OSVRT NA KNJIGU “CITA EN SARAJEVO” – piše J. Ivan Prcela

Riječ je o knjizi na Španjolskom a njezin naslov na hrvatskom znači “Sastanak u Sarajevu.”  Na tome dugome sastanku Francesc Bayarri, novinar i službenik sveučilišta u Valenciji, sredinom prvog desetljeća ovoga 21. stoljeća imao je duge razgovore s Ilijom Stanićem. Ovaj je preužasnim balkanskim metodama – željeznom šipkom u zatiljak – 20. travnja 1969. ubio generala Vjekoslava Maksa Luburića u njegovoj vlastitoj kuhinji.  Zločin je toliko potresao mirni i pitomi grad Carcaixent (Valenicia) da je u njemu još i dandanas uspomena živa i aktualna na to krvoproliće. Ilija Stanić, nakon mnogih peripetija pri prelazu granica raznih zemalja, točno na posljednji dan travnja 1969. u glavnom uredu UDBE u Sarajevu podnio je svoj prvi službeni izvještaj. Onda je za svoj zločin bio obilato nagrađen i odmah je počeo uživati mnoge druge povlastice unutar Titove hrvatožderske Jugoslavije.

Slika Ilije Stanića u Madsridu, ožujak 1967 https://otporas.com/1966-2/

Zločin u Carcaixentu od godine 1969. uvijek je uvelike zanimao F. Bayarrija i on je sanjao da ga jednog dana u detalje opiše.  Kada je nakon proisteklih 20 godina zločin zakonski zastarjeo, taj novinar se dao na istraživanje i predmet proučavao pune tri godine.  Onda se je odlučio na put u Sarajevo s jedinom namjerom: susresti se s Ilijom Stanićem, s njime se nadugo porazgovoriti, dovesti ga na grob generala Luburića i tu s njime snimiti video kazetu o redoslijedu događaja onoga kobnoga dana. Iz svega ovoga nikla je spomenuta knjiga najprije na valencijanskom 2006. i na španjolskome jeziku 2009. godine.

Početkom srpnja ove godine Bayarrijevu sam knjigu u Valenciji čitao na valencijanskom jeziku, ali ovaj jezik sam slabo razumio pa sam od umirovljenoga prof. Filiberta Mir, svoga šurjaka, zatražio da mi nabavi tu knjigu na španjolskom i da mi je u Cleveland poštom pošalje. Pred desetak dana sam knjigu na poklon primio. Odmah sam se dao na čitanje te knjige s tako velikim zanimanjem da sam skoro svaku od 200 stranica išarao pitanjima i komentarima. To sam napravio ne samo zbog ovoga članka nego također da pripremim i svoja pitanja tome uglednom novinaru i piscu prigodom našega skorašnjega sastanka u Valenciji. AKO bude ikako moguće, želim ispraviti krivu Drinu CRNIH laži i krivih informacija o NDH i o samome generalu Luburiću.

Bayarriju sam se već pismeno zahvalio na knjizi i na ugovorenom sastanku sa mnom u sljedećem mjesecu. U pismu sam naglasio, da sam ja u onoj istoj kući u Carcaixentu, o kojoj on zbog Stanićeva zločina ima mnogo detalja, proveo čitavo ljeto godine 1963. Iz te iste kuće 26. prosinca 1963. od generala Luburića sam bio otpraćen na vjenčanje s Ameliom C. Mir u župnoj crkvi samoga Carxaixenta. U toj kući general je točno 15. kolovoza 1967. potpisao svoje izvrsno Treće poglavlje koje se nalazi u mojemu djelu OPERATION SLAUGHTERHOUSE. U svojemu pismu sam također naglasio, da je šteta što u knjizi CITA EN SARAJEVO nema nijedne riječi o mojih devet godina uske suradnje s generalom Luburićem. Upravo zato, na poklon mu nosim svoje životno djelo na engleskom u izdanju godine 1995.

Novinar Bayarri sada čita monumentalno djelo LA TRAGEDIA DE BLEIBURG na španjolskom kako je ono koncem godine 1963. izdano od “Studia Croatica” dolje u Buenos Airesu. Zato se je nadati, da će on o 4-godišnjem postojanju NDH ubuduće pisati u duhu Bl. Alojzija Stepinca koji je najbolje mjerilo onih apokaliptičkih godina. Nadati se je također, da on (Bayarri) više neće naš Prvi i Drugi domovinski rat nazivati “građanskim ratom.” Ti ratovi su bili srpsko-hrvatski ratovi i u njima su se sukobile dvije starodrevne države. Tako je bilo ne samo u godinama 1941-1945 nego također i u godinama 1991-1995.

Od sedam poglavlja Bayarrijeve knjige najzanimljivije je Šesto poglavlje od 25 stranica Stanićeve autobiografije. Temelji toj biografiji bili su postavljeni u prva ČETIRI tjedna Stanićeva “nestanka” nakon zločina od 20. travnja 1969.  Sličan “nestanak” od isto toliko tjedana desio se je i prigodom ugovorenog sastanka s Bayarrijem. Izgledalo je da on uopće neće ostvariti svoj dugogodišnji san o sastanku sa Stanićem. Jedan novinar i Stanićev prijatelj u to vrijeme je preuzeo glavnu odgovornost za tako važan intervju! Nije onda čudo, da je Stanićeva autobiografija puna prefriganih i teatralnih laži. Iz ovih su u toj autobiografiji uskrsli Vlado Marković i Nikola Katunić, članovi HOP-a, kao glavni sudionici u ubistvu generala Luburića. U Stanićevu izvještaju sarajevskoj UDBI od godine 1969. ni spomena nema tih ljudi! Ni Bayarri nigdje nije mogao ustanoviti postojanje tih hrvatskih “revolucionaraca.”

Od svega je najgore, što ubojica i lažac Ilija Stanić okrivljuje nekadašnju prvu damu Hrvatske, Maru Pavelić, za pogibiju generala Luburića.  Prema pričanju I. Stanića, ona je pripremila otrovni pračak koji je Stanić navodno stavio u kavu generala Luburića prije udarca čekićem u njegovo čelo. Liječničko ovjerovljenje o uzroku generalove smrti ni riječi nema ni o otrovu ni o udarcu čekićem!

GENERALOVA SMRT JE PROUZROČENA JEDINO DVOSTRUKIM UDARCEM METALNE ŠIPKE!

Što se tiče upotrebe policijskih iskaza u Alciri i Valenciji, Bayarrijeva knjiga je dragocjen doprinos za pisanje potpune i autentične biografije generala-viteza Vjekoslava Luburića. Međutim, 4-godišnje postojanje NDH-a u knjizi CITA EN SARAJEVO previše je obojadisano piskaranjem dr. Bulajića, dr. Goldsteina (oca i sina) i dr. Zuroffa.  Za svu četvoricu njih i za Bayarrija NDH je bila nacistička država a general Luburić je bio fašista i nacista i u Jasenovcu je poubijao više od 500.000 nevinih Srba, Muslimana i Židova! Ni spomena nema o dr. Tuđmanu, akademiku Pečariću, dr. Jurčeviću, dr. Horvatu i prof. Mrkociju koji su svojim istraživanjima razgolicali taj Jasenovački “mit” i dokazali, da Titov MIRNODOBNI Jasenovac u broju žrtava uvelike nadvisuje Luburićev RATNODOBNI Jasenovac.

U knjizi Francesca Bayarrija general Luburić je ZLOGLASNA osoba a ubojica i lažac Stanić je VRLO SIMPATIČNO opisan kao hrvatski revolucionarac!  Na stranicama te knjige on bolje prolazi čak nego i sarajevski Nadbiskup Ivan Ev. Šarić. Ovaj hrvatski nadbiskup sveta života i svete smrti od Bayarrija je spomenut kao antisemita (sic)!  Fra Branko Marić, miroljubivi i istinoljubivi sin Sv. Franje Asiškoga, u gore spomenutoj knjizi od Ilije Stanića je upleten u pogibiju generala Luburića!  Mene, koji sam godine 1960. i od Nadbiskupa Šarića i od fra B. Marića blagoslov primio za tada započeti pothvat osvjetljivanja Bleiburške tragedije, danas sveta srdžba hvata radi tih gnjusnih ocrnjivanja naših velikana duha i uma. Ocrnjivanje njih i generala Luburića mira mi ne da pa zato, iako 88-godišnjak, opet letim u Valenciju na prevažan SASTANAK s Francescom Bayarrijem. Nadam se da ću povijesnom istinom osvijetliti likove naših velikana i heroja. U to ime, neka je njima i STOTINAMA TISUĆA hrvatskih mučenika vječna slava!

John Ivan Prcela
Cleveland, Ohio – 15. listopada 2010.

https://otporas.com/misli-desetom-travnju/