– OKRUŽNICA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA –PRIPADNICIMA I ČLANOVIMA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA
Okružnica Hrvatskog Narodnog Otpora, Hillsborough, Kalifornija 22 travnja 1980Hillsborough, Ca. 22 travnja 1980.
Draga hrvatska braćo,
Današnje vrijeme i prilike u kojem se nalazi naš hrvatski narod u domovini Hrvatskoj zahtijevaju od nas brzu, hitnu i promišljenu odluku, koja mora svakako biti uskladjena na potrebama, željama i načinom rada sa narodom u domovini. Svjedoci smo danas nategnutog stanja u svijetu a posebno u domovini. Nama je svima mnogo lakše promatrati pravo stanje stvari ovdje u slobodi i donositi analize i zaključke, nego je to slučaj hrvatskom narodu u domovini. Zato, nesumnjivo ćemo biti i odgovorniji u ovim sudbonosnim i odlučujućim trenutcima od našeg naroda, koji je tako kruto kontroliran da ne može skoro nikakovih trenutačnih odluka donositi.
U prvom redu mi u iseljeništvu moramo sami sebi postaviti nekoliko stvarnih, političkih i strateških poteza kako bi što bolje bili pripremni odgovarati što povoljnije za budućnost Hrvatske. Dali smo mi sposobni ili pozvani ta pitanja postavljati je pitanje za sebe. Ali ćemo svakako biti dužni dati odgovor hrvatskom narodu ako ne i hrvatskoj povijesti. (Danas, 4 lipnja 2020. godine, dakle punih 40 godina i mjesec i pol dana kasnije, kao pisac ove Okružnice smatram se dužnim reći riječ/dvije zašto je bilo potrebno tada napisati ovu Okružnicu HNO i poslati ju svim članovima i organizacijama. Ova Okružnica HNO je pisana 14 i pol mjeseca prije hapšenja istaknutih dužnostnika i članove organizacije HNO, što se je dogodilo 25 lipnja 1981.godine. Neka nepovoljna krivičnog karaktera djela su se događala na području Amerike koja su se pripisivala organizaciji HNO; a u isto vrijeme Tito je bio bolestan u Ljubljani u bolnici, i znalo se je da neće dugo. Umro je 12 dana poslije pisanja ove Okružnice HNO. Mislim da se uzmu u obzir ova dva odraza vremena, prvi kada se je ova Okružnica pisala, drugi danas poslije 40 godina. Mile Boban, Otporaš.)
Kako H.N.Otpor ima svoju zacrtanu svetu ulogu u oslobodjenju Hrvatske i kako su njegovi članovi dio te svete uloge, tada nam se i pravo nameće da si mi postavimo ta tri pitanja na koja ćemo nastojati odgovoriti u najrealističnijem svjetlu.
Prvo:
Stvarnost je danas ta da je jugoslavenska koncepcija ne samo zarazila svjetske službene krugove, nego na žalost i veći dio našeg pučanstva u Hrvatskoj. Kako razumjeti i jedne i druge u tu monstruoznu izmišljotinu je iskljušivo naša osobna stvar. (Ovdje se misli na cijeli hrvatski narod, mo. Otporaš.) Zato moramo u prvom redu uvjeravati naš narod šta je stvarnost u ovim beogradsko-jugoslavenskim zastrašivanjima ruske invazije i upada u Jugoslaviju. Ako Rusi to hoće učiniti poradi njihova ne političkog nego strateškog plana, oni će to učiniti ili se “Jugoslaveni” opirali, to jest branili ili ne, i jugoslavenska obrana neće dugo potrajati niti izdržati nad sto puta nadmoćnijom ruskom ratnom mašinerijom. To Jugoslavija i Beograd znaju vrlo dobro. Ali potrebno je upozoriti hrvatski narod šta oni žele postići zastrašivanjem “jugoslavenskih” naroda ruskom invazijom.
Oni žele učiniti isto što su učinili i god. 1941. kada su krilaticom: “Smrt fašizmu i sloboda narodu” htijeli uvjeriti hrvatski narod da mu opasnost prijeti od zapada – kojega smo mi tada bili saveznici, ne uzimajući u obzir ideologiju i političko ustrojstvo – već činjenicu da smo bili za Zapad i uz njega, a protiv Beograda i jugoslavenske ideje vodilje za Istok. U toj smišljenoj podvali bilo je naivnih Hrvata koji su povjerovali toj smicalici i isprsili se u prvim redovima izmedju “fašističko.nacističkih” to jest zapadnih pušaka i onih ističnih, to jest ruskih i komunističkih. Beogradsko-jugoslavenskoj koncepciji je tada odgovarala takova taktika, znajući vrlo dobro da će podvojiti nacionalno jedinstvo Hrvata, u čemu se na svu žalost nisu prevarili. Mnogi smo još svjedoci one: “Druže Tito i Staljine, daj nam kruha i slanine” što nam svjedoči da su bili pečeni i vareni rusofili.
druga strana
Ali vremena se mijenjaju i Jugoslaveni svih tendencija žele slijediti tok vremena kako bi opet što ukusnije mogli zajašiti na grbaču hrvatskog naroda, ali ovog puta ne krivnjom zapadnih saveznika, (misli se na Njemačku i Italiju jer su one dio Zapada, mo. Otporaš.) već našom vlastitom krivnjom i glupošću. Ako mi Hrvati nemamo dovoljno političkog razuma i iskustva, onda se držimo političko-filozofskih načela te naše hrvatske rodoljubne savijesti i nećemo pogriješiti.
Ako naš prijatelj podržava našeg neprijatelja, tada moramo biti mnogo oprezniji prema našem navodnom prijatelju. Što god naš neprijatelj zagovara mi moramo biti protiv toga ako želimo neprijatelja dotući i pobijediti, bez obzira što će o nama drugi govoriti. Ako bi se dogodilo da mi podržavamo neprijateljske poteze i planove hrvatskog naroda, tada se mi identificiramo sa njegovim idejama, što daje obilježje suglasnosti i jedinstva s našim hrvatskim neprijateljem. Tako bi na drugi označili iako se mi nebi takovima osjećali. A to je baš to što neprijatelj i Beograd hoće. Uplašiti hrvatski narod Rusima kako bi mi po drugi puta bili rame uz rame sa Srbima i svim drugim “Jugoslavenima” u obrani Jugoslavije. (Ovdje je potrebno reći današnjem mladom hrvatskom naraštaju da su jedinice Varšavskog Pakta upale u Prag 21 kolovoza 1968. godine i tu ostale sve do pada berlinskog zida 1989. Kroz to vrijeme Beograd i Jugoslavija su sustavno izmišljale priče kako će Rusija napasti Jugoslaviju i tako držali hrvatski narod u strahu i šah/mat poziciji. Prilažem poveznicu gdje general Maks Luburić piše o upadu ruskih jedinica u Prag. Mo. Otporaš.)
https://otporas.com/upad-jedinica-varsavskog-pakta-u-prag-21-kolovoza-1968/
Tada bi Zapad bio uvjeren i vjerovao da su “jugoslavenski narodi” za obranu Jugoslavije, što bi nama u iseljeništvu i te kako pomrsilo račune i bilo bi nam teško to opovrći tj. pobijati. S druge strane Hrvate bi gurnuli u prve redove kao grudobran izmedju ruskih kaćuša i srpsko-jugoslavenskih bajuneta. Sve bi se to moglo tako fino izvesti u rukavicama da se ni primjetiti nebi moglo da su to rusko-jugoslavenski obračuni radi ne vjernosti jednih prema drugima, a Hrvati bi morali u tim obračunima nestati a ruse pred svijetom optužiti kako su izvršili pokolj nad jugoslavenskim narodom, kako bi sebe opravdali da oni nisu ama baš nizašto krivi. Tako bi završila tisućugodišnja postojnost Hrvata da se nitko nebi ni pitao šta je to bilo sa nama, isto kako se nije pitalo ni za bleiburški masakr, tj. pokolj.
Zato mi, članovi H.N.Otpora, koji ćemo nesumnjivo biti kramp za krčenje mnogih poteškoća, moramo svim mogućim sredstvima upozoravati naš hrvatski narod u domovini da se ne odaziva beogradsko-jugoslavneskom pozivu za obranu Jugoslavije. jer, kako smo prije istakli, Rusi će iz strateških potreba zauzeti one točke koje su u njihovom vojnom planu već označene. Bila bi najveća narodna izdaja i tragedija ispuniti želju Beograda i suprostaviti se Rusima. Ako se bude trebalo suprostaviti Rusima, tada moramo čekati momenat za pobunu i drugih naroda: Albamnaca, Bugara, Madjara, Čeha, Slovaka, Poljaka, Ukrajinaca, baltičkih naroda i svih onih drugih koji se žele osloboditi ruskog ugnjetavanja, a one žrtve Hrvata koje Beograd želi nametnuti i gurnuti pod ruske i jugoslavenske gusjenice, ostaviti i sačuvati za zadnju i konačnu bitku u obrani hrvatske državne nezavisnosti.
Draga braćo to bi bila moguća stvarnost današnje situacije glede ruske invazije i upada u Jugoslaviju.
Drugo:
Što se tiče političkog poteza je mnogo teže, jer politika nije zasnovana na matematičkim principima već na taktičkim i vremensko potrebnim zahtjevima. Zato je naša današnja glavna zadaća upoznati stvarne osjećaje – današnje osjećaje – naroda u domovini, kako bi što skladnije i složenije koordinirali naše snage u zajedničku borbu protiv zajedničkog nam neprijatelja. Možda će netko pomisliti da mi Hrvati uvijek imamo iste osjećaje. Pa zato smo Hrvati jer imamo ljubav i osjećaj za Hrvatsku. Zato je uloga HNOtpora pomoći i onim Hrvatima kojima ta ljubav i osjećaj za Hrvatsku fale da i oni što prije počnu osjećati i voljeti Hrvatsku. Zato moramo raditi na tome kako bi nas narod u domovini razumio i stekao u nas povjerenje. Tragično bi bilo kada bi došlo do takvih veza izmedju nas da bi prividno jedni drugima povjerovali i pošli u zajedničku borbu u kojoj bi se medjusobno počeli boriti jednih protiv drugih, te natjerati jedne u šumu,
treća strana
druge u emigraciju, treće u Zagreb da vladaju nad četvrtima a pete u zagrljaj neprijatelja. Mi trebamo raditi na tome kako ćemo pružiti iskreno ruku pomirnicu svakome Hrvatu koji je voljan dati svoj život u borbi za Hrvatsku, a ne za ovaj ili onaj ideoliški cilj. (Za podsjetiti je da je ovu ruku hrvatskog pomirenja prvi uočio dr. Franjo Tuđman te na osnovu ovog hrvatskog nacionalnog izmirenja posjetio hrvatske političke naseobine Kanade i Amerike 1987. godine. Mo. Otporaš.)
Kroz prošlost smo napravili mnogo propusta i pogrešaka. Mišljenja smo da si to više ne možemo priuštiti, jer i najmanja pogreška danas mogla bi nas koštati biološkog opstanka. Zato mi moramo iskoristiti ovu javnu nesnošljivost izmedju Jugoslavije i Rusije i okrenuti vodu na naš mlin ukoliko bi to bilo moguće. A moguće će biti samo onda ako smo ujedinjeni sa istom ljubavi i osjećajima za Hrvatsku Državu. A ako ne budemo ujedinjeni u toj zajedničkoj ideji, onda će biti poteškoća, jer mnogi istaknuti Hrvati u iseljeništvu rade kao po uputama i receptu Beograda i na taj način otežavaju bilo kakav početak veza sa domovinom, tako kako ne bi mogli očekivati od njih očekivati nikakove pomoći ili koristi.
Mi smo Hrvati u zadnja dva velika rata bili na strani Zapada, i usudjujemo se ustvrditi da smo im oba puta bili vjerni platili vjernost za nevjernost. I dan danas se još uvijek ima tolike drskosti da nas se označuje kao anti zapadni elemenat, samo zato što smo počeli svojom glavom misliti i tražiti salameta i izvan okruga zapadne uljudbe. Idemo realistički još dalje da mi ne imamo – a niti drugi to imaju – nikakovu zajamčenost da bi u budućem medjunarodnom konfliktu zapadna uljdba mogla pobjediti.
Ako počnemo razmišljati da svak misli da će Jugoslavija nestati poslije Tita – a još uvijek nema trećeg svjetskog rata od kojeg se Hrvati nadaju doći do svoje nacionalne i državne samostalnosti – a narodi koji sačinjavaju Jugoslaviju i dalje ostaju na svojim prirodnim mjestima; Rusi će se osjećati pozvanijim i prirodnijim utjecati na te narode više, nego recimo, zapad, Amerika. I kada to Amerika uoči, osjećat će se primoranom promijeniti svoje prijašnje stanovište što se tiče jugoslavenskog pojma, te okrenuti svoje simpatije prema stvarnosti, to jest hrvatskom pitanju kako bi mogla osigurati zajamčenost bilionskih dugova koje im je bivša Jugoslavija dugovala. Ovo izlaganje ne mora biti i odvijati se ovako, ali bi bilo sasvim prirodno i normalno da se baš ovako dogodi Zato mi Hrvati imamo prednost poradi strateškog položaja naše domovine Hrvatske da nas i jedni i drugi prihvate kao moguće saveznike u potrebi. I Tita su sa sličnim rezervama prihvatili kao saveznika.
U ovakvome kondesku stvari potrebno je shvatiti da smo mi Hrvati žedni koliko slobode i naše državne nezavisnosti, toliko i demokracije. Zato moramo biti snošljivi jedni prema drugima u svakome pogledu, ne gubeći načenu narav naše svete zadaće, a osobito prema dužnosnicima H.N. Vijeća, koje sebi pripisuje pravo većine, a ne priznaje drugima pravo manjine kao opozicija koja je potrebna u jednom snošljivom demokratskom poredku.
Treće:
Što se tiče strateškog poteza u ovim današnjim prilikama, priznajmo da nismo vojni stručnjaci te se ne želimo upuštati u tu temu. Za sad, draga naša hrvatska braćo, mi Vas molimo i savjetujemo da ovo pročitate na vašem sastanku i da skupa raspravljate o ovim temama, koje živo zasjecaju u problematiku hrvatske današnjice kao i sutrašnjice. Čitajte na glas, raspravljajte skupno i pojedinačno kako bi se našlo zgodnije riješenje za sve. Ostajte nam zadravi i veseli!
Uz naš hrvatski pozdrav!
Pročelnik za SjevernoAmerički Kontinent Mile Boban.
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.