OVO JE POSEBNI BROJ 42 “HRVATSKA I USTATVO” 30 svibnja 2009

Priložena slika je Mile i Joe Foster. Joe Foster je oženio Lillie Matoš, sestru sada pokojnog Alberta Matoš. Joe Foster i ja smo vrlo dobri prijatelji i kako prijatelj bio sam na sprovodu Alberta Matoša.

Desno: Joe Foster i Mile Boban

OVO JE POSEBNI BROJ 42 “HRVATSKA I USTAŠTVO” 30 svibnja 2009

domobran.prkos.com
(Autor: MILE Boban) NASLOVNICA

HRVATSKA I USTAŠTVO (42)

Lako je biti Ustaša. Nije lako slijediti Ustaška Načela i Ustaški Program. Slijediti Ustaška načela, znači dati vlastiti život za Hrvatsku! To su bile Ustaše!

Ovaj broj (42) je SPECIJALNI BROJ

Jučer, 29 svibnja 2009. godine za mene je bio jedan značajan dan. Prije četvrt stoljeća sam upoznao jednu čestitu američku obitelj čiji roditelji su bili Česi. Josef Matuš (1892-1972) je rodjen u Češkoj, jednom malom selu imenom ZLIN. Kao dečkić, trbuhom za kruhom, došao je u Texas, Galveston, 1907. godine. U to vrijeme država Texas se je razvijala, davala strancima mogućnosti se razvijati. Tako i mladi “slaven” Josef Matuš počeo je sanjati o savom “carstvu” i bogadstvu.

Godine 1915, već razvijeni Amerikanac u lutanju za bogadstvom, dospije do malog nerazvijenog mjesta Caldwell. Tu je upoznao jednu djevojku istih dodina, Čeških roditelja, Franceska Muzny. Oženili su se 1917. godine. Prvo dijete, Albert Matuš je rodjeno 1918. godine. Imali su petero (5) djece.

Ovaj Albert Matuš je otišao u američku vojsku u veljači 1942. godine. Zna se da je Japan napao Ameriku 7 prosinca 1941. godine. Albert Matuš je prošao kroz mnoge ratne okršaje u drugom svjetskom ratu. Bio je sudionik u Invaziji Normandije 6 lipnja 1944. godine. Kao istaknuti borac protiv neprijatelja, – zna se tko je u to vrijeme bio američki vojnički neprijatelj – u tim raznim borbenim okršajima sa Njemcima, Albert je dospio na oslobodjenje Pariza, dakle, cijele Francuske, 25 kolovoza 1944 godine.

On i ja, tj. Albert Matuš i ja, smo znali mnogo puta, ako ne i uvijek, naći zajednički rječnik o pitanju ratnih zbivanja drugog svjetskog rata. Znali smo boce Whiskey-a popiti u raspravljanju kako ispraviti krivu DRINU. Čak je htio s menom posjetiti  Hrvatsku i doći u moje selo Bobanova Draga, i to mu je bilo u planu. Bio je vrlo zdrav, jako živ i agilan. Kada smo bili zadnji put zajedno, bilo je za njegov 91 rodjendan u ožujku ove godine. Bio je istrošen, dogorio. Sjedili smo zajedno i razgovarali. Otvoreno mi je rekao da je sperman, tj. umrijeti.

U prošli ponedjeljak večer njegova sestra Lillie me zove i kaže: Albert is gone, tj. Alberta nema više, umro je. Iako sam bio udaljen preko 600 km, rekao sam da dolazim na sprovod. Jučer, petak, 29 svibnja 2009. godine, u 10 sati u jutro smo se sastali u Mrtvačnici iz koje se idje na groblje. Iznenadio sam se mnoštvu ljudi, posebice veterana drugog svjetskog rata koji su došli, Bog zna iz sve kojih krajeva Amerike, koji su ga poznavali i bili sa njim na VATRENIM LINIJAMA, da mu odaju posljednju popčast. Ceremonija u Mrtvačnici je potrajala više od jednog sata. Ja sam samo plakao. Mnogi su mislili da ja plačem za pok. Albertom Matušom, što je s jedne strane bila istina a sa druge strane istina je bila: Ja sam takodjer plakao za onim hrvatskim vojnicima i onim Hrvatima koji su svoje živote dali za slobodu naše Hrvatske, a NITKO IH SE NE SJEĆA. Dok ovo pišem meni suze, ne da cure, nego točno lete niz lice. Sjetimo se prošle godine sprovoda Dinka Šakića kako ga je politička elita predsjednika RH Stjepana Mesića ismijala i nazvala ga najpogrdnijim imenima, samo zato što se je borio za Državu Hrvatsku i nije nosio odoru jugoslavenskih brigada kao što su to nosili oprana mozga Hrvati koji sebe još i danas nazivaju antifašistima, a povijest će ih zabilježiti kao neprijatelji Hrvatske, jer su se kao jugoslavenski antifašisti borili protiv postojeće hrvatske Države.

Došli smo na groblje. Masa svijeta. Vojnička glazba je tu. Odore su iste kao one iz drugog svjetskog rata. Moja supruga Annie me tješi a ja njoj govorim na francuskom: Kakva divota! Kada se ovako vojnika poštiva, onda mu nije ni žao poginuti za svoju domovinu. Kod nas, u Hrvatskoj danas, se zabranjuje svako spominjanje na hrvatske vojnike drugog svjetskog rata. Sramota!!!

Neki stariji časnik, u godinama, vjerojatno jedan od pokojnikovih zapovjednika, je zapovijedao vojnicima koji će sada na zapovijed ispaliti 21 plotun. Nemojte me sada gnjaviti ako nije prava riječ na našem hrvatskom jeziku. Ja ju ne znam. Sve što želim je opisati kako je bilo jušer na groblju. Ispaljeni plotuni su bili tako sinhronizirani da bi se mirne duše moglo reći kao da je to bio jedan pucanj.

Ruku na srce, dragi moji Hrvati, nije li istina da ima na tisuće, stotine tisuća, ako ne i milijun Hrvata koji su dali svoje živote za Hrvatsku a nikakva počast im se nikada nije dala. Naprotiv. Preziri su im se davali. Zato, molim vas, budimo dostojni svakome Hrvatu, posebice onima koji su svoje živote dali za  Hrvatsku i umirući izgovarali riječ:  ŽIVJELA HRVATSKA!!!

Objavljeno: 31 .05. 2009. u 01:24h
Broj otvaranja uratka: Prvih 24h: 864

colonia.tino 1.06.2009 10:17 h

lijepo, jako lijepo. Jako dirljiv tekst, posebno zato što u sebi sadrži osobnu notu. Albert bi kod nas puno gore prošao, bez počasti i poštovanja, no, ipak živio je sretno i dugovječno, preko 90 godina, nije malo, to je dug i ispunjen život, od prve do posljednje stranice. A vi otporašu ste živi svjedok mnogih dogodovština. Od kada vas pratim na portalu javno.com mnogo sam od vas saznao. Nastavite a mićemo čitati.

Domobran 1.06.2009 19:55 h

colonia.tino. Istina je da je ipak dugo živio. Ali jekodjer velika je istina da nije nikada bio zaboravljen niti preziran, što mu je svakako davalo potpuno zadovoljstvo u životu. Nitko na groblju se nije protivio niti usprotivio što su njegovi ratni drugovi/suborci bili obušeni u originalne odore tadašnje američke vojske WW2.

Sjetimo se prije deset i pol mjeseci kakva buka je bila podignuta što je hrvatski vojnik drugog svjetskog rata, Dinko Šakić, pokopan u svojoj hrvatskoj vojničkoj odori koju je nosio dok se je borio i dok je branio Hrvatsku. U tome je velika patriotska razlika izmedju Amerikanaca i Hrvata. Oni, Amerikanci, znaju kako voljeti svoju zemlju Ameriku. Oni znaju kako se za nju boriti i ginuti. Oni znaju kako biti slo�ni za svoju Ameriku. Da li mi Hrvati, poslije naše trinaest (13) stoljeća opstojnosti, trebamo (na)učiti od Amerikanaca kako svoju zemlju voljeti, za nju se boriti i za nju ginuti??? Ako pak jest, onda nam uistinu trebaju škole (u množini) u kojima trebamo naučti kako voljeti svoju po rodjenju zemlju, poštivati njezine granice, poštivati njezine Andjele čuvare, koji su ju čuvali za tih proteklih 13 stoljeća. Pozdrav, Otporaš.