OKRUŽNICA MAKSA LUBURIĆA OD 28 LISTOPADA 1963. ZA POKRENUTI INICIJATIVU ODGOVORNOSTI PROTIV JUGOSLAVIJE ZA UBIJANJE PREKO POLA MILIJUNA HRVATA

Slika Mirjana i Nahid Kulenović i sin im Džafer Kulenović.

OKRUŽNICA MAKSA LUBURIĆA OD 28 LISTOPADA 1963. ZA POKRENUTI INICIJATIVU ODGOVORNOSTI PROTIV JUGOSLAVIJE ZA UBIJANJE PREKO POLA MILIJUNA HRVATA.

(Donosim ovdje, danas ponedjeljak 15 veljače 2021. god. jedno Okružno pismo koje sam ja stavio na tada postojeći Forum Dnevni.hr 30 srpnja 2012. O čemu se radi je to da je dr. Đuro Deželić htio pokrenuti i pokrenuo HRVATSKI CRVENI KRIŽ kako bi preko njega hrvatska politička i nacionalno svjesna emigracija pokrenula pravni postupak odgovornosti protiv Jugoslavije za pokolj hrvatskog naroda. I mislim, koliko me još pamćenje služi da je po prvi puta tada preko ovog HRVATSKOG CRVENOG KRIŽA  i u javnost iznijelo da po Sloveniji ima mnogo jama punih hrvatskih vojnika, žena, djeće, drugim riječima HRVATA. Istina da se je znalo za pokolj Hrvatske vojske u Sloveniji, ali se nije znalo za toliko veliki broj jama. Fra. Oton Knezović je knjigu napisao 1960. POKOLJ HRVATSKE VOJSKE. Otporaš.)

image.png

Otporaš
30th July 2012, 11:30

HRVATSKI CRVENI KRIŽ.

Na znanje:

Donosim ovdje jedno pismo generala Drinjanina kojeg je on pisao svojim suradnicima 28 listopada 1963. godine. Ja sam tada živio u Parizu i preko hrvatskih novinskih vijesti sam bio upoznat s ovim podhvatom. Odmah sam napisao pismo u kojem sam naveo imena i prezimena nestalih iz mojeg sela, za kojima su još uvijek u ta doba majke, sestre, djevojke, rodbina i znanci očekivali njihov povratak. Zbog ovoga podhvata 2 godine kasnije je Udba sa svojim operativcima izvršili atentat 1965 god. na Đuru Deželića, img_20190110_215943

Berislav Đuro Deželić u bolnici u Dusseldorfu 1965.

njegovu suprugu i kćerku Mirjanu, udata za sina predsjednika hrvatske državne vlade dra. Džafer Bega Kulenovića, Nahida Kulenovića (Udba ga ubila u Njemačkoj 29 lipnja 1969. Prilažem sliku udbaških atentatora na Djuru Berislava Deželića i njegovu obitelj. Mile Boban, Otporaš.)

img_20190110_215923
Atentatori na obitelj Deželić u emigrantskom tisku.

Pismo u originalu ovako počima:

Poštovana gospodo i draga braćo!

Dozvolite mi, da vam svima pišem na ovaj način, t.j. na jedno pedesetak hrvatskih javnih radnika, jer bi mi tehniški nemoguće bilo pisati svakome posebno, a predmet o kojemu vam želim govoriti nije nikakova tajna i tiče se nas sviju.

Inicijativa jedne manje grupe hrvatskih rodoljuba počeli smo organizacijom Hrvackoga crvenog Križa i Crvenog Polumjeseca. Cilj je dvostruki. U prvom redu, da se raznovrstnim akcijama pozove na odgovornost komunističku Jugoslaviju radi ubijanja pola milijuna Hrvata i posebno hrvatskih vojnika, a drugo, da se može ustanoviti tko je sve umro, kako bi se riješilo bezbroj pitanja praktične naravi za mnogo brojne udovice, siročad, rodbinu i t.d. onih, koji su nestali.

Postignuti su prvi rezultati, o čemu ćemo uskoro sve vas obavijestiti u “Obrani” (novina, glavno glasilo organizacije HNO, mo), a mogli ste ustanoviti i sami, da su već i neke hrvatske publikacije o tome pisale i dobili smo već preko tridesetak izrezaka iz švicarskih, njemačkih, austrijskih, argentinskih, peruanskih i drugih novina.

Incijativni odbor na čelu s g. Deželićem, vrijednim voditeljem Socijalne Službe i Odbora za obranu naših u Njemačkoj (radi se o skupini Hrvata koji su te godine u Mehlemu napali neko udbaško jugoslavensko skrovište, iz kojeg su Udbini operatici vršili pritisak na Hrvate s jugoslavenskom putovnicom da uhode hrvatske emigrante, mo), obavio je već i prvu službenu korespodenciju sa Medjunarodnim Crvenim Križem u Ženevi, te Njemačkim Crvenim Križem, – i naravna stvar tu se sukobljujemo sa sve vrsti zapreka, koje su shvatljive imajući u vidu službeni medjunarodni karakter Crv. Križa.

Traži se rješenje, ali imamo i drugih perspektiva: 

Danas sam dobio povoljne vijesti od prijatelja u Španjolskoj, Portugalu i dvije islamske zemlje, da bi one dozvolile rad i postojanje “HRVATSKOG KRIŽA I CRVENOG POLUMJESECA”, a onda bi lako bilo da bi ostali po svijetu mogli djelovati kao DELEGACIJE, jer bi imali službenu zaštitu ovdje i u drugim prijateljskim zemljama. Imamo i drugu mogućnost: GENERALNI KONZULTAT NDH. U BARCELONI, (Frankova Španjolska je pokazala – iako simbolično – svoju vjernost Hrvatima time da nije poništila postojanje službenog poslanstva NDH kao ni krugovalne postaje: GLAS IZ MADRIDA kojeg je uređivao prof. Tijan, mo. Otporaš.) koji je voljan raditi. Tako ćemo moći dati službeni karakter, jer je to potrebno za javno djelovanje, a to je opet preduvjet, da nas se ozbiljno prihvati. To je sve u toku pa iako neće sve ići kako bi mi htjeli brzo, ipak će ići. Važno je stoga da se bezuvjetno napravi sljedeće:

1. Nastaviti sa incijativom na bazi individualnih napora i formiranja malih radnih odbora, sve to bez mnogo komplikacija i izabiranja predsjednika, tajnika i t.d., kako ne bi incijativa propala u formalnostima, koje i tako ne možemo za sada riješiti, dok se ne ustanovi u kojoj zemlji ćemo dobiti punu legalnost. Pa i kada se dobije legalnost u jedoj zemlji, to ne znači, da baš tamo mora biti predsjednik ili tajnik, nego stvarati inicijativne odbore, koji su voljni nešto učiniti u svojoj sredini, prilagodjujući rad domaćim prilikama, potrebama i mogućnostima. Tako će biti lakiše na osnovu postojećih inicijativnih odbora ili delegacija staviti cjelokupnu akciju u ruke ljudima, koji nisu politički izloženi ili zainteresirani i tako imaju više šansa za rad.

2. Povezati se sa g. Deželićem, koji će staviti na raspolaganje dosadašnji materijal te bez daljnjega nastojati staviti taj materijal u tisak zemlje, u kojoj se živi. Nije nam cilj zvati se predsjednicima ili tajnicima nečega što ne postoji, nego dignuti pred svijetom optužbu protiv krvnika Tita i Jugoslavije. Molimo, da bi po jedan primjerak svakog izišlog slali uvijek na g. Deželića, a drugi nama.

3. Molimo najhitnije sve prijatelje, da bi nam poslali po mogućnosti u više primjeraka sve što je do sada izašlo u tom pravcu, te sve one novine ili knjige, što nam može poslužiti ovdje kao dokumentacija za legalizaciju Hrvatskog Crvenog Križa i Polumjeseca. Meni su danas prijatelji u ovoj zemlji rekli, da su voljni pred vlastima i drugim predstavljati i braniti našu molbu, pa i suidjelovati u njenom odboru kao javni radnici, svećenici, književnici i t.d. za jednu ovako plemenitu humanitarnu socijalnu stvar. Mi ćemo za najkraće vrijeme stvoriti inicijativni odbor od takovih osoba stranaca, predati potrebnu dokumentaciju, dati javnu adresu i tiskati na španjolskom jeziku jedan buletin, koji će u mnogo hiljada primjeraka biti razaslan ne samo na španjolske, nego i na sve hispanoameričke organizacije u svim tim zemljama. Kasnije ćemo to napraviti inicijativom “La Croatie” (novina na francuskom jeziku koju smo pokrenuli dr. Miljenko Dabo Peranić, Igor Buljan i ja u lipnju 1963. god smo.) u Parizu za francuski jezični prostor, pomoću Socijalne Službe za njemački jezični prostor, pomoću Bleiburškog Odbora (kojeg je vodio prof. Ivan Prcela, rođen 1922 i ove godine na 9 ožujka proslavio 90 rođendan, mo. Otporaš.) za anglosaksonski jezični prostor i pomoću organizacije Braća Muslimani (kojeg je vodio Derviš Šehović, Paris i drugi. Prilažem poveznicu pism kojeg je general pisao Dervišu Šehoviću 1961. mo. Otporaš.) https://otporas.com/nu-ja-ipak-idem-kultom-drine-nase-je-ime-nas-program-a-zovemo-se-drina-pise-maks-luburic-dervisu-sehza arapski jezični prostor. Mi smo voljni tiskati buletin i na hrvatskom jeziku u suradnji s bilo kim, tko je voljan.

4. Svatko naka u svom djelokrugu stvori prva materijalna sredstva za kampanju, jer smo svi mi jednako bogati i jednako siromašni i do sada se je pokazalo, da smo uvijek mogli izvršiti ono što smo htjeli, ako smo zaista htjeli. Bit ćemo vam zahvalni za sugestije, savjete, inicijativu i sam dokumentarni materijal.

Odani vam gen. Drinjanin.

Eto, tako piše i tako misli Vjekoslav Maks Luburić. Koliko mi je poznato da još mi Hrvati niti ta naša država RH nemamo Hrvatskog Crvenog Križa po uzoru drugih slobodnih i naprednih država. Ja bih oovome mogao još koješta reći, jer sam u nekim slučajevima surađivao s dru. Dabom Peranićem. U to doba kada su Hrvati još živjeli u ideji da bi preko hrvatske emigracije mogli nešto saznati o svojim nestalim milim i dragim. kako se i iz ovog opisa može vidjeti da je bilo Hrvata u emigraciji koji su nešto poduzimali. Koliko se je ostvarilo ili propustilo ostvariti onda, mogli bi mi današnji Hrvati nastaviti gdje su oni stali. Otopraš.