “podhvatima “Muse Kesadžije, od Doboja Muje, Janka Sibinjanina ili o uspjesima Gričke Vještice”. To danas – ti izlizani partizanski i ratni kalupi – ne ulaze u glavu mladog naraštaja novog hrvatskog pokoljenja, koji je mnogo drugačiji i od onog partizanskog i od onog ustaškog naraštaja, ali koji se želi i hoće formirati prema današnjim zahtjevima i potrebama moderne svjetske uljudne.
Nastavlja se.
PISMO MIROSLAVU ŠIMIĆ, TEXAS, 29. LIPNJA 1987. (2)
https://otporas.com/pismo-miroslavu-simic-texas-29-lipnja-1987-2/
Jest, i ja sam organiziran čovjek. Pripadao sam – a i danas pripadam – onoj hrvatskoj organizaciji, koja se je borila, koja se bori i koja će se boriti – dok postoji – za suverenitet i samostalnost rođene nam domovine Hrvatske. Nekada sam pripadao HOP-u, nastavku Ustaškog Pokreta. Budući su se vremena mijenjala i nove potrebe se čovjeku namećale, starim i utrtim stazama se više nije moglo gaziti. Nova vremena, nove potrebe – još uvijek nam je isti stari neprijatelj – novi način borbe! Budući da me je majka kasno rodila, nisam mogao biti “originalni” Ustaša, i ako “Vi” – tamo, kod Vas u Mostaru – nazivate Ustašom svakog Hrvata koji hrvatski diše, čisto hrvatski govori bez ikakve “dakavštine”, radi za oslobođenje hrvatskog naroda i bori se za ponovnu Obnovu Hrvatske Države, bez obzira kada i gdje se je rodio. Eto, upravo u tom kontekstu govorim o nerazumijevanju Vas mlađih koji ste silom prilika i da bi mogli preživjeti u službi tuđinca!
“Domovino! Kad će tvoje sunce, Ogrijati vjernog sina Tvojeg? Dan će doći, – oj, pred dušom mojom, Sinu sablje Zvonimira bljesak, Puške bruje, barjaci vijore, Kanda čujem tope grom i tresak! Dan će doći, i ja ću tada Pohrliti kući hrabrom nogom, Al do onda – zbogom mili dome, Hrvatska, oj divna Majko, zbogom!”
Zar ove riječi velikog hrvatskog pjesnika Antuna Gustava Matoša i danas ne odzvanjaju u ušima mnogih hrvatskih izbjeglica, među koje i ja spadam, koji čekaju pogodan trenutak za povratak i nastavak svojega života na rodnom ognjištu, u rođenom selu Bobanova Draga. Zar mnoge hrvatske majke, u tom smislu, ne očekuju svoje sinove i svoje kćeri, da se povrate na stari prag rodne kuće i da nastave staru, odvažnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku tisućljetnu povijest!? Zar to ne priželjkuju – a javno ne smiju izraziti, zbog prijetnje zatvora i lišenja slobode – i ta mlađa generacija, koja ne zna gdje je, na čemu je i čemu se nada? To je činjenica današnjice dragi prijatelju i susjede Miro Šimić, na Vašemu terenu, koju možemo požaliti ali ne i prešutjeti! Činjenica je: ne govori hrvatski, ne misli hrvatski, ne radi hrvatski – jer bičevi vladajućih “gospodara” zuje zrakom i danju i noći i svakog trenutka mogu prebiti nečija rebra, nečija leđa, ruke i bubrege sa Vašom poznatom metodom mučenja sa vrećom punom pijeska.
Međutim, istini za volju dragi susjede Miro toga nije bilo za vrijeme rata u NDH, iako su, kao i u svim drugim zaraćenim državama drugog svjetskog rata vladali ZAKONI RATA. U ono vrijeme moglo se je govoriti hrvatski, raditi hrvatski, misliti hrvatski, izvijestiti ili nositi hrvatski barjak, zapjevati hrvatsku pjesmu, nositi grb ili bilo koje hrvatsko obilježje. Da!, dragi prijatelj. Stvarno je postojala Nezavisna Država Hrvatska! Bila je Hrvatska! Imala je svoju vladu, svoje ministre, svoju vojsku, svoju diplomaciju, poslanike i poslanstva, svoj novac i svoje banke. Ni Hitler, ni Mussolini nitko drugi joj nije branio misliti hrvatski, govoriti hrvatski ni sve ove gore vrline koje sam naveo, osim, ponavljam: osim prve srbsko-kraljevske i današnje titove komunističke Jugoslavije, koju Vi Miro vjerno služite.
Upravo zbog toga, dragi moj Miro, moj i Vaš hrvatski narod bio je međunarodno predstavljen jedino i isključivo kao HRVATSKI NAROD, a ne – kao što ga se danas predstavlja – nekakav “jugoslavenski narod”.
“Ja DOMOVINU imam; tek u grudi sam je skrio, I bježat moram u svijet; U vijencu mojih sanja već je sve pogazio, Al ovaj nije cvijet.”
Ove riječi velikog hrvatskog pjesnika S.S Kranjčevića odzvanjaju mi po cijelom mom biću svako jutro pred polazak na posao, svaku večer za obiteljskim stolom, svakog trenutka mojeg izbjegličkog života. Jest! Imali SMO JU, NDH, imam JU, NDH ja i danas u mojem srcu i mojim mislima, i imat ĆEMO JU, NDH ubrzo ako prestanemo zlonamjerno, neistinito i podložnički nazivati poslijeratnu generaciju “ustaškom”, “fašističkom”, “terorističkom”, kao što ste i mene tu kod Vas u Mostaru i u mojem selu Bobanova Draga, kod mojih susjeda i prijatelja okarakterizirali!
Nastavlja se.
PISMO MIROSLAVU ŠIMIĆ, TEXAS, 29. LIPNJA 1987. (3)
https://otporas.com/pismo-miroslavu-simicu-texas-29-lipnja-1987-3/
Imat ćemo “SVOJU DOMOVINU” ako iskoristimo sve nam darovane i raspoložive mogućnosti, ako jednakopravno postupamo prema radnom čovjeku, (bez obzira što radio, gdje radio ili kojeg političkog uvjerenja bio!) ako dozvolimo čovjeku misliti i ako ga prestanemo jednosmjerno kanalizirati. Znamo, čovjek je – po prirodi – društveno i misaono biće! Pa zašto mu, onda, uskraćivati te prirodne nadarenosti (ako ne Bogom darovane kvalitete, što Vi ne smijete uzimati u Vaša usta, niti to izreći!). Nije ni čudo, dragi moj Miro, što su travanjski štrajkovi (a Vi to zovete “obustava rada”) uzdrmali “jugoslavensku” javnost! Ne, tu se nije radilo jedino i isključivo o radničkim plaćama… To nas SVE poziva na jedno dublje i svestranije razmišljanje, koje bi NAS – možda – dovelo do zaključka: da bez brze dezintegracije “jugoslovenskog političkog i državnog ustrojstva” nema ni Hrvatske Države. Upravo taj zaključak, ta stvarnost nas SVE ujedinjuje, jer “TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA, HOĆE TUĐINA ZA GOSPODARA”!
(Danas, 4 ožujka 2020., prilažem poveznicu. Mile Boban, Otporaš.)
TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA – HOĆE SRBINA ZA GOSPODARA, kaže Maks Luburić, general Drinjanin | Otporaš TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA – HOĆE SRBINA ZA GOSPODARA! 21. studenoga 2015. 2 OPĆENARODNI I VOJNIČKI DESETI TRAVNJA TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA, HOĆE SRBINA ZA GOSPODARA Približava se i opet Deset… otporas.com
Da! Hrvatski sam nacionalista! S tim se ponosim i dičim! To mi nitko ne može oduzeti niti osporiti. Međutim, prema mojem nacionalnom uvjerenju (kao i velike većine Hrvata), svaka alternativa i svako rješenje hrvatskog pitanja nema mogućnosti niti budućnosti, jer to je pokazalo vrijeme 1945. pa ovamo. Sami se upitajte, dragi Miro: Kakvu budućnost ima naš HRVATSKI NAROD u “jugoslavenskom” rješenju? Zar nemate dokaza protiv tog rješenja svakodnevno pred Vašim očima: masovna nezadovoljstva, neopravdane optužbe i zatvaranja, policijska bičevanja i progoni, svrgnuće onih koji imalo hrvatski misle (hrvatsko proljeće…), neopravdana skupoća i veliki državni kredit (da “budžovani” mogu živjeti na visokoj nozi!), progonstvo hrvatske mladeži, itd., itd…
Upravo zbog tih i takovih razloga se JA borim za svoju državu, za svoju tj. našu DRŽAVU HRVATSKU, koja će biti sigurna garancija svih žitelja i svih naših granica. Vjerujem: čuli ste ili čitali o iračkom napadu na američki ratni brod, gdje je poginulo 37 američkih vojnika. Koliko god žalim tu tragediju, ipak mi se dojmio i svidio prijem mrtvih tjelesa američkih vojnika na njihovo američko tlo, zemlju Ameriku gdje su se rodili. Ceremonijal, barjaci na pola koplja, vojnička glazba, posmrtni govori – sve to me je potaklo da promislim o hrvatskim pojedincima, o hrvatskoj vojsci, muževima i ženama, koji položiše svoje živote na OLTAR naše domovine Hrvatske. Kako su nestali i gdje su završili hrvatski vojnici? Gdje su im grobovi danas? Tko je naredio da se njihovi grobovi preoru, ponište, križevi unište kako ne bi ostala nikakova sjećanja na njih ni na njihove grobove gdje su zakopani. (Danas 4 ožujka 2020. prilažem link iz kojeg sadržaja se može vidjeti da je Vicko Krstulović to naredio 6 srpnja 1945., mo. Mile Boban, Otporaš.)
https://otporas.com/vicko-kristulovic-je-osobno-naredi-unistenje-hrvatskih-vojnickih-grobalja/
VICKO KRSTULOVIĆ JE OSOBNO NAREDIO UNIŠTENJE HRVATSKIH VOJNIČKIH GROBALJA. | Otporaš PREDMET: UKLANJANJE VOJNIČKIH GROBLJA OKUPATORA Zagreb, dne 6.srpnja 1945. Ministar unutrašnjih poslova Federalne (u sastavu FNRJ-a, mo. Otporaš.) Države Hrvatske. Vlastoručni potpis v.r. i u ime S… otporas.com
Tko ih se danas sjeća i tko im grobove obilazi? Nitko! jer je sve preorano i uništeno. Gdje je posmrtna glazba i gdje su barjaci na pola koplja? gdje je svježe cvijeće na njihovim grobovima? Nema ga! Da, nema ni grobova! Vlada koju Vi danas predstavljate je po naređenju Vicka Krstolovića preorala i mirogojsko groblje, da pokaže svoju “lojalnost” novoj umjetno-stvorenoj tvorevini, koja je neprijateljski harala i još uvijek hara po hrvatskom terenu i uništava najsvetija mjesta i hodočasnička sastajališta tužnih hrvatskih majki i rodbine poubijanih ili pobijenih.
Dragi prijatelju Miro za ove zločine države i vlade koju Vi predstavljate, Vi uopće niste krivi, jer ste rođeni 1944. godine., ali zato trebate znati da je naša Sovićko-Gorička župa dala 213 naših župljana koji su svoje živote dali braneći čast, ime i dostojanstvo hrvatskog naroda i njegove Države. “Umorni hod se nastavlja: Išćem otetu Hrvatsku!”
Nastavlja se.
PISMO MIROSLAVU ŠIMIĆ, TEXAS, 29. LIPNJA 1987. (4)
https://otporas.com/pismo-miroslavu-simic-texas-29-lipnja-1987-4/
Kod mnogih djelatnih Hrvata – kako u Domovini tako i u izbjeglištvu – završio se je “pod zemljom”. Nestali su! Ubijeni su! Iskali su i tražili su svoju domovinu, svoju Hrvatsku! Nisu je dobili, nisu je našli! Nije je bilo, a niti ju našao, ni Stipe Mikulić, koje je ubijen u Švedskoj, 15 prosinca 1975., a u čijem ubojstvu je aktivno sudjelovao i Stipe Grizelj, koji je izjavio da treba okriviti samo one koji su PLATILI Ifrana Kuburaša da ubije Stipu Mikulića. (Danas 5 ožujka prilažem link ubojstva Stipe Mikulića, mo. Mile Boban, Otporaš.)
https://otporas.com/ubojstvo-stipe-mikulica-15-prosinca-1975-u-falkenbergu-kod-gotenborga-svedska/
UBOJSTVO STIPE MIKULIĆA 15 PROSINCA 1975. U FALKENBERGU KOD GOTENBORGA, ŠVEDSKA – Otporaš “Smrtonosni hici očito profesionalnog ubojice dokrajčili su 15 prosinca 1975. godine još jedan hrvatski život u dalekom inozemstvu: hrvatski radnik Stipe Mikulić ubijen je u pet sati ujutro toga dana pred svojom kućom u zapadno-švedskom gradiću Falkenbergu. Stipe Mikulić, koji je do prije nekoliko mjeseci bio povjerenik HN Otpora “Drina” za Švedsku, upravo se uputio na posao … otporas.com Uz ovo treba povezati i pismo nekog Petra Mostarskoj Udbi, koje počima sa: “Zdravo prijatelji…”, a u kojem ističe da će vam “mnogo pomoći… pa što god bilo sa mnom, jer osjećam da moram i hoću…” Ako se uzme u obzir: samo pismo, njegov datum i ono “moram i hoću” i ako se sve to poveže sa smrću Ante Cikoje u New Yorku i Križana Brkića u Los Angelesu ni dva mjeseca nakon pisanja spomenutog pisma, i ako se znade da je autor tog pisma – neki Petar – glavom i petom Krešo Šimović od Ljubuškog, koji je i mene – a i još neke druge iz Kalifornije – htio ubiti pred Božić 1978., onda se postavlja pitanje : ZAŠTO SVE OVO? ČEMU SVE OVO SLUŽI I KAMO VIDI?
Da li da se obistine one Đilasove riječi iz svibnja 1945: “Treba uništiti hrvatsku vojsku – da bi Jugoslavija mogla živjeti!” Dragi prijatelju i susjede! Vjerujem Vaše ruke još nisu krvave niti nevinom krvlju okrvavljene. Upravo zbog toga Vam i pišem ovo pismo i prilažem ove stihove:
“Pišem ti, mila moja, zemljo Hrvatska, ljubavi moja vjerno voljena, pišem ko’ živom biću: moja draga, najdraža, moja jedina, moja lijepa, među zemljama najljepša, moja nesretna, na svijetu najsretnija, kroz vjekove ubijana, a u vjekovima neubijana, pišem vjeran vjernoj: nikad te zaboravit neću! Pišem ti, a oči mi blistaju u suzama, dok ovo pišem, a srce mi roni u beskrajnu tugu, za tobom, mojom izgubljenom domovinom.”
I ja Vama, dragi Miro pišem ovo pismo, a preko vas i cijeloj mojoj domovini Hrvatskoj i svim onima koji zauzimaju odgovarajuće položaje na hrvatskim stolicama. Pišem Vam ovo pismo, jer želim bolju, sretniju i slobodnu budućnost našoj rodnoj grudi, koju pritišće više jugoslavenski nego crveni jaram tuđinske vlasti. Pišem Vam ovo pismo, jer se ne odričem Vas niti bilo kojeg žitelja, građanina naše grude hrvatske, koji je voljan dati svoj obol u traženju pravednog rješenja hrvatskog pitanja, koje će uključiti dostojanstvo i slobodu hrvatskog ljudskog bića. U traženju pravednog rješenja ne uključujem rat – pa ni građanski – jer u tom slučaju bi – opet – mnogi nevini izgubili glave. Ne pozivam na ustanak, nego na mirni razlaz – imajući na pameti i unitarističke snage, koje – poput Rankovića – drže listu Hrvata za likvidaciju.
Neka Vam – Vama tamo – Slovenci budu primjer! Bio bi apsurd i bilo bi nelogično “u traženju pravednog rješenja hrvatskog pitanja” zahtijevati intervenciju neke treće sile sa izvana. Pogrješno je i bez temeljno plašiti narod s Ruskom ili Američkom invazijom. Nijedna sila – ne znam kako snažna ili velika bila – nije darovala slobodu drugom narodu ili drugoj naciji. Sloboda se ne dariva – sloboda se postiže, grabi ili vlastitim snagama osvaja. Zato, sve raspoložive snage – bile one u Domovini ili u izbjeglištvu – moraju se ujediniti i slijevati u jednu veliku rijeku, koja će svojom bujicom očistiti svoje korito od svih nepoželjnih čestica i elemenata koji to korito godinama blate, tako da tim koritom vječno i vjekovima može teći čista voda. Da li sam “zao” zbog ovog i ovakvog mojeg stava? Da li su “zli” i mnogi drugi Hrvati – bilo u izbjeglištvu, bilo u Domovini – koji zastupaju mirni razlaz i slobodu, , ljudsko dostojanstvo i neovisnost našeg hrvatskog naroda? Ne! Nisam i nisu! Ako nam želite nabaciti na leđa ovaj “nacionalni grijeh” – na njega sam ponosan. Ponosan sam na taj GRIJEH i spreman sam zbog njega, na LOMAČU ići.
Nastavlja se.
PISMO MIROSLAVU ŠIMIĆ, TEXAS, 29. LIPNJA 1987. (5)
https://otporas.com/pismo-miroslavu-simic-texas-29-lipnja-1987-5/
Vama je Miro za cijelo poznato da su kod nas pjevali gangu s pjesmom gdje se je hvalilo kako su Tito i Staljin nerazdvojni i da narod bez njih nije mogao živjeti.
“Druže Tito i Staljine, Daj nam kruha i slanine!”
Ali su se zato i drugi pobrinuli pa sklonili pjesmu preko koje su dali do znanja da to nije istina i da to nije tako, jer tih godina odmah poslije rata ministar američkih vanjskih poslova George C. Marshall ponudio je gladnim narodima u Europi, pa tako i titovoj Jugoslaviji pomoć koja se je zvala MARSHALLOV PLAN. Vi ste tada bili dijete pa se ne sjećati ali Vaši, moji, ja i naši roditelji se toga vrlo dobro sjećamo, jer smo od tog Marshallova Plana dobivali pomoć u hrani u određenoj količini, gdje je uz ostalo bilo u prašku kokošjih jaja. To je narod zvao “deke”, tj. dnevni obrok i tako tu glad preživjeli. Tako se je pjesma stvorila i pjevalo se:
“Mala moja dobila na pluća, Jeduć jaja Trumanova vruća!”
Dragi prijatelju Miro raspitajte se danas kod Vaših i mojih susjeda, oni će Vam reći jer su bili svjedoci koliko je pjevača te pjesme tadašnja jugoslavenska vlast iz Gruda i Mostara privela na saslušanje! Ta pjesma se je pjevala iz prkosa kako bi se vlastodršcima dalo do znanja da Staljinov petogodišnji plan nije koristio niti što vrijedio. Eto, u ove dvije narodne pjesme (za gangu) izražena je cijela politička aktivnost poslijeratne tzv. “Jugoslavije”, koja se, kao nedonošce – obraća i Istoku i Zapadu za goli zalogaj vlastitog opstanka. Zadužila se je i lijevima i desnima! Guši se u tome! Davi se i udavljuje! Traži izlaz, ali ga ne nalazi! I opet – na koga će bič srdžbe udariti: na radni narod i hrvatsku ekonomiju. Ako Vam to nije jasno, sjetite se na današnji Brazil, Argentinu, ili Vaše okolne države, koje se i danas guše u dugovima. Tko će ih i kada isplatiti?
Dakle, ne trebate tražiti neprijatelja ondje gdje nije! Hrvatski neprijatelj nisu Srbi (koji znaju što hoće!), nisu Rusi niti Amerikanci! Hrvatski neprijatelj – BROJ JEDAN – je “Jugoslavija”! Nje se trebamo riješiti, i svim “jugoslovenskim nacijama” dati slobodu i nezavisnost. Dati mi pravo na “samoodređenje”, koje je i “jugoslavenskim” Ustavom zajamčeno svim narodima, koji sačinjavaju današnju “Jugoslaviju”. Trebamo Staviti “hrvatsku pušku na hrvatsko rame”, dati “hrvatski zalogaj u hrvatska usta”, staviti “hrvatski novac u hrvatski džep” – to je pravednost, to je ljudsko dostojanstvo, to je sloboda i neovisnost!
U ovom kontekstu treba spomenuti i jedan noviji događaj (a ima ih previše!): Izručenje dra. Andrije Artukovića, tog starca i živog mrtvaca i senilna čovjeka, na smrt bolesna. Naravno, izručili su ga i sudili u Zagrebu! Izručili ga Hrvatskoj, Hrvati mu sudili i izrekli smrtnu kaznu. Međutim, nigdje nije spomenuto niti navedeno da je nalog došao iz brloga jugo-vlade – iz Beograda! Dakle, Srbi neće biti krivi. Povijesno će Hrvati biti krivi! Isti slučaj se je dogodio i s blago pokojnim hrvatskim kardinalom Alojzije Stepincem. Ako se malo bolje saberemo i razmislimo, vidjet ćemo da u godini dvijetisućete neće biti “Jugoslavena” niti će na njih pasti krivica. Te krivice na Srbima nema ni danas. Sva krivica će pasti na Hrvate! Ali, sa moje strane i iz dubokog mojeg uvjerenja, danas izjavljujem: Hrvatska hrvatskog naroda a ne Hrvatska političkog i komunističkog stava CK KPH nije tražila izručenje Andrije Artukovića; Hrvatska nije sudila hrvatskom kardinalu A. Stepincu; Hrvatska nije sudila niti na smrt osudila dra. Andruju Artukivića! (Prilažem danas 5 ožujka 2020. link i DVD sa suđenja dr. A. Artukoviće, mo. Mile Boban, Otporaš.)
https://otporas.com/video-andrija-artukovic-nepoznati-zapis-sa-sudenja-objevljen-na-slovenskoj-tv/.
Sve je to “Jugoslavija ” radila! Radila je to za svoje prljave račune, da ispuni riječi kralja Aleksandra Karađorđevića: “SVE ĆU UČINITI DA HRVATSE UČINIM MANJIMA OD MAKOCA ZRNA.”
Nastavlja se.
PISMO MIROSLAVU ŠIMIĆ, TEXAS, 29. LIPNJA 1987. (6) kraj pisma.
Kraj https://otporas.com/pismo-miroslavu-simic-texas-29-lipnja-1987-6-kraj-pisma/
Grobnica mojih dragih roditelja Petra i Ive/Vićeke Boban i njihova sina Rafe u groblju Gorica.
Eto, dragi Miro, moje stajalište baziram … otporas.com
Eto, dragi Miro, moje stajalište baziram na istinitim događajima starije i novije povijesti, koji u crno zavijaju – i moj i Vaš hrvatski narod. Da li Vi – ili Vaši su-drugovi – imate protudokaze mojim tvrdnjama? Ako DA – želio bih ih čuti i o njima naširoko raspraviti! Jer, ako želimo biti ozbiljni politički ljudi, moramo zauzeti jedan stav – opravdan u našim glavama – i NE STAJATI SKRŠTENIH RUKU. U isto vrijeme taj stav mora biti hrvatski stav, koji neće smetati ni Istoku ni Zapadu. Smet će, a to znadem, samo “Jugoslaviji”, protiv koje se moraju udružiti i hrvatska ljevica i hrvatska desnica. U gore navedenom smislu pisao sam pismo 31 srpnja 1985., mojem školskom kolegi i našem susjedu kojeg Vi vrlo dobro poznajete, Marinku Prlić, Vabića. (Danas je petak 6 ožujka 2020. Prilažem link tog pisma. Mile Boban.)
On se je oglušio i namjerno, ne namjerno ili zlonamjerno nije mi odgovorio. Rezultat mojeg pisma njemu bijaše: uskraćivanje putnice (ili “pasoša” – kako Vi tamo kažete!) mojoj majci, da joj se zabrani posjetiti svoju djecu i svoju unučad ovdje u Americi. Ali, ipak, posjetila nas je! To znači, ipak, imam mojih prijatelja u Hrvatskoj, kojima moja “politika i rad” ne smetaju! Dozvoliše mojoj majci krenuti na dugi put – preko Pariza u Ameriku. Upravo taj susret bijaše ispunjen i suzama i radošću – u isto vrijeme.
“Pogašena svjetla u domu našem, Sjedi otac ne će vidjeti sina.”
I ne vidje moj pokojni otac Petar svoga sina Milana u zadnje vrijeme. Zauvijek sklopi svoje ovozemaljske oči i preseli se u vječnost. Ali, moja majka me posjeti. Posjeti me preko Pariza – do – Amerike. Pariz! Bijaše dirljiv i ganutljiv. Bijaše ispunjen suzama na grobu Brune Bušića. Bijaše ispunjen i smijehom u isto vrijeme, i šetajuči se, majka me upita: “Da li si ti sine, zakrvavio svoje ruke nevinom krvlju?” U isti mah mi se odvi filmska vrpca neljudskog i nepravednog procesa u New Yorku i svih onih bez temeljnih priča koje su se zlonamjerno prišivale uz taj događaj. “Ne, majko” – uskliknuh ja. Nisam imao razloga okrvaviti moje poštene ruke, jer naučen sam i spreman sam rješavati sve sporove na jedan kulturan i ljudski način! Spreman sam, majko, sjesti za stol i sa svima i svakim raščistiti ono što netko neopravdano protiv mene ima”. I tu se razvila priča! U tijeku tih majke i sina razgovora dođe i tema o atentatu na mene, koji je bio spreman u prosincu 1978. Trebali su ga izvršiti plaćeni ubojice jugoslavenska tajne službe – UDB-e, za koje Vi Miro vrlo dobro znate koji su to bili. Majka sklopi suzne oči, prekri lice svojim staračkim dlanovima i u jecaju izreče: “Sinko, zar je to istina?” “Jest, majko, – odgovorih bez sustezanja. Pa zar ne znaš – rekoh joj ja – da današnja “Jugoslavija” i njezina tajna služba – UDBA – nazivaju USTAŠOM svakog onoga koji se bori za pravo, samoodređenje i slobodu svoga hrvatskog naroda i da ga nastoje smaknuti na bilo koji način?” “Znam, sinko…” – i moja majka zanijemi. Zanijemi, a i dalje joj se suze kotrljaše niz lice.
Tužnih lica i spuštenih glava smo nastavili šetnju pariškim ulicama. Putujemo u pravcu groblja Pere-Lachaise, gdje vječno počivaju junaci novije hrvatske povijesti. Stigosmo na groblje! Spomenici, s grbovima na sebi, striše u zrak, a imena im se iz daleka mogu pročitati. “Tu smo, majko! – dršćući progovorih ja. Tu je Bruno Bušić, Mate Količ, Vid Maričić, Krešo Tolj, Mile Rukavina, Branko Jelić i drugi, moji prijatelji i suborci. Tu su” Tu leže u srcu slobode i neovisne Francuske i Njemačke…” Misli su mi se pomiješale…Izgubio sam smisao granica i …u uzbuđenju i suzama… više ne znam gdje tko vječno počiva… “Tila bi viditi grob pokojnog hrvatskog mučenika Brune Bušića… Pa on je naše gore list… Vinjani… to nije daleko…”, znatiželjno me pita moja majka. U prolazu kroz mnoge humke i u obilasku mnogih spomenika, našli smo spomenik Brune Bušića. Zastadosmo! Sklapajući ruke i bacajući tužni pogled prema nebu, (u kojega Vi Miro više ne vjerujete!) majka jecajući govori: “Drago mi je, sine moj, da si se odavle odmakao! I tebe bi smakli! Kao da te vidim u utrobi ove zemlje…” Neka si otišao, neka si im izmakao… Ali, pitam te, sinko dokle…? A…oni! Tko će njihove grobove posjetiti…? Tko će im svježe cvijeće donijeti? Ne, niste vi teroristi. Niste u ratu bili… A tebi, dragi moj sine, govorim s ovih hrvatskih grobova: Neka te Bog dragi čuva! Daj da im se pomolimo… Amen!”
U tim mislima i u tom raskidanom razgovoru pođosmo nazad. Putovali smo šutke. Ja njoj ni riječi – ona meni ni riječi. Oboje smo se zadubili u vlastite misli misleći, ne zapažajući okolni svijet u prolazu pariškim ulicama oko sebe, koji se je, kao i u svim velegradovima, bez ciljno negdje žurio.
Eto, dragi moj susjede Miro Šimiću, nakitih ja Vama ovo pismo, i neka za ovaj put bude ovoliko, a ako se opet potreba ukaže, ja ću Vama opet pisati i iznijeti moje mišljenje koje će biti mišljenje skoro svih Hrvatica i Hrvata. Ako ste i jedno zrno životnog iskustva shvatili u ovim mojim riječima, onda će mi biti drago! A ako ste toliko kanalizirani i osjećajno otvrdnuli za pravdu i istinu, onda se nemojte iznenaditi i drugoj “pusuli”, koja će biti nastavak ove. Iskreno pozdravljajući našu domovinu Hrvatsku a preko nje i Vas i sav naš i cjelokupni naš hrvatski narod, a Vas dragi susjede Miro Šimić pozdravljam s velikim poštovanjem.
Mile Boban, sin pok. Petra Boban, Gabrića
20240616_Otporas_napriskok_da_ne_kazem_redovito_pratim.docm 2024-06-16
ANONIMNO PISMO MILI BOBAN OTPORAŠ: napriskok da ne kažem redovito pratim i čitam što vi pišete
To: Mile Boban – Otporaš Ovo sam malo prije primio od nekog meni nepoznatog komentatora. Pošto je ovo mišljenje jednog Hrvata koji se je osvrnuo na, rekao bih razna moja povijesna pisanja, prosljeđujem ovo i drugima tako da se čuje glas i drugog zvona. Osobno mi se sadržaj pisma sviđa. Mile Boban.
Za Otporaša, gospodine Otporaš napriskok da ne kažem redovito pratim i čitam što vi pišete. Istina ima tu dosta istine što vi iznosite, poimenice vaše nadomune potkrijepljene izvorima. Ali što me čudi je to vi još uvijek preko pola stoljeća i više kasate za današnjicom koja vama nike poznata ili vi ne želite o njoj ni čuti ni pisati. Vi često i prečesto pišete o ustašama i NDH što nike za kritizirati nego što to danas uopće više nike tema Hrvata niti tema njihova života. ja ću tebi reći kako ja napriskok gledam na NDH i ustaše. Nije uopće problem to što ti govoriš, problem je što su ti ljudi prevareni, i što se nisu borili za ovo što imamo danas. tu je problem, a o rodoljubima koji su stvorili ovu državu, suvišno je i pričat ali pokazalo se da je to bila debela manjina, koga je danas briga za njih ili bilo kojeg generala vojnika pobjedničke vojske ? Osim nas naravno, koji smo očito manjina, dakle stvari su jednostavne, Hrvati su bili potrebni da bi se stvorila RH, kao što su bili potrebni i da bi se stvorila NDH, ali kasnije nakon stvaranja odjednom Hrvati više nisu potrebni, već su potrebni svi drugi koji su isplivali na površinu poput govana, uz režiju vanjskih faktora i naših velikih prijatelja i saveznika sa zapada, tu mislim generalno na sve zapadno od Trsta. Od vremena srednjeg vijeka, do osmanlija pa do modernih dana, nama je zapad samo ometao onu stvar od pozadi. Samo što Hrvati žele živjet u zabludi, da nas oni vole, posebice je zabluda da nas vole više od Srba. Ovdje se pričalo kako Nijemci više preferiraju Srbe, a ja sam ukazivao da je to glupo razmišljanje iz razloga, što nisu to samo Nijemci već i svi ostali, a germani samo upotpunjuju sliku, iako valjda je svima jasno da današnji germani nemaju veze s onima prije, kao što ni Hrvati današnji nemaju veze s onima prije. Sve se to izvitoperilo na štetu, i Nijemaca i Hrvata, tako da smo mi u istom sosu. A što se tiče zapadnih poltrona, i naših zaljubljenika u isti, pa redom su i komunisti neki dan Klasić napisao tekst o tome zašto Slobodan Praljak ne smije biti slavljen u Hrvatskoj. Uz pompozni antifa naslov, o fašizmu, aludirajući da je Praljak fašist i da su svi oni koji ga veličaju fašisti. Davno sam rekao da je glupo pred tim retardima braniti se i govoriti nisam ovo nisam ono, ili posebice nisam fašist, ali njima samo treba reći sam ja sve što mi ti imputiraš (Otporašu, mo. Mile Boban, Otporaš.) i to pomnoži puta sto i tisuću, jer vidim da te to veseli. Tako bi se s njima trebalo raspravljat u javnom prostoru, a ne pravdati, kao tko danas u Hrvatskoj može a tko ne može biti fašist. U ostalom ustaše nisu bili fašisti već Hrvati po nacionalnosti, savezništvo s fašistima ih ne čini fašistima ma koliko puta tu idiotariju ponovio kreten kalibra klasić. Uostalom fašisti i ustaše su se “voljeli” javno, fašisti su od početka podmetali klipove pod noge NDH i Paveliću posebice, a nisu puno bolje mišljenje o njima imali ni švabenzi, iako se kolokvijalno tvrdi kako su ustaše gori od nacista u židovskim i srpskim krugovima. Prema tome, pompozne idiotarije takvih treba samo ignorirat i biti nedvosmislen u kritici takvih, i jasno im dat do znanja da se ni jedan Hrvat pred njima nema šta pravdati za ništa, ponajmanje za fašizam ili nacizam koji nam pripisuju. Svaki narod se je borio za svoju guzicu, što nas briga za njihovu? ili mi netko želi reći, da su se oni borili za našu guzicu, pa zato brinu da ne budemo kako nam tepaju “fašisti”? Baš njih briga za fašizam ko takav, njima je to samo gorivo da seru po našem narodu i dovode u pitanje pravo na državu, doslovce to i ništa više., kao i našu politiku. Našu današnju politiku vidimo kakva je pa su ovim našim poturicama na vlasti rekli dresirajte ih da nikad više ne budu “fašisti” čitaj ustaše. Obična propaganda, koja je naišla na plodno tlo kod mnogih oprana mozga Hrvata. Evo kako ja gledam na ustaše. Ustaša je bio Hrvat, dakle Hrvati su ustaše, ali oni žele odvojit Hrvate od ustaša i reći da su ti Hrvati koji su bili ustaše, Hrvati koji su teško zastranili i da oni znaju bolje za nas, oni znaju tko su pravi Hrvati. To je Tito, jer se on borio za njih, to je čedo, to je orjuna, to je ozna, to je udba, dakle evidentni rashrvati i evidentni hrvatomrsci u javnom prostoru se licitiraju Hrvatima kao Hrvati, a od ustaša dakle jasnih političkih Hrvata se pokušava u kontekstu 2WW, napraviti strano tijelo koje se bori za stranu vlast, s težnjom pokoravanja istog tog naroda. To je kao ono kad Srbi kažu dočekali su cvijećem Naciste, osvajače fašiste, pa tko ne bi dočekao cvijećem bilo koga na svijetu, nakon 27 godina onakve Kraljevine Jugoslavije? koja je gazila prava Hrvata, isto koliko je gazila i druga Jugoslavija, i takvima je problem romanika i gotika, a nije im problem što su 75 godina od Hrvata radili Jugoslavene, a mnogi tipa Klasić to i danas rade, pod krinkom borbe protiv fašizma i pod krinkom borbe protiv gota i teutonaca. Sve u svemu, prozirna demagogija što Thompson kaže u svojim pjesmama. Politika ne može biti sto posto ispravna kod apsolutno nikoga, ni da sam ja danas Plenković ne bi sve napravio sto posto ispravno, ali je poanta da većinu toga napraviš ispravno. Tako treba gledati na Ustaše, NDH, Pavelića i ostale, njima je bilo jedno sto puta teže nego Tuđmanu napravit državu, u kontekstu onog vremena s onakvim odnosom snaga u svijetu i unutarnjim podjelama, unutarnjim neprijateljima, koje su pratili vanjski, šta je netko očekivao od tih famoznih ustaša da će čarobnim štapićem sve napravit ispravno, i točno onako kako oni žele? LP. To: <mileboban748@gmail.com>
Poveznice vrlo zanimljivog povijesnog sadržaja. Želim svima ugodno uživanje u čitanju sadržaja priloženih poveznica. https://otporas.com/ima-mnogo-poveznica-zadnja-je-22-minute-sudenje-1986-dr-andriji-artukovicu/ Ima mnogo poveznica. Zadnja je 22 minute suđenje 1986. dr. Andriji Artukoviću – Otporaš
20240616_Otporas_Slovenijo_Puna_Si_Borica_i_Kosti_Hrvatskih_Mladica.docm 2024-06-16 20240616_.Otporas_Slovenijo_Puna_Si_Borica_i_Kosti_Hrvatskih_Mladica
SLOVENIJO PUNA SI BORIĆA I KOSTIJU HRVATSKIH MLADIĆA
POVIJESNI KUTAK – “SLOVENIJO PUNA SI BORIĆA I KOSTIJU HRVATSKIH MLADIĆA” znale su uz gangu hrvatske čobanice ovu pjesmu pjevati
– P O V I J E S T N I K U T A K –
S LO V E N I J O P U N A S I B O R I Ć A I K O S T I J U H R V A T S K I H M L A D I Ć A
Slika: Slovenj Gradec, na radilištu 1959. Stoje s lijeva na desno: Ante Pejić, Ćamilov, zvani “Lelo”, Ante Kozina iz Bobanove Drage, Mile Boban, Gabrića slegnut, drži dva prsta nad glavom Jerke Bobana, “Kukić”, do njega Ivan Boban, “Vranić”. Sjede: Frano, “Vreja” Brnadić, Mašin, poznat kao “Vreja”, iz Vrućica, Grude, Ivan Boban, Glavašušića, nadimkom “Juka”, Jerko Boban, nadimkom “Kukić”.
––Slika broj jedan.
Ako se dobro zagledate u sliku, primijetit ćete slijedeće. Pošto sam ja bio tu, ne samo kao radnik nego kao i poslovođa iako sam najmlađi bio od svih njih tu na slici. Slovensko građevinsko poduzeće iz Slovenj Gradec-a za koje smo mi radili, mene je zadužilo da budem poslovođa na ovom radilištu, ne zato da sam ja bio najbolji, nego baš zato što sam dobro govorio slovenski, tako da su inženjeri i drugi iz poduzeća mogli s nama u potpunosti razgovarati i sve razumjeti. Jedan od glavnih inženjera je bio imenom Franz Geč, rođen 1919., prvoborac NOB-a, ranjen i jednu nogu izgubio. Imao je drvenu nogu. Pričao nam je mnogo o ratu i kuda je sve prolazio i kako je u jednoj od tih borbi nogu izgubio. To slovensko građevinsko poduzeće je tu, kako se može vidjeti i na priloženoj slici, pravilo jednu zgradu, mislim školu. Još me uvijek memorija služi i koliko se sjećam da je ta zgrada ili ta škola bila 53 metra duga sa 30 metara široka. Lokacija je bila u blizini neke šume uz koju su bile poredane par kuća. Tu uz to malo naselje pravila se je ta zgrada. Nije tada bilo buldožera kao danas. Sve se je rukama kopalo. Plan je bio takav da smo morali kopati duboko jedan metar i u tačkama zemlju odvoziti i popunjati jame, rupe, uvale oko tih kuća te kasnije poravnavati.
Slika broj dva.
Ako se dobro zagledate u prvu sliku vidjet ćete dvije kuće koje su identične na drugoj slici. Na prvoj slici ćete vidjeti dečkića koji drži dasku a na desnoj nozi ispod koljena ima zavoj. Do zavoja je došlo ovako: Pogledajte dobro na ovu drugu sliku. Vidjet ćete dasku i na njoj tačke. Preko te daske mi smo vozili iskopanu zemlju što se očito vidi i na slici broj. dva. Ona dva dečkića s prve slike su uvijek bili uz nas i kod nas i uvijek od nas tražili da ih vozimo u tačkama kada se prazni vraćamo. Kadkada bi mi to učinili, ali više puta smo odbijali. Jednog puta ja sam povezao u praznim tačkama tog dečkića. Kako je bilo nizbrdo, on se ninao i cuninao od veselja u tačkama tako da, kada sam bio na ovoj daski po kojoj smo tačke vozili, tačke su se prevrnule a dečkić pao i ozlijedio se po nozi od vrhunac točki koji je bio obložen rigetom, slično kao i bačve samo što je rigeta bila tanja. Tako se je on ozlijedio da je otišao u Ambulantu koja nije bila daleko, te su mu tu rani očistili i zavojom obložili. Ja sam mu zabranio dolaziti, ali, kako se i na slici može vidjeti, on se je pojavio i daskom htio sakriti, misleći da ga ja neću vidjeti. Na slici broj dva vidi se Jerko Boban, “Kukić” i ja, Mile Boban, “Gabrića”. Mi smo se zagrlili. Sjedimo na jednom zemljištu kojeg smo morali ostaviti tako da je na vrhu uvijek originalna trava kako bi komisija mogla vidjeti da je to originalni sloj zemlje kako bi se uvjerili da smo mi kopali duboko jedan metar, kako je plan zahtjeva. I kad sam kod tog sjećanja upravo se navršava šest desetljeća od ovog kopanja, nazovimo ju “poduminte” za tu školsku zgradu. Pogledajte dobro gdje se na daski nalaze tačke. U toj blizini smo mi pronašli ljudskih kostiju razbacanih tako da izgleda nisu bili u originalnom zakopavanju. Bilo je u vrlo istrošenom i sagnjilom stanju i vojničkih odora i dugmadi, sve u zahrđalom stanju. Kako smo se mi svi koji smo tu radili zabavili oko tog pronalaska, gledajući u kosti i ostale predmete, mi smo to pokazivali tim susjedima, ženama čije su kuće odmah pozadi nas, gdje smo mi radili. Malo iza toga došli su dvojica trojica službenika iz tog slovenskog građevinskog poduzeća. Pitali su nas da šta smo pronašli. Mi smo im pokazali hrpu kostiju, sagnjile vojničke odore i zahrđale vojničke oznake. Kada su oni to vidjeli, rekli su nam da su tu za vrijeme rata bile borbe između njemačke i jugoslavenske vojske. Ja sam pronašao jedno “U” slovo koje sam počeo čistiti. Kada sam vidio da poslovođe tog slovenskog građevinskog poduzeća dolaze, stavio sam taj “U” slovo u džep. Istina je da je tu u blizini i nedaleko, tik šume bila jedna velika zgrada koja je bila prije rata tvornica nekih artikle kojih se više ne sjećam. Kada je rat započeo 1941. godine, njemačka je vojska tu zgradu preuzela i u njoj stavila svoj glavni vojnički stožer za to područje, tako da je ta zgrada za cijelo vrijeme služila vojničkim svrhama. U toj zgradi smo mi živjeli, hoću reći stanovali dok smo tu u Slovenj Gradec-u radili. Tada nam je inženjer Franz Geč rekao da ovo mjesto nije za nas te nam je rekao da će nam dati drugo radilište. Uzeli smo naš alat i došli u tu zgradu gdje smo stanovali. Kad smo u zgradu došli, tek tada smo shvatili važnost zašto su nas odstranili s tog radilišta. Ivan Boban, Glavašušića, “Juka” koji ja na prvoj slici, sjedi između Frane Brnadić “Vreja” i Jerke Boban “Kukić” je bio u Hrvatskoj Ustaškoj Mladeži. Zarobljen blizu Dravograda. Prošao kroz “Marševe Smrti”. Došao živ kući koncem 1948. Oženio se u studenom 1949. Imao je sina koji mu se je rodio u rujnu 1950. a Frano Grubišić, Markočević je tom sinu Ivana Boban “Glavašušića” bio kršteni kum. Frano Grubišić Markočević je otac bivšeg saborskog zastupnika Bore Grubišić i otac predsjednika Društva Hrvatskih Političkih Zatvorenika Marka Grubišić. Ivan Boban Glavašušić nam je pričao kako je tuda prolazila na povlačenju prema Austriji hrvatska vojska i rekao nam je gdje je on bio zarobljen. Ja se imena više ne sjećam, ali nije bilo daleko od Dravograda. Sutra sam ja otišao u ured tog slovenskog građevinskog poduzeća i tražio gdje ćemo sada i na koje radilište ići. Inženjer Franz Geč me je pozvao u svoj ured i rekao da za nas nema više posla, ali kako smo mi dobri radnici a on namjerava sebi kuću praviti, pitao me je da li smo voljni raditi na njegovoj kući dok se kuća završi. Kada sam se vratio u zgradu, rekao sam mojim prijatelji koji su objeručke prihvatili. Radili smo kod gosp. Franz Geča do početka rujna 1959. godine. Za to vrijeme zbilja smo s njim uspostavili dobre prijateljske odnose. Pričao nam je mnoge stvari o ratu. Zatim smo u nedjelju 6 rujna 1959. godine Jerko Boban, Kukić i ja tu noć, preko Kopra prešli slovensko/talijansku granicu za Trst. Preko Italije i talijanskih Alpi smo 10 rujna stigli u grad Nicu-u u Francuskoj. Kada smo došli u Pariz, našli stan i posao, javio sam se gosp. Franz Geču. Bilo mu je drago što sam mu se javio. Dopisivali smo se skoro dvije godine i najednom se svaka veza prekinula. Ja sam iz Pariza mnogima pisao i u pismima slao izreske iz hrvatskih novina o pokolju hrvatske vojske u Sloveniji. Ono “U” slovo sam ponio sa sobom i u Parizu, kada sam malo naučio francuski, otišao sam kod jednog zlatara, pokazao sam mu to zahrđalo slovo “U”, ali sam sa sobom ponio časopis USTAŠA sa slikom Jure Francetića gdje se vrlo dobro i originalno vidi “U” slovo. Rekao sam da napravi što bolje može, gledajući uvijek u ovu sliku na časopisu Ustaša. Prilažem sliku na kojoj ćete vidjeti to “U” slovo. https://otporas.com/u-na-fes-granica-na-drini/
Sve sam ovo napisao kao jedan mali dio uspomena iz moje prošlosti. Poznato je da svaka prošlost prije ili kasnije postane dio narodne povijesti.
Mile Boban, Otporaš
20240620_Ovo_je_nasa_Hrvatska_POVIJEST_izvucena_iz_Proslosti.docm
2024-06-20
Ovo je naša Hrvatska POVIJEST izvučena iz prošlosti Mile Boban
Ovo je naša Hrvatska Povijest izvučena iz prošlosti
Vrlo vrijedno za pročitati i još više za saznati što se prije nije znalo. Zato prilažem poveznice vrlo važnih sadržaja naše hrvatske povijesti koju je prikupio i u ove poveznice stavio vrlo neumorni ZBIRNIK naših hrvatskih povijesnih dogodovština iz prošlosti Gospodin Dragutin Šafarić, kojem se ovim putem najiskrenije zahvaljujem na njegovu neumornom trudu. Sve što ovim putem želim svima reći je to: Molim cijenjene čitatelje pronađite dovoljno prikladna vremena za otvoriti ove dolje niže priložene poveznice, pregledajte sadržaje i uz vaše želje i prikladno vrijeme pročitajte što vam se dopada itd. Na dolje priloženom opisu prikladne slike se ne pokazuju, ali sve te slike se nalaze u sadržajima dolje priloženih poveznica. Hvala svima na strpljenju, snošljivosti i čitanju priložene naše hrvatske povijesti iz naše hrvatske prošlosti. http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/ZDS_OTPORAS_Boban.htm
http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@zds_otporas/zds_otporas_011/@zds_Otporas-011.htm
http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@zds_otporas/zds_otporas_021/@zds_Otporas-021.htm
http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@zds_otporas/zds_otporas_042jas/@zds_Otporas-042jas.htm
http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/@zds_otporas/zds_otporas_051/@zds_Otporas-051.htm
http://www.safaric-safaric.si/zds@@@/Zzx__POVEZNICE.htm
http://safaric-safaric.si/Google_Maps_dragutin.htm
PoZDrav svima. Bog! Mile Boban. 1951_DRINA-HOS_Povijest_U_Borbi_Za_Obnovu_Hrvatske_Drzave.docm 1960_Odporas_Drinjanin_ARHIV_Pisma.docm
x = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = = =
1951_DRINA-HOS_Povijest_U_Borbi_Za_Obnovu_Hrvatske_Drzave.docm 2023-01-12
POVIJEST I OPET POVIJEST Šapirografirano izdanje prvog broja “Drine”, vjesnika HOS-a iz 1951.
OVO JE POVIJEST U BORBI ZA OBNOVU HRVATSKE DRŽAVE
Šapirografirano izdanje prvog broja “Drine”, vjesnika HOS-a iz 1951. Godine
Dvobroj iz 1953. godine
Znak vjernosti povodom 25 godišnjice Ustaškog Pokreta 1929-1954
Značka HNO
DVA PISMA U JEDNOME general DRINJANIN (Ovdje ću iznijeti dva pisma koja su bila zajedno, jedno uz drugo. Pismo je pisano Dani, Danijelu Joliću koji je tada živio u Torontu. Iz ovog pisma će se mnogo nama nepoznanice saznati oko Poglavnikova života, sigurnosti/nesigurnosti, spletaka, razlaza Poglavnik-Luburić itd. Prvo pismo je sa datumom, pisano rukom, drugo bez datuma, pisano na pisaćem stroju s inicijalima P.s., što bi se moglo podrazumijevati da je ovo drugo pismo nastavak prvog pisma pisano olovkom. Mo, Otporaš.) Dragi Dane !
Oba Tvoja pisma u redu primih. Mogao bih Ti pisati svaki dan jedan roman i opet bi ostalo isto. Razni Talaje, Markovići, Subašići i slična čeljad upropašćuju našu krvavu baštinu.
Prilažem ti ovaj okružni list sa molbom da ga pročitaš i spališ. Napisan je, ali nije razaslat iz stanovitih obzira. Tebi samo za osobnu informaciju. (Radi se o Okružnom Listu “SVIM HRVATIMA U SVIETU” od 20 listopada 1955. Danijel Jolić ga nije spalio niti uništio. Poslije ovoga pisma ću donijeti taj Okružni List kao jedan povijesni događaj spletaka oko hrvatskog državnog Poglavara Dra. Ante Pavelića. Mo. Otporaš.)
Trullos je umro! a umirao je odavno i nije bio ni za kakav posao. Tvoj brat je lud (Radi se o Nikoli Jolić, bratu Danijela Jolića, o kojemu je bilo govora u prošlim pismima, mo.) i nema ni govora da ide u Titovinu, jer ove vlasti ne daju na silu, a on nije pri svojoj. Pa šta da se radi?
Skoro ću praviti ustašku obiteljsku sliku, tj. nas svi troje i to ću ti poslati. Drago mi je, da si me poslušao. Tvoje pismo od 10.X. dokaz je Tvoje političke pameti i stege. Pazi na sebe, jer radi fukare nije vrijedno! a i nama svima bi škodilo.
Svi ovdje 100% jednako mislimo, i tako ćemo i nastaviti. Ako Vi tamo to ne možete učiniti, a izgleda, da se ne može, a Ti sa bojnikom skupa, pa “prekurac” kako kod nas kažu. Brinite se, da Vam ne otruju ustašiju, a drugo će s vremenom doći. Pokušati sve, a nekim se ne može ama baš ništa, neka ide “u p.m” i kvit.
Kako si? Šta pišu od kuće? Bojnik je gurao, da se za Božić održi zabava u korist “Drine”. Znam da ćeš u tom pravcu pomoći, ali se bojim, da će oni gadovi ometati.
Pozdravi svu braću, svu askeriju, sve borce, a Tebe voli Tvoj Za Poglavnika i Dom Spremni!
general Drinjanin.
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Drugo pismo:
HRVATSKI NARODNI ODPOR
P.s.
Apelirati na argentinsko domoljublje (ovu generalovu riječ “domoljublje” je preuzeo Dr. Franjo Tuđman od generala Drinjanina i uveliko koristio u Drugom ratu za Drugu Hrvatsku Državu sa dva (2) inicijala RH u prošlom stoljeću, mo, Otporaš.) i ljubav za slobodu, za koju se je narod i ovoga puta digao s oružjem u ruci, kao i mnogo puta u prošlosti. Dakle usmjeriti u tom pravcu naše apele, koji neće škoditi, jer će dokazati novim argentinskim vlastima, da iza Poglavnika stoji ne samo kolonija u Argentini nego i ogromna većina hrvatske emigracije u slobodnom svietu, kao i čitavi naš narod. Mi ne možemo reći, dali je Poglavnik izišao iz Argentine, niti dali to misli učiniti. Treba dakle braniti njegove pozicije tamo, već i radi rehabilitacije javne i podpune, budući da je kampanja naškodila interesima oslobodilačke borbe.
2. Jedna žalosna vijest: Umro je Generalni Konzul Pascual Trullos. Bio je veliki borac za Hrvatsku, radio je do zadnjeg časa za Hrvatsku i bio jedan od naj požrtvovanijih suradnika H.N.Odpora. Zadnje mu je pismo povijesnog značenja. General Drinjanin je u ime Poglavnika položio vijenac sa imenom Dra. Ante Pavelića, što je gradjanstvo Barcelone pratilo sa živim interesom, a drugi vijenac isto na počasnom mjestu, generala Drinjanina, dali su čisti hrvatski karakter tom posljednjem putu našeg velikog prijatelja, koji je čitavi život i kojemu je zadnja misao bila posvećena Hrvatskoj. Radi toga je, posebnom dozvolom obitelji i pogreb bio obavljen na hrvatski državni trošak, a mi ćemo u čitavom svietu organizirati i zadušnice na dan, kada se gdje bude to moglo učiniti. Takodjer je uglavljeno, da će se položiti posebna spomen ploča, na kojoj će H.N.Odpor dati priznanje svom vrijednom suradniku, koji je u zadnje dvije godine radio u svim pravcima i učinio velike usluge, koje će još neko vrijeme morati ostati tajne.
Njegov sin Jure (Jorge), koji govori hrvatski i imade imenovanje Konciljera Konzulata nastaviti će radom svoga otca i staviti svoje sposobnosti kao i svoj privilegirani položaj u službu hrvatske oslobodilačke borbe. General Drinjanin ja zato bio na sprovodu kao predstavnik Hrvatske. Hrvatski Konzul, koji je do zadnjeg časa radio za Hrvatsku smatran je našim mrtvacem. Novine će o tome donijeti više, a ovo saobćujemo, da se mogu organizirati zadušnice, u slučaju, da ne dobijete pravovremeno obavijesti. Ime je: Pascual Trullos, umro je 24.X.1955. u Barceloni. Vjerojatno ćemo izdati posebnu DRINU, posvećenu njegovoj uspomeni, a ujedno donijeti materijal o Španjolskoj, kao i hrvatsko španjolskim vezama u prošlosti, te o izgledima za budućnost. Pri tom ćemo misliti na ulogu ove zemlje, koja je izvan sumnje, i mogućnostima za nas Hrvate. Naš centar u Barceloni nastaviti će sa svojim radom, a u kratko vrijeme cijeli Stožer ići onamo, da se uglave i pojačaju veze, jer je mladi Turllos odlučan, pun energije, znanja i ljubavi za Hrvatsku. Ne treba niti spominjati što za nas vriedi činjenica, da možemo slobodno raditi putem jednog diplomatskog predstavničtva, koje slobodno i legalno djeluje, nalazi se na popisu diplomatskih predstavničtava i biva pozivano na sve javne i političke manifestacije kao Generalni Konzulat N.D.H. (Ovdje je potrebno reći da je Frankova Španjolska priznavala Hrvatsku Državu sve do njegove smrti 1975 god. Glavni Konzulat NDH i Hrvatski Radio “Glas Gomovine” u Madridu su nesmetano djelovali i radili svoju nacionalno hrvatsku zadaću. Mo. Otporaš.) Tko može neka uputi sažalnicu na hrvatskom jeziku u pismu na adresu: “Sr. Jorge Trullos, Kanciljer Generalnog Konzulata N.D.H., Avenida Jose Antonio Primo de Rivera No. 464, Barcelona, Espana.” 3. O svemu do sada učinjenom i poduzetom u gornjem odmah nas obavijestite.
General Drinjanina v.r.
VRLO INTERESANTNO! (Među masom pisama generala Drinjanina nađoh jedno pismo kojeg je Vjekoslav Luburić pisao svojom rukom i svojem suradniku Dnijelu Joliću u Toronto 17.XII.1955., dakle ima tome, danas, 26 prosinca 2012., 57 godina i osam (9) dana. Stavio sam “Vjekoslav Luburić”, jer, on je sam, svojom voljom, prekrižio riječ generala ostevio DRINJANIN, na svojim službenim pismima, koja su uvijek u zaglavlju pošimala: general DRINJANIN, Stan, dne i datum…Ovog puta riječ general je prekrižena i sadržaj pisma će Vam svima reći zašto. Tko je do sada pratio, čitao i pamtio PISMA MAKSA LUBURIĆA, mogao je uočiti, po datumima pisama, kada su i zašto nesuglasice nastupile između Poglavnika i generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića, i tko je tu najviše ili najmanje kriv. Osim toga, a ja sam to čuo i o tome čitao, da je Poglavnik razriješio generala Luburića svih dužnosti u Ustaškom Pokretu, itd., itd. Čujmo sada šta ovo pismo od 17 prosinca 1955 godine kaže: Mo, Otporaš)
……DRINJANIN DRAGI BRATE! Evo Ti dajem na znanje, da sam postao pod starost čarkar, jer sam se zahvalio na generalstvu, ustaštvu, vratio sva odlikovanja i položaje, a u znak protesta radi postupka izdajnika oko Poglavnika, koji čine što hoće, pa su zabranili i Odpor i “Drinu”. Ali su se prevarili, jer Odpor ostaje, a “Drina” izlazi na 404 stranice sa uvodnikom Džafera (Kulenovića, ministra HDV, mo. Otporaš.) i fra Gracijana Raspudića, te 60 časnika i dočasnika i boraca Pokreta. (Radi se o “DRINI” br. 8-12, 1955. u kojoj su pisali skoro svi bivši suradnici Otpora i HDV., mo, Otporaš.) U Buenos Airesu vladaju Markovići (Josip, Joso, Marković, glavni i odgovorni urednik novine, glavnog glasila HOP-a “HRVATSKA”, koji je par godina kasnije pao u nemilost i bio izbačen i prozvan “izdajnikom”, (kao i mnogi drugi, mo. Otporaš.) i njemu slični pogani i kriminalci, koje ćemo jednom suditi. Mi ćemo ostati kakvi jesmo i mi ćemo spasiti Poglavnika i Hrvatsku. Poslao sam ti kartu iz Trsta. (Interesantno da je general bio u Trstu, mo.) Pozdravi braću i poruči im, da nismo sami. Ostalo će ti reći Drago. Grli Te Tvoj Maks.
Objavljeno 11. siječnja 2023. autor/ica Otporaš
1960_Odporas_Drinjanin_ARHIV_Pisma.docm 2024-04-21
Bog! Poštovani hrvatski prijatelju prilažem Vam nekoliko poveznica na kojima ćete za sigurno naći što ste tražili i što Vas zanima. Mislim da ćete tu na jednoj od ovih poveznica naći one riječi Maksa Luburića koje su Vas zanimale, a te riječi su, tako mislim, kada je Maks Luburić početkom siječnja 1961. god. pisao Dervišu Šehoviću u Pariz nekako ovako: “…da nema božje zapovijedi koju ja nisam prekršio u borbi za Hrvatsku Državu sa KULTOM GRANICA NA DRINI…i to moje mlado ustaško srce koje se je borilo za hrvatski narod i protiv svake nepravde i za Hrvatsku Državu…
S Velikim Poštovanjem. Mile Boban.
NE – NISTE SVI KRIVI, PIŠE MAKS LUBURIĆ U “GLAS DOMOVINE” srpanj 1960.
NE – NISTE SVI KRIVI, kaže Maks Luburić 1960.
GLAS DOMOVINE, srpanj 1960.
N E – N I S T E S V I K R I V I, piše Vjekoslav Luburić – general DRINJANIN GLAS DOMOVINE
(Velika šteta da ovoj opis generala Drinjanina nije uvršten u knjigu “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA 1952-1969”. Izvor ovog opisa je iz novine “GLAS DOMOVINE” koja je izlazila u Torontu i tada bila sastavni dio glasila Hrvatskog Narodnog Otpora; jer tada, te godine 1960., nije postojala tiskara DRINAPRESS ni novina OBRANA. Opis je malo predug i poradi velike povijesne važnosti nisam ga htio u nastavcima iznijeti. Svima želim SRETAN BOŽIĆ I SRETNU I VESELU NOVU 2015 GODINU! Otporaš.)
Radi poznatih dogadjaja (pobuna i razlaz od Poglavnika, mo.) godinama nisam pisao članke u hrvatskoj emigrantskoj štampi, iako to ne znači, da su mi ti dogadjaji izbili pero iz ruku. Šutio sam godinama, jer su mi mnogi tako savjetovali, i jer sam bio uvjeren, da je za dobro hrvatske borbe za Državu.
Da sam se odlučio napisati ovaj članak potakao me “Glas Domovine” koji donosi izvješće o proslavi 10 Travnja u Torontu i kaže, preko cijele prve stranice nešto što još nitko u emigraciji nije rekao: KRIVI SMO SVI. Te riječi vadi urednik iz govora Tomislava Mesića, kojega je izrekao na toj povijesnoj proslavi hrvatskog, narodnog i ustaškog DESETOG TRAVNJA.
Zato sam zamolio “Glas Domovine” da donese ovaj moj članak, za koji, naravno, sam odgovoran, a “Glas Domovine” ga donosi, kao što sam čvrsto uvjeren, da će donijeti svaki članak bilo kojeg hrvatskog emigranta u obrani jednog mišljenja ili ideje. U toj tolerantnosti počima demokracija, i hrvatski borci u svijetu nemaju razloga se naći u taboru koji ne shvaća stanje u svijetu.
To prokleto ustaško srce vodilo me je uvijek u mom životu, pa i onda kada još nisam ni znao, da živi Dr. Ante Pavelić, kao i onda, kada sam kao mladji gimnazijalac u Mostaru nalijepio na 600 klupa 600 cedulja ŽIVILA HRVATSKA DRŽAVA, pa da nije bilo fra. Dominika (Mandića, mo.) ne bi stigao ni do petog razreda, kada su me konačno izbacili iz svih škola u Jugoslaviji, a poslali me u jednu hrvatsku školu: na JANKA PUSTU.
Eto, to prokleto ustaško srdce, (danas bi se to trebalo prevesti na: to prokleto hrvatsko srce, jer mnogi bezrazložno dreče na svako ustaštvo, mo. Otporaš.) kako je rekao Lisak, razdirući rane na junačkim i mučeničkim prsima, pokazujući rane koje su mu zadali srbo-komunistički krvnici, to prokleto ustaško srdce vodi me i sada, kada kažem svoje mišljenje, pa bilo to kome pravo ili ne. Kada sam pročitao govor Mesića, (Tomislav Mesić je bio pukovnik HOS NDH i nemojte zabunom misliti na posljednjeg “komandanta” JNA izdajicu, lopova, lažova, šarlatana Stjepana Mesića, mo.) a posebno slijedeće riječi: “Braćo, kad govorimo o našoj krivdi, onda nemojmo teretiti ni drugog, ni trećega, nego metnimo ruku na srdce pa recimo: “SVI SMO KRIVI!” Krivi smo jedni, jer smo tjerali ideologije, za koje se u suvremenom svijetu pokazalo, da više ne odgovaraju. Drugi, jer smo vjerovali da samo ono, što smo mi predstavljali je najbolje. Treći, jer smo bili oni, koji smo smatrali, da se samo nas treba slušati, da mi moramo odgovarati, kao da je providnost uprla prstom u nas, ha, Vi ste baš oni, koji trebate voditi. Četvrti, jer smo bili oni, koji smo samo kritizirali, a od kritiziranja ništa dalje nismo napravili. Peti su oni najbrojniji, koji su smatrali, da se treba baviti pametnijim poslom, a taj pametan posao značio je, prigrabi zdjelu materijalnih dobara blizu sebe i puniti ju, a hrvatski narod i sve drugo neka vrag nosi, ne znajući, da će konačno vrag i njega i njegovu zdjelu odnijeti.
Kažem, kada sam ih pročitao, osjetio sam neku neodoljivu snagu, polet, dinamiku, vjeru u budućnost, u hrvatsku narodnu i državnu budućnost. Taj me osjećaj vodi, da nekoliko misli aktualnih i potrebni, kažem onima, sa kojima sam se jučer borio za Državu, a sa kojima se sutra mislim boriti za istu ideju, za Državu, slobodu naroda i veličinu Majke Domovine. Potpisujem ovaj članak, inače ne bi imao svoje vrijednosti.
Gordi smo mi stari ustaški borci na Tomicu, onog starog ustaškog borca, bezbrojno velikog idealistu koji nikada svog starog ustaštva za nijekao nije, a znao je raditi za Hrvatsku Državu i u novim okolnostima, znao je spojiti prošlost sa sadašnjosti u borbi za budućnost, dajući tako svijetli primjer novoj hrvatskoj borbenoj generaciji. Gordi smo na Tomicu, (kao što smo gordi na Andriju, i na tisuće i stotine tisuća znanih i NEZNANIH JUNAKA koji čitav život prevedoše u borbi za svoju Državu) gordi na ponos s kojim ispovijeda prošlost, savjest s kojom je tu borbu sprovodio, junaštvo koje je dokazao, skromnost koja mu je prirodna, gordi na stalnost, sustavnost, izdržljivost, karakter, gordi na DIO ODGOVORNOSTI KOJU NA SEBE UZIMA.
Kakva razlika izmedju Tomice, koji je uvijek bio sluga domovine, izvršavajući časno zapovjedi, koje je dobivao od starijih, i recimo, kakva razlika od Dide, (Eugen, Dido, Kvaternik (1910-1962.) poginuo u saobraćajnoj nesreći u blizini Buenos Airesa 1962., mo. Otporaš.) koji je skupa sa mnom, kako se pučki veli: drmao državom, bio jedan od glavnih “gazda Domovine”, a danas optužuje svakoga prema gore i prema dolje, pa čak i sudbinu, samo nikada nam nije rekao o svojoj krivici, jer nikada nismo čuli: mea culpa, bez kojega skrušenog i istinskog nikakva ispovijed nema vrijednosti. Ne, nisam nikakav “mesićevac”, niti on to čeka, a nisam ni neprijatelj, pa ni protivnik Eugena Kvaternika, neobično sposobnog mladog hrvatskog intelektualca, darovitog organizatora, pisca, pa možda i državnika. Nekada sam spadao u krug onih, koji su u Didi gledali budućeg ustaškog revolucionarnog vodju, pa možda i novog ustaškog Poglavnika. Bili smo drugovi, suradnici, pripadao sam ekipi Dide, i sutra bi se opet stavio pod Didino zapovjedništvo, ako bi ovoga hrvatski borci prihvatili. Stao u pozor i rekao: na zapovijed, jer sam siguran, da je Dido sposoban, inteligentan i čvrst zapovjednik. Eto, tu je primjer, pa ga treba slijediti: sići sa katedre optužitelja svih i svakoga, sa razumnim mea culpa doči medju narod, i povezati prošlost sa sadašnjosti, svrstati se u falangu budućnosti (svrstati se u borbenu zajedničku snagu za budućnost, to je general htio reći, mo.) i zauzeti mjesto, koje nam kao tehničarima i profesionalcima revolucije pripada, i predati ustaški stijeg borbe drugoj generaciji. Kritika bez autokritike biti će povijesno osudjena kao obična denuncija mrtvih i živih drugova, čitave ekipe, pokreta i generacije.
Ispit zrelosti u Torontu. Tako možemo nazvati onu krasnu hrvatsku solidarnost, koja je ostvarena u Torontu, na proslavi HRVATSKOG DESETOG TRAVNJA. Rieči Mesića “svi smo mi krivi” burno je i iskreno pozdravila hrvatska kolonija u Torontu, i time položila ispit zrelosti, koji nam daje pravo stupiti u velebnu zgradu hrvatske demokracije, koju je za Hrvate tražio i Kvaternik u Rakovici, i Starčević u Francuskoj, i Radić u Moskvi i Pavelić, kada je nakon što ga je Beograd osudio na smrt došao na ZAPAD, da traži pravo slobode i demokracije za Hrvate.
Tražio sam podatke i dobio ih o sastavu publike u Torontu, koja je nezaboravne riječi Tomičine nagradila burnim pljeskom. Bili su stari borci za hrvatsku stvar, oni stari iseljenici od prije , koji su išli trbuhom za kruhom. Tamo su bili i preživjeli “askari” koji su jurišali na Kozari, na Glamoču, Papuku, Psunju, oni koji su pjevali: glavo moja nisam kopa za te, dabogda te raznijele granate…Ali su bili prisutni i pristaše naše hrvatske seljačke ideologije, Radićevi sljedbenici, pa i neki, koji se nazivlju Mačekovcima, ali su za Hrvatsku Državu.
Bili su i neki hrvatski proleteri, koji su došli na zapad da bolje živu, da vide što je istina, i da se bore za hrvatsku stvar, a iz koji Meheš i Ciliga još mogu izgraditi dobre hrvatske sindikalne borce, koji će u Hrvatskoj Državi bditi nad pravima nove klase, radničke. A medju publikom su bili i novi mladi hrvatski borci, sinove one generacije koja je stvarala Deseti Travanja, i koji su u Hrvatskoj i u emigraciji nastavili naše djelo, nastavili borbu uskladjujući ciljeve naše borbe sa stanjem u svijetu. Bilo je nezavisnih, slobodnih ljudi, koji se ne bave politikom, bilo je kulturnih radnika, intelektualaca, koji žele svojom glavom misliti na svoju i hrvatsku budućnost.
Ako analiziramo tu politiku doći ćemo do zaključka, koji je ohrabrujući. Ta na tom malom skupu u slobodoljubivoj Kanadi, na desetke tisuća kilometara od rodnog doma našao se DOM, dio, prema tome NAROD, koji suvereno živi u svom pravu, u pravu, da kaže svoju riječ o budućnosti Hrvatske. I eto, taj hrvatski skup, dio naroda UZIMA KRIVICU NA SEBE, PRIMA DIO koji mu pripada, jer ruku na srdce, pa ako u pet grupa kamo je Tomica svrstao Hrvate, nema mjesta, onda smo hipokriti, nesavjesni, nesvjesni, neiskreni, nepošteni, i tako nekorisni, za budućnost. Onda, ako nismo ni u jednoj narodnoj skupini, onda smo egoisti, živimo za sebe, ne pripadamo kolektivu. Simbolična predaja stijega mladima za mene već je završena, jer su to dokazali mladi, novi naraštaj u Londonu (Nova Hrvatska, dvotjednik kojeg je uređivao i izdavao Jakša Kušan, a general Drinjani dao intervju za “NOVU HRVATSKU” br. 3/4 ožujak 1960, mo. Otporaš,) i u Torontu (novina Glas Domovine koju su uređivali braća Rudi i Srećko Tomić, mo. Mile Boban.) i u Sydney-u (Grupa intelektualaca Otpora) i u europskim logorima i na tisuću mjesta diljem svijeta, svi ovi kao odraz HRVATSKOG PREPORODA, kojeg JE ZAPOČEO HRVATSKI NAROD U DOMOVINI. http://“INTERVJU VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA . NOVA … Otporaš https://otporas.com › intervju-vjekoslava-maksa-luburic… Dosta sam puta napisao i želio bih, da mladost te riječi ne zaboravi, da hrvatska emigracija dobrim dijelom vodi medjusobnu gverilu u zrakopraznom prostoru na veliko veselje srbokomunizmu, uz samilost naših starih prijatelja i golemu tugu Hrvata koji dolaze iz domovine uvjereni, da je u emigraciji nastupio HRVATSKI PREPOROD kao i kod kuće.
Takodjer sam govorio o sudbini i ruske emigracije, koja je već izumrla, a još nije stigao niti da shvati, da Kozak, Knuti i Sibir ne mogu riješiti socijalni problem niti srušiti komunističku revoluciju, koja je znala iskoristiti ne samo politički čas, nego i nezadovoljstvo i desperaciju ruskog naroda.
Imamo 42 hrvatske publikacije u emigraciji, ili ih je bilo. Skoro bi rekao, da svaka od ovih odgovara jednom idejnom krugu koji bi “bistrio hrvatsku politiku” onako, kako to njihove publikacije prikazuju i sve to za kavanskim stolom, u bogatom i raskošnom domu, ili skromnoj i bijednoj baraci emigracije, kao nesretni “DP” ili “profuge”.
U čemu se iživljava hrvatska emigracija, ili dobar njen dio? Čitajte publikacije i vidit će te! Dnevno umiremo, jer se Božiji i NARAVNI zakoni ispunjavaju. Valja umirati, vratiti se majci zemlji, iz koje smo Božijom voljom i milošću nikli. Umiremo, a s nama i borbeni stijeg borbenog ustaštva, kojega se želi iz narodnog, oslobodilačkog, državotvornog pokreta pretvoriti u beznadnu i aformnu smjesu političke špekulacije.
Da, pojavljuje se jedna nova generacija, dolično zastupana u “Glasu Domovine”, koja bi jurišala na Drinu, ali i na Markov trg, kako je to učinila koreanska, turska i ostala mladež, u borbi za prava naroda. Neka ne zaboravi hrvatska mladež rieči sedmorice studenata koji su u Seoulu stajali na čelu studenskih legija, koje su osvajale barikade vojske i policije, i koji su rekli starom i zasluženom Sygmanu Rhee, ocu domovine, da bi dali život na barikadama u obrani svog prava glasa, ali da bi sutra glasali za tog istog Sygmna Rhee na poštenim i slobodnim izborima.
Tko je bio ustaša? Šta su bile ustaše? Čitati će te uskoro u “DRINI” što o tome kaže stari ustaški borac, pukovnik Štir. Da, ustaša je bio Hrvat, koji se ustao u obranu svetih hrvatskih prava za Državu. Pa kada to kažemo mi stari borci, koji smo bili tamo, gdje su se zidali temelji, onda znamo šta govorimo. Ustaša je bio hrvatski sin u obrani Države. Ustaša je za mene osobno, svaki Hrvat, koji hoće svoju Državu. Tako misli Beograd, pa kako je jedini Beograd, koji nam niječe pravo na Državu, onda moramo uzeti na znanje da je tako. Ustaša je i onda, ako se i ne smatra Ustašom, ako i ne nosi ustaško ime. Kada Beograd svakog Hrvata zove Ustašom, i ako to obilježje bude davano svakome, onda će i Ciliga biti Ustaša, a Hebrang je već mrtav i po Srbima pogubljen kao Ustaša, jer je branio hrvatski Srijem. Pa će hrvatska mladost i prihvatiti to časno ime, jer je postalo legendarno, jer je pisalo povijest, jer je stvaralo državu, jer je dalo živote za ideal. I ne zato, jer je postalo ustaški pokret, koji je nastao kao posljedica NARODNOG USTAŠTVA.
STARI I MALDI, muško i žensko, sve klase i svi staleži, sve pokrajine u borbi za Hrvatsku Državu, to je narodno ustaštvo. To je hrvatska demokracija, to je hrvatska budućnost.
Ali, na nama koji se moramo smatrati starim, ako nam se i ne svidja taj izraz, stoji dužnost, da u prvom redu iz tragedije naučimo politički misliti da zaista mislimo, i da budemo iskreni prema samima sebi i analiziramo sami sebe. Što možemo mi učiniti za Hrvatsku? Prema mom mišljenju naša je sveta dužnost, predati stieg mladosti, predati joj našu slavu, naše znanje, naše ime, naše vrline, – a zadržati za sebe ODGOVORNOST ZA PROŠLOST. Ne, mi nismo bezdušni. Mi ne možemo slijediti primjer Staljina i Nikite. Staljin je na smrti zvao svoje pomoćnike i rekao im neka slijede Nikitu i neka se odreknu njega i svale svu krivnju na njega. Kao što je pijan tjerao Nikitu; “Nikita durek pleši”, ovog mu je puta rekao, da neka baci sve krivnje iz prošlosti na Mrtve, da bi tako prevario Svijet i ostvario svjetsku komunističku vlast. I skoro je uspio, ali je do brane uspio. Godinama su varali svijet, govorili o koegsistenciji, da na kraju Nikita “durek” ojača Rusiju i pretvori ju u atomsku snagu i sada Nikita u ime svjetske revolucije proglašuje “durakom” čitavi zapad.
Što su napravili naši stari? Proglasili su “svetogrdjem” svaku kritiku, ovjekovječili svoje političke pogreške i pretvorili ih u vječnu hipoteku hrvatske mladosti, optužili generale i čarkare za grijehe hrvatske i ustaške revolucije, a predali baštinu u ruke onima, koji su bilo iz strahopoštovanja, bilo iz straha, bilo iz stege, moralne obveze, bilo radi političkih, osobnih, materijalnih interesa, bilo radi iznemoglosti, pomanjkanja snage, ništavnosti ili ambicija, – klimali glavom i govorili svojim šefovima, da su oni HRVATSKA. Ako i malo analiziramo situaciju, a ne bojimo se iznijeti mišljenje radi prijetnja, ili kako kažu, VIŠIH INTERESA, vidjet ćemo, da se isto dogodilo i kod Ustaša i kod Mačekovaca, pa i kod Jelićavaca. Dok crnci u Africi vode demokratske vlade i uspijevaju uvjeriti sviet, da su sposobni sami sobom vladati, mi Hrvati proglašavamo svaki pokret slobodarstva IZDAJNIČTVOM NARODNIH INTERESA. Gdje ste hrvatski povjesničari, zašto ne kažete Hrvatima, da je tragično završilo nasljedovanje i kod Starčevića, i kod Franka, i kod Radića, i kod svih, apsolutno svih pokušaja u prošlosti!?
Mi smo slobodoljubni narod koji smo slijedili svoj vodje, medjutim nikada te vodje nisu uspjeli naturiti nam svoje nasljednike, i još manje obiteljskog tima. Tu je prava odgovornost naših političkih šefova, ali i naša, pa makar bili i svetoidealistički čisti motivi, koji nas nukaju, da se štuje volja staraca, umirući staraca, koji beznadno ratuju protiv onog neminovnog: na mladjima svijet ostaje. Da, kamo sreće da su naši prvoborci imali snage kazati Poglavniku da je pobuna Maksa opravdana, bio bi Poglavnik prešao u povijest u mnogo boljim okolnostima, ali bi naša baština bila predana NA VRIJEME I DOSTOJNIM AKTOM U RUKE MLADJIMA.
A ovako će baština biti predana u ruke mladjima borbom, u kojoj će biti gubitaka: za domovinu, za stare i za mlade.
Tko je onda kriv? Rekao je Tomica Mesić, a rekli su i drugi. Ima krivnje na svima pomalo, ali je glavna krivnja na činjenici, da mi moramo živjeti i umirati u izvanredno teškim okolnostima. Mogli bi reći, da je dosta krivice na našem geopolitičkom položaju, jer smo smješteni na raskrižju, da smo bogata zemlja, da su nas htjeli potalijančiti naši himbeni saveznici, da su nas htjeli pomadjariti naši sjeverni susjedi, da nas je germanska dinamika pretvorila u svoje južno “krajiško carstvo”, (ovdje general za sigurno misli na povijesnu liniju “Vojne Krajine” koja je bila stoljećima glavni bedem protiv nadiranja osmajlinskog carstva, a da ni znao nije da su u prošlom ratu (1991-1995) četnici svih dlaka i vrsta koristili tu liniju u takozvanu svoju RSK, mo.) da smo bili antemurale cristianitatis, ali i predzidje islama, da smo razdjeljeni medju jadransko-mediteransko-latinsko, evoropsko-germansko, i balkansko-azijsko carstvo kulture i teritorijalnih interesa. Zar nije katolik, aristokrata, zapadnjak Zrinski htio spašavati Hrvatstvo pomoću Sultana? Zar nije Zmaj od Bosne vjerni štitonoša Islama i Hrvatstva htio spasiti Hrvatsku na zapadu od sile turskih vezira i Sultana?
Zar nije nosioci civilizacije, Italija, počinila zvjerstva i nevjeru više nego ikada ikakvi osvajači u Hrvatske? Zar nam nisu Germani stvarali Državu u Državi, počam od Vojne Krajine do “volksdeutschera”? I zar nisu Srbi počinili zločine i kao turska raja, i kao talijanski saveznici i kao divizija “Princ Eugen” i kao madjarske sluge u Bosni? Ja sam tu temu obradio s vojno-političkog i sa geopolitičkog stanovišta, pa ću jednom zgodom to popuniti zapažanjima i podatcima koja su izišla u djelima Lukasa, Kriškovića, Mandića, Babića i drugih u emigraciji. (General je to jako dobro opisao i iznio, ponajviše u DRINAMA, a nešto i u OBRANAMA. Ako kliknete na: Strateška i geopolitička važnost Hrvatske, tu ćete naći to o čemu ovdje general piše, mo. Otporaš.) Poglavnik je mrtav. Ja sam ga 25 godina slijedio kao vojnik, ustaša i revolucionarac. Pa zato sam odgovoran za sve što se je u to vrijeme dogodilo, pa bio ja s tim sporazuman ili ne u ovo vrijeme. Što se ne može. Žalim slučaj da to moram napisati, što se ne može jest, sada nakon toliko godina i kada je Poglavnik mrtav, odreći se odgovornosti, ako to nismo ONDA učinili, i povukli konzekvence. Neuvjerljivo zvuče riječi ministara, generala, državnih tajnika, zapovjednika, itd. da oni nisu bili na vlasti i da nisu odobravali ovo i ono, a poneki od njih kaže: oni, Ustaše, On, Poglavnik itd., itd., kao da su sada došli sa mjeseca i saznali, da je kod nas počinjena nepravda, nedaća, zločin, pa i “pokolja” nevinih Srba, pa i svog vlastitog naroda. (Napomena: Mi koji smo luk jeli, lukom mirisali ne možemo zanijekati ni svoje prošlosti, ni svojih grijeha, a posebno ne možemo iz našeg eventualnog oportunizma stvarati politički kapital, a da pri tome ne izgubimo i svoje dostojanstvo.
Postoje griesi ustaške revolucije, kao što postoje grijesi francuske i ruske revolucije, američkog gradjanskog rata, stvaranje engleskog imperija, obrana Papinske države, kristianizacija evropskih naroda, otkrivanje novih svjetova po evropskim zemljama , kao što postoje grijesi zapadne demokracije u zadnjem ratu, kao što postoje grijesi kolonializma, grijesi prije i poslije Nurberga (sudjenje nacističkim liderima 1946., mo.) pa i grijesi Izraela, koji je u slobodnoj Argentini otimlju ljude, (radi se o Adolfu Eichmann-u, (1906-1962) njemačkom nacisti koji je bio zadužen i odgovoran za KONAČNO RIJEŠENJE, a kojega je izraelska tajna služba Mossad potajno uhapsila u sred glavnog grada Argentine Buenos Aires 1960 god. Zbog ovog, nazovimo ga “Udbaškog” čina, skoro je došlo do prekida diplomatskih odnosa izmedju dvije države, Izraela i Argentine, mo.) koji stoje pod zaštitom zakona jedne suverene i slobodne zemlje koja se jako lijepo odnosila prema židovima.
Više će neprijatelja dobiti Izrael tim činom, nego koristi ako objesi “ratnog zločinca”, pa makar u istinu bio zločinac. Krivi su svi, posebno “veliki”. Neće biti stari Churchill osobito ponosan na svoje djelo “pakta sa vragom”, jer je eto vrag došao kasirati račune, a platiti će ga i djeca i unuci ponosnog i gordog britanca. Nisu ni američki patrioti tako jednodušni u ocijeni genijalnosti Rosvelta (Franklin Delano Roosvelt (1882-1945., 32 drugi američki predsjednik, mo.), kao ni Rusi u pogledu Staljina, i svugdje ima Mesića, koji kažu, SVI SMO KRIVI. I sve je više ljudi, koji vjeruju Mesićima i u Americi i u Švedskoj.
Ne, mi iz našeg Bleiburga nećemo stvarati kao Srbi Kosovo jer smo doživjeli poraz jedne politike i svjesni odgovornosti tražimo načina, da ne dodje do novog Bleiburga. Ali to činiti sa dostojanstvom. I nije za sve kriv Poglavnik kao što bi bilo glupo nijekati da je POGLAVNIK dužan, živ ili mrtav, odgovarati pred POVJEŠĆU. Ali nije dostojno nas, njegovih učenika da mi taj sud izričemo, jer smo jednom živjeli pod sjenom hrasta koji je bio Poglavnik. Jer je On stvorio Državu, jer nas je naučio braniti ju zubima i noktima i u tome mislimo slijediti Ga. Bio sam vjeran Njemu do Njegove smrti, i bit ću ustaškim načelima vjeran do svoje smrti, a to je slijediti djelo Poglavnika, ali odgovaran za čine narodu, ali ne mrtvu Poglavniku, a još manje njegovim mnogobrojnim nasljednicima. NISTE SVI KRIVI, kličem onim Hrvatima, koji su se sabrali u Torontu, da dostojno proslave HRVATSKI DESETI TRAVANJA. Niste krivi, posebno Vi mladi urednici “Glasa Domovine” (dva brata Hrvata, Rudi i Srećko Tomić, glavni i odgovorni urednici, mo.) koji od nas morate naslijediti hrvatski borbeni stjeg i borbenu ustašku baštinu. ALI BEZ USTAŠKE HIPOTEKE.
Mi smo generacija Desetog Travnja, popravljali i u krvi oprali sramotu stvaranja jugoslavenske države, kao što su Supilo, Trumbić i drugovi svojom žrtvom oprali trag ilirstva, a na Vama je da dovršite djelo i da žrtvom pred narodom i svijetom operete naše zablude. (Do neke mjere to se je postiglo u Drugom ratu i za Drugu Hrvatsku Državu sa dva inicijala RH u prošlom stoljeću, a što se nije postiglo u ratu NDH i u Domovinskom ratu, neka nadolazeći hrvatski naraštaji dobro prouče ove dalekovidne riječi generala Drinjanina, tada će se sve postići, mo.) To možete postići ako od nas naslijedite borbenost, poštenje, viteštvo, spremnost na žrtvu, ili ispravite pogreške koje smo mi počinili, pa i grijehe, koje smo u borbi na sebe preuzeli. Vi niste krivi za Rimske ugovore, niti se te krivi za Marselj (Marseille, ubojstvo srpskog i jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića 9 listopada 1934., mo.) niste krivi za naš navještaj rata Americi, niste krivi za grijehe revolucije, jer ste bili djeca.
Bilo bi monstruozno optuživati čak i biološke nasljednike boraca za Hrvatsku. (To je upravo to što Ivica Račan, dok je bio živ, Stjepan Mesić, Ivo Josipović i njihovi takozvani antifašisti rade sa hrvatskom državotvornom mladosti danas. Jučer, na debati između četiri kandidata za predsjednika RH Ivo Josipović, trenutačni predsjednik RH je spočitavao dru. Milanu Kujundžijiću to što je ovaj išao u Madrid posjetiti grob hrvatskog poglavara, mrtvog Poglavnika dra. Ante Pavelića mo.) Po toj logici bi bili krivci i zločinci svi Amerikanci, svi Englezi, svi Španjolci, svi Francuzi, svi Rusi, a to ne bi bila istina. Da i Vi snosite hipoteku, jer su srbokomunisti potrošili milijune dolara u takvu propagandu, koja je sve više u dekadenciji, jer je sviet počeo razmišljati.
I kada mladi urednici “Glasa Domovine” donese kao svoju parolu SVI SMO KRIVI, preko cijelog lista, počinjaju krasni, herojska gesta, pun ljudstva, viteštva, onih osnovnih vrlina koje krase hrvatskog vojnika, ali počinjaju i grijeh. Ne treba prelaziti u ekstrem, ne treba u ispitu savjesti ići tako daleko i pasti u kompleks, jer to je ono što srbokomunizam hoće. Pokora je lijepa, mea culpa je vrlina, ali nitko od nas ne može tražiti, da izvršimo narodni harakiri. (Japanska riječ što znači samoubojstvo, mo. Otporaš.)
Ne, niste krivi, jer ste prema zakonima vlasti bili dužni izvršavati naloge, a da ih niste izvršavali, bili bi kažnjeni. Ja nisam nikada u životu zaboravio, da sam ubio iz revolvera dva vojnika, koji su bježali natrag u borbama u Kozari. Nisam zaboravio ni Domobrana, kojeg sam ubio kada su partizani osvojili Banja Luku, pa prijetila opasnost da nas izbace iz Stare i Bosanske Gradiške. Nisam zaboravio ni Nijemce, Kozake, Ustaše, koji su bili ubijeni ili po sudu streljani radi kukavičluka, radi bjegstva, izdaje interesa. Nisam zaboravio ni drugih, gradjanskih žrtava, koje smo doprinijeli u vjeri, da je njihova žrtva potrebna za spas Domovine.
Takve su čini činili svi vojnički zapovjednici svih vremena. I ako su zaista bili zapovjednici, nisu se nijekali odgovornost za takve čine, ali je apsurdno da snose odgovornost naši vojnici, zastavnici, podredjeni, koji da nisu bili izvršili zapovijed, bili bi prema ratnim zakonima streljani – I svaki od prisutni na proslavi u Torontu mogao je biti jedan gradjanin, vojnik, koji je morao izvršiti zapovijed, jer bi inače bio strijeljan. I neka se baci kamen na onoga tko je bez grijeha. I jednom za uvijek: mi smo voljni boriti se za slobodu svoga naroda, za stvaranje svoje države, pa i odgovarati svome narodu za djela koja smo počinili, voljni smo sagnjiti šiju i mjesto predbacivanja, prkosa, ohola, nego čista čela uzeti učešća u novoj vojni KOJA ĆE SE VODITI; AKO SLOBODNI SVIET HOĆE PREŽIVIJETI. Pa kad jednom i zapad osjeti žalac komunizma, kojega je u našoj domovini provodio srbokomunizam, drukčije će rezonirati i o našim grijesima, a to su već učinili mnogi zapadnjaci (samo nisu hrvatski antifašisti i neoantifašisti, Mesić, Josipović i kompanija, mo.) Nismo mi izmislili logore, nego Englezi, a k nama ih je dovela Jugoslavija, a da ironija bude veća, prvi stanovnici jednog konc-logora u Hrvatskoj bili su hrvatski nacionalisti, koje su hrvatske demokrati stavili u logor Kruščici.
Kada je stvorena N.D.H. onda su hrvatski nacionalisti uzeli pušku u ruku, i svoje tamničare stavili u isti taj logor. Svako vrijeme donosi i svoje običaje. Danas logore posjeduju sve nacije svieta, iako se zovu na razne načine, pa ako Hrvatska hoće biti slobodna morati će imati i svoje logore kao i Englezi, Amerika i Francuska svoje.
Niste krivi, niste svi krivi, niste za sve krivi, pogotovu niste svi za sve krivi. Odbacite taj krik, jer bi on bio izraz očaja, prkosa, beznadnog umiranja u domovini i stranom svijetu. NISTE SVI KRIVI. GLAVU GORE, i gledajte u budućnost.
Treba pisati povijest, reći istinu, treba napisati i staviti na papir naše doživljaje, pa makar kako neznatni bili, jer se mora stvoriti jasna slika onoga što se je dogodilo. Mi ne smijemo bježati od istine, pa makar kako bila bolna. A to znači reći, tko je kriv, tko nosi krivicu za našu narodnu tragediju.
Postoji nekoliko činjenica, koje se ne smiju mimoići, jer inače će se pisanje poviesti pretvoriti u deformaciju čina, koji moraju ostati za Povijest, i o kojima će se nepristrano govoriti, kao što se govori danas o borbama medju starim hrvatskim strankama, narodnjacima, latinašima, pristašama, ovog ili onog velemože, koji su svi, apsolutno svi, osim svog imena bili nosioci nekih ideja. Tako su naši Matija Gubec, ali aristokrati hrvatske zemlje, koji su prema ONDAŠNJIM prilikama, bili politički narodni činbenik. Naš je Sokolović, naš je i Filipović, naši su kanonici, ali i patareni, naš je i Poglavnik, a ne može se zanijekati ni Tita, koji je unatoč svih zločina i puzavosti pred velikosrpskim beogradskim elementima, koji su mu dali vlast, ipak jedan zagorski buntovnik, koji je doveo Hrvatskoj Dalmaciju i Istru, ali i postavio granicu na Drini, pa makar i s jedne i s druge strane te granice vladali velikosrbi i srbokomunisti.
U neopisivom vrtlogu dogadjaja, na raskrižju svjetova, Poglavnik je stvorio Nezavisnu Državu Hrvatsku, pa makar smo ju mi svi gradili, makar smo svi stradali, ona je i NJEGOVO DJELO, i to nitko izbrisati ne može.
On je bio koji je pokazao put, koji je poveo revolucionarnu borbu, koji je nastojao i spasiti tu Državu. On je veliki čovjek, i nepošteno je htjeti Ga proglasiti narodnim i državnim neprijateljem, izdajnikom hrvatskih interesa, prodanom dušom.
Osobno sam bio onaj, koji je nakon 25 godina vjernosti borbe, patnja, dvije emigracije i šume postao “izdajnik” iako nitko nikada nije ozbiljno vjerovao, da sam izdao bilo što ili bilo koga. Ne, došao je bio čas, kada sam vjerovao, da moja savjest ne može nositi odgovornost za ono što se zove “nesretnom epohom” savezno sa “Izborom”.
(Ovdje se radi o nekoj PORUKI koju da je, navodno, Poglavnik na smrtnoj postelji ostavio, a koju da je pisao fra. Branko Marić, jer da Poglavnik u nekoliko zadnjih dana svoga života nije bio u stanju ni čitati pridošlu poštu, a kamoli na istu odgovarati, i u kojoj da je Poglavnik opunomoćio Dra. Stjepana Hefera kao Poglavnikova nasljednika. Poradi ove Poruke mnogo je svađa i tučnjava bilo, pa čak i unutar organizacije Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, HOP, što je je uistinu i uzrokovalo da se od jednog HOP-a naprave dva, HOP (1) jedan kojemu je bio predsjednik dr. Stjepan Hefer, i HOP (2) dva, reorganizacija, kojemu je bio predsjednik dr. Vjekoslav Vrančić, mo. Otporaš.)
Treba pisati povijest, ali na dostojan način, nepristrano, savjesno ili to nije povijest, nego bespomoćno iživljavanje, spašavanje, i pravljenje političkog kapitala.
I sam ću reći što imam, ali mislim DA SE SVE NITI MOŽE, NITI SMIJE REĆI, jer to nitko nije učinio. Nijedan narod nije otvorio svojih tajnih dosjea,, pa to ne smijemo učiniti niti mi Hrvati. Svi smo mi konspirirali, svi smo mi htjeli spasiti Državu, a svi smo ju rušili nekim činima. Ljudska je to stvar, koja se ponavlja kod svih naroda.
Mi ne možemo povijest pisati kao ruski komunisti. Njihova je povijest napisana u sistemu kartoteke. Danas si heroj, borac, stvaraoc, velikan, vitez, primjer. Sutra se izdere kartoteka, pa u povijest ulaze oni, koji su izveli čistku, a na sporedna mjesta ulaze preživjeli od čistke. Pa sutra nova čistka, nova kartoteka, nova povijest, prema tome, tko je gore, tko je dolje, tko je izveo, ili preživio čistku. Mi smo narod, koji imamo trajnih vrednota, i jedna od tih je i STVARAOC DRŽAVE HRVATSKE – POGLAVNIK.
Gdje je apsolutna istina? Uzmimo primjer Ciligu. On je vječni buntovnik. Bunio se protiv fašizma i to ga odvelo u Moskvu, u komuniste. Bunio se protiv Talijana i to ga odvelo u Jugoslavene, kojega još uvijek ponekada brani ili zagovara, iako na poseban način. Bunio se protiv nasilja u Rusiji i stigao u Sibir. Bunio se protiv vlasti u Hrvatskoj i stigao u logor, a sada se buni protiv velikosrbstva i srbokomunizma. Tko može sumnjati da se je dao voditi ludim srdcem, koje i ako nije bilo ustaško, ipak je ludo hrvatsko srdce, kao i onog Zmaja od Bosne i Hadži Loje, kao i gosp. Zrinskih i Frankopana, kao i Matije Gupca, pa kao i Tita, koji se buni protiv svojih gazda u Moskvi.
Srbi vele: buni se kao “Crk u hapsu”, a mi bi mogli kazati, da se “buni ko Ante Ciliga”. I u svom materijalizmu bio je buntovni idealista. Ali, velimo u dobronamjernoj kritici, ipak nije ni buntovao pravo na strani Cilige jedino ispravno, jer eto ja sam se bunio protiv onih, koje je i Ciliga odgojio kao bivši komunist, bunio sam se protiv i onih Srba koje je Ciliga u Mostaru konsultirao o “zlodjelima fratara”, bunio sam se, jer sam i ja i mnogi ondašnji postao Ustaša pod srpskim batinama, i progonima, koji nisu u Mostaru bili slučajni. Pa bunio sam se i protiv Talijana, ne jednom ih napao, i to je poznato, da sam morao napustiti zonu, a moje ime bilo izvješeno na svakom telegrafskom stupu u Hercegovini i Dalmaciji, da se ne smiju odazivati mojim pozivima, niti ići u vojsku, jer će biti proganjani roditelji tih vojnika. Bunio sam se i protiv mojih prijatelja Nijemaca i bez predomišljanja napao bih bilo koga, ako je to bilo u interesu Hrvatske. I bilo je takvih, kao ja, koji su se i protiv mene bunili, pa i glavom platili tu bunu.
Nije Ciliga zastupao ABSOLUTNU ISTINU, i ne može graditi ni ABSOLUTNI KALUO, prema kojemu se treba pisati povijest. Ili, recimo, način kako Varoš (Miroslav Varoš, prof., Udbin agent, mo.) piše o odgovornosti za Bleiburg, za držanje Hrvatske vojske, pišući o tome, šta kažu partizanski generali o tim stvarima. Varoš nije vojnik, posebno nije bio zapovjednik, ne pozna stvari o kojima piše, ali se penje na bačvu, pa veli: eto Maks se borio, Sudar konja sjašio, vojska pjevala kao da ide u svatove, kako to kaže dobri čiča Fra. Oton, (Knežević, mo.) a Poglavnik odmaglio, zapovjednici i vlada napustile vojsku, došli partizani i poklali je. Generaliziranje je neodgovorno, nanosi veliku ne procjenljivo štetu našoj stvari.
I Ciliga i Varoš lijepo su opisali moju ulogu, nukajući me, da neka govorim. Ja sam i voljan, ali ne tako, da ispadne, biva, sada si u nemilosti kod HOP-a pa udri nije ti ga majka rodila, udri po Poglavniku. To nije pisanje povijesti. Nemam se zašto zahvaljivati Varošu, što me prikazuje u pozi junaka, zapovjednika, ako ja trebam biti hipoteka mojim zapovjednicima, ODNOSNO VOJSKI KAO CJELINI. Ne bi to bilo pošteno od mene. Ja ću svima njima pomoći u pisanju povijesti, dati podatke, koje mislim da se može dati, ali ne mogu dati podatke koji bi mene mogli predstaviti u ulozi žrtve protiv moje domovine. Ja ću sa svima njima suradjivati na zajedničkoj stvari, ali nikada tako, da nakon toliko pogrešaka, koje sam u životu počinio, i druge zato, da operem sebe za eventualno političku ulogu ili za povijest. I ne bi bio iskren kada ne bi priznao, da sam voljan dati život kako bi pred poviješću dobio mjesto, koje mi pripada. To radi mene, radi moga oca, majke, radi moje djece, i radi bezbroj drugova koje sam vodio i odveo u smrt, i baš ta vjera me obligira, “Noblesse oblige”. (Moram, više kao čovjek nego kao Hrvat, a tek onda kao Hrvat, reći za generala Drinjanina: koliko god je on imao snage boriti se za Hrvatsku i u toj borbi počiniti nedozvoljene stvari, još više je on imao snage reći istinu. Zato je on u svojem famoznom i povijesnom govoru Hrvatima grada Toronto, prigodom proslave Desetoga Travnja 1968 god., na vrpci rekao RECI ISTINU I RAZBIŠE TI GLAVU. Ako netko želi vidjeti dio tog članka, neka kline : RECI ISTINU I RAZBIŠE TI GLAVU. Taj članak sam stavio na portal javno prigodon četrdesete obljetnice pogibija generala Drinjanina, mo. Mile Boban, Otporaš.) I što da kažem o subjektivnim kritikama Dide? (Eugen Dido Kvaternik, mo.) Sve to počima sa “moj otac i ja”. Ne, Dido. Ti nisi bio poen, nisi bio raja, nisi bio ni žrtva, nisi bio ni beznačajan. I nisi otišao, nego smo te otjerali sa vlasti, jer smo se bojali dinastije Kvaternika. Ti govoriš danas drukčije nego ikada. Bio sam Tvoj prijatelj i Tvoga oca. Poznam sve i ne jednom smo Moškov i ja Tebe mirili sa Tvojim ocem.
On je Tebe optuživao da tjeraš ljude u šumu, a Ti Njega da on naoružava partizane. A mnogo nas je bilo, koji smo pak vjerovali, da obojica tjeraju SVOJU POLITIKU i objektivno sudeći, najviše ih je bilo koji su tako mislili. I nije istina, da je Poglavnik razjurio KONCETRACIJU USTAŠKIH SNAGA, nego nije Tebe , nego Juru postavio za zapovjednika, skupa smo plan pravili, i ja sam trebao biti šef organizatorskog odjela te USTAŠKE KONCETRACIJE. Otišao si onda, kada smo te otjerali, jer si poslije počeo praviti SVOJU STRANKU, SVOJU VOJSKU, SVOJE USTAŠE, SVOJU POLICIJU, SVOJU DRŽAVU.
I sam sam slijedio Tvoju sudbinu, (to je bilo kada su Njemci i Talijani vršili pritisak na Poglavnika da izruči Maksa Luburića Njemcima zbog neblagog postupanja prema jednima i drugima. Sve je to lijepo general opisao u DRINAMA, samo ih treba pronaći i pročitati. Sve je u njima rečeno, sve što se je moglo javno reći, mo.) kao i neki drugi. Ali ja sam otišao u jednu jedinicu Moškova, kao čarkar, a bio i ranjen pri krčenju puta u Varaždin, a u “OBRANI sam ostavio LJUDE, ŠKOLU, i svi su vodili “OBRANU”, dok se sve nije stišalo i vidjelo se, da opet mogu Hrvatskoj koristiti. Isto se odnosi i na sve druge, koji su u dobroj ili pogrešnoj vjeri pisali o POVIESTI NAŠEGA RATA.
Još ne znamo gdje je istina, jer ista nije bezuvjetno uvijek na strani POBJEDNIKA i POLITIČKOG OPORTUNIZMA. I dok se ne znadne gdje je apsolutna istina, ne možemo i ne smijemo postavljati ni pitanje apsolutne odgovornosti za pokolj hrvatske vojske i za Bleiburg.
Moj sastanak sa Stepincem, nakon svega toga nije nikakva tajna. Na procesu se o tome govorilo, (S U Đ E N J E Lisaku, Stepincu, Šaliću i Družini, Ustaško-Križarskim Zločincima i Njihovom Pomagačima, Zagreb 1946., mo.) i Stepinac je zaista rekao da se sa mnom sastao i rekao, da se ni toga ne treba stidjeti. O tome je govorio i nadbiskup Šarić u Madridu pred čitavom kolonijom pred par godina. (Nadbiskup Vrhobosanski Ivan Šarić je umro u Madridu u srpnju 1960., mo.) Nije tajna. Dobro, reći ću Vam, da je Stepinac bio uvjeren, da se ne smije braniti Zagreb, jer smo znali, da su Srbi koncentrirali ČETNIČKE JEDINICE ZA OSVAJANJE ZAGREBA. A mi koji znamo što su četnici i partizani, znamo, da bi oni bili Zagreb pretvorili u Hirošimu, a to nam narod nikada ne bi oprostio, jer time Države ne bi spasili. U Zagrebu je bilo sve što se bilo spasilo iz Hrvatske, a nije pobjeglo na zapad. I k tome bi još amerikanski i engleski i ruski avioni bombardirali i zadnje ostatke “fašističke Hrvatske”.
Da, nije tajna niti da smo Boban i ja, kao i veći broj terenskih zapovjednika bili da se pruži otpor. Nije tajna niti da sam ja bio imenovan po Glavnom Stanu Poglavnika zapovjednikom toga ODPORA dok sam još bio u Sarajevu. Zna se da sam na sjednicama Glavnog Stana Poglavnika branio mišljenje da treba pružiti otpor nakon pada Njemačke. Ali to ne znači da su moji drugovi, generali, zapovjednici, članovi Glavnog Stana bili kukavice koji su napustili vojsku, jer bi to bila povijesna neistina. Oni su izvršili zapovjedi, a te su bile, da se imaju probiti do linije saveznika i predati se. Ja sam skočio i rekao, da me nitko ne može prisiliti da se predam, nego sam rekao da moramo udariti po englezima i amerikancima i probiti se u pozadinu, pa se razbježati po šumama i zatvorima svih evropskih gradova i sela, dok prodje orgija klanja. Ali šta mi vrijedi to, kao ni to, da sam se borio u zalaznici, vratio se u šumu, borio se itd, itd. kada je politika ZAPADA ISKOPALA GROB HRVATSKOJ VOJSCI.
Kakva je bila sudbina Poljske, Madžarske, Litvanije i ostalih zemalja, koje nisu imale Poglavnika? Kakva im je sudbina danas? Poljaci su pali kao i mi unatoč svega, kao i Madžarska, makar je Horeti poslao drugu Armiju Rusima u susret kao i saveznicima.
Ivo Bogdan je ustaškim zapovjednicima u samoj zgradi Ust. Promidžbe pred nosom Nijemaca prikazivao filmove o engleskom i američkom iskrcavanju i sam sam sudjelovao na tim prikazivanjima. Znali smo da su ju jaki, znali smo da smo izgubili rat, ali nismo znali da će predati Hrvatsku Vojsku Titi. Znali smo, da je sudbina Hrvatske zapečaćena, i NISMO HTJELI SPROVESTI ORGANIZIRANI ODPOR, JER BI NAS BILO NESTALO.
Ja sam bio zapovjednik toga otpora i ja sam dezorganizirao a ne organizirao. Spašavao sam glavu i glave, kažnjavao zločince. ALI NIJE NAM BIO CILJ PRUŽATI ODPOR. To neka uzmu na znanje oni koji pišu povijest i neka ne optužuju Poglavnika za te čine, naime radi toga, jer NISMO DALI ODPOR, JER SE NIJE BRANIO ZAGREB, JER SE NIJE VODILA BORBA. i sa tim planom , kojeg sam osobno iznio Stepincu, bio je Stepinac sasma sporazuman.
A Tomica Mesić bio je jedan od onih, koje sam našao medju zalaznicom i kojima sam rekao: branite se od partizana, ne organizirajte otpora, ali ne prenaglite se i ne predajte se ni saveznicima, ako vidite da ćete biti predani i prodani. I mnogi su pošli u šumu, jer sam im ja to rekao da neka ne idu cestom, jer smo već izvan zakona. I mnogo ih je koji žive baš zato. Ali ipak, GLAVNI STAN POGLAVNIKA je časno izvršio svoju zadaću, kao i Poglavnik, kao i ministri, kao i hrvatski generali.
Ne, ne želim da mene operu, a da Hrvatsku blate. Zato treba i prestati pisati na neodgovoran način o zadnjim danima HRVATSKE DRŽAVE, a posebno ne smiju to činiti oni, koji nisu u tom povlačenju imali uvida. Nisu generali ostavili vojsku, nisu Poglavnik i ministri učinili ništa čega se moramo stiditi. Pa ne pravimo i drugu crnu legendu, jer bi ista samo srbokomunizmu koristila.
Stepinac nije bio vojnik, ni državnik, ni političar. On je bio hrvatski patriota, i duhovni pastir hrvatskog naroda. Nije ni zvao na otpor, nije ni nagovarao na kukavičluk, nego je u svoje vrijeme pozvao Hrvate, da se bore za svoju Državu, to je i pred sudom posvjedočio, pa je posebno štetno ako Ga se želi, mrtva suprostaviti mrtvom Poglavniku.
Svaki na svom mjestu dao je sve za Hrvatsku. Stepinčeve su doslovne riječi bile “ne može braniti Zagreb”. Pa ne može biti vrlina Stepinca, kapital za mene, a grijeh za Poglavnika jer smo svi svjesni posljedica, bili u tom pitanju istog mišljenja. Oni koji govore, da je trebalo braniti kamen po kamen u Zagrebu, govore to, jer su im memoari partizanskih generala to sugerirali. I kada bi mene partizani jednom dobili u ruke, vjerujem da bi mi sve prije oprostili osim te činjenice, DA NISAM HTIO BRANITI ZAGREB i IZVRGNUTI NAŠ DUHOVNI CENTAR PUNOJ PROPASTI, KOJA PAK S VOJNIČKOG STANOVIŠTA NEBI, APSOLUTNO NIŠTA ZNAČILA.
Živ je Ivica Frković i ovo bi ga molio, da javnim putem potvrdi taj sastanak. Ja sam naime bio postavljen za zapovjednika povlačenja, kao i Južne Hrvatske Vojske sastavljene od II, III, i IV. Zbora, i u tom svojstvu me je poslao GLAVNI STAN POGLAVNIKA, kojemu sam pripadao kao ZAPOVJEDNIK OBRANE I ODPORA, te smo na ručku u Budakovoj kući razgovarali o svemu. Rekao mi je, da je mnogo čuo o meni, i da zna, da ću se boriti, pa je želio upoznati me, jer je bio podredio dvije njemačke divizije pod moje zapovjedništvo u Sarajevu. Ja sam tom starom, oholom germanskom vojskovodji rekao u oči, da se bojim, da će nas Nijemci iznevjeriti (kao što su i Talijani iznevjerili Nijemce i sve svoje saveznike 8 rujna 1943. Dakle, Hrvati uvijek ostaju Hrvati: Iskreni, vjerni, pošteni, odvažni, drže se zadane riječi VJERNOST ZA VJERNOST, mo.) kao i Talijani i da će ratnu spremu i streljivo predati partizanima. On je oborio pogled, kada sam ga otvoreno upitao, da li možemo računati na vjernost za vjernost, koja je uvijek bila odlika Germana i Hrvata.
Bili smo dva svijeta, dva nazora, u svemu ili u skoro svemu. Nije mogao lagati, ali je oborio glavu kada sam mu rekao da je dosta mojih USTAŠA, njegovih vojnika, ranjenika i gradjana, kada ih je partizanska, pa i naša fukara, |
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.