OSNOVNE KARAKTERISTIKE IZVIRNOG MODELA HRVATSKE DRŽAVNE ORGANIZACIJE S ASPEKTA POLITIČKE EMIGRACIJE

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović
Nezavisni politolog i istrazivač

Melbourne Australia

OSNOVNE KARAKTERISTIKE IZVORNOG MODELA HRVATSKE DRŽAVNE                             ORGANIZACIJE S ASPEKTA POLITIČKE EMIGRACIJE

(Idejna skica)

Uvodne napomene:

Nema dvojbe svatko tko nastoji jednostavno prikazati stvari posebno kada su u pitanju povijesne teme veliko griješi. Razgovor je dobrodošao kao i mudroslovna promišljanja kao katalizatori različitih idejnih, ideoloških ili političkih stajališta ali iznad svega ce cijeni praktični rad na terenu i organizaciono djelovanje. To govorim stoga što se brojni politički čimbenici upljuvaše od isprazne i samodopadljive priče a da se iza toga ne nalazi ama-baš nikakva ili tanka konkretna aktivnost. Lijepo je slušati naklapanja narcisoidnih osoba ali to nije dovoljno. Dopadljivo je pisati o svim ovim temama ali ako se iza toga ne izluči praktična akcija, sve ostaje samo mrtvo slovo na papiru te se stvari ponavljaju. Nu postoji odredjeni socijalni sloj koji po mnogo čemu odudara od opisanog oblika ponašanja. To je hrvatska politička emigracija. Trnovit je put svake osobe koja se usudila suprostaviti vladajućoj ideologiji i postavljati opravdana pitanja. To su osobe i socijalne grupe koje su koliko su dragovoljno izabrali političko izbjeglištvo (nekada su osobe oboljele od kuge bile izolirane od ostatka zajednice) u većoj mjeri su bile primorane glede vlastite savjesti i nemirenja sa različitim nepravdama. Dakako ima tu i avanturizma. Opća oznaka hrvatskog političkog izbjeglištva ili emigracije je neslaganje sa aktuelnim političkim sustavom i drugo, prihvatanje koncepta izvorne hrvatske državne organizacije. Većina osoba koje su pribrajaju u ovu grupu se dakako nisu bavili teorijskim pitanjima državne organizacije. Većina se bavila političkim propagiranjem ideje samostalne i nezavisne hrvatske države dok je jedan dio bio neposredno uključen u rad različitih grupa koje su ciljale organiziranju oružanog ustanka u Hrvatskoj. U grupi onih koji su se djelimično bavili teorijskim aspektima ovog pitanja nedovoljno je obradjivano pitanje praktičnih oblika državne organizacije ili se time bavilo u sklopu općeg političkog aktivizma. U drugoj grupi su osobe koje su o ovim pitanjima pisali s aspekta NDH-a kao oblika državne organizacije koja nije imala uvjete da se razvije u skladu sa ciljevima. Dakako, medju njima je nedostajalo dovoljno kritičkog pristupa praktičnim oblicima državne organizacije. Hrvatska šira javnost i pučanstvo, uz pripomoć znanstvene struke, već dugo očekuje (kao ozebo sunce) primjerene riječi i znanstveno primjerena stajališta glede državne organizacije Hrvata u vremenskom periodu 1941/45.godina. Glavni cilj ili zadatak ovog rada je da se u kratkim crtama prikaže odnos hrvatske političke emigracije prema pitanju izvornog modela državne organizacije. Osobe i grupe koje su čitav svoj život posvetile ideji hrvatske državne organizacije zaslužuju da se o njima piše kao o povijesno pozitivnim osobama koje su svu svoju snagu i energiju usmjerile ka jednom cilju a to je izgradnja izvorne hrvatske države. Samo neupućeni ili zlonamjerni stvari promatraju jednostrano. To su osobe od krvi i mesa, sa osjećajima i planovima te se kao takvi trebaju istraživati.

 Pojam hrvatska politička emigracija:

(Prilažem poveznicu od 53 nastavka opisa gg: Marina Sopte i Ivana Čizmića o djelovanju hrvatske političke emigracije, mo. Mile Boban,

http://www.safaric-safaric.si/hup_otporas_ot/01_Otporas.htm

Otporaš.) http://hrvatskaemigracija.blogspot.com/2007/

Politička emigracija (1) podrazumijeva odnos osoba i socijalnih grupa prema izvornom modelu ili konceptu državne organizacije nezavisno da li oni žive i rade u Hrvatskoj ili u drugim državama. Ovakvo pojmovno odredjenje cijenim primjerenim budući je niz osoba koje dijele isto stajalište a politički su djelovale u Hrvatskoj. Otuda predlažem da se pod pojmom hrvatska politička emigracija podrazumijevaju politička gledišta (koncepcije) i stajališta osoba i grupa koja su protivrječna zvaničnim stajalištima aktuelnih vlasti nezavisno da li oni žive i politički djeluju izvan Hrvatske ili u Hrvatskoj. Sa metodološkog stajališta, glede povijesnih predmeta istraživanja nije dovoljno uzeti u obzir samo gole ili šture povijesne činjenice već u analizu treba svakako uključiti razinu socio-psiholoških odlika koji se nalaze u pozadini svake akcije ili pokreta. Glede hrvatske političke emigracije to znači da se svaka procjena ili stav trebaju temeljiti i na ovakvom pristupu budući da jedan politički pokret čine konkretne osobe sa svojim osjećanjima, stavovima, naslijedjem, obrazovanjem, obiteljskim i prijateljskim vezama ali isto tako i strahovima, predrasudama i naklonostima ili odbojnostima. Politička emigracija ili iseljeništvo predstavlja jednu vrstu savjesti hrvatskog puka te se stoga prema njoj odnose maćehinski upravo oni koji bi trebalo činiti sve da se hrvatsko iseljeništvo i stvarno izjednači sa hrvatskim pukom u Domovini. Upravo stoga što je ono presudno utjecalo na povijesni tok dogadjaja i sam proces formiranja suvremene hrvatske države.

                Odnos ustaškog pokreta prema izvornom modelu:

Pod izvornim modelom se podrazumijeva ideološko-politička koncepcija ustrojstva hrvatske državne i institucionalne organizacije koja je utemeljena na tri osnovna stuba ili nosača, a prvi je politička volja hrvatskog pučanstva u formi narodnog ili državnog suvereniteta, drugi je hrvatski nacionalni interesi ili koristi (državni interesi) i treći su kršćanske tradicionalne vrijednosti što podrazumijeva posebnu ulogu Katoličke crkve u ukupnoj društvenoj i političkoj strukturi što svakako ima povijesno opravdanje. Izvorni model ili koncept hrvatske državne organizacije je prisutan u pismenom obliku kao sastavni dio ustaških načela (pravila kojima se odredjuju osnovne smjernice o tome na kojim principima se treba graditi buduća državna organizacija) istina kao ideološka i politička skica nedovoljno razradjena i objašnjena s aspekta funkcioniranja političkih institucija. Nedvojbeno da se radi o zvaničnom dokumentu koji sadržava politička načela (ili norme) djelovanja novoustrojenog ustaškog pokreta te da je tekst nastao kao zajedničko djelo više osoba od kojih je svakako A. Pavelić imao stanoviti doprinos. Ovaj pisani izvor ujedno predstavlja kako neposrednu (kratkoročnu) tako i dugoročnu strategiju djelovanja pokreta u realizaciji osnovnog cilja a to je uspostava samostalne i nezavisne hrvatske države. Principijelno predstavlja politički manifest kojim se trebalo podstaći budjenje nacionalne svijesti i organizaciono povezivanje Hrvata u sklopu povijesne zadaće ponovne uspostave samostalne hrvatske države. Radi se o programskom dokumentu novoformiranog pokreta u kojem su izmedju ostalog naznačeni osnovni smjerokazi političkog djelovanja kako bi se ostvario zadani cilj a on je bio ni manje ni više praktična realizacija sna svakog hrvatskog domoljuba ili uspostava hrvatske države. S tog aspekta ovaj povijesni pisani izvor se treba tretirati kao prvi konkretan prilog u kojem je izmedju ostalog izložen istina nedovoljno razradjen, koncept hrvatske državne organizacije koja se primjereno označava kao izvorna. Istina, zarad nerazradjenosti pojedinih pitanja glede praktičnog djelovanja, u poziciji smo da pronalazimo dublja značenja temeljem onog vremena i pretpostavka je da nužnost da se ubrza sam proces materijalnog i ljudskog jačanja ustaškog pokreta uvjetovala nekonzistetnost na odredjenim točkama ili pitanjima. Nu, glavna karakteristika ovog političkog manifesta je u tome što sadrži prvi puta pisana upustva kako s jedne strane učiniti ustaški pokret učinkovitim i glavnom pokretačkom (čimbenikom opće hrvatske mobilizacije) snagom hrvatskog duha oslobodjanja i što je značajnije, prva upustva ili smjerokaze kako treba da izgleda izvorna hrvatska državne organizacija. Prvo, nedvojbeno je utjecaj odredjenog broja osoba i socijalnih grupa, koje se pojmovno odredjuju kao politička emigracija, doprinio spoznaji uvjeta (vremena i subjekata) kao i sredstava za relizaciju zadatog cilja. To su osobe i socijalne grupe koje su imale sposobnost da prepoznaju stupanj nacionalnih osjećanja Hrvata i ujedno su razumjeli što hrvatsko pučanstvo istinski očekuje glede ondašnje situacije. Dakle, ustaški pokret koji je nastao kao domoljubni (revolucionarni po sredstvima djelovanja) ili narodni po svom karakteru je predstavljao osnovnu pokretačku snagu i katalizator projekta formiranja hrvatske (izvorne) državne organizacije. S tog stajališta se može okvalificirati kao opravdan i narodni (prohrvatski) pokret koji je dakako itekako osjećao bilo hrvatskog puka. Drugo, ustaški pokret kao oblik domoljubnog organiziranja narodnih masa, predstavljao je idejni, ideološki i politički a svakako i vojni organizacioni oblik koji je svoje djelovanje temeljio na političkoj volji hrvatskog naroda da manifestira legitimno pravo na ostvarivanje samostalne i nezavisne državne organizacije. Treće, temeljna premisa izvornog modela koja je zapisana u ovom političkom manifestu je da čitava državna organizacija treba da se temelji te da proizilazi iz narodne volje uključujući to da je pučanstvo nosilac narodnog ili državnog suvereniteta, što predstavlja oblik neposredne demokracije. Ovome se nema s normativnog aspekta što prigovoriti osim što nisu data praktična upustva kako se to može praktično ostvariti. Deklarativnost ovog principa nije bila praćena praktičnim upustvima. Četvrto, hrvatski nacionalni interesi su kao takvi sukladno ovim načelima prioritet za definiranja unutarnje i vanjske politike, te se tome isto tako nema što prigovoriti. Svaki oblik državne organizacije koji se bazira na primatu nacionalnih interesa se približava izvornom. Nema dvojbe da su autori ovih programskih načela znali prepoznati suštinsku komponentu na kojoj se treba graditi buduća državna organizacija, i po tome mjereno je primjereno konstatirati opravdanost ovakvih stajališta utemeljitelja ustaškog pokreta. Peto, analiza ovog programskog dokumenta jasno pokazuje da su njeni kreatori imali jasnu predodžbu instutucionalne i državne organizacije kao i da su nezavisna i samostalna unutaranja i vanjska politika njeni bitni atributi. Problem je u tome što se projekat počeo ostvarivati u vrlo lošim uvjetima (užim i širim) što je svakako uvjetovalo stupanj njene realizacije, posebno u domenu nezavisne vanjske politike. Šesto, kroz čitav politički program djelovanja ustaškog pokreta provlači se povijesno pravo i sloboda hrvatskog puka da u svoje ruke uzme vlastitu sudbinu, da se dokaže sposobnim voditi unutarnju i vanjasku politiku te da se oslobode svih oblika političkih prisaka i nacionalne majorizacije od strane drugih nacija. Nedvojbeno da ovaj pisani i zvanični izvor o programskim načelima ustaškog pokreta, sadržava osnovne upute o tome kako treba da izgleda izvorni model hrvatske državne organizacije ali sa nedovoljno praktičnih upustava koje se tiču samog ostvarenja. Nedvojbeno da su na koncipiranje i sadržinu načela presudno utjecale osobe i grupe okupljene oko vodjstva ustaškog pokreta te da je nosio pragmatične ciljeve. Samim tim se baca sasvim drugačije svjetlo na ciljeve odnosno prvobitne nakane ovog pokreta koje su kao takve neupitne glede opravdanosti. One su se odnosile na praktične oblike nacionalnog (hrvatskog) oslobodjenja i sredstva kojima se može ostvariti zadani cilj. Svakako, čitav projekat (uostalom kao i svaki projekat koji nastoji izvršiti političke promjene) podrazumijevao je sredstva prisile kao što će se kasnije pokazati. Uostalom, u dosadašnjoj povijesti ne postoji primjer mirnog i nenasilnog uspostavljanja kvalitetno drugačije državne organizacije (primjer francuske revolucije kao i kasnijih) budući da svaka akcija proizvodi orgovarajuću reakciju ili otpore. Utemeljiteljii ustaškog pokreta su do dakako dobro znali (njihov život se odvijao upravo u uvjetima politike akcije i reakcije) te su stoga formirali vojno krilo pokreta koji će predstavljati jezgro budućih hrvatskih oružanih snaga. Dakle, proces ili društveni (itekako ima socijalnu konotaciju) i politički fenomen koji se ni po čemu ne razlikuje od sličnih te se stoga čitav predmet treba proučavati s takvog metodološkog stajališta, dakle kao legitiman pokret koji je postavio opravdane zahtjeve i sukladne ciljeve i u skladu sa time i sredstva svakako primjereno povijesnim okolnostima.

 Odnos HNO-a prema izvornom konceptu:

Hrvatski Narodni Odpor/otpor predstavlja jednu od političkih organizacija u sklopu šire hrvatske političke emigracije koja je sredinom 60-tih godina predstavljala jednu od glavnih prohrvatskih organizacija koja je okupljala jedan broj istaknutih članova te imala stanoviti utjecaj na kreiranje političkih stajališta hrvatskog iseljeništva. Kao rezultat političkog rada nastao je odredjeni broj dokumanata i tekstova prevashodno političkog karaktera unutar kojih se mogu pronaći odredjene napomene odnosno načela glede oblika državne organizacije. Uporedjeno sa ustaškim načelima koja su prožeta primjerenijim i konkretnijim uputama koja se tiču ideje i koncepta odnosno ustrojstva hrvatske države, HNO-a odlikuje nedovoljno jasna koncepcija i nesnalaženje u novim okolnostima što svakako predstavlja posljedicu podjela medju članstvom pokreta glede praktičnih pitanja. Podjele koje su bile prisutne od samih početaka negativno će utjecati na kasniji tok dogadjaja posebno glede vodstva pokreta. Jedna od temeljnih premisa njihovog političkog programa je neprihvatanje (odricanje) bilo kakvog oblika Jugoslavije s aspekta hrvatskih nacionalnih interesa a s druge strane stajalište (koje će se pokazati pogrešno kako se pokazalo kasnije) da se samostalna i nezavisna hrvatska država treba graditi zajedničkim političkim djelovanje kako desnice tako i ljevice. To će predstavljati osnovu kasnije nacionalne (neuspjele) politike tzv. pomirenja ustaša i partizana, kolokvijalno izraženo. To je predstavljalo izraz nesnalaženja, odsustva dovoljno jasne vizije kao i podjela unutar pokreta budući se pokazalo da su ideološka i politička stališta dvije strane de facto isključiva ili praktično nepomirljiva. Nema dvojbe da su osobe i krugovi unutar ovog pokreta predstavljali istinske hrvatske domoljube koji se nisu snašli u novim uvjetima. Njihov koncept je nedoradjen i ne sadržava oblike i načine kako će se praktično ostvariti i empirijski djelovati hrvatske institucije u promidžbi nacionalnih vrijednosti. Jedno je sigurno da je naime napravljena krupna greška kada je pokret raspušten i sve ovlasti prenesene na HDZ. Takve organizacije i pokreti su zapravo stvarna korektura političkim čimbenicima ili istinska politička oporba. Nakon toga HDZ nije imao konkurenciju i kroz monopol na vršenje političke vlasti u kasnijoj državnoj organizaciji (suvremena država ili Republika Hrvatska) se pokazalo kolika je slabost odsustva istinske političke oporbe. Istina je da je preuzeto načelo podjele vlasti izmedju hrvatskih nacionalista (F. Tudjaman) i hrvatskih komunista – upravo onako kako su predvidjala programska načela HNO-a – koje će se pokazati kasnije kao jedan od glavnih uzroka propadanja suvremene hrvatske države. Može se konstatirati da je HNO predstavljao značajan i pozitivan (s aspekta ondašnjeg vremena i uvjeta) katalizator jačanja hrvatske državnotvorne ideje ali da uslijed nedostatka razradjene političke koncepcije ustrojstva državne organizacije nije mogao značajnije doprinijeti njenom ostvarenju na terenu. Ujedno je omogućio vjetar u ledja ili odskočnu dasku, Tudjamanu i HDZ. To objašnjava zašto su prosječni Hrvati emotivno vezani za HDZ koji to uveliko zlorabi stanovito vrijeme. Glavni nedostatak HNO-a je s jedne strane u tome što nije postojala primjerena i očekivana jasna koncepcija političkog djelovanja u okolnostima postojanja druge Jugoslavije i strateške politike velikih sila da se ona očuva kao čimbenik stabilnosti. S druge strane nije postojala odgovarajuća politička platforma sa primjerenim konceptom državne organizacije zbog čega su proizilazili sukobi, razmirice, netrpeljivost i na kraju prestanak (gašenje) djelovanja. Ustaški pokret je uspio zahvaljujući tome što je formulirao odgovarajuću strategiju djelovanja na terenu primjerenu vremenu i uvjetima. Nu sada dolazimo do onoga o čemu sam pisao u uvodnim napomenama. Glavni akteri unutar ovog pokreta su osobe u zreloj dobi ili preko toga, od kojih neke sa odgovarajućim političkim iskustvom unutar NDH. Neki su se vratili u Hrvatsku nakon oslobodjenja i zapravo se nisu snašli novim uvjetima (političko i svako drugo djelovanje protuhrvatskih snaga je imalo učinkovito dejstvo) što je otvorilo previše prostora za djelovanje protuhrvatskim snagama. Za njih je čitav posao ili projekat bio završen onda kada je formirana suvremena hrvatska država te su se otada politički izolirali ne znajući da tek predstoji izgradnja primjerenog oblika državne organizacije. Otuda s metodološkog stajališta svako istraživanje koje se bavi ovim problemom treba da uključi sociološke i psihološke elemente kojima se omogućava objašnjenje zašto je mlada suvremena hrvatska država prepuštena protuhrvatskim snagama da se o njoj staraju. A sve je to posljedica odsustva jasnog i pragmatičnog političkog programa sa nedvosmisleno definiranim ciljevima a napose kada se radi o pitanju oblika državne organizacije i načina funkcioniranja hrvatskih institucija. Budući je postojao slobodan prostor u njega su se, kako će se kasnije pokazati, ubacile osobe i grupe koje su s ideološkog i političkog gledišta dijelili sasvim drugačija stališta. Osobno smatram, a što će se kroz kasniji razvoj pokazati ispravnim gledištem, da je tzv. pomirba izmedju ustaša i partizana kolokvijalno nazivana, predstavljala upravo točku koja jasno pokazuje nesnalaženje u novim uvjetima i stanovitu naivnost osoba koje su upravljale ovom organizacijom/pokretom. Dakako se dobre namjere ne dovode u pitanje. One su bile iskrene i ciljale su ka ujedinjenju ukupnog hrvatskog nacionalnog korpusa nezavisno od ideoloških i političkih podjela ali se to pokazalo naivnim i neprimjerenim odnosno štetnim s aspekta izvorne državne organizacije. Dalje, podjele koje su postojale unutar vodjstva ovog pokreta su polučile podijeljenost i na razini pitanja o obliku hrvatske državne organizacije. Osnovni prigovor koji se može staviti pored gore navedenog je svakako odsustvo jasnog koncepta hrvatske državne organizacije i politički program djelovanja na terenu. Najveći domet koji je postignut unutar ovog pokreta je jedinstveni stav da Jugoslavija ne može i ne treba preživjeti budući da bilo kakve popravke njene ne mogu zadovoljavati interese hrvatskog političkog iseljeništva. Svakako i to je bilo u funkciji ostvarivanja zadanog cilja a tiče se odbijanja i neprihvatanja bilo kakvog političkog rješenja u kojem Hrvati ne bi imali vlastitu državnu organizaciju i političke institucije. Nu pored odbijanja bilo kakve Jugoslavije nisu bili u stanju ponuditi politički koncept uspostavljanja nezavisne hrvatske državne organizacije primjeren uvjetima i očekivanjima iseljeništva. Kao vrsta opravdanja tome se može kazati da uistinu medjunarodni uvjeti u kojima je politički djelovao ovaj pokret nisu bili povoljni, dapače, budući je prema nekima bilo riječi o terorističkoj organizaciji što je svakako utjecalo na onemogućavanje praktičnog rada na terenu i straha osoba i grupa okupljenih u pokretu za vlastiti život. Medjunarodna zajednica ili velike sile su 70-tih godina, dakle na vrhuncu bipolarnih odnosa nedvosmisleno podržavale egzistenciju druge Jugoslavije, što je itekako otežavalo i sprečavalo političko i praktično djelovanje HNO-a. Svjedoče o tome sudski procesi protiv istaknutih članova ovog pokreta te pacifikacija jednog broja. Osobno smatram da u takovim uvjetima se nije mogao polučiti značajniji uspjeh glede projekta (izvorne) samostalne hrvatske državne organizacije. Uvijek treba imati na umu da su jugoslovenske tajne službe bile materijalno i ljudski opremljene da su mogle učinkovito djelovati protiv hrvatske političke emigracije, uključujući montirane sudske procese i organizirana ubojstva istaknutih članova. Sve je to dakako predstavljalo dodatnu smetnju u političkom djelovanju ovog pokreta te oblik opravdanja za ukupan rezultat postignut na ovom pitanju. I na kraju, ukupno političko djelovanje HNO-a je de facto pripremanje terena za kasnija dešavanja i u konačnici uspostavljanje hrvatske države što predstavlja s metodološkog aspekta pozitivan povijesni doprinos ideji i konceptu hrvatske državnosti. (Ovaj dio opisa gosp.dra. Ivice Ive josipovića o ulogi Hrvatskog Narodnog OTPORA je vrlo važan za hrvatsku povijest, te ću ga kopirati i posebno staviti na portal orpotas.com s nadopunom koja je meni osobno poznata. To će biti važno za one hrvatske povijesničare koji se budu bavili uloge i spone OTPOR/HDZ u borbi za ponovnu Obnovu Druge Hrvatske Države. Prilažem poveznicu: Riječ Pročelništva HNO. Mile Boban, Otporaš.) https://otporas.com/stitonosa-glas-procelnistva-hrvatskog-narodnog-otpora-hno-za-sjevernu-ameriku/

Revolucionalno krilo HNO-a:

Unutar pokreta je postojalo tzv. revlucionarno krilo koje je osnovnu aktivnost usmjerilo ka praktičnim odnosno vojnim (oružanim) oblicima borbe protiv institucija druge Jugoslavije. Dakle, s tog aspekta ne postoji osnova da se proučavaju oblici političkog djelovanja već oružanog kao specijalnog oblika političkog aktivizma. Svrsishodno je pitanje prosudbe prirode i karaktera oružanog ili vojnog oblika djelovanja. Sa stanovišta predstavnika druge Jugoslavije ono se kvalificiralo kao neprijateljska i teroristička aktivnost dok se ono sa gledišta prohrvatski orijentiranih osoba i krugova kategoriziralo kao oslobodilačko-revolucionarna djelatnost. Nema dvojbe da su sudionici u ovim aktivnostima predstavljali prototip hrvatskih domoljuba koji su smatrali da u postojećim uvjetima jedino oružani otpor može učinkovito djelovati na proces uspostavljanja hrvatske države. Premda je medjunarodna javnost bila podijeljena glede same prirode ovog dijela ili krila HNO-a, svakako da su praktične akcije revolucionarnog (oružanog ili vojnog) krila HNO-a u konačnici pozitivno utjecali na odnos šire medjunarodne javnosti a napose javnog mnijenja velikih sila da je zahtjev za uspostavljanje nezavisne hrvatske državne organizacije opravdan te da se kroz kozmetičke promjene strukture druge Jugoslavije ne može riješiti hrvatsko pitanje. Gledano s tog aspekta može se dati prosudba da su praktične aktivnosti ovog krila, ma koliko izgledale brutalne i nasilne i bile suprotne načelu promjena mirnim i demokratskim sredstvima, na kraju konca ipak polučile pozitivne efekte budući su predstavnici velikih sila (policajci suvremenog svijeta) na koncu shvatili ozbiljnost pitanja i opravdanost zahtjeva za uspostavljanje samostalne hrvatske države što će pozitivno utjecati na proces njenog medjunarodnog priznanja kasnije, kao i nerealnim očekivanjima da se vještačkim putem održi odnosno sačuva druga Jugoslavija. Promatrano sa današnje perspektive primjereno je zaključiti da je oružano krilo pokreta kao i čitav pokret uostalom, imalo učinkovito djelovanje na genezu ideje i projekta nezavisne hrvatske državne organizacije. Svakako će nedostaci, kako s normativnog a posebno praktičnog aspekta pokreta, uzrokovati lutanja, promašaje, pogrešne procjene i neprimjererene političke aktivnosti nakon formiranja suvremene hrvatske države a posebno u domenu uključivanja u procese izgradnje osoba i grupa koje su od početka zastupale protuhrvatske interese i svojim političkim djelovanjem utjecali na reduciranje nekih od izvornih vrijednosti hrvatske države evidentni početkom 90-tih godina.

 HDZ i pitanje izvornog modela:

Povijesno promatrano HDZ je proizašao ili nastao kao sestrinska stranka HNO-a onda kada je postalo jasno da druga Jugoslavija ne može preživjeti te da su sazreli uvjeti da se pristupi formiranju nezavisne, suvremene hrvatske državne organizacije. Stoga se i moglo desiti da su predstavnici HNO-a dragovoljno se odlučili prestati sa političkim djelovanjem (ugasiti pokret) i de facto pristupiti novoformiranom HDZ-u na čijem se čelu od tada nalazi F. Tudjman. (2) Bez dvojbe da su politička stajališta F. Tudjmana i grupe okupljene oko njega imala presudnu prevagu na političko djelovanje i koncepcijska pitanja unutar HDZ-a. Prihvatljiv je njegov stav da se rješenje hrvatskog pitanja (odnosno hrvataske države) vidi u modelu samostalne i nezavisne Hrvatske. Dakako, u glavama pojedinih istaknutih osoba su prisutna gledišta o konfederativnoj Jugoslaviji (ili kozmetičke promjene) istina samo kao prijelazno rješenje (sa neodredjenim vremenskim trajanjem) što ujedno svjedoči o odsustvu jasnih političkih gledišta glede budućeg oblika državnog uredjenja. Ključan politički stav koji je F. Tudjaman zastupao od samog početka a koji će kasnije prerasti u jedan od stubova na kojima počiva suvremena hrvatske državna organizacija je tzv. politička pomirba ili političko zajedništvo unutar hrvatskog pučanstva. Kasnije će se pokazati kao krupna greška i osnovni problem (tzv. tvornička greška) koji je ugradjen u suvremenu hrvatsku državnu organizaciju. Nesumljivo je da F. Tudjman i grupa unutar HDZ-a okupljena oko njega, nije zastupao politički koncept izvorne hrvatske državne organizacije. Bez sumnje je to posljedica pragmatičkog stava koji je imao za cilj uspostavu kakve-takve Hrvatske države. Ujedno, sam proces uspona F. Tudjemana i okruženje su dakako utjecali na ovakve stavove budući se u zrelim godinama uključio u političku djelatnost kao već formirana osoba sa vlastitim stajalištima i značajnom karijerom u sustavu druge Jugoslavije. Sve su to čimbenici koji će prouzrokovati deisfunkcionalno djelovanje državne organizacije budući su ugradjene (namjerno ili nenamjerno o tome se može nagadjati po vlastitoj procjeni) greške u samu strukturu državne organizacije. U prvim fazama ali nedovoljno obrazloženo je zastupao stav o autentičnim interesima hrvatskog naroda ali u nedostatku točnog odredjenja o kojima se radi otvoren je prostor za politički subjektivizam a što se kasnije dogodilo i još uvijek dogadja. Drugi dominantan politički stav se odnosio na koncept demokratskih ili nenasilnih promjena ili promjene kroz institucije. Pojam nastao unutar neomarksističke teorije sa kojom je očigledno bio u dodiru. Nu sada se dolazi do ključnog argumenta. Njegovo inzistiranje na povijesnim odlukama ZAVNOH-a i AVNOJ-a kao temelja (jednih od) buduće hrvatske državnosti jasno svjedoči o oštrom odstupanju od izvornog modela hrvatske državne organizacije. Ono će presudno utjecati na pisanje prvog Ustava suvremene Hrvatske i definiranje osnovnih političkih vrijednosti. Osobno cijenim da je time napravljena velika šteta odnosno greška te da su time u same temelje hrvatske državnosti ugradjene točke koje ne mogu izdržati povijesnu provjeru. Očito da F. Tudjman kao istaknuti i prvi predsjednik HDZ-a nije dijelio pozitivan stav o izvornom konceptu ili modelu isključivo na temelju pragmatičnih razloga već o jednoj mješavini starog komunističko-socijalističkog i suvremenog hrvatskog. Mi nemamo valjane informacije da li je to trebalo i zaista poslužiti i koliko dugo, samo kao prijelazno rješenje. Nu mi sa ove perspektive možemo slobodno tvrditi da suvremena hrvatska država upravo sliči na onakvu kakvu je priželjkivalo vodjstvo HDZ-a. To je slično mašini u koju je ugradjena greška te se stalno kvari i ne funkcionira onako kako se očekuje. U osnovi se radilo o nedovoljno promišljenoj i pomalo utopističkoj koncepciji budući da je praktički neizvodljivo glede oprečnih ideoloških i političkih stajališta, pomiriti marksistu i komunistu i hrvatskog nacionalistu i domoljuba u jednom tijelu. Kada se govori o dvije Hrvatske, tada se ovakva politička koncepcija može pojmovno odrediti kao “druga”, dok su politička stajališta o izvornom konceptu “prva Hrvatska”. Grupa oko M. Veselica nedvojbeno je zastupala političko stalište bliže izvornom modelu a samim time i koncept prve Hrvatske. Nu dolazi se do novog zaključka od posebnog značaja. Naime, stiče se dojam da su tadašnje političke vlasti u Hrvatskoj, svakako uz privolu i suglasnost vlasti u Beogradu, dopustile (naime bile su svjesne da se druga Jugoslavija ne može očuvati te su otuda pripremali teren za sudjelovanje u novoj vlasti, uključujući i svoje potomke) nastavak demokratskih promjena pod čime se podrazumijeva dopuštenje formalno-pravnog utemeljenja HDZ-a ali pod uvjetom da kada se uspostavi samostalna hrvatske državna organizacija dijele političku vlast. To se upravo i desilo kroz prešutni dogovor mimo pisanih tragova (ili mi o tome još uvijek nemamo valjane informacije) a još uvijek se prakticira. Eto, to objašnjava izvorne probleme u (ne)funkcioniranju i neefikasnosti suvremene hrvatske države a posebno u domenu definiranja nacionalnih interesa i utjecaja socijalnih grupa koje su mogu slobodno pojmovno odrediti kao protuhrvatske. To je u samoj srži geneze nastanka suvremene hrvatske države i izvorište se nalazi u ugradjenom “feleru” ili “tvorničkoj grešci”.

Zaključne napomene:

Kada se govori i piše o hrvatskom državnom ustrojstvu imaju se u vidu dva aspekta. Jedan se odnosi na koncept ili model koji ima primarno hrvatsko značenje i tiče se organizacije državnih institucija sukladno stvarno hrvatskim nacionalnim interesima i političkoj volji pučanstva. Ono se u političkoj teoriji pojmovno odredjuje kao izvorni koncept ili model. Sa normativnog odnosno teorijskog gledišta ovaj koncept se temelji na tri glavna stuba ili nosača. Prvi je izvorni hrvatski nacionalni interes ili koristi. Drugi se odnosi na hrvatsko pučanstvo kao nosilac i izvor narodnog ili državnog suvereniteta a treći se tiče kršćanskih tradicionalnih vrijednosti ili posebne uloge koju Katolička crkva ima u ovakvom modelu. Nu, kao i uvijek teorija i praksa nisu nikada u dobrim odnosima što se može primijeniti i na naš predmet istraživanja. Kako se ide u dalje povijesno istraživanje sve se više približavamo elementima izvornog modela državne organizacije i obrnuto, kako se približavamo početku 90-tih godina postaje sve razvodnije da se politički čimbenici sve više udaljavaju od ovakvog modela. To se slikovito može primjeniti na HDZ kao glavni katalizator u procesu nastanka suvremene hrvatske državne organizacije. Budući je odustao od izvornog modela i priklonio se mješovitom modelu ili konceptu, time je došlo do ugradnje greške (namjerno) u sustavu što još uvijek proizvodi probleme, protivječnosti i stranputice. Sve dok ta greška postoji ili dok se ne otkloni, državna organizacija će biti neučinkovita i neće služiti realizaciji hrvatskih nacionalnih interesa. Uvijek treba iznova isticati da hrvatska politička emigracija, koja još uvijek postoji ma koliko bila neaktivna, zastupa političko gledište, kako nekada tako i sada, o izvornom modelu te se pozitivno odnosi prema istom. Otuda se i pojmovno govori o prvoj Hrvatskoj. Iz tog razloga politička emigracija kao i hrvatsko iseljeništvo predstvaljaju nacionalno blago i ujedno zaslužuju više pažnje posebno kada se ima u vidu njihov doprinos, kako materijalni tako i ljudski, u organiziranju i izvodjenju domovinsko-obrambenog rata. Na kraju konca slobodan sam ustanoviti da pisana pravila i uredbe u širem smislu riječi koja se odnose na političko djelovanje ustaškog pokreta uključujući i vojni aspekt, imaju najviše dodirnih točaka sa izvornim konceptom hrvatske državne organizacije što daje za pravo da se takav politički koncept preimenuje u izvorni.

1. Moderni izazovi će svakako utjecati na slabljenje uloge političke emigracije s jedne strane i rast uloge osoba i socijalnih grupa koje se protive jednostranim oblicima objašnjenja i normi ponašanja vezano za neke tzv. zdravstvene probleme. Ukoliko su u prošlosti politički emigranti ili emigracija predstavljali društvenu i političku ugrozu za društvene strukture glede svojih političkih stavova, aktuelni razvoj će svakako utjecati da se isti stav zauzme prema osobama i grupama koje odbijaju cjepivo, što bi moglo predstavljati modernu normu političke korektnosti. Ako je do sada bilo pitanje da li si za ili protiv odredjenog političkog sustava, od sada će to biti pitanje da li si se cijepio ili ne. Naravno ako se ne dese krupne promjene.

2. Ne ulazeći u problem unutarfrakcijskih borbi, primjereno je pitanje da li je takav politički stav bio opravdan ili je bilo primjerenije da pokret nastavi sa političkim radom. Postoje odredjene naznake da se radilo o pogrešnoj procjeni. Indikativno je da su osobe okupljene oko grupe

M. Veselice postepeno eliminirane iz javnog političkog života uključujući i S. Praljak (montiran sudski proces).