Otvoreno pismo Ante Barabe Miša Peđi Grbinu: Svako ludilo za svoga vremena
Animus meminisse horret (lat. izreka)
Ne znadem kakav bi snob trebao biti čovjek koji kaže da je pohod na Bleiburg žalovanje za NDH, no naš Peđa Grbin kao sabornik i čelnik odbora za Ustav beskrupulozno, bio pijan ili trijezan, pokazao je da permanentno šupljoglav. Možda ga čak i njegova stranka SDP iz iste odluči isključiti budući da ne slijedi ni njene riječi iz 1990. godine jer je ovime popljuvao i svog uzora Ivicu Račana ili pak želi naslijediti cviljavu rugobu koja je davno kazala da su Hrvati „kontrarevolucionarni po svojoj naravi“.
Peđa vrli, a i oni kojima je on Totem, Hrvati su jedan od najstarijih naroda civilizacije. Pojam riječi još ide od aramejskog jezika, dakle, jezika kojim je govorio i sam Isus Krist, i znači ratnik, a ne zločinac kako bi se u inačici moglo poimati korijen riječi partizan. Sve ono što je pozitivno antifašizam u svom izvoru donio vi ste začinili svojim „litavcem“ odnosno svojom javno izgovorenom rečenicom o žalovanju za NDH-om, sljedeći očito Marxa i njegov „Manifest“. Za vašu šuplju glavu ponoviti ću još jednom, da su Hrvati i prije prvog stoljeća vjerovali u Stvoritelja neba i zemlje i Sveopću Petrovu Crkvu ter da su taj pojam označavali riječju BOG, koji pojam kao misli o biti stvari, je Hrvatima bio poznat i prije nego li Latinima pojam riječi Deus. Dakle, davno prije stoljeća sedmog kada je Papa Agaton došao radi primanja našeg naroda u Hram Božji. I ne samo to, čini mi se 689 godine, Papa Agaton je sklopio pisani sporazum s Hrvatima o nenapadanju i uzajamnom priznanju. Ne morate proučavati Porfirogeneta, fra Dominika Mandića , fra Martina Planinića, kojim čudom akademika Mirka Vidovića, Tihomira Mikulića i druge, ali eto otiđite do Tonija Abramovića on vam je tu blizu budući da vrijeme ionako u Saboru kratite dosadom i pokojom bevandom.
Procjene Bleiburške tragedije i Križnih puteva su različite. Prema izvješću britanskih pilota sredinom svibnja 1945. broj civila i vojnih osoba kreće se od 500 000 do 600 000, a prema podacima policije iz 1949. godine navodi se da je JNA zarobila tih dana 341 000 vojnika te da je tijekom tih završnih akcija poznatim kao „Operacija klaonica“ kako to ističe Ivan John Prcela poginulo ili ubijeno preko 100 000 osoba. Korpus obrane tkz. KNOJ govori o ranjavanju i zarobljavanju 116 000 ustaša, četnika i drugih grupacija. Profesor dr. Mate Šimundić je dugogodišnjim istraživanjem prikupio podatke o stradanju do 70 000 u Dravogradu, u Mariboru samo u par stotina metara likvidirano je isto oko 70 000, na samom području Bleiburga oko 30 000, a u „putevima revolucije“ poznatijim kao marševi smrti samo do Papuka stradalo je preko 100 000 ljudi. Prema samom Đilasovom priznanju nakon završetka tog rata stradalo je oko 350 000 osoba, dočim Stanko Guldescu i Ivan John Prcela govore o cca. 600 000 stradalnika. Važno je naglasiti da su svi oni bili ratni zarobljenici i da nikakva opravdanja za takvo postupanje nisu imali, a kamo li pravnog uporišta.
Pokušati ću dati svoje teze i mišljenje zašto je tomu bilo tako oslanjajući se na meni dostupne informacije pozvanijih ljudi koji su uspjeli doći do nešto preslika isprava i dokumenata iz Britanskog Ratnog Arhiva čiji pregled je odgođen za još dvadeset godina.
Meni, a i mnogim Hrvatima, je još uvjek teško prihvatiti odnos između internacionalizma i nacionalizma budući da sam „učen i podučavan“ po Komunističkom manifestu objavljenog 1848. godine, učio marxizam, teoriju i praksu samoupravnog socijalizma, doktrinu općenarodne obrane i društvene samozaštite te naoružanog naroda kao vidu svake borbe i svakog neprijatelja (!?) itd. U to vrijeme tkz. Opće socijalističke revolucije je bio opći metež i sami imperij sila pod baražnom vatrom kako jednih tako i drugih. Marx se vodio idejom da svi imperiji moraju postati jedan imperij, tako je htio ne htio postao učitelj i samom Hitleru!? To njegovo imperijsko carstvo moralo se graditi po njemu pod kapom i vodstvom SSSR-a jer kako drugačije tumačiti njegovu osudu Grka protiv otpora Osmanskog Carstva!?
U isto vrijeme (ne čini li vam se da je tako i dan danas kod naših neoantifašista, o. a.) sve vrijedno što čini fundament bilo kog udruživanja se opstruira i niječe pod plaštom proleterskog internacionalizma i neoantifašizma.
U prvom redu to se odnosi na osporavanje postojanja ljudske savjesti, rastakanje obitelji, sramoćenje patriotskih osjećaja prema svom narodu, negacijom socijalnog nauka Crkve i drugo. Po meni Habsburška monarhija imala je svog Trojanskog konja, Mađarsku. Ima li to veze s Marxovom majkom koja je bila mađarska židovka, prosudite sami. Pokušaj odvajanja Mađarske od Beča i njeno proglašenje republikom pod kapom Rusije bio je zapravo podvig kontra hrvatskih nacionalista, ne nacista, koji su pod vodstvom Bana Josipa Jelačića na taj način isto željeli učiniti prema Pešti. To bijaše i razlog što je naš harni Vitez Josip Jelačić rodom iz Petrovaradina korijenom iz okolice Foče, zaustavio Mađare koji je u svojoj vojsci imao i tri Ustaške bojne. Taj pokušaj udara na Beč za Marxa je bio „internacionalno stremljenje“, no nije osudio Beč već našeg dičnog vojskovođu, jedinog vojskovođu u svijetu bez izgubljena boja, a potom i cijeli hrvatski narod!? Model interakcije između nacionalne vlasti i proletera za njega je bila Pariška komuna koja je kao što znamo dovela do ubijanja vlastitog naroda i sunarodnjaka čime su se hvalili na sva usta!?
U Jugoslaviji tj. tadašnjoj Kraljevini SHS bilo je još gore. Neviđena tortura i zatiranje hrvatskog bića izazvala je kao što znamo Velebitski ustanak, 6. rujna 1932. godine, poznat i kao Ustaški ustanak. Ističem da pojam ove riječi po F. Šišiću datira iz 1092. godine, a poznati su kasnije u 14. 17. i 19. stoljeću, od kojih su mnogi bili i Srbi pa i sam prvi kralj Petar Karađorđević, ali i šukundjed ( ne pradjed kako sam izračunao i prvotno negdje naveo) našeg premijera Milanovića i na tome se ispričavam, Jakov Milanović.
Nakon podizanja Ličkog ustanka u Brušanima, napadom na žandarmerijsku postaju, službeno glasilo komunista „Proleter“ objavio je članak izražavajući punu potporu ustašama u Lici. Od tada je komunistička partija u Hrvatskoj vodila računa o nacionalnoj slobodi sve do utamničenja i otrovanja Andrije Hebranga. S druge pak strane KPJ-e zatirala je sve nacionalno kao Hrvata tako Srba, Makedonaca i drugih naroda u korist patvorine kasnije nazvane Jugoslavija kao jedne od niza budućih sovjetskih republika. Neki smatraju da je takav pokušaj imao i sam Franjo Tuđman koji nije ni očekivao da će plebiscitarno narod odlučiti drugačije.
Nacionalno hrvatsko biće okupljalo se oko HSS-e koji je uspio u tim okolnostima stvoriti Banovinu Hrvatsku koji je krajnjim snagama uspio stvoriti kakvu takvu obranu, Seljačku i Građansku zaštitu. Objedinjavanje hrvatskih pokrajina u NDH upravo je uspio seljački korpus, a sam Maček je pozvao strukture vlasti da podrže obranu NDH-e putem radio Zagreba te odbio ponudu Njemačke da bude njihov primus. Kako je kasnije HSS-a izgubila narodnu potporu i vlast (primjerice u Prijedoru je imala više članova nego što je to KPJ-e imala u to vrijeme članstva na cjelokupnom prostoru bivše nam države) meni je nedokučivo i nejasno. Izborno rukovodstvo sklonjeno je na vrijeme u London i sam je W. Churchill osobno podupirao Bana Ivana Subašića sve do 1946. godine kada ga je vratio u Zagreb, a potom kao što znademo Tita ga je strpao u kućni pritvor i tako je i umro. Nije na odmet kazati da je kralj Aleksandar imao starijeg brata Đorđa koji je bio za oslanjanje u političkom i ekonomskom smislu Srbije na zemlje Europe, a ne Rusije. On je također bio sklonjen u London i potom vraćen u Beogrrad (poznajem osobe koje su osobno s njime kontaktirale o. a .) te je i on skončao život u kućnom pritvoru, a in cognito je primao i mirovinu.
Završne operacije nakon pada Staljingrada i pada Italije pomele su spomenutog Andriju Hebranga i Staljin preko Tite šalje jasnu poruku Hrvatima da mogu opstati samo preko obnove Jugoslavije! Staljin je prema nekim informacijama i izvorima prije sastanka tkz. Velike trojke na Jalti, predložio nikom drugom nego poglavniku Dr. Anti Paveliću priznaje NDH-e uz uvjet da pristane kako je to već prihvatio ustaški pukovnik Mesić, zapovjednik preživjelih boraca Hrvatske divizije na istočnom bojištu, na suradnju s Moskvom, da propusti ruske snage na Albaniju i krenu u boj kontra zajedničkog neprijatelja Italije. Vidimo da je Pavelić imao alternativu tj. dvije mogućnosti, napustiti savez sa silama Osovine ili ući u savez sa Staljinom. Svjestan je bio da Sile osovine, Italija i Njemačka gube rat. Znajući i s pravom prosudbom da Staljin ni prije rata nije htio čuti za ni kakvo „hrvatsko pitanje“ odgovorio mu je povijesno NE koje je kasnije sebi prišio Tita!? Da je to prihvatio dovelo bi ga to opet u istu stramputicu odnosno pod kapu Moskve, kao nekad Kvaternika, Radića, Antu Ciligu, ali ponavljam neki misle i Tuđmana(!?). Da bi ovo razumjeli preporučam vam pročitati Pavelićev antikomunistički pamflet Strahote zabluda. Ovo je tim jasnije što se nije dao uvući ni u pokušaj V. Maksa Luburića, budući da je s pravom smatrao s obzirom ne odnos hrvatskih snaga i snaga SSSR-a da će to za Hrvate biti novo Krbavsko polje s potpunim uništenjem hrvatskog naroda. Ne sumnjam da bi tako bilo tim više što se ni na koga nije mogao više osloniti.
Također, ne smičite s uma da je kod komunista mogao imati uspjeh, tako i naš Peđa i dan danas tu nalazi osnovu za glupost i demagogiju, samo onaj koji se na djelu dokazao da mrzi Hrvatsku i hrvatski narod, paranoidna alergija na hrvatstvo kako to navodi Dragan Hazler, a to je bio i „Titin put“ dočim se slobodno može kazati da su svi bili Tito.
Bilo je kao u ogledalu jasno da se Istok i Zapad natječu tko će prvi umarširati u Hrvatsku te je Pavelić doznao da se Churchill namjeravao iskrcati s Amerikancima na jadransku obalu, a znademo da je Roosvelt bio izričito protiv toga još na skupu u Teheranu. Po mišljenju mnogih tu leži i sukob s Vokićem, Lorkovićem i Farolfijem.
Zadojeni i paralizirani majčicom Rusijom i spremni za obnovu Jugoslavije kao buduće sovjetske republike komunisti u hrvatskoj su zatražili i dobili da Tita pošalje poslanike u Moskvu. To je ionako namjeravao pa je tako poslao Đilasa i Kardelja da idu i zamole Staljina da primi Jugoslaviju pod skute SSSR-a.
Ne imavši izbora Pavelić je s mnoštvom naroda i vojskom krenuo put zapada (najveće okupljanje bilo je u Zagrebu o. a. ) prema Anglosaxoncima koji su tada držali zapadni dio Austrije i manji dio sjevera Italije, dok su Sovjeti u mnogo većem broju i mnogo bolje naoružani već zauzeli Beč i veći dio Austrije. Vidimo da je razvidna situacija da Britanija nije imala vojne snage da zaštiti nevine civile i vojsku koja je predala oružje gotovo u cijelosti na Bleiburgskom polju. Oni su vagali između opcije da li ići u sukob s moćno jačom Rusijom ili ići na kartu Ženevske konvencije. Uz to ni jednoj zemlji u srcu Europe nije odgovaralo prihvaćanje opasnog i strašnog rata između Zapadnih i Istočnih saveznika i odlučili su se za ono što su sovjeti tražili izručenje svih zarobljenika Titi. Njemu ni na kraj pameti nije bila namjera da primjeni Ženevsku konvenciju o ratnim zarobljenicima i pokorenom civilnom pučanstvu i tako je „pothvat klaonica“ mogla početi.
On sam nije mogao ni smisliti, a što je upravo bila želja sovjeta, da preko pola milijuna nedužnih izbjeglica vrati svojim kućama budući da je je već vidio kao vrhovnik na čelu nove Jugoslavije. Ja znadem po predaji da su se na glasovanju bacale kuglice za Kraljevsku Jugoslaviju ili za Komunističku Jugoslaviju i sve su išle u kutiju Titine Jugoslavije tamo gdje se očekivala podjela. Dakle, njemu je više odgovaralo stratište i pokolj pola milijuna ljudi nego da oni kao povratnici glasuju protiv Komunističke Jugoslavije, prvog naziva DFJ-a. Umjesto primjene ratnog prava, on ih je dao gotovo sve poubijati na najokrutniji način i to je istina koja se ne može skrivati koliko god se naš Peđa i pokladni krampusi crnocrvenih orijunaša trudili u koje svakako spada i čelnik Sabora Ivan Leko. Ne zaboravite, da je također vraćao dugove Crnoj Ruci, koja mu je poškljocala sedam sekretara SKOJ-a i da je realno gledajući doprinos partizana u drugom svjetskom ratu bio minoran, zasigurno oni nisu porazili stotine tisuća njemačkih jedinica. Opća glorifikacija odgovarala je samo njemu pa jahte, dvorci, skrovišta skloništa i cijeli rezidencijalni kompleksi, posebice Brijuni, bili su prosperitet samo za njega dočim je država živjela na milostinji drugih u prvom redu SAD-a.
Držim da je povijesno ustaštvo revolucionarna vojska, a ne politička grupacija tim više što se etimološki može prevesti kao odlučnik, ustanik, gospodin, bunjevac (buni) Hrvat i slično. U prilog tome ide i činjenica da je domobranstvo proizašlo iz Mačekovih zaštitara te da se hrvatski komunisti sve do utamničenja i po svemu sudeći trovanja Andrije Hebranga nisu protivili ni domobranima ni ustašama i bili su za očuvanje NDH-e u nekom okviru konfederacije s istočnim dijelom Jugoslavije. Sjećam se da sam kao novinar „Anita Badaja“ nazočio prvom općem saboru HDZ-e i stavio naslov za tadašnji omladinski list Fokus, Konfederacija ili razlaz, a urednik je stavio ovaj naslov, Manifestaciono, ali radno (!?). Ovo napominjem iz razloga što i dan danas mi novinstvo nemamo već narudžbu „gotovih i hladnih jela“ pa je doslovno ugušena sloboda razmišljanja i prosudba po razumu i savjesti. Čini mi se da su osobe tipa A. Breivik-a najzastupljenije, dakle, psihopati, upravo u medijima i čelnim državnim resorima. Iskreno ja se nikako ne mogu oteti dojma da će se ministar P. Matić ubiti jer kad sebe stavlja kao ekvivalent ukupnosti Domovinskog rata, onda je to gotovo izvjesno.
Bleiburg i Križni put prvotno valja shvatiti kao masakr nad nevinim civilima, jer kako djeca mogu biti ratni zločinci, kakav je to demokratski progres ubijanje bez ikakvog suda i kakav luđak morate biti kada tvrdite da znadete što tko misli pa da iz sigurnosti istog valja likvidirati( ili da ste lider antifašista i mrtvo hladno kažete da su dobili ono što su tražili, kao što to kazaše Ivan Fumić prije desetak godina !?).
Onaj tko obilježavanje Bleiburga smatra neutemeljenim jest lažov ili umno bolesna osoba, a ovo tim više jer ne postoji niti sumnja, a kamo li osnovana da je iti jedna osoba koja je na monstruozan način lišena života bila ratni zločinac!? Simpatije prema komunizmu nikako ne smiju biti razlog da se zatire istina, a to što netko nema snage priznati da je pogriješio jest upravo domena liječnika. Zato moj Peđa Grbin, postoji jedna fenomenalna srpska uzrečica: „Idi bre pa se leči“. Nota bene. Svakom razumnom čovjeku duša se ježi i na samu pomisao (Animus meminisse horret) o tim vremenima i događajima, a dragi Peđa i njegovi istomišljenici, prevariti će te se u kontu, jer svako ludilo za svoga vremena dočim je zdrav razum nepobjediv i jedino istina ne podliježe reviziji. Blaiburg će postati Svetište, a domoljubi uvijek ostaju svoji i spremni uvijek sačuvati svoje ognjište, dočim takvi kao vi možete jedino ući u kolonu hodajućih Ahasvera,a ne u povijest.
Ante Baraba Miš
Pagliuch, 18. svibnja 2015. godine
NAPOMENA: Stavovi izneseni u komentarima i otvorenim pismima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Fenix-magazin.com
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.