OSVJETLJIVANJA LIKA DIV JUNAKA GENERALA LUBURIĆA, piše prof. Ivan Prcela

OSVJETLJIVANJE LIKA DIV-JUNAKA GENERALA LUBURIĆA 

Piše J. Ivan Prcela

Više od četiri desetljeća muči me pitanje, zašto je Ilija Stanić trovao i konačno zelježnom šipkom u zatiljak ubio 56-godišnjega generala-viteza Vjekoslava Luburića. Ove godine, PEDESETE obljetnice mojega sustavnog osvjetljivanja Bleiburške tragedije, poduzeo sam dva putovanja u velegrad Valenciju i u gradic Carcaixent, u čijemu groblju pošivaju smrtni ostaci hrvatskog div-junaka i nezaboravnoga mi kuma na vjenćanju ima skoro 47 godina.

U mjesecu srpnju generalov grob skupa sa mnom posjetio je i moj vjerni prijatelj Mirko. Mirko je doletio iz Njemačke a ja iz dalekoga Clevelanda. Obojica smo tada stupili u kontakt sa svih četvero djece generala Luburića. On je iza sebe ostavio dva ucviljena sina i dvije prežalosne kćerke. Kćerku Drinu smo posjetlili u staračkom domu u gradiću Carlet, gdje ona uslijed davnog pada muke muči u kolicima, iako je tek stupila u ranije pedesete godine. S generalovim sinom Vjekoslavom otičli smo u posjete grobu njegova ljubljenoga oca. Tu smo se za vječni pokoj generalove duše pomolili i onda se fotografirali.

Posjet najmladjoj Mirici, iako ona živi vrlo blizu mojega šurjaka Filiberta Mir, ostvario se nije jer ona to nije htjela. Najstarijega generalova sina liječnika Domagoja nazvao sam u Barceloni i protumačio mu namjere mojega naziva. On je moja plemenita izlaganja najprije saslušao i onda mi tako grubo odbrusio da sam u kući svoga šurjaka GORKO PLAKAO. Rekao mi je, da on na svoga oca ima samo loše uspomene. Na to sam mu odgovorio, da ja na njegova oca imam SAMO DOBRE USPOMENE i da svojim perom želim osvjetliti lik njegova preocrnjenoga oca i proslavljenog hrvatskog junaka.

Mirko i ja smo u radnji “Optica Tomas” u Carcaixentu pokušali posjetiti čak i Consuelo “Chelo” Salom, bivšu zaručnicu lašca i ubojice Ilije Stanića. Ovo nam nije uspjelo jer ona je bila u Valenciji. Ostavili smo joj telefonski broj mojega šurjaka u Valenciji, da me ona kod njega nazove. Nazvala me nije, ali ja sam njoj ipak iz Clevelanda s puno poštivanja napisao jedno pismo i najavio da ćemo moj prijatelj i ja u studenom opet doći u Carcaixent. Nakon punih 40 godina želim je opet vidjeti i prijateljski pozdraviti. Bivša Stanićeva “ljubav” mojoj je šogorici Carmen Mir, jer se cijeli život dobro poznaju, saopćila da je od mene primila vrlo toplo i uljudno pismo, ali da ona, iako me duboko poštuje, usta ni otvoriti neće o slučaju “Luburić-Stanić.” (Vrlo interesantno. Možda joj je Stanić “prilikom ljubavnog” udvaranja štogod otkrio i rekao o svojim namjerama. Kažem samo “možda”. Mo. Otporaš.)

Na koncu prvoga tjedna ovogodičnjeg mjeseca studenoga, ja sam se opet pojavio u “Optica Tomas” u Carcaixentu da 62-godišnju, sada suprugu, majku i baku, koja čak od raka na grudima trpi, iskreno pozdravim. Odmah sam joj rekao, da ju molitve moje prate i zato se ona sada bolje osjeća. Ovoga puta ona, još uvijek otmjena i lijepa, mene je prepoznala i sa mnom razgovor započela, naglasivši da o predmetu, zbog kojega sam opet u Carcaixentu, ona ne želi NI USTA OTVORITI. Ja sam joj odgovorio, da ja njezin stav potpuno razumijem i poštujem, ali moj stav je skroz drukčiji – JA NE MOGU NITI ŽELIM ŠUTJETI O SVOJEMU POGUBLJENOM KUMU JER JE ON U NEDAVNO IZIšLOJ JEDNOJ KNJIZI I NA VALENCIJANSKOM I NA ŠAPANJOLSKOM PREVEO NEGATIVNO OPISAN. (Tu knjigu je napisao španjolski novinar Francesco Bayarri “SUSRET U SARAJEVU” kada se je sastao s udbaškim plaćenikom i generalovim ubojicom Ilijom Stanić. Ja tu knjigu nemam ali sam tu i tamo pročitao neke kritike koje su tu knjigu označile vilikim lažima i udbaškom promidšbom. Čak je taj isti španjolski novinar na osnovu te knjige i DVD film od nekih 45 minuta sastavio kojeg bi se uistinu moglo nazvati: DVD film napravljen od salate, jer salata se pravi od svih i svakakovih zeljenarija. Zato se i zove salata jer je napravljena od svačega; a ovaj DVD kojeg sam imao priliku vidjeti nije ništa drugo nego UDBAŠKA SALATA koja je napravljena, tj. pomješana s mnogo laži a malo istine. Mo. Otporaš.)

Bivšoj djevojci Ilije Stanića, kako je ona u jednom nazivu mojoj šogorici Carmen Mir rekla, moj posjet se neobično svidio jer je bio pun poštivanja njezine osobe i njezine šutnje. Ona ipak nije šutjela o mojoj pojavi za koju je, kada sam ju kao 88-godišnji Hrvat pozdravio, uskliknula:! QUE FUERTE! To znači: “Kako ste snažan!”

Otmjenoj dami, Consuelo Salom, naslov knjige i ime Francesca Bayarrija ni spomenuo nisam, ali u susretu s njome mislio sam na njega i na njegovu knjigu CITA EN SARAJEVO. Bayarri, premda mu je knjiga vrlo negativna o generalu Luburiću, pokazao se je vrlo susretljiv prema mojemu prijatelju Mirku i prema meni u našoj misiji osvjetljivanja lika Maksa Luburića. On nas se je uputio na Jose Luis Ramosa, koji posjeduje DESET velikih kutija korespondencije i drugih papira neumornoga hrvatskog generala. Taj ugledni španjolski novinar i ČOVJEK DOBRE VOLJE na vrijeme nas je upozorio, da J. L. Ramos misli da u tim kutijama ima dragocjeno zlato i tim dokumentima se želi obogatiti! On nam je svjetovao BUDNI OPREZ!

U petak, 12. studenoga, J. L. Ramos je u pratnji samoga Bayarrija u stan mojega šurjaka Filiberta donio ČETIRI kutije tih “dokumenata.” Mirko ih je skoro puna ČETIRI sata prebirao a taj ugledni novinar se s Filibertom, s Jose Luisom i sa mnom strpljivo i nevezano razgovarao. Na koncu toga sastanka, Mirko je J. L. Ramosu rekao da su ti “dokumenti” od vrlo male vrijednosti pa je tako završio naš prvi sastanak s posjednikom “dokumenata” i s novinarom Bayarrijem. Mi smo ipak s gosp. Ramosom ugovorili još jedan sastanak za sutrašnji dan, za subotu ujutro 13. studenoga. S Bayarrijem smo takodjer ugovorili sastanak o sadržaju njegove knjige za petak 19. studenoga od 16 do 20 sati. Mirku je žao bilo, što toga dana neće moći nazočan biti jer 17. studenoga leti za Njemačku. Žao mu je bilo i zbog toga, što je on u Njemačku sa sobom na dar odnio Video-disk o “Operaciji Kobra” Ilije Stanića. ZAUZIMANJEM novinara F. Bayarrija sam producent nam je na poklon dao taj važan dokumentarac.

U srijedu 17. studenoga Mirko je odletio za Muenchen, ali ostavio je DESETAK pitanja za ugovoreni PREVAZAN sastanak s Bayarrijem. Ostavio nam je i jedan primjerak “Obrane” od jeseni 1971. godine, u kojoj je bila fotografija vjenčanja Eduarda Martineza Ramosa i njegove životne odabranice Clotilde. Njih dvoje U VJENČANOME RUHU iskazuju počast generalu Luburiću i njegovom grobu! Mirko je mojemu šurjaku Filibertu, 72-godišnjemu umirovljenome profesoru, izrazio želju da svakako pronadje Eduarda Martineza, jer je on kao sin Leonore Ramos Serrano, generalove kućanice i uzgojiteljice njegove djece, KLJUČNA osoba za upoznavanje umorenoga hrvatskog div-junaka. Još prije Mirkina odlaska, Filiberto je preko telefonske knjige u Valenciji pronašao dva E. Martineza. Prvi je bio “Ernesto” a drugi od nas traženi Eduardo Martinez Ramos. SVA SRETNA, na telefonu se javila Eduardova supruga Clotilde. Još sretniji i veseliji bio je Filiberto. Kao mladi dečko on je od veselja skakao! Vidio je jasno, da Mirka i mene prati Božja ruka u našoj misiji osvjetljivanja velikoga lika generala Luburića. Svijesni smo bili, da je naša misija VRLO TEŠKA. Upravo zato, Mirko i ja išli smo na dnevnu svetu Misu u obližnjoj crkvi simpatičnog Sveca naših dana Sv. Jose Maria Escriba, osnivača svijetom poznate Kongregacije “Opus Dei.”

Eduardo je sa svojom majkom Leonorom u kući generala Luburića živio od 1963. do 1971. godine i neko je vrijeme bio radnik Drinapressa. Kao takav on je za osvjetljivanje života generala Luburića MNOGO KLJUČNIJA osoba nego je to Ilija Stanić koji je u generalovoj kući živio samo GODINU I POL DANA. I Salvador Alminana, prijatelj mojega nećaka Javiera Gomis Mir-a, dulje je poznavao generala Luburića nego veliki lažac, glumac-zaljubljenik i domoljub Judina kova Ilija Stanić. I sam Filiberto Mir, “bivši” svećenik-franjevac i mnogi drugi franjevci mogli su mnogo doprinijeti potpunijem sadržaju Bayarrijeve knjige jer su od srednjih 50-tih godina prošloga vijeka i nadalje poznavali generala pod imenom “Vicente Perez Garcia” dok se je on u njihovom novicijatu Santo Espiritu boravio. I ja kao bivši franjevac VJEČNIH ZAVJETA, položenih 1946. u Rimu na ruke slavnoga fra Dominika Mandića, DEVET godina sam bio jedan od TROJICE VELIKIH generala Luburića. Nažalost, Bayarri nas KLJUČNE osobe uopće nije kontaktirao. Medjutim, lažnim pričama Ilije Stanića i njegovih naredbodavaca u velikosrpskome Beogradu toliku je pažnju posvetio da njegova knjiga na SVAKOJ STRANICI obiluje lažima kurve Jugoslavije. Sve na stetu Države Hrvatske, ukjučivši i onu pod vodstvom dr. F. Tudjmana! Bayarri je u rukama držao moj primjerak svoje knjige i vlastitim je očima vidio, da sam nju tako rekuć na svakoj stranici ispunio mnogim komentarima i pitanjima.

Bayarri je iz pričanja Ilije Stanića, predradnika Pepe Segui-a i nekih hrvatskih “revolucionaraca,” koje je u svoje vrijeme general bio istjerao iz svoje kuće, (u pismima Maksa Luburića se pože pronaći da su ti “revolucionarci bili istjerani Željko Bebek i Ilija Stanić  iz generalove kuće, mo.) generala Luburića prikazao ne samo kao NAJOKRUTNIJEGA čovjeka 20. vijeka nego čak i kao pijanca i nemilosrdna poslodavca. Zato sam ja još prije Mirkina dolaska u Valenciju, u Carcaixentu vodio razgovore sa Salvadorem Alminanom. Onda, kada je Mirko u Muenchen odletio, Filiberto Mir i ja dva dana kasnije dugi razgovor smo vodili s Eduardom Martinezom i s njegovom suprugom. Filiberto je glavne točke razgovora ukratko zabilježio a ja sam ih onda sve spojio i tako ih na španjolskom vjerno opisao, da je moj šurjak skupa sa mnom to vlastoručno potpisao, da se tim Dokumentom mogu služiti Bayarri i svi drugi koji budu pisali o plodonosnome životu generala-viteza V. Maksa Luburića. Razgovori sa Salvadorem Alminanom i Eduardom Martinezom daleko su vrijedniji nego svih 25 stranica UNAPRIJED FABRICIRANE autobiografije Ilije Stanića u Bayarrijevoj knjizi!

U subotu 13. studenoga, dok je Mirko još bio u Valenciji, Jose Luis Ramos donio je još ŠEST velikih kutija “dokumenata”. Od 8 sve do 12 sati ujutro Mirko je u kući mojega šurjaka te “dokumente” pregledavao. Onda je posjedniku vrlo jasno rekao, da on i tih ŠEST kutija smatra nevrijednima ikakve svote novaca! Filiberto Mir je u ovoj situaciji posredovao i preporučio da gospodinu Ramosu ipak platimo 50 Eura za benzin i za ukupnih OSAM sati koje je on u toj stvari strpljivo žrtvovao. Moj prijatelj i suradnik Mirko tu svotu je dao Jose Luisu Ramosu. J. L Ramos je, dakle, otišao a da se obogatio nije tom korespondencijom i papirima generala Luburića koji su ionako plod mnogih, mnogih žrtava mojih i drugih generalovih sljedbenika širom svijeta. (Postavlja se pitanje: tko je te kutije “dokumenata” dao Jose Luis-u Ramosu i gdje su te kutije danas, 11 ošujka 2018. godine??? I ne samo to: ŠTA SVE IMA U TIM KUTIJAMA? Mo. Otporaš?)

U petak, 19. sdudenoga, u ČETIRI I POL SATA poslije podne, Filiberto Mir i ja dočekali smo Francesca Bayarrija opet u istoj kući. Čim je gosp. Bayarri stupio u Filibertov stan, on je odmah na ulazu vidio pravu izložbu hrvatskih knjiga: Moje životno djelo o Bleiburškoj tragediji u PET različitih izdanja, moju knjižicu na engleskom o Nadbiskupu Alojziju Stepincu, NASTANAK JASENOVAČKOG MITA od dr. J. Jurčevića, OGOLJELU LAŽ LOGORA JASENOVAC od prof. V. Mrkočija i dr. V. Horvata, D. I., tek objavljenu knjigu o NDH od Ilije Barbarica, OTOK SV. GRGUR HRVATSKI “GULAG” od Željka Kuzatka i snop članaka iz “Hrvatskog Lista” i dosta drugih dokumenata. Usred te izložbe bila je slika našega Sveca Kardinala-mučenika Stepinca još iz njegovih mučeničkih dana u Lepoglavi; tu je bila i slika od dana vjenčanja Filibertove sestre sa mnom (26. prosinca 1963.) gdje je uz njihovu majku moja životna odabranica i ja odmah do nje. Medju tim slikama, bila je i slika msgra. Franje Komarice, hrvatskog biskupa i živućega mučenika u Banja Luci! Sve skupa je jasno govorilo o VELIKOJ OZBILJNOSTI Bayarrijeva i mojega sastanka.

Naš sastanak je trajao TRI I POL SATA! Razgovor je otvoren bio pitanjima mojega prijatelja Mirka kojih je bilo svega DESET. Sva pitanja Mirkina pred Bayarrijem sam doslovno pročitao i ovome uglednome novinaru šak i na čitanje ostavio. Na temelju citata mnogih stranica Bayarrijeve knjige ja sam ga u punome smislu riječi “bombardirao” sa OSAMDESETIPET pitanja o NDH, koju on nazivlje nacističkom; o generalu Luburiću, kojega on nazivlje nacističkim i vulgarnim generalom; o ratovima koje su u 20. stoljeću nama Velikosrbi nametnuli a koje on nazivlje “gradjanskim ratovima;” o PRENAPUHANOM broju žrtava ustaškog Jasenovca i o potpuno preskočenom broju MIRNODOBNOG srbo-komunističkog Jasenovca; o upotrebi samo jednoga hrvatskog izvora, dr. F. Tudjmana, kojega on (Bayarri) obtužuje revizijom povijesti! Ukratko i sažeto sam mu naglasio da ovakva lažna pisanja o mojemu naraštaju, koji je svoje živote uzidao u temelje UVIJEK VJEČNE Hrvatske, mene su pred pune 53 godine gurnule u hrvatski javni rad organiziranjem i perom. Jesam 88-godišnjak, ali JOŠ SAM UVIJEK SPREMAN da s puno ljubavi i žara sve do posljednjega svoga daha branim svetu i uzvišenu borbu svih hrvatskih boraca, poglavito NEUSTRAŠIVIH ustaša, od kojih je NAJNEUSTRAŠIVIJI bio general Vjekoslav Luburić. On je superstaljinistički U SVOJEMU POSLJEDNJEM ROVU, 20. travnja 1969. ubijen u pitomom i mirnome gradiću Carcaixent (Valencia). General Vjekoslav Maks Luburić morao je pogubljen biti SAMO DA SE KREPAVANJE KURVE JUGOSLAVIJE JOŠ 20 GODINA PRODUŽI!

Francesc Bayarri je mene svoga novoga prijatelja strpljivo saslušao i od slušanja mojih DUBOKO PROŽIVLJENIH argumenata izmoren ostao. Unatoč svemu tome, priznao je samo jednu pogrešku, naime, da je NDH trajala samo DVIJE godine! Uvjerio sam ga, da je ona trajala od Desetoga travnja 1941. do 8. svibnja 1945, što se može vidjeti i iz besmrtnoga govora Nadbiskupa Alojzija Stepinca od 11. listopada 1946. godine. Spomenuvši Bl. Alojzija Stepinca, najvećega hrvatskog Domoljuba svih vremena, pred Bayarrijem sam naglasio, da je naš Svetac Alojzije Stepinac najbolji barometar onih apokaliptičkih godina NDH. Takav je bio i njegov tajnik svete uspomene Msgr. Stjepan Lacković, koji je na Danu Kardinala Stepinca u Clevelandu 1959. godine za buduće hrvatske naraštaje naglasio, da će “hrvatski ustaše, ako njih prosudjujemo u svijetlu svih zbivanja iz onih apokaliptičkih godina, iz Drugoga svjetskoga rata izići KAO NAJČISTIJA VOJSKA!” Uz ove riječi citirao sam i vjerovanje jednog mladog ustaše iz Kozice, koji je nama franjevačkim klericima u Sinju na našim šetnjama znao reći, da je USTAŠKA BORBA NIŠTA DRUGO NEGO BORBA ZA KRST ČASNI I SLOBODU ZLATNU. Istoga uvjerenja je bio, pred Bayarrijem sam istaknuo, i moj ispovjednik, duhovni vodja i profesor dr. fra Jerko Šetka. Kad su naši klerici u Makarskoj, Sinju i na Visovcu skidali svoj franjevački habit i stupali u ustaške posatrojbe, on je nama koji smo još bili vjerni svojim franjevačkim zavjetima znao reći: “ Na naše klerike koji stupaju u ustaške redove moramo gledati kao na članove Marijine kongregacije!” Slične misli nalazimo i u pismu Nadbiskupa Stepinca, koje je on u srpnju 1945. uputio dr. Vladimiru Bakariću U OBRANU TISUĆA HRVATSKIH ČASNIKA I STOTINA TISUĆA HRVATSKIH VOJNIKA jer oni su tada, kako moj prijatelj Bayarri može dobro vidjeti iz poklonjene mu knjige OPERATION SLAUGGHTYERHOUSE, bili masovno likvidirani diljem Titove Jugoslavije.

Najviše sam svoj glas digao protiv Bayarrijevih tvrdnji, da je general Luburić masovno ubijao djecu i muslimane i da je glavni cilj Radno-popravnog logora Jasenovac bio ISTRIJEBLJENJE Srba, Židova i Cigana. Prema mojim proživljavanjima Drugoga svjetskoga rata i prema mojim istraživanjima istoga EX PROFESSO, ja svojim životom i plodnim perom svjedočim, da se je u paklu onih ratnih godina išlo za potpunim uništenjem hrvatskog naroda sa strane srpskih četnika, Titovih jugopartizana i sa strane Mussolinijevih fašista. LOGOR JASENOVAC i mnogobrojni drugi pothvati Hrvatskih oružanih snaga isključivo su imali SAMO-OBRANBENU značajku! O ovome sam dosta puta razgovarao s generalom Luburićem. On mi je govorio i često, često pisao NE o mržnji ni na Srbe, ni na Židove, ni na Cigane ni na hrvatske partizane nego samo o mržnji na kurvu Jugoslaviju te i o mržnji na Hitlerov nacizam i Mussolinijev fažizam. Borba protiv kurve Jugoslavije i obnova starodrevne Države Hrvatske bio mu je životni put od njegove pete godine, kad su mu srpski žandari oca ubili, sve do poljednjega daha, kad ga je Ilija Stanić “kao jedan on najučinkovitijih UDBINIH agenata” u njegovoj vlastitoj kuhinji željeznom šipkom u zatiljak na smrt pretukao i za taj zločin od Hrvatroždera Tita i njegove kurve Jugoslavije obilato nagradjen bio.

Samo nekoliko od mojih OSAMDESETIPET pitanja, što je bilo za očekivati, uspio sam usmeno pred Bayarrija iznijeti. Upravo zato, ja sam ih na PETNAESTAK stranica za njega napisao. Moj šurjak Filiberto, koji je svaku moju želju za što bolji opis slučaja “Luburic-Stanic” u tančine ispunio, ta pitanja i komentare o Bayarrijevoj knjizi za njega je umnožio i na razmišljanje mu ih u ruke predao. Sada se je nadati, da će Francesco Bayarri kao naš prijatelj, čovjek dobre volje i profesionalni novinar slavnoga Sveučilišta u Valenciji novo izdanje svoje SENZACIONALNE knjige konačno tako preurediti da mu dužno priznanje oda NE velikosrpski Beograd nego hrvatski Zagreb. U ovu svrhu dao sam mu dugu listu PLODNIH hrvatskih pisaca, počevši s dragim mi prijateljeima dr. Zvonkom Šeparovićem, dr. Ivanom Čizmićem i završivši s Ilijom Barbarićem i Darkom Sagrakom, piscima značajnih najnovijih knjiga o Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj. U obrani VJEČNE Hrvatske poslije rata od Hrvatrozdera J. B. Tita pouobijano je NEKOLIKO STOTINA TISUĆA Hrvata i Hrvatica. Eto, i ti su zločini, dovaženjem Titovih žrtava u blizinu Jasenovca, natovareni na široka pleća hrvatskog div-junaka generala Luburića!

Hrvatski rode moj, probudi se i poput mojega POKLANOGA naraštaja, uhvati se u koštac ustrajnom molitvom, požrtovnim životom, plodonosnim perom i oružjem, ako nužda bude, sa zakletim neprijateljima drage nam Hrvatske! Da u ovoj borbi uspjeh postignemo, žarko se molimo našemu Svecu Kardinalu-mučeniku Stepincu i mnogim legijama naših velikih mučenika! Nada sve, zazivajmo Krista Kralja, Mariju Vjernu Odvjetnicu Hrvatske i Sv. Josipa, Zaštitnika domovine naše! U njihovo ime, sve svoje čitatelje od srca pozdravljam i opet Vam obećanje dajem, da ću do smrti vjeran ostati svome POKLANOM naraštaju. Tako mi Bog pomogao!

Cleveland, Ohio
27. studenoga 2010